Ta moja tužna Andrijevica se ucrtala preda mnom, a ja kao bijeda, kao pobijeđeni, kao rob zla vremena vraćam se mojoj Andrijevici i selu Peovcu. Ne nosim joj nikakve dobre novosti, nemam radosti za nju, nemam utjehe, čak nemam topline u mom srcu da je pomilujem, da je poljubim, da tražim oproštaj što sam je napustio.
Vraćam se sada prslih opanaka, pocijepanih gaća, iskrpljenog vojničkog kaputa koji mi se skoro po zemlji vuče. Vraćam se mojem Vasojeviću, o kojem sam slušao skoro deset mjeseci, sve do gore, do Slovenije, gdje je pričanje prestalo i slušanje se ugasilo. Nema mojih djedova da me tješe, da mi pomažu, nema ih da me drmnu konopcem da ne zaspim, ili da se ne razbijem o sante leda koje su nam krile puteve po Bosni.
Nema djedova, ni preda mnom ni za mnom, ne čujem njihove priče, šale, ne čujem njihove molbe Gospodu. Ne mirišem njihove dimove, ne osjećam njihove duše. Nego evo me, Andrijevice, primi me kao svoga rođenoga, ako ništa drugo a ono ti donosim svoju skoro uvelu dušu, ali punu tajni za tebe. Sve ću da ti ispričam, samo ako me primiš, mučenice.
Vojnici su nas skrenuli sa glavnog puta, idemo na prečac pored vlačare i vodenice Šarovića, istim putem kao i prošle godine kad smo napustali Andrijevicu. Ali, iako nas je teško boljelo napuštanje Andrijevice, a povratak je još bolniji. Kolona je bila veća, mnogo, mnogo veća prošle godine. Ova kolona jadnika je mala i jadna. Dvije andrijevačke brigade su nestale odavde pa do Slovenije, a još koliko žena, djece, naroda i trećepozivaca.
Prolazimo most na Zlorečici. Sve se utišalo. Niko ni riječi, ni uzdaha, ni molbe. Svi se zavukli u sebe. Mislim da svi razmišljaju o „srdačnom“ dočeku, kako nam partizani najaviše na vrhu Čakora.
Sunce nad Velikim Kršom drijema i posmatra „pogrebnu“ povorku djece i žena. Upeklo i ne popušta, zraci se prosipaju po Zlorečici, a toplina ujeda naša umorna tijela. Koraci malaksali, kao da se strah uvukao u njih, a ne umor.
Čujem majku Vasiliju, kako tiho ali u nekom strepnji ponavlja, „U‘, u‘, jadna sirotinjo, bijedo neprežaljena. U‘, u‘, šta će sada biti, osjećam loše vijesti, ako bude doček kao što ja mislim, bolje da se nijesmo vratili sa zlog puta jer ovo će biti još gore.“
Miketa je grli, šapuće, „Neka, mama, evo ovih tu pored nas, neka, smiri se, biće bolje, nemoj da čuju, pa će biti još gore“.
„Neka čuju, sine, da mi nije vas đece, čuli bi oni šta im ja mislim, ali zbog vas moram da zanijemim, da ugasim sve svoje želje, da potopim svoje nade koje sam nosila do kraja svijeta. Sve što sam gužvala u mojoj duši, sad moram duboko da zakopam, a svoj jezik da zavežem. Osjećam da neću nikada imati prilike i sreće da ga odvežem i da istresem preko njega čitav svoj jed koji se punio u meni ove poslednje četiri i po godine, a i moj gnjev prema ovim jamarima i dželatima.“
Majka Vasilija neće da se umiri, i dalje bi htjela da istresa svoje muke i nevolje. No, iznad same vlačare, sa naše lijeve strane na izgorjeloj od sunca poljani nacrtao se ogroman narod. Izgleda čitava Andrijevica a i njena okolina se napenalila na ovaj zaravan. Sunce se sklonilo iz našeg vidika, od hotela Šarovića ne vidimo ni Krš Mali ni Veliki, ne vidimo Komove, kao da su znali šta nas čeka, pa se uklonili da ne prisustvuju ovom „srdačnom“ dočeku naše nebraće.
