Milovan Balaban: Vučko S. Ignjatović kroz pero Miše Matića / “Vidovdan” August 26, 2012

0

Srpsko poimanje slobode i četnički pokret

 Srpski narod je, obezglavljen nestankom gotovo celokupne elite koja je izginula opirući se Turcima i sprečavajući njihov prodor u centralnu Ecvropu, prihvatio njenu zacrtanu istorijsku misiju odbrane sopstvene svetosavske posebnosti ugrožene mnogobrojnim i višestruko jačim neprijateljima (i sa istoka i sa zapada). Bogato istorijsko predanje korifeja srpske nacionalne afirmacije – kraljeva i svetitelja, najviše oslonjeno na herojski otpor kneza Lazara na Kosovu, vremenom je izgradilo kod Srba jasne predstave o veličini slobode, njenom kvalitetu, lepoti ali i ceni koju je potrebno platiti da bi se ona ostvarila. Tokom dugog turskog ropstva u srpskom narodu se učvrstio, ali i dodatno produbio, osećaj o slobodi kao svetoj, i kao takvoj jedinoj mogućoj, kao onoj koja je sudbinski i neraskidivo vezana sa pravdom, poštenjem i herojstvom. Takva sloboda, ne samo spoljašnja nego i unutrašnja koja isključuje kako društveno tako i individualno bezakonje i prestupništvo, postala je u narodnim očima ideal i jedina dostojna životnog cilja, ne samo srpskog, nego i svakog drugog pojedinca i naroda.

 Otud srpsko nacionalno biće, povratkom na veliku evropsku scenu ustancima sa početka XIX veka, nije moglo da razmišlja samo u zapadnjačkim kategorijama koje su se rukovodile ostvarivanjem „legitimnih“ nacionalnih i državnih interesa. Kako se srpska država vremenom sve više integrisala u evropski sistem država, a srpska elita prihvatala zapadnjačku logiku funkcionisanja međunarodnih odnosa i mesta države u njima, reakcije naroda na razne istorijske izazove su vremenom bivale sve suprotnije potezima koje je vukla njena elita. Imajući različite kriterijume za procenu istorijskih izazova, koje nam je istorijski usud dodeljivao, možemo sa divljenjem konstatovati da je narodni osećaj, inspirisan vekovnim iskustvom poimanja slobode, često bio, čak i sa aspekta državnih interesa, pravilniji od poteza koje su njegovi, često zapadom očinjeni, prvaci povlačili i pokušavali da realizuju.

 Upravo iz takvog, autentičnog i vekovima formiranog srpskog duha i poimanja slobode, kao kontinuitet pobune od 27. marta protiv pošasti Hitlerovskog nacizma, koju je srpski narod nasuprot neodlučnoj eliti (koja ga je u svom većinskom delu istina prezirala i shvatala kao zlo ali istovremeno smatrala da može nekim kompromisom da izvuče neku državnu korist) nedvosmisleno žigosao kao zlo, nastao je i pokret otpora generala Mihailovića. U beznadežnoj situaciji posle sramne izdaje svih naroda koji su živeli u zajedničkoj državi kada je izgledalo je da je srpski duh nepovratno slomljen pojavio se oficir koji nije priznao kapitualiciju i time razvio barjak slobode čime je vaskrsao već gotovo umrtvljenu srpsku dušu. Kako kaže Slobodan Jovanović posle Karađorđa Njegoševi stihovi„Iz mrtvijeh Srba dozva i dunu život srpskoj duši“najviše pristaju generalu Draži i njegovim saborcima.

 Beskompromisni neprijatelj Nemaca i komunista

 Upravo jednog takvog Dražinog saborca, potomka Alekse Jakova i Mateje Nenadovića, artiljerijskog majora Vučka S. Iganjatovića, opisao je Miša Matić. Uz pregršt fotografija kojima obliluje kratka ali sažeta Matićeva knjiga, nekih i prvi put objavljenih, pred nama se kroz pero ovog zapaženog istoričara JVuO pojavljuje lik časnog srpskog oficira. Vernog zakletvi svome kralju, ali još više narodu kome pripada. Spremnog da brani njegovu istorijsku i nacionalnu čast imajući za uzore svoje slavne pretke iz daleke prošlosti kao što su Sveti knez Kosovski, Miloš Obilić, despot Stefan Lazarević, Zmaj Ognjeni Vuk, despot Pavle Bakić, kao i one iz bliže poput Karađorđa, Miloša te slavnih srpskih Vojvoda iz prvog svetsko rata – Mišića, Putnika, Bojovića i Stepe Stepanovića.

