Na današnji dan 13.marta 1946. godine zarobljen je general Dragoljub Mihailović

0

      

         Odlomak iz knjige prof. Predraga Ostojića,  “Zarobljavanje generala Mihailovića”, koja je objavljena 2010. godine u izdanju izdavačke kuće “Armon” iz Beograda;

        …Vodič, ove grupe, bio je četnik Lazar Gajić iz sela Granje iz grupe Budimira Gajića, koji je po naređenju Mihailovića sa svojim ljudima ostao na terenu. Sastav kolone, koja je krenula, nešto iza ponoći 13. marta 1946. godine ka putu Dobrun–Uvac, potvrđuju i učesnici akcije, ali i svjedoci*sa terena.

        Osamnaest ljudi u koloni, kretalo se veoma oprezno, snijegom prošaranom stazom, koja se od Repuševića i  sela Poljanica strmo spušta prema «undruljskom potoku» i cesti Dobrun – Uvac.   Nedaleko od ceste na lokaciji Undrulja, pripadnici OZN-a, prerušeni u četnike, iznenada su otpočeli akciju zarobljavanja generala Mihailovića.

         Pripremljenim za to, dobro naoružanim, više nego dvostruko brojnijim, njima nije bilo teško, da tu na stazi zarobe generala Mihailovića i pri tom likvidiraju majora Dragišu Vasiljevića, i pratioce Blagoja Kovača i Nikolu Majstorovića.

        Učesnik akcije, kapetan Đorđa Nešić, je po sopstvenoj izjavi, tu na stazi, u opštem metežu, koji je nastupio posle prvih pucnjeva prema vodiču Lazaru Gajiću, ubio majora Dragišu Vasiljevića, a potom i Mihailovićevog pratioca Blagoja Kovača.103

         Vodič Lazar Gajić, sa čela kolone, uspio je pobjeći, mada je u pucnjavi, pogođen u ruku.

          U velikoj žurbi, pripadnici OZN-a su vezanog generala Mihailovića, poveli koritom potoka u  pravcu Dobruna, što dalje od mjesta događaja.

           «Nisam dospeo ni bombe da dohvatim tako je bilo nenadano», bile su riječi generala Mihailovića, koje je prenio Stevan Moljević u svom rukopisu «Ravna Gora u svetlu i magli»,  u vezi ovoga što se desilo.104

            Janja Perišić, žena Petra Perišića zvanog Francuz, iz Dobrunske Rijeke ispričala nam je da se te noći nedaleko od njihove kuće čula pucnjava, koja ih je probudila.      

            «Uskoro (se začula) lupa na vratima. Petar je otvorio… U kuću su banuli nepoznati bradati ljudi – četnici. Bili su uznemireni, činilo mi se uplašeni. Postavili su straže oko kuće, a jednog onižeg sa naočarima su uveli u kuću za sto… Ja sam one u kući poslužila rakijom, a onaj sa naočarima mi je tihim glasom  rekao – Neka hvala! Ja sam svoje popio. Tada nisam znala ko je on… Kada je već svanulo pred kuću su stigli džipovi i oni četnici su se ukrcali i otišli prema Dobrunu… Poslije je naviše prošla vojska u kamionima.»105

          Njihovu kuću, koja se nalazi «na putu prema Dobrunu» pominju i neposredni učesnici ovog događaja pripadnici «grupe za hvatanje Mihailovića.»

          Nema sumnje, da se u ovom slučaju, svjedočenja učesnika akcije i ljudi sa terena, kao i predočena dokumentacija slažu o vremenu, mjestu i načinu zarob- ljavanja generala Mihailovića:

          «Tokom noći u pokretu izvršen (je) prepad, Mihailović zarobljen, a pratioci, sem jednog likvidirani.»106   

           Radenko Jevđić iz sela Dobrunske Rijeke i Milutin Milanović iz zaseoka Milanovići, čije se kuće nalaze neposreno iznad lokacije Undrulja, pričali su da su to jutro na stazi pored potoka vidjeli  tri  mrtva četnika, od kojih su poznavali  samo majora  Dragišu  Vasiljevića. Kovača i  Majstorovića oni nisu poznavavali, jer  nisu bili iz tog kraja.*

