Сто година одбране Београда
Удружење Краљевина Србија које баштини историјске и слободарске традиције нашег народа у намери да их представи младим нараштајима у сарадњи са Првом београдском гимназијом, чији су професори и ученици својим животима плаћали нашу данашњу слободу у данима Великог рата желе да дају свој допринос обележавању овог великог јубилеја:
ПРОГРАМ ОБЕЛЕЖАВАЊА
СТОГОДИШЊИЦЕ ОДБРАНЕ БЕОГРАДА У ПРВОМ СВЕТСКОМ РАТУ
ОРГАНИЗАТОРИ: Градски одбор Београд – Удружења Краљевина Србија
Прва београдска гимназија
ДАТУМ И ВРЕМЕ: уторак 6. октобар 2015. у 17.00 часова
МЕСТО: Споменик браниоцима Београда, Дунавски кеј на Дорћолу
Програм ДОГАЂАЈА:
Отварање програма (кратко уводно обраћање са изношњем најважнијих чињеница о одбрани Београда 1915.)
Интонирање државне химне ,,Боже правде“
у извођењу хора Краљ Петар I и хора Прве београдске гимназије
Полагање венаца
Обраћање ЊКВ Престолонаследника Александра
Обраћање господина Александра Андрејића, директора Прве београдске гимназије
Обраћање Милоша Павковића, у име Удружења Краљевина Србија
Драмско извођење: говора немачког цара Вилхелма II упућеног немачким војницима пред полазак у рат са Краљевином Србијом и говор мајора Драгутина Гавриловића упућен браниоцима Београда у извођењу ученика Прве београдске гимназије.
Извођење песме ,,Тамо далеко“ - хор Краљ Петар I и хор Прве београдске гимназије
Очекујемо долазак:
Његовог Краљевског Височанства Престолонаследника Александра и Њеног Краљевског Височанства Принцезе Катарине, дипломатских предтсваника савезничких држава (Русије, Француске, Велике Британије и Црне Горе),
председника општине Стари град господина Дејана Ковачевића
и представника удружења за неговање традиције ослободилачких ратова 1912-1918.
Пожељно је понети бели цвет ( ружу) и положити га поред споменика.
Градски одбор Београд – Удружења Краљевина Србија и
Прва београдска гимназија
Predrag Ostojić, Crnogorska Sandžačka vojska na Gornjodrinskom frontu (1914-1915)
Nova knjiga istoričara Predraga Ostojića "Crnogorska Sandžačka vojska na Gornjodrinskom frontu (1914-1915)" otkriva nove činjenice o događajima koji su se desili pre više od 100 godina i koji su obeležili, ne samo vreme ratno, vreme stradanja, već i vreme kada se, čašću i obrazom, kada su delom ispisivane najslavnije stranice naše istorije.
Recezenti ove knjige prof.dr Mira Radojević i docent dr Aleksandar Životić ocenili su ovu knjigu veoma visokom ocenom i preporučili je kako stručnoj tako i široj čitalačoj publici, svima onima, koji nisu imali priliku da bolje upoznaju vreme i događaje koji su tema ove knjige.
Knjiga govori o ulozi crnogorske Sandžačke vojske serdara Janka Vukotića u ratnim operacijama na Gornjodrinskom frontu u jednoj ofanzivnoj i dve defanzivne faze, kada je dovoljno dugo branjen pravac prodora austrougarskih snaga od Drine prema Priboju, Prijepolju i Sjenici i njihov pokušaj presecanja odstupnice i uništenja srpske vojske u odstupanju.
Interesantno je da se autor, kako su to primetili i recezenti, nije upuštao u zakulisne radnje, koje su više puta tokom ratnih operacija pretile da poremete odnose "među braćom", već je njegov predmet interesovanja bio isključivo front, ratnik i ratnici, koji su nadčovečanskim naporom branili svaki pedalj, svaku stopu svoje otadžbine i slobode. Punih petnaest meseci crnogorska Sandžačka vojska odolevala je višestruko brojnijem i tehnički opremljenijem protivniku i kako su primetili savremenici "odužila se srpstvu vo vijeki vjekov amin"
Bez sumnje, ova knjiga naći će svoje mesto u ravetljavanju događaja u vremenu, koje je bilo prosto zaboravljeno, odnosno zabranjeno, jer kako drugačije protumačiti da bitka na Vihri kod Rudog i stradanje 110 regruta crnogorske Sandžačke vojske u jednom danu 2. decembra 1914. nije zalužilo spomen obeležje, a stradanje 7 partizana i desetak italijanskih vojnika u Drugom svetskom ratu na gotovo istom mestu bude obeleženo i slavljeno kao prva velika bitka Prve proleterske brigade.
Nesumnjivo, autor je ovom knjigom podigao jedan svojevrstan spomenik stradalim ratnicima i na taj način njihova imena upisao u knjigu nezaborava.
redakcija www.savremenaistorija.com
Hrabro srce Škotlađanke kucalo je za Srbiju
Kada su je koleginice pitale kako može da izdrži da radi u nemogućim uslovima, doktorka Elizabet Mekbin Ros kratko je odgovorila: „Pa, neko mora.” – Umrla je 14. februara 1915. u Kragujevcu, lečeći srpske vojnike od pegavog tifusa
Elizabet Mekbin Ros je rođena 1876, u mestu Tejn, u brdovitim predelima Škotske. Odrasla je u imućnoj porodici. Njen otac je bio direktor londonskog odseka Komercijalne banke Škotske. Medicinu je diplomirala u Glazgovu 1901, a nedugo posle toga, u okviru kolonijalne medicinske službe, odlazi u Persiju, današnji Iran. O nevoljama i bolestima ljudi u toj zemlji napisala je knjigu, a u domovinu se vraća 1914. Umesto planirane specijalizacije iz oblasti tropskih bolesti, čuvši za nevolje srpskog naroda, ona se priključuje britanskoj lekarskoj misiji koja putuje za našu zemlju.
Za razliku od puritanske Britanije, Srbija joj je izgledala slobodno. Elzi Inglis, borac za ženska prava, ovako piše o dočeku i statusu koje su britanske doktorke imale u Srbiji: „I u Britanaji su ove žene bile lišene političkih, socijalnih i ekonomskih prava. U Srbiji su se prema njima odnosili sa velikim poštovanjem i, što je još važnije, imale su jednak status. Srbi su im dali slobodu. Dozvolili su im, prvi put u životu, da rade u oblastima rezervisanim za muškarce, da žive i putuju samostalno. One su radile u bolnicama, čak i kao vozači vojnih saniteta, pokazujući zapanjujuću hrabrost, kao što je to slučaj sa dr Elizabet Ros.”
Sećanje na prošlost je nada u budućnost
Povodom 98 godina od smrti Elizabete Mekbin Ros, za diplomate Velike Britanije, Kanade i Australije organizovan je prijem u Skupštini grada Kragujevca. Gradonačelnik Veroljub Stevanović je rekao da je „nemerljiva žrtva britanskih humanitarki utkana u dobre odnose država i naroda”, a ambasador Kanade Roman Vaščuk poručio je da je „sećanje na prošlost nada u budućnost”.
Na današnji dan 13.marta 1946. pre 71. godinu zarobljen je armijski...
Na danasnji dan 13. marta 1946. godine, pre sedamdest i jednu godinu zarobljen je armijski general Dragoljub Draža Mihailović, načelnik štaba Vrhovne komande i ministar vojni Vlade Kraljevine Jugoslavije od januara 1942 do druge polovine maja 1944. Operacijom zarobljavanja sa najvišeg vrha, tadašnjeg komunističkog režima, rukovodio je lično, u odsustvu Josipa Broza, Aleksandar Ranković savezni ministar unutrasnjih poslova FNRJ.
Operacija zarobljavanja izvedena u periodu od 6-13. marta 1946. godine. Prilikom zarobljavanja Ili bolje rečeno kidnapovanja generala Mihailovića u praskozorje 13. marta ubijeni su njegovi lični pratioci Nikola Majstorović i Blagoje Kovač, kao i komandant Višegradske brigade JVuO major Dragiša Vasiljević. Sa mesta događaja to jutro uspeo je pobeći pripadnik JVuO, Lazar Gajić, brat od strica Budimira Gajića, čoveka koji je lično generalu Mihailoviću izrazio sumnju u "grupu četnika" koja se nesmetano tih dana kretala terenom i koja je nepuna dva meseca, “uz pomoć Nikole Kalabića” pokušavala uspostaviti vezu sa komandantom JVuO”.
"Grupu za hvatanje Mihailovića" predvodili su visoki oficiri Ozne potpukovnik Svetolik Lazarević i major Dragoljub Vasović, uz logističku podršku pukovnika Jova Kapičića, koji je pod šifrom "Marjan" iz rejona Višegrada, zajedno sa majorom Vladanom Bojanićem I odabranom grupom, vršio koordinaciju akcije sa saveznim ministrom Aleksandrom Rankovićem u Beogradu.
Po okončanju akcije, to jutro, vršeći pretres na licu mjesta, pripadnici milicije su odneli kasu Vrhovne komande u kojoj je bilo 45 zlatnika I zobnicu sa dve kožne torbe sa dokumentima I ličnim stvarima generala Mihailovića, koje su ležale pored tela Nikole Majstorovića.
_________________________________________________________________
Kosta Nikolić i Bojan Dimitrijević, Zarobljavanje i strijeljanje generala Dragoljuba Draže Mihailovića 1946., časopis Istorija XX veka, broj 2/2009, str. 11.
“Prema istraživanju u dokumentaciji BIA, obavljenom 26. maja 2009, ustanovili smo da je verodostojna verzija prema kojoj je general Mihailović zarobljen od strane grupe OZN-e za Srbiju uz „pomoć“ Nikole Kalabića.”
Popularni članci
Staljingrad i zaokret u svetskoj istoriji
2. februara 1943. u Staljingradu je, zahvaljujući velikoj i skupo plaćenoj pobedi Crvene armije, došlo do naglog zaokreta u svetskoj istoriji. Pa ipak, u zapadnoj literaturi se mogu videti pokušaji falsifikacije ovog rata, prema kojima se odlučujući preokret nije desio na Volgi, nego u - severnoj Africi.
Rusija 2. februara 2013. obeležava 70 godina od pobede Crvene armije u bici kod Staljingrada.
Bilo je u Drugom svetskom ratu i drugih pobeda sovjetskog oružja, i one su po strateškim rezultatima i nivou vojne veštine bile veoma uspešne. Zašto se onda među njima posebno izdvaja pobeda kod Staljingrada? Povodom 70-godišnjice Staljingradske bitke nije naodmet malo razmisliti o tome.
U interesu istorijske nauke i razvoja međunarodnih odnosa trebalo bi da se ratna istorija oslobodi od duha konfrontacije, i da se naučna istraživanja podrede interesima dubokog, pravičnog i objektivnog tumačenja Drugog svetskog rata,pogotovo Staljingradske bitke. Ovo stoga što bi pojedini želeli da falsifikuju istoriju kada je reč o Drugom svetskom ratu, i da „preprave“ tok rata na papiru.
Komentari