 Vodeći se životnom logikom srpskih vitezova koji Njegoševski rečeno „Žive dokle sunce greje“ Ignjatovića propast vojske i trenutna srpska katastrofa posle aprilskog sloma i potpisivanje kapitulacije Kraljevine Jugoslavije nije zbunilo, baš kao i njegovog komandanta Mihailovića. Kako kaže autor tada kapetan Vučko Ignjatović sa svojih petnaest saboraca iz Valjevskog kraja rešen da nastavi borbu stiže u Valjevo gde biva ranjen te se oporavlja u valjevskoj bolnici više od mesec dana. No posle oporavka posredstvom advokata Svete Protića, srećno i spretno prošavši nemačke kontrole, u avgustu stiže na Ravnu Goru. Tada pukovnik Mihailović Vučka Ignjatovića postavlja na mesto komandanta požeškog četničkog odreda (str. 35.-36.).

 Sem što konsoliduje redove Požežana novi požeški komandant definiše svoje poglede na zbivanja u ratom uzavreloj Jugoslaviji kojih će se držati do svoje tragične smrti. Uz Nemce, koji su okupatori i sa kojima treba voditi nekad otvorenu borbu ali u pojedinim situacijama i sofisticiranu radi očuvanja srpskih glava, on beskompromisno obeležava komuniste kao glavne moguće vinovnike posleratne srpske nesreće. Ovaj stav će ga načiniti, kao čoveka odanog kralju i otadžbini, žestokim protivnikom inače pre rata zabranjenih komunista i Tita. U jednom trenutku čak će pokušati komunističkog vođu i da likvidira. Naime, kako nam Matić priča, posle sastanka Tita i Draže u Brajićim Ignjatović postavlja zasedu Titu kod mosta na Skrapežu i zarobljava komunističkog vođu sa njegovom pratnjom. Samo je Dražina intervencija spasila Tita a Ignjatoviću je ostala večita žal što nije likvidirao Broza, čime bi po njemu bio, ako ne uništen, a ono bar odlučujuće onesposobljen partizanski pokret (str. 37.-38.).

 Saradnja sa Nedićem i ubistvo Vučka Ignjatovića

 Događaji koji su sledili dali su u nekim crtama za pravo Ignjatoviću. Izbio je građanski rat između parizanske i četničke gerile a posle privremenog, ali i neiskrenog pomirenja usledila je Nemačka ofanziva usmerena na oba pokreta. Posle neutralisanja gerila na prostoru Srbije Nemci su surovo pacifikovali Srbiju. Naredba po kojoj se za jednog ranjenog Nemaca imalo ubiti pedeset Srba, dok za ubijenog nacističkog okupatora čitavih sto, zaživela je u realnosti preteći surovom odmazdom srpskim civilima. U takvoj situaciji osećaju se nova stremljenja u JVuO-u. Prioritet sada postaje biološki opstanak nacije što Mihailovićev pokret približava Nediću.

 Matića fenomen saradnje i legalizovanje četničkih odreda pod okriljem Nedićevih formacija ne zbunjuje. Ovim autor pokazuje da je potpuno svestan kompleksnosti situacije u kojoj se našao srpski narod posle sloma ustanka i varvarskog pacifikovanja Srbije od strane Nemaca. Stoga se on ne libi da progovori o ograničenoj saradnji četničkih i Nedićevih formacija (iako je po njegovim rečima do sada to bio zabranjeni i osporavani deo srpske istorije), a sve zarad očuvanja višestruko ugroženog srpskog naroda na prostorima, kako same Srbije tako i ostalih delova razvaljene jugoslovenske države.