              Dok su trojica seljaka, po naređenju milicije, koja je u međuvremenu pristigla, iznad potoka kopali raku jedan oficir je uporno pokušavao da skine prsten sa Dragišine ruke… Dragiša je cijeli rat proveo u ovim krajevim, a od 1943. godine bio je komandant Višegradske brigade… Moja majka  je  posle  njegovog  ubistva svake godine krišom, uoči Vaskrsa palila svijeće na mjestu, gdje je to jutro on ležao mrtav … Na tom mjestu dugo nije nicala trava...»107

             Od kuće Petra Perišića pripadnici «grupe  za hvatanje generala Mihailovića» su preko Dobruna  uspjeli da uspostave vezu sa grupom operativaca OZN-a, koja je bila smještena u Višegradu.

              Kada je svanulo iz pravca Dobruna pred kuću Petra i Janje Perišić u kojoj se nalazio general Mihailović stiglo je vozilo, kojim je on odvezen u pravcu Užica i Beograda.

             «Stigao sam u «marici» bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u kola…» 108

              General Mihailović je istog dana u popodnevnim časovima dovezen u Beograd i smješten u sjedište OZN-a za Srbiju ( Zmaj Jovina 21), a prema svjedo- čenju učesnika akcije, nedugo zatim u zgradu su pristigli i ministar unutrašnjih poslova FNRJ, Aleksa-ndar Ranković i Slobodan Penezić Krcun, ministar unutrašnjih poslova Srbije.

             «Ministar unutrašnjih poslova (FNRJ) Alek- sandar Ranković, poslao je (već sutradan) maršalu Titu, koji je bio u (zvaničnoj posjeti) Poljskoj, u to vrijeme trijumfalnu poruku.»109

              Po dolasku u Varšavu Tito je lično telefonirao Staljinu i saopštio mu ovu vijest. Njegovo zadovo- ljstvo se ubrzo pretvorilo u ozlojađenost zbog toga što o tome služba NKVD u Beogradu nije ništa znala. Predstavnik NKVD u Beogradu je u vezi toga protestovao kod Rankovića i prenio mu informaciju da ga je lično Staljin ukorio zbog toga.

            «Ranković je ovu žalbu smatrao apsurdnom ( i tom prilikom) rekao:  Pa valjda je ipak glavno da je Draža uhvaćen» 110

 

Fus note:

___________________________________________________________________

 

*Sva svjedočenja potvrđuju vrijeme, mjesto i sastav ove kolone kao i sve ono što se desilo te noći. Odstupanja su neznatna i ona ne osporavaju vrijeme dešavanja, lokaciju i glavne učesnike  događaja.

103prema:B. Krivokapić, Beskonačni Tito (i Krležine mas- ne laži), str. 275

104Kosta Nikolić, Bojan B.Dimitrijević «Zarobljavanje i streljanje generala Dragoljuba Draže Mihailovića»,

   (Časopis Istorija XX  veka, str.13)

105Prema kazivanju Janje Perišić, iz Dobrunske Rijeke 1996. – dio iskaza objavljen u knjizi: P. Ostojić, Čičina priča ili stradanje srpsko

106 B.Dimitrijević,  Građanski rat u miru, str. 87 i 88

* Blagoje Kovač, je iz mjesta  Ljubomir kod Trebinja – u  ličnoj pratnji generala Mihailovića bio je od juna 1941.godi- ne; Nikola Majstorović je od «Principovog» Grahova i zajedno sa bratom Urošem bio je u pratećoj četi Vrhovne komande JVuO. Imali su još šestoricu braće (Stevo, Vlado, Branko,Đuro, Marko i Petar) i jednu sestru (Olga). Sinovi  najstarijeg brata Steva Ranko, Ljubomir i Milenko  žive, u SAD – Klivlend;

107Prema kazivanju Radenka Jevđića iz Dobrunske Rijeke – dio kazivanja je objavljen u knjizi P.Ostojić, Čičina priča ili stradanje srpsko

108 T.Nikčević, Goli otoci Jove Kapičića, str. 94

109 B.Dimitrijević,  Građanski rat u miru, str. 88

110 Isto, str. 88