Požar u konaku manastira Sv. Nikolaja u Draževini
Višegrad - Dobrunska Rijeka
U požaru, koji je izbio u nedelju veče, 19. avgusta, u potpunosti je izgorio treći sprat konaka manastira Svetog oca Nikolaja u Dobrunskoj Rijeci kod Višegrada.
Po riječima monaha i brojnih vjernika požar se pojavio na dijelu krovne kontrukcije i ubrzo proširio na cijelo potkrovlje. Oni su vatru pokušali lokalizova, a potom su pristigle vatrogasne ekipe iz Višegrada i Rudog koje su efikasnom akcijom spriječile širenje požara na donje spratove.
Zahvaljujući usapješnoj intervenciji vatrogasaca spašena je vrijedna arhiva Izdavačke kuće “Dabar“, Mitropolije dabrobosanske, te časopisa „Dabar“ i Soko“.
Po riječima arhimandrita Jovana Gardovića, igumana manastira, nakon požara u nedelju veče obišao ih je načelnik opštine Višegrad Mladen Đurević, koji je obećao širu i koordiniranu pomoć kako bi se interventno sanirala šteta od požara.
Gardović je dodao da je već u ponedeljak prtistigla mehanizacija i radnici višegradskih firmi koji su započeli uklanjanje preostale krovne konstrukcije, kako bi se što prije organizovalo pokrivanje konaka.
Monah Gavrilo Đurić podsjeća da su, ipak, na trećem spratu izgorjele vrijedne knjige manastirske biblioteke.
Nakon obavljernog uviđaja biće poznati uzroci požara i visina pričinjene štete, koja je nesumnjivo velika.
Pored pomoći višegradskih firmi pomoć u saniranju požara najavili su i brojni vjernici iz Višegrada, Rudog, Priboja, Mokre Gore i drugih mjesta Republike Srpske i Srbije.
Pomozite u obnovi konaka Manastira Svetog Nikolaja u Draževini.
ŽIRO RAČUN - 562-00680-841467-50
NLB Banka a.d. Banja Luka
http://www.visegrad24.info/stradala-manastirska-arhiva/
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo sedamnaesti –...
Umor je osvojio moju bijedu, noć je prolazila po svojoj volji. Bio sam i dalje u toplom Miloradovom neosjetnom zagrljaju. Toplina me je vraćala u san. Osjećao sam se vrlo dobro. Umor polako klizi iz svakog mog mišića.
Miloradove prste sam često osjećao kako mile kroz moju kratku kosu. Čuo sam njegove tihe i umjerene uzdahe i kako toplim dahom miluje moj vrat. To me uspavljuje i ponovo me vraća tamo daleko, bespućima naše golgote. Tako je promicala moja noć. Tu i tamo sam čuo i druge kako uživaju u odmoru. Neko je hrkao, neko je zvao u pomoć. Neko plakao. Neko ljubio svoga koga nema pored sebe.
Samo je mogla hladna i duga noć da sazna sve šta se radi u našoj kolibi. Noć na vrhu Čakora. Hladna, podmukla, neprijateljska noć, noć prijatelj nove vlasti, prožima i tiho se provlači kroz pukotine drvenih zidova, stiže do nas i sa nama se poigrava, smije nam se, ruga nam se kao pobjednik.
Probudih se, ne čujem vojničke glasove. Ko zna gdje su. Nas su zamandalili u ovoj kolibi, a oni možda u onoj velikoj kućerini uživaju, piju, smišljaju kako će nas „biti i mučiti“. A kud će više biti kazni i maltretiranja nego što smo do sada prošli.
Pisma na jastučnici – U susret najavljenoj izložbo „U ime naroda“
Razgovor sa istoričarem dr Srđanom Cvetkovićem, autorom izložbe, simbličnog naziva "U ime naroda", čija priprema je u toku;
Fudbalera Savu Popovića Gembeša iz Obrenovca komunističke vlasti dva puta izvodile na streljanje
„Dragi moji roditelji, nemojte da se sekirate, jer hvala Gospodu Bogu ostaju vam još dva sina. Ja sam osuđen na smrt. Nemojte da plačete, budite hrabri. Možda će me Skupština pomilovati. Ništa nisam ukrao, nikog nisam ubio. Niti potkazao. Savest mi je mirna, čast mi je čista i neka idem kao takav.” Ovim rečima se, uoči streljanja 1. aprila 1946, od svojih najbližih oprostio Sava Popović Gembeš, tada osamnaestogodišnji učenik Trgovačke škole i fudbaler kluba „Bogoljub” iz Obrenovca, koga su nove vlasti uhapsile odmah po oslobođenju.