Pognutih glava, skrivena u samu sebe, kolona nailazi putem podno okupljenog naroda. Kao pod komandu, a vjerujem i da je bila komanda zlotvora: „Sada narode, paljba, dočekajte izrode“.
Osuli su po nama prazne talijanske i njemačke konzerve. Sipala je vatra konzervi, lupa konzervi po našim glavama. Branimo se rukama, ali paljba ne prestaje. Na stotine konzervi stizalo je sa te ledine. Nastale su psovke takve mržnje, kao da smo u najmanju ruku najveće ubice. Psovke i konzerve nijesu prestajale. Razna imena: izdajnici, petokolonaši, đikani, izrodi, ništa robe, lizokonzervaši, kopilad talijanska, kurve njemačke. Kolona olakšala korake jer nas čelni vodiči zadržavaju da bismo bili počašćeni sa što više psovki i konzervi.
Zar je naš dobri narod pristao na sve ovo? Jesu li naši prijatelji, rođaci, naše komšije primili ove naredbe sa voljom ili pod prijetnjom zulumćara? Uglavnom svi učestvuju u našem „srdačnom“ dočeku, iako su članovi njihovih familija tu u toj jadnoj koloni. Iako su članovi njihovih porodica ostali od Andrijevice do Slovenije u sniježnim rakama, u slovenačkim pećinama. Ne mogu da vjerujem da je to vasojevićki narod pristao dobrovoljno da nas ovako dočekuje.
Konzerve i psovke ne prestaju. Odakle tolike konzerve, ne znam. Izgleda sve su talijanske i njemačke konzerve pokupljene sa terena andrijevačkog sreza i donesene ovdje na imanje Šarovića.
Mami curi krv niz lice, ali ne poklanja pažnju tome, nego svojim kaputom štiti Miraša da njega ne oštete konzerve. Miketa štiti majku koja jeca u suzama i plaču. Milorad zagrlio Milijanu i brani njenu glavu. Ja sam ostao sam sa sobom. Sam sa sobom kao i mnogo puta i od nekog bola ne mogu ni da se branim i neću da se branim, jer kad sam ostao živ na Lijevče Polje, ili pak na terenu Dravograda gdje su bombe raznosile živa tijela, e vala neću da se branim od talijanskih konzervi. Od psovki mi neće biti ništa, jer znam ko ih izgovara, naši najbliži. Moraju da izgovaraju, jer je naređenje, a naređenja ovih zlikovaca su prijetnja, ako se ne ispune, glave srpske lete. A za komuniste srpske glave su najjeftinija stvar.
Kroz roj konzervi pokušavam da nekog prepoznam u toj gomili naroda, jer su rojevi konzervi neprekidni. Prođosmo vlačaru, pored kuća Grbovića, ispred hotela Šarovića skreću nas na lijevo, niz varoš. Na ulici ima naroda, naravna stvar, jer je danas ponedeljak i pazarni dan a i proslava pobjednika, kako rekoše, slave svaki dan. Velike plakate obješene preko balkona andrijevačkih kuća. Vide se, velikim slovima ispisano, „Živio 13. juli, Dan ustanka rodoljubivog naroda Crne Gore“. „Živio vođa radnog naroda i proletarijata, maršal Tito.“ „Živjela komunistička zemlja.“
Bože mili, živjeli svi koljači i jamari, živjeli oni koji su u crno zavili srpski narod. Živjeli oni koji su familije upropastili, koji su narod zavadili, na Boga i vjeru pljunuli, crkve pozatvarali, zvona ušutali. Čak parole vise na hotelu Šarovića, na kući Marića, na kući Dragovića, a djeca vlasnika tih kuća se vraćaju sa zlog puta i tu su sa nama u ovoj jadnoj koloni. Crvene zastave zakovane na uglovima balkona lepršaju se oprane u srpskoj krvi. Pocijepani, pogureni, iznemogli, a evo sada i obrukani jadnici prolaze kroz napaćenu Andrijevicu. Sprovodioci mašu rukama, ocrtavaju prolaz za kolonu. Narod i dalje viče i psuje. Još koja konzervna doleti, čuje se tupi udarac, glas pogođenog: „Jao, majko“.
