Najnovije

На данашњи дан прије 77 година заробљен је армијски генерал Драгољуб Дража Михаиловић – командант ЈВуО

На данашњи дан 13. марта 1946. године, прије 77. годину заробљен је армијски генерал Драгољуб Дража Михаиловић (1893-1946), начелник штаба Врховне команде и министар...

Посљедњи витез солунске епопеје (нови број часописа Глас Гуслара – Канада)

Из новог броја часописа Глас Гуслара доносимо прилог посвећен Ђорђу Михајловићу чувару српског војничког гробља на Зејтинлику. Лист гусларског друштва "Филип Вишњић" - Глас...

Некролог за Феђу и Смиљку Соретић

У породичном дому на Флориди, у ноћи између суботе и недеље, четвртог на пети фебруар 2023. године, страдали су господин Феђа Соретић, познати српски...

Почетак Великог рата на Горњодринском фронт

Почетак Великог рата на подручју горњег Подриња сликовито је описао народни пјесник Радован Бећировић – Требјешки, који је приказао аустроугарске нападе према српској и...

Zvanično utvrđen datum smrti, nastavlja se rehabilitacija Draže Mihailovića

0
Novo rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu, kojim je kao datum smrti komandanta Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini Dragoljuba Draže Mihailovića utvrđen 17. jul 1946. godine, postalo je pravosnažno i uskoro se očekuje nastavak postupka za njegovu rehabilitaciju. Sud je preinačio rešenje iz oktobra 2012. godine, kojim je Mihailovića proglasio mrtvim, sa datumom smrti 31. jul 1946. godine, rekla je Tanjugu jedan od punomoćnika podnosilaca zahteva za rehabilitaciju Aleksandra Andrić. Prema svim prikupljenim dokazima, sud je utvrdio da je Mihailović streljan 17. jula 1946. godine, i pošto se niko nije žalio na tu odluku ona je postala pravosnažna, dodala je Andrić. Ona je navela da je od Višeg suda u Beogradu već zatraženo da zakaže nastavak postupka za rehabilitaciju Mihailovića, koji je prekinut 22. februara jer se čekalo pravosnažno rešenje o utvrđivanju datuma smrti.

DRAŽA – SMRT DUŽA OD ŽIVOTA (5) Živ Nemcima ne idem!

0
Pero Simić | 24. jun 2012. ANDRIĆEVE OSTAVKE LjUT što nije prisustvovao razgovorima jugoslovenskih zvaničnika sa nemačkim vođama, jugoslovenski poslanik u Berlinu Ivo Andrić je od 1938. do 1941. tri puta tražio da ga povuku u zemlju. Sva tri puta zahtev je odbijen, pa je Andrić nemački napad na Jugoslaviju aprila 1941. dočekao u Berlinu.

Deveti maj 1945. – Naredba đenerala Dragoljuba Mihailovića, prvog gerilca...

0
JUNACI! Rat sa Nemačkom koji je četiri godine sejao širom cele naše Otadžbine smrt, uništavajući bez milosti sve naše tekovine, naša ognjišta, naše porodice, završen je pobedom Saveznika. U ovom četvorogodišnjem ratu Jugoslovenska Vojska u Otadžbini vidno je doprinela pobedi boreći se jedina u Evropi, kada je cela Evropa bila okupirana od svirepog napadača. Snažni i neodoljivi napadi naših jedinica, uništavali su nemačke divizije, slabili su ratni potencijal Nemaca i ozbiljno zabrinjavali njihovo vođstvo. Preko trideset i pet najelitnijih nemačkih divizija bilo je sve vreme vezano na našem frontu, i one su se topile u neprekidnim borbama, koje su po svojoj žestini i krvavosti nadmašile sve borbe vođene na raznim bojištima Evrope. U tim borbama četvorogodišnjeg rata naša vojska dala je žrtve, kojima je pokazala svu veličinu našeg narodnog genija i vitalnost njegovu, dajući na znanje svima i svakome da je naša Otadžbina, natopljena toliko puta našom krvlju jedino naša i ničija više da mora da bude slobodna i da u toj slobodi naš narod ima pravo da nesmetano izgrađuje svoju budućnost. Ali danas dok svet proslavlja dan mira, naš narod, koji je na taj mir imao najviše prava, jer je u ovom ratu platio najveći krvavi tribut, i dalje proliva potoke krvi širom cele naše rodne grude u teškom građanskom ratu nametnutom nam od komunističkih partizana, koji već tri godine besni nesmanjenom žestinom. U ovome ratu, za koji svet možda još ne zna, jedna manjina, ne jača od 30-40.000 ljudi, pokušava da nametne terorom, krvlju nasiljem mačem i oružjem u ruci, ono što naš narod ne želi da prihvati mirnim putem. Ceo naš narod na čelu sa Jugoslovenskom Vojskom u Otadžbini, bori se protiv ovog neprijatelja istom žestinom kojom se borio i do sada protiv svih neprijatelja Nemaca, Italijana, Bugara, Mađara i ustaša, a za Kralja, Otadžbinu i demokratiju. Naš narod dao je divnog dokaza svoje rešenosti da u borbi, koju mu i dalje nameće ustaško-partizanska snaga, izdrži i istraje do pobede. On zna da je put kojim ide pravedan, častan i dostojan njegovih tradicija i njegove istorijske prošlosti, i da će pobedom nad komunističkom diktaturom sačuvati i spasti i svoju veru i svoje običaje i svoju porodicu, i pokazati se dostojnim samoga sebe. Borba koja danas besni u Otadžbini je krstaški građanski rat u kome učestvuju svi, i staro i mlado, i muško i žensko, ujedinjeni u bolu i u otporu, a spremni da u toj borbi polože svoje živote. I pored toga što je partizanska manjina podržavana iz inostranstva, najveći deo naše Otadžbine nalazi se u rukama naše narodne vojske. Srbija, Južna Srbija, veliki deo Crne Gore, Bosne i Hercegovine i deo Dalmacije, veliki deo Hrvatske i Vojvodine, kao i Slovenačke, u rukama su naših jedinica, izuzev velikih gradova, gde se neprijatelj zadržava pod zaštitom Titovih dželata. Ni glad, ni zaraze, ni napadi odlično naoružanog neprijatelja, nisu mogli da umanje volju naših boraca za pobedom. Njihove žrtve čine naš narod velikim, jer upornost njihove borbe pokazuje sa koliko topline, ljubavi i nacionalnog žara naš borac teži da ostvari ideale pravde, slobode i demokratije. U ovoj borbi, koju ćemo voditi do konačne pobede, šaljem vam pozdrav kroz naš ratnički poklič: Da živi naš Vrhovni Komandant Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II! Da živi naša Kraljevska Jugoslovenska vojska u Otadžbini i van Otadžbine! Da živi velika i slobodna demokratska federativna Kraljevina Jugoslavija! Načelnik štaba Vrhovne komande, Armijski đeneral Dragoljub M. Mihailović s. r. http://kraljevinasrbija.com/dan-pobede-70-godina-od-zavrsetka-drugog-svetskog-rata/

OPERACIJA „MIHAILOVIĆ“ 6 – 7. DECEMBAR 1941.

0
Uz 75. godišnjicu događaja Odbijajući da popusti njemačkom zahtjevu za bezuvjetnom predajom koju je potpukovnik Rudolf Kogard, obavještajni oficir opunomoćenog komandanta Srbije saopštio pukovniku Mihailoviću prilikom susreta u Divcima (nedaleko od Valjeva), 11. novembra 1941. Mihailović je „izazvao Nijemce do te mjere da su odlučili ukloniti ga s puta“* Ovako je još daleke 1975. godine pisao dr Jozo Tomašević, Hrvat, kome je knjigu pod nazivom War and Revolution in Yugoslavia 1941 – 1945 – THE CHETNIKS, objavio ugledni kalifornijski univerzitetski izdavač Stanford University Press, a koju je 1979 godine za Jugoslovensko tržište priredila Sveučilišna naklada Liber iz Zagreba. _________________________________________________________________________________________________________________________ * Jozo Tomašević, Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941 – 1945, Liber, Zagreb 1979, str. 182.

Popularni članci

Njegoševa Kapela (i Komunističko svetogrđe)

0
"Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega" - Njegoš Petar II Petrović Njegoš je 1845. godine (ili 1846.) na Lovćenu, na Jezerskom vrhu, podigao crkvicu i posvetio je svome stricu svetom Petru Cetinjskom. Prilikom podizanja, a i neposredno pred smrt, Njegoš je izrazio želju da u ovoj crkvi bude i sahranjen, "na onoj visini, koja je najviša u Crnoj Gori i od kud se vide ponajviše samo srbske zemlje i sinje more," kako nam priča Milorad Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, kasnije i državni sekretar crnogorskog knjaza Danila Petrovića Njegoša. Medaković je zabilježio i Njegoševe riječi kojima obavezuje Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu: "To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu." Njegoš je umro 19. (31) oktobra 1851, u 10 sati ujutru. Iz bojazni da bi se Turci mogli noću prikrasti na Lovćen i počivšem vladici odrubiti glavu, sahranjen je Njegoš u Cetinjskom manastiru, da bi 27. avgusta 1855. njegove kosti bile prenešene na Lovćen.

Komentari