 Kako piše Matić jedan od četničkih komandanata koji je bio legalizovan pri Nedićevim formacijama je bio i Vučko Ignjatović. Uvek na braniku otadžbine u borbi protiv Nemaca, ali i komunista, svoj položaj je koristio kako bi pomogao četničkim odredima u Bosni i Crnoj Gori, prvenstveno u naoružanju. No, ovo je privuklo pažnju Nemaca koji u njegovu blizinu instaliraju svoje agente i Ljotićeve zboraše. Pošto su se Nemci uverili da je Ignjatović i dalje pod komandom Mihajlovića, a da je njegova legalizacija pri Nedićevim formacijama samo maska za njihove okupacione snage, oni su oraganizovali njegovu likvidaciju. Major Vučko S. Ignjatović je likvidiran posle opsežnih priprema pošto je namamljen u svoju kancelariju. Kako kaže autor u kancelariji gde su ga čekali atentatori Ignjatović je uspeo da izvuče revolver ali su ga atentatori preduhitrili i po naređenju Nemaca mučki ubili.

 Matićeva dilema i „Vučkov oreol“

 Kao što autor nema dilemu o potrebi saradnje sa Nedićevim formacijama, koja je bila neminovna pred smrtnom opasnosnošću koja je zapretila biološkim nestankom srpskog naroda, sa druge strane čini se kao da on diskretno žali za neuspelim pokušajem njegovog heroja da likvidira Tita i time možda izmeni tok istorije. Evo šta on kaže: „Da je Vučko Ignjatović ostvario svoj naum 26. oktobra 1941. Tok istorije sigurno bi bio drugačiji“. Ipak, prihvatajući istoriju kao konačnu kategoriju, po onoj narodnoj ko zna zašto je to dobro, moram da kažem na moju radost, Matić konstatuje: „Istorija kao nauka ne poznaje kategoriju pretpostavki. Istorija poznaje čoveka, Srbinam junaka, oficira, gospodina, majora Vučka Ignjatovića, za koga je čast komandanta svetinja koja se mora poštovati po svaku cenu“ (str. 68.).

  Ovim je Matić pokazao da shvata smisao ne retke martirske sudbine srpskih heroja koja izmiče racionalističkom tumačenju koje danas preovlađuje u srpskoj istoriografiji. Ignjatovićeva mučenička sudbina je upravo i inspirativna jer sledi sudbinu velikih srpski ratnika poput Svetog kneza Kosovskog, Miloša Obilića, Karađorđa i mnogih drugih među kojima je i njegov komandant Draža Mihailović. Svi oni su dali ono najviše što su imali za srpski ideal slobode – život.

 A Vučko je bio mlad i lep, imao je svega trideset tri godine. Ostavio je suprugu sa dvoje dece, a sina nije ni video pošto se rodio samo šesnaest dana pre njegovog ubistva. Sve ovo čini njegovu žrtvu još tragičnijom, ali i herojskijom. Zbog toga autor i apeluje da ga ne zaboravimo, da ne budemo generacija Srba koja je odbacila sve svoje mučenike, čije duše su ugrađene u životvornu tradiciju srpskog naroda. Njihovi životi bi trebalo da budu putokazi naših savremenih stremljenja. Jedan od tih putokaza je svakako životni put, ali i mučenička smrt majora Vučka S. Ignjatovića.

 Zbog svega gore rečenog svima toplo preporučujem ovu kratku, ali inspirativnu knjigu Miše Matića. Svako ko je bude pročitao u njoj će naći, osim već pomenutog obilja informacija, i autentična dokumenta vezana za život i vojevanje ovog nepravedno zaboravljenog srpskog oficira. Možda ona nekome bude i inspiracija za otkrivanje nekog od mnogih zaboravljenih srpskih heroja zaklonjenih od naših očiju na žalost naviknutih, naročito u poslednje vreme, da gledaju samo bezvredne stvari i prolazne, anonimne i bezlične kreature, kojih je današnje društvo prepuno.

Milovan Balaban

August 26, 2012

 http://www.vidovdan.org/index.php?option=com_content&view=article&id=33570:2012-08-26-19-19-53&catid=44:kultura&Itemid=43