„Ne, narode, ako Boga znate, ne, narode, pobiste ovu đecu.“ Majka Vasilija se nije mogla više uzdržati, pa opominje narod da smanje vatru i psovke. Miketa je priteže uza sebe, a jedan pratilac se uznemiri, priđe majci, poče da viče na nju: „Kako smiješ da se javiš, đikanko? Nemaš pravo da se čuješ. Ovo vam vraća narod vaše zlo koje ste činili. Trpi i šuti, dok te nijesam likvidirao ovdje. Trpi, biće i više i težih kazni za tebe, đikanko“.
Majka se ušuta, zanijeme. Osjećam da se ukoči kao kamen svezan lancima. Nema prava da se brani od podivljale paščadi. Zanijemio život, izgleda ni samo srce ne kuca više. Mama pred nama povila se a u svom zagrljaju i dalje priteže Miraša. Stigosmo pred poštu. Tu nas zaustaviše i po jedno puštaju unutra. Puni se poštanska prostorija. Nabijaju nas kao šibice.
Niti jedne riječi se ne čuje, samo duboki uzdasi. Trpi narod svoju „kaznu“ a krivica i za kaznu je samo ta jer pripada Gospodu. Tako se taj jadni narod vraća sa teškog puta, pritisnut trnovitim vijencima, kojega je i sam Gospod osjetio na svom putu raspeća. I njega su pljuvali, gađali kamenicama, jer nije bilo talijanskih i njemačkih konzervi. Gospod je krvario, ali je uzvišeno trpio svoje muke i bolove. Pa se mislim, treba i mi da trpimo, pa ma kolike su muke, da podnosimo uvrede, psovke, pa ma koliko one bile loše. Jer biti za Gospoda Boga, pratiti njegov krst, vjerovati u Njega se sastoji baš u podnošenju poniženja, pljuvanja, psovki, bola, udaraca konzervi, onda je čovjek siguran da je na pravom putu.
Prevarili su se partizani, zaboravili su na pravu istinu: što čovjeka više mučiš, što ga stavljaš pod gore muke, više ga i jače učvršćuješ da ih podnosi. Onda je čovjek najbliži Gospodu i lakše podnosi muke, pa i mene ova poniženja vraćaju mojim djedovima kojih nema tu pored mene, a i ne znam gdje su ni kakve oni podnose muke. Ili ih više ne podnose, jer su se umirili, odmorili svoje duše koje vjerovatno počivaju u rajskom naselju, a tijela trunu u slovenačkim pećinama.
Pošta se napunila izbjeglim narodom. Među nama nema pratilaca, sami smo, zakovani kao u vagonima od Vinkovaca do Peći. Spuštamo se jedno pored drugoga i klizimo našim klonulim, umornim tijelima na pod. Narod čisti krv zadobijenu udarcima konzervi, a time i tragove konzervi. Sve će zarasti i očistiti, ali sramota nikada. Sramota će ostati cijelog života, a sa njom će rasti mržnja prema naredbodavcima.
„Ne smijemo kriviti ovaj jadni narod koji nas je osuo konzervama“, kaže gospođa Dragović, „nije to naš narod radio voljom, moramo shvatiti, a i znamo šta sve partizani mogu praviti. Dobar je andrijevački narod, pošten, ali vjerovatno su se naređenja morala izvršavati“.
„U pravu si, Gospava“, kaže majka, „ne zamjeram i ne ljutim se na narod, tako se mora, jer znam, da bi partizani učvrstili sebe, koriste silu, a jadni narod je već sit sile, malaksava, pa se pri‘vata i najsramniji‘ stvari za spas familija. Moliću se Gospodu da im oprosti, i biće oproštaja, jer drugog izlaza nema, Gospod vidi sve“.