– Tokom rata, Popović je bio pripadnik ilegalnog đačkog odreda Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO), ali nije imao oružje niti je učestvovao u borbama. On se samo hvalio pred devojkama šajkačom i kokardom, ali ga je oktobra 1944. uhapsila obrenovačka Ozna, na ciglani gde je raščišćavao ruševine – objašnjava za „Politiku” dr Srđan Cvetković, doskorašnji sekretar Državne komisije za tajne grobnice. Cvetković, autor izložbe „U ime naroda”, koja se priprema u Istorijskom muzeju Srbije i uz pomoć Ministarstva kulture, dodaje da je Popovićev slučaj samo mali deo postavke o stradalima u Srbiji posle oslobođenja.
Srpko Medenica (1924 – 1951) ubijen prije 66 godina u akciji...
U kući Bjelovića u selu Lunići opština Priboj u večernjim satima 13. januara 1951.godine ubijen je Srpko Medenica*, poručnik JVuO, obavještajni oficir Višegradske brigade JVuO komandanta majora Dragiše Vasiljevića. U vrijeme akcije zarorobljavanja generala Mihailovića Medenica je bio zadužen za obavještajne poslove vezane za bezbjednost armijskog generala Dragoljuba Draže Mihailovića, komandanta JVuO.
Akcija pripadnika UDB, okončana je ubistvom Srpka Medenice iz Višegrada i Ivana Šljukića iz prijepoljskog sela Babine. Treći član grupe Dušan Rađen iz sela Tukovi, mjesto Štrpci, opština Rudo u pucnjavi te večeri, teško je ranjen i pod okriljem mraka se uspio izvući iz kuće i privremeno skloniti u jednu planinsku kolibu iznad sela Lunići u predjelu Crnog Vrha, gdje su ga pripadnici milicije poslije par dana i pronašli mrtvog.
____________________________________________________________
*Srbobran Srpko Medenica rođen 15. maja 1924 u Višegradu, ubijen u selu Lunići opština Priboj 13. januara 1951.
Popularni članci
KRALjICA MARIJA (SELO DOL MAJ 1945 – BEOGRAD MAJ 2013)
Konačno je ispravljena 68 godina duga nepravda prema Karađorđevićima. Posmrtni ostaci kraljice Marije, kralja Petra II, kraljice Aleksandre i princa Andreja stigli su uz državne počasti u naš glavni grad. To je kod mnogih građana izazvalo iskreno poštovanje i zahvalnost, a anatema bačena na Karađorđeviće od strane revolucionarnog komunističkog režima, donekle ublažena, jer Karađorđevići nisu bili onakvi, kakve ih je posleratni režim prikazivao.
Ovom tekstom, između ostalog želim da istaknem izuzetan humanitaran rad pokojne kraljice Marije, kojem je bila posvećena, posebno u periodu posle ubistva kralja Aleksandra, njenog supruga, ne žaleći i lična sredstva za te namene.
Slučaj je hteо, da sam se na samom kraju Drugog svetskog rata, kao petnaestogodišnjak našao u zarobljeničkom partizanskom logoru u selu Dol kod Hrastnika u Sloveniji. Taj privremeni logor bio je smešten u mesnoj Osnovnoj školi, a u njemu je bilo oko 1500 zarobljenika ( vojnih obveznika, pripadnika JVuO i civila, izbeglica). Ulazeći tog 9. maja 1945. godine u objekat zapazio sam natpis na fasadi škole izveden u malteru, koji mi se duboko urezao u pamćenje. Pisalo je: Osnovna škola "Kraljice Marije".
Kako je taj kraj Slovenije bio pripojen nemačkom Trećem rajhu, posle okupacije Kraljevine Jugoslavije, zidovi u svim prostorijama škole bili su ispisani parolama u nemačkoj gotici. Pošto sam u školi (tada završena tri razreda niže gimnazije) učio nemački jezik ja sam uglavnom te parole čitao i razumeo.
Posle 10 dana boravka u logoru, gde nas je morila i glad i žeđ u grupi od stotinak osoba (stariji ljudi, ženske osobe i deca ispod 17 godina) pušten sam iz logora i upućen kući.
Komentari