Promocija knjige Dušana Mirkovića, Dragačevo Ravna Gora
U prostorijama Kluba srpskog pravoslavlja Bogotražitelj 28. februara 2013. odražana je promocija knjige Dušana Mirkovića, Dragačevo Ravna Gora. Ovu knjigu priredio je Milutin Velisavljević, a izašla je u izdanju izdavačke kuće Armon iz Beograda.
O knjizi su govorili istoričari Predrag Ostojić, Nemanja Dević, Ana Filipović i priređivač knjige Milutin Velisavljević.
Ovom prilikom prenosimo obraćanje istoričarke Ane Filipović, koje je dalo pečat ovoj večeri.
Poštovani Prijatelji dobre knjige,
Još na samom početku izučavanja istorijskog zanata, kreće se sa razumevanjem istorijskih izvora. Sve vrste autobiografskih izvora, a to su dnevnici, memoari i autobiografije, su pouzdaniji od istoriografskih izvora, kako je to govorio naš akademik, nedavno preminuli Sima Ćirković. Između autora autobigrafskog teksta i zbivanja koje je u njemu, nema posrednika. Zato autobiografski izvori, po svojoj prirodi, spadaju u izvore prvoga reda. Pored ovoga, u „sukobu“ sa drugim izvorima prvog reda, kakvi su akti, povelje ili, u ovom konkretnom istorijskom periodu, raznorazne depeše, naredbe ili pisma, autobiografski izvori nam daju povezaniju sliku zbivanja kakvu bismo vrlo teško, a u ovom konkretnom slučaju-nikako, mogli dobiti iz gore pomenutih izvora prvog reda, koja nam daju samo fragmente čitave slike. Takođe, autobiografski izvori nam bolje no ijedna druga vrsta izvora daju živu predstavu o opštoj atmosferi i duhovnoj klimi nekog perioda, a to je ono što je najteže dokučiti iz izvora, koji su po svojoj prirodi oskudni. Konačno, autobiografski izvori nam dosta često govore o zbivanjima o kojima nema ili postoji vrlo malo pisanih dokumenata, što je ovde slučaj iz dobro poznatih razloga.
Milovan Balaban: Vučko S. Ignjatović kroz pero Miše Matića / „Vidovdan“...
Prikaz knjige Miša Matić „Artiljerijski major Vučko S. Ignjatović“, Grafostef, Šabac, 2012, str. 98
Životopis četničkog majora Vučka S Ignjatovića kako ga je, poštujući istoriju kao nauku i koristeći njenu metodologiju, video i opisao Miša Matić, predstavlja jedan od retkih pokušaja oživljavanja heroja jedne, u komunističkom periodu a i danas, oklevetane vojske. Osporavanje vojske generala Mihailovića i njenih junaka kao što je major Vučko Ignjatović, kako pre tako i u današnje dane, na vazda geopolitički bitnom Balkanu gde se ukrštaju interesi velikih sila, bilo je inspirisano pokušajem neutralisanja i eliminacije srpskog naroda, kao večitog „remetilačkog“ faktora, na taj način viđenog i doživljenog prvenstveno iz vizure zapadnih sila koje su pokušavale da ovladaju ovim i širim prostorima.
Na tom putu im se gotovo uvek nalazilo srpsko nacionalno biće inspirisano autentičnim svetosavskim duhom sa istorijski izgrađenim pojmovima dobra i zla, a naročito slobode za koju su Srbi bili uvek spremni, čak i naizgled nerazumno, da ginu. Često izgledajući kao da nehaju za planirane poteze koje su vukli veliki na svetskoj geopolitičkoj šahovskoj tabli. Da bi sagledali u pravoj svetlosti Matićevo delo osvrnućemo se na srpsko shvatanje slobode sa jedne strane, te pokušati prikazati da duh Mihailovićevog pokreta proizilazi, kao i njegovi tipični predstavnici kakav je bio Vučko Iganjatović, upravo iz srpske istorije i tradicije, što je i najbitniji razlog njegovog malicioznog osporavanja, kako od strane naših suseda tako i od pozapadnjačenih sinova našeg naroda.
Ćutanje je druga smrt (8)
Savo Gregović
Četnici su ubijeni dva puta: prvi put od partizana, drugi put zabranom da imaju grob
Otkopavanje istine u Srbiji je, dakle, započeto. Sve žrtve dobiće pravo na grobno mjesto. Uskoro bi trebalo da se ostvari tješnja saradnja sa slovenačkim vlastima radi otkrivanja i obilježavanja grobnica u toj zemlji, u kojima su stradali stanovnici Srbije. Vojnici i civili. I to, nakon što je svijet obaviješten da je Drugi svjetski rat završen.
A da će biti i te kako poteškoća u tom obimnom i složenom poslu, ne samo kada je u pitanju Srbija, potvrdio je istoričar dr Bojan B. Dimitrijević:
Podsećanja na događaje: Na Jabuci kod Prijepolju otkriven spomenik žrtvama komunizma
U zatvoru - od oslobođenja
Prvi put posle 56 godina jedna kolona Srba se uspravila u Srbiji
Na Jabuci iznad Prijepolja, tamo gde su se decenijama hiljade pionira sa crvenim maramama oko vrata, nadahnjivali tekovinama revolucije, u subotu je otkriven spomenik - žrtvama komunista. Desilo se u subotu na Jabuci ono što je do juče u zemlji Srbiji izgledalo nemoguće.