„U pravu si, tetka Vasilija“, kaže Milena. Pozdravljaju moju majku i Polja i Božana i Zora, čuje se glas iz svakog ćoška pošte: „Živjela nam sto godina, tetka Vasilija“.
Otvoriše se glavna vrata, straža proturi kroz vrata korpe sa hljebom i vrata se ponovo zatvoriše. Smiješno je vidjeti stražu pred vratima da čuva očajne i ništave, žene i djecu, da ne bismo pobjegli navodno za Albaniju. Kakva naivnost. Ali naređenje je takvo i nema odstupanja. Nećemo više bježati, bježanja je bilo dosta. Nama je tu u ovoj poštanskoj prostoriji postalo potpuno jasno. No, čini mi se da njima nije jasno. Vjerujem da negdje na partijskim sastancima vijećaju kako će nam „prebijati noge i ruke i vaditi oči čarne“.
Stiže parče hljeba i do mene. Mrzovoljno sam ga prihvatio, ali nijesam gladan. Nemam osjećaja, niti potrebe da ga jedem. Sit sam, jer su konzerve i psovke učinile svoje. Želja mi je samo da zaspim, bar malo da se izgubim iz ljudske bijede, da zaboravim na uniženost i sramotu, da ne mislim o ovakvom „srdačnom“ dočeku koji nam pripremiše osramoćene žrtve i dželati zajedno.
Vrućina pritisla, a i smrad znoja, užasni miris prašine, pa i gasovi koji se sigurno sami izvlače iz ljudskih umornih utroba, sve se smiješalo u jedan nepodnošljiv smrad. Niko ne pita ništa, ne prigovara, ne protestuje, jer tako mora biti.
Andrijevica se umirila, ne čuju se više psovke, većina onih koji su psovali i bacali konzerve otišla je kućama da sa užasom razmišlja o svojima koji smrde u poštanskoj prostoriji, ili se potajno mole Gospodu za oproštaj učinjenih nedjela nad nevinom sirotinjom. Naša prostorija polako tone u svoju tišinu. Poneko počeo da hrče, neko žvaće svojim zubima, vjerovatno ih oštri i priprema za osvetu. Neko sanja, priča, zove, opominje, „Ne tamo, čuvaj se, tu je led. Pazi onog u prtini, mislim da je gotov. Lezi, budalo jedna, vidiš da ćeš poginuti, čuješ li fijukanje metaka? Eno, odnese ga talas, znala sam, jer ova Krivaja je luda rijeka“.
Naslonio sam se na Milorada, a osjećam da suze i bez pitanja prate snove bijednika koji se sjećaju svoje golgote i sanjaju o njoj ovdje u andrijevačkoj pošti. Milorad osjeti da plačem, jedva izvuče ruku, zagrli me i poljubi u glavu. „Što plačeš, Miro, ne budali, sve će biti bolje nego što vidimo i osjećamo. Nemoj da plačeš, ti si već iskaljeni borac, i takav ostani. Šta bi kazali tvoji djedovi da su ovdje i da vide da plačeš. Prolazili smo kroz gore situacije, pogibije, ovo nije ništa, nemoj da se brukaš.“
„Milorade, ovi što u snu ponavljaju svoje tegobe vratiše me daleko odavde. Nešto mi se u duši zaglavilo pa ne mogu da dišem. Boli me sve, ne od bola, nego od neke tuge koja je teža i jača nego Stara Gradiška, ili Dravograd ili ona planina gdje smo se rastali sa tatom. Boli, a suze su same naletjele, nijesam ih tražio.“
Mama nas je čula, sjedi na podu sa skupljenim nogama, jer prostora nema. U naručju pritegla Miraša i čujem da je počela da šmrkće. Sigurno i nju udarilo sve, pa proklinje samu sebe, što je tifus ne likvidira, a ne da gleda i sluša naše muke.
