KO SU BILI SRBI 1914. – MILOŠ KOVIĆ
Srbija je bila mnogo zavisnija od Austro-Ugarske nego danas od EU, ali 1914. se odupirala naređenjima koja su dolazila iz Beča.
U vremenu u kome je zaista važno obeležiti stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata mi od naše države dobijamo prilično zbunjene signale. Ukoliko se dogodi ono što se dogodilo sa Njegošem, to neće biti dobro, a šteta bi ovoga puta mogla da bude i veća, kaže Miloš Ković, istoričar, urednik knjige Srbi 1903-1914 u tri toma, čiji je prvi tom sa podnaslovom Intelektualna istorija predviđen da se pojavi na jesen ove godine.
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, III knj. Deo prvi...
„Ustaški tenkovi i čitava njihova navala na selo Razboj je završena pobjedom naših snaga na čelu sa vojvodom Pavlom,“ objašnjava nam ujak Milan. „To je bila nadčovječna borba, borba Davida i Golijata, borba srpskih junačkih prsiju uz pomoć nešto malo lakog naoružanja i ručnih bombi sa kojima su živi junaci skakali na ustaške tenkove. Bio sam sa Vojvodom i majorom Ostojićem kada su, zbog ozbiljnosti situacije i tenkovske navale, njih dvojica odlučili da lično povedu izabrane na tenkove.
Ustali smo svi u štabu protivu te Vojvodine odluke da njih dvojica idu na tenkove. Ali nije pomoglo ništa. Vojvoda Pavle je rekao: ’To je poslednje što mogu da uradim za spas svog naroda. Ako poginem, ostavljam vam u amanet da se narod, ranjenici, tifusari, sveštenstvo i Nacionalni komitet moraju čuvati do poslednjeg vojnika mog odreda‘. Poslije ovih riječi nije bilo nijednog vojnika koji nije glasno i uzvišeno povikao: ’Svi na tenkove, svi u smrt za naš narod‘.
Ljudi senke stižu u Sloveniju (21)
Mitija Ribičič, jedan od vinovnika zločina u Sloveniji
Kroz Sloveniju smo putovali danima, zapisao je u svom svedočanstvu Radojica Vujačić
ČETNICI I DOMOBRANI
Borivoje M. Karapandžić u svojoj knjizi “Jugoslovensko krvavo proljeće 1945” kaže da se glavnina četnika Crne Gore, Boke i Sandžaka povukla sa hrvatskim domobranskim snagama koje su “pod borbom” stigle u Pliberk (Blajburg) i zauzele celu Pliberšku dolinu. Tu je, navodi ovaj autor, bilo oko 200.000 Hrvata, ali i četnička glavnina koju su predvodili zamjenik poginulog vojvode Pavla Đurišića, major Vaso Vukčević, član Nacionalnog komiteta Risto Jojić i dr Nikola Jorgović, advokat sa Cetinja.
Мачков камен 19 – 22- септембар 1914.године
Спомен костурница на Мачковом камену - планина Јагодња - кота 924. у коју су похрањене кости страдалих српских ратника у једној од најжешћих битака Великог рата.
Спомен-костурница се налази на самом врху Мачковог Камена. Изградња овог споменика српским борцима иницирана је од стране „Одбора за подизање капеле на Мачковом камену“ давне 1925. године. Иницијативу је покренуо тадашњи министар грађевина, Милорад Вујичић, а одбор су сачињавали Љуба Јовановић (председник Народне скупштине), Ђорђе Вајферт (гувернер Народне банке), др Арчибалд Рајс, као и тридесетак најугледнијих грађана Рађевине и Азбуковице. Пројекат Спомен костурнице израдио је члан Одбора, архитекта Момир Коруновић док је израда поверена Шими Франовићу из Црквенице. За саму изградњу вађен је камен из села Кржава и Планина, а пренос камена као и осталог материјала извршили су добровољно сељаци из околине. Коначно, спомен-костурница саграђена је 1929. године. У августу 1931. године извршен је пренос костију палих ратника. Тај посао извршили су војници болничари по дозволи Министарства Војске.
Popularni članci
Miro Miketić. Kroz pakao i natrag, knjiga III, Deo treći –...
Čekamo na brežuljku iznad desne obale Save, očekujemo da nam mutavac pokaže rukom da krenemo. Tamo, u pravcu gdje će nas voditi put, uzdiže se ogromna zgrada, ograđena visokim zidovima, a iza zidova vire krovovi u raznim oblicima, pokriveni crijepom crvenkaste boje. Tamni zidovi i veličina tvrđave zaprepašćuju. Ovako nešto nikada nijesam vidio. Da kažem, ovo je veliki grad, samo što je uhapšen zidovima, izgleda kao stočni tor, ali ograde nijesu baskije, nego kamen nasložen na kamen i drži grad u svojim šakama.
Kad je ovo čudo ovoliko, mislim se, znači da je i ta Hrvatska ogromna zemlja, sa velikim gradovima, za razliku od naših varoši koje nijesu opkoljene zidovima. U naše varoši možeš da uđeš sa bilo koje strane. Možeš da zakucaš na vrata svakom domaćinu. Čak ni paščad neće lanuti na onoga koji kuca. A bogami u ovoj Hrvatskoj je sve nekako drugačije. Što se tiče početka i gledajući ovaj stijenama okovani grad u njoj je sve zabrinjavajuće. Ući u one zidine možda nije teško, ako te prime, ali izaći iz njih ne vjerujem da je lako. Vjerovatno samo kad jedan od ovih mutavaca pokaže rukom „napolje“.
Komentari