Malo dalje, na brdu iznad "Memorijalnog centra", prostor oko spomenika partizanskom bombašu Bošku Buhi, od NOB-a na ovamo nezaobilazni cilj svih đačkih ekskurzija, u nedelju je bio potpuno pust. Trista metara niže, na prostranom platou, odmah pored spomenika revolucionarima, u subotu su posle ravno 55 ili 56 godina ponovo predavani stari raporti:
- Ivko Jovanović, kraljev oficir!- Tanasković, Kalajitov kurir! - Jesi li ti bio kod Glišića? - Jesam gospodine!
Nad Jabukom je u subotu čitav dan kiša lila kao iz kabla. Uprkos kijametu narod je od zore pristizao sa svih strana, jedni od Pljevalja, drugi od Prijepolja, od Užica, Nove Varoši, Čačka. Svi pod crnim kišobranima. Na novom spomeniku na Jabuci je veliki žuti krst, ispod krsta poruka - "pobijenima od strane komunista u građanskom ratu i miru od 1941. do 1951. godine", ispod na mermernoj ploči ravno 222 imena meštana Mileševskog sreza, sa leve obale Lima, stradalih - 1942, 1943, najčešće 1945.
Popularni članci
Deveti maj 1945. – Naredba đenerala Dragoljuba Mihailovića, prvog gerilca...
JUNACI!
Rat sa Nemačkom koji je četiri godine sejao širom cele naše Otadžbine smrt, uništavajući bez milosti sve naše tekovine, naša ognjišta, naše porodice, završen je pobedom Saveznika.
U ovom četvorogodišnjem ratu Jugoslovenska Vojska u Otadžbini vidno je doprinela pobedi boreći se jedina u Evropi, kada je cela Evropa bila okupirana od svirepog napadača.
Snažni i neodoljivi napadi naših jedinica, uništavali su nemačke divizije, slabili su ratni potencijal Nemaca i ozbiljno zabrinjavali njihovo vođstvo. Preko trideset i pet najelitnijih nemačkih divizija bilo je sve vreme vezano na našem frontu, i one su se topile u neprekidnim borbama, koje su po svojoj žestini i krvavosti nadmašile sve borbe vođene na raznim bojištima Evrope.
U tim borbama četvorogodišnjeg rata naša vojska dala je žrtve, kojima je pokazala svu veličinu našeg narodnog genija i vitalnost njegovu, dajući na znanje svima i svakome da je naša Otadžbina, natopljena toliko puta našom krvlju jedino naša i ničija više da mora da bude slobodna i da u toj slobodi naš narod ima pravo da nesmetano izgrađuje svoju budućnost.
Ali danas dok svet proslavlja dan mira, naš narod, koji je na taj mir imao najviše prava, jer je u ovom ratu platio najveći krvavi tribut, i dalje proliva potoke krvi širom cele naše rodne grude u teškom građanskom ratu nametnutom nam od komunističkih partizana, koji već tri godine besni nesmanjenom žestinom. U ovome ratu, za koji svet možda još ne zna, jedna manjina, ne jača od 30-40.000 ljudi, pokušava da nametne terorom, krvlju nasiljem mačem i oružjem u ruci, ono što naš narod ne želi da prihvati mirnim putem.
Ceo naš narod na čelu sa Jugoslovenskom Vojskom u Otadžbini, bori se protiv ovog neprijatelja istom žestinom kojom se borio i do sada protiv svih neprijatelja Nemaca, Italijana, Bugara, Mađara i ustaša, a za Kralja, Otadžbinu i demokratiju.
Naš narod dao je divnog dokaza svoje rešenosti da u borbi, koju mu i dalje nameće ustaško-partizanska snaga, izdrži i istraje do pobede. On zna da je put kojim ide pravedan, častan i dostojan njegovih tradicija i njegove istorijske prošlosti, i da će pobedom nad komunističkom diktaturom sačuvati i spasti i svoju veru i svoje običaje i svoju porodicu, i pokazati se dostojnim samoga sebe.
Borba koja danas besni u Otadžbini je krstaški građanski rat u kome učestvuju svi, i staro i mlado, i muško i žensko, ujedinjeni u bolu i u otporu, a spremni da u toj borbi polože svoje živote.
I pored toga što je partizanska manjina podržavana iz inostranstva, najveći deo naše Otadžbine nalazi se u rukama naše narodne vojske. Srbija, Južna Srbija, veliki deo Crne Gore, Bosne i Hercegovine i deo Dalmacije, veliki deo Hrvatske i Vojvodine, kao i Slovenačke, u rukama su naših jedinica, izuzev velikih gradova, gde se neprijatelj zadržava pod zaštitom Titovih dželata.
Ni glad, ni zaraze, ni napadi odlično naoružanog neprijatelja, nisu mogli da umanje volju naših boraca za pobedom. Njihove žrtve čine naš narod velikim, jer upornost njihove borbe pokazuje sa koliko topline, ljubavi i nacionalnog žara naš borac teži da ostvari ideale pravde, slobode i demokratije.
U ovoj borbi, koju ćemo voditi do konačne pobede, šaljem vam pozdrav kroz naš ratnički poklič:
Da živi naš Vrhovni Komandant Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II!
Da živi naša Kraljevska Jugoslovenska vojska u Otadžbini i van Otadžbine!
Da živi velika i slobodna demokratska federativna Kraljevina Jugoslavija!
Načelnik štaba Vrhovne komande, Armijski đeneral Dragoljub M. Mihailović s. r.
http://kraljevinasrbija.com/dan-pobede-70-godina-od-zavrsetka-drugog-svetskog-rata/
Komentari