Vrata se otvaraju, dan ulete u poštu. Topao ali svjež vazduh navali unutra. Narod se prokomeša. Noge utrnule, teško se ustaje.
Dežurni prozivaju po familijama. Odvode nekuda. Ponovo se vraćaju, opet prozivka. „Miketić Miketa, Milorad, Miro, Milijana i Miraš napolje.“
Mamu i majku ne prozivaju, ali one ipak sa nama do vrata. Majka dežurnog opominje: „Nijeste prozvali moju snahu Anđu, ni mene, Vasiliju“.
„Znamo mi to, baba, znamo da nijeste prozvani i nećete vi još za dugo biti prozvane. Vi ostajete ovdje, a djecu smo prozvali. Napolje, četnici“, jedan nam drsko kaže, povuče Miketu. Miketa drži Milijanu za ruku, drmnu je i izleteše napolje. Milorad nosi Miraša u naručju i izjuri prije nego dobi „pomoć“ od dežurnog. Na koncu sam i ja izašao, niko mi nije „pomogao“. Osjetih se kao novorođenče, jer miris lipe ispred pošte i čisti vazduh sa Zlorečice spraše prljavštinu i smrad. Osjetih se mnogo bolje iako u rukama ovih uzurpatora.
„Za mnom, bando“, dodade jedan čovjek, malo nakrivljen, ali u nekoj bluzi zapučenoj do grla. Petokrake na obje strane kolijera. Žuti kaiš zategnut, a na njemu visi pištolj u futroli. Čizme progutale nogavice nekih užih pantalona. Titovka se popriječila preko glave, okićena malo iščerupanom petokrakom. Da ne bijaše kriv, podsjetio bi me na uspravnog, ukočenog njemačkog oficira, ali mu ta mana oduzima taj „uzvišeni“ stas.
Kuda će nas ovaj žbir odvesti, jer mi ne izgleda kao ostali pratioci. Ne vjerujem da idemo na strijeljanje, jer se to moglo izvršiti gore u Sloveniji, a ne ovdje da narod vidi da ubijaju djecu. Gore su stigle Peta i Sedma crnogorska brigada. One su gore vršile čišćenje na sebi svojstven način. Nijesam imao vremena da dugo razmišljam, jer nas skrenu uz jedne stepenice, vrlo blizu pošte. Pa to je kuća Dragovića, pomislih, šta ćemo tamo? Dragovići su stigli sa nama i još su u pošti. Uđosmo u manji hodnik, tu nas zaustavi ovaj moderni vodič. On zakuca na jedna vrata, dobi dozvolu i uđe unutra. Zatvori vrata za sobom.
Ostasmo u hodniku, gledamo jedno u drugo. Ni riječi, ni šapata. Miketa i Milorad se gledaju, sliježu ramenima. Miketa pocrvenio u licu, a to mu je urođeno i dešava se samo kad se nađe u neizvjesnosti ili je preokupiran nepoznatim. Ovaj ga put u potpunosti razumijem. Pod tim crvenim licem sakrila se njegova i Miloradova istorija. Ostala je negdje u jamama Slovenije. Umuklo je njihovo poznavanje istorije, nestale su lekcije profesora Pajkovića. Danas stojimo pred vratima neke nepoznate ličnosti na koju čekamo da nam kroji i priča novu istoriju koja nema vjerovatno veze sa istorijom mojih istoričara. Čekamo da se vrata otvore i da počne lekcija.
I zaista, vrata se otvoriše, onaj uštavljeni se pojavi i kaže: „Ovamo, bando, ovamo“. Miketa sa Milijanom, Milorad sa Mirašem, ja za njima, uđosmo. Vrata se zatvoriše iza nas, a pred nama, okrenut leđima, stoji nepoznati srednjeg rasta i u sličnom odijelu kao i uštavljeni, jedino nema kape na glavi. Gleda kroz prozor, negdje daleko, premda se kroz prozor vide zidovi komšijske kuće. Prođe nekoliko trenutaka, a za mene vječnost. Mi se poređali kao fišeci i čekamo paljbu.
Pretpostavljam da je vjerovatno neki oficir, jer imaše priličan broj petokraka na rukavima neke vojne bluze, dolje bliže do šaka, naglo se okrenu prema nama, zagleda se u nas, gleda jedno pa drugo, mjeri od poda do vrha glave, posebno premjerava Miraša. Maše glavom, desno pa lijevo. Mjerka, pomjera vilice, i lagano škripi. Opet maše glavom, stavi ruke na leđa. Osjećam da traži riječ za početak, pronađe jednu, ne izgovori je, ponovo maše glavom. Prepleće prste na leđima, pa sve od početka.
„I vi ste djeca Branka Miketića.“
„Ja nijes..“, htjede Miketa da kaže da on nije Brankov. Ali nemade prilike jer namršteni oficir pocrvenje u licu i oštro prekide mog strica.
„Niko te ne pita, zaveži, odgovaraćeš samo kad budeš pitan, a sada samo ja govorim.“
„Ja sam Đoko Maslovarić, čuli ste, a vi dva klipana“, pogleda Miketu i Milorada, „možda me i poznajete, jer sam ovdje iz Božića. No, to nije važno, vi ste sada važni iz tog razloga što ste stigli sa dalekog puta, izdajničkog puta i vratili se opet nama. Mi sada moramo da vidimo šta da se radi. Od prošle godine ste slušali kojekakve laži vaših roditelja, djedova, ujaka i kojekakvih nikogovića…
Znam ja da ste puni tog znanja, ali kao što vidite, pobjednici su oni koji su ratovali za narod, za novu narodnu državu. Znači, naš je zadatak da vam iščistimo znanje pogrešne politike koju ste slušali od kojekakvih izdajnika, špijuna, talijanskih kolaboratera i slično, đilkoša crnogorskih, propalih sudija, pravnika, oficira, prve klase špijuna. I da ne nabrajam, jer nema se vremena za to. Znači, od danas vas petoro kad napustite ovu kancelariju ćete misliti kako vam se kaže, sve do onog dana kada shvatimo da ste naučili pravu istoriju, narodnu istoriju, istoriju revolucije na čijem je čelu veleumni vođa naš, maršal Tito. Ovo posebno važi za vas trojicu. Ovo dvoje manje lakše će biti školovano… Od danas, ne smijete se zvati djeca Branka Miketića, tog velikog izdajnika, talijanskog saradnika, vođe talijanske milicije i da ne nabrajam, jer su njegova nedjela kao i mnogih drugih tolika da nemamo papira da se sve napiše i opiše. To da vam je jasno. Mi imamo sve moguće sprave, čak i u klozetima možemo da prisluškujemo. I ako jednom budemo čuli da nekom kažete da ste Brankovi, to je kraj priče, nema molbi, nema opraštanja. Revolucija je tražila najteže mjere, čak i smrt sve do pobjede. U pobjedi nam treba čisto društvo za bolji napredak komunističke države. Znači, nema ponavljanja. Jednom se kaže, ostaje zauvijek. Od danas ste čija djeca?“
„Anđe Miketić“, Milorad i Miketa ga u jednom glasu iznenadiše prvom „lekcijom“.
„E tako, to je dobro, jer vidim da odmah shvatate šta tražimo od vas. Znači sada, pravo kući i dobro mislite šta radite. Napominjem samo još jednom, kod nas se sve čuje, sve se zna. Naš je narod shvatio pravu istinu i sa oduševljenjem učestvue u izgradnji nove proleterske države. Neprijatelji nam neće smetati, jer sa takvim znamo šta treba raditi. Ova zemlja je stvorena na krvi proletarijata, tako da ništa nije teško činiti da se ona sačuva onakva kakvu smo je zamislili. A sada napolje i pamet u glavu.“
„Hoće li majka Vasilija i mama sa nama?“, upita Milorad dok je napuštao kancelariju.
„Njih dvije ostaju ovdje, moramo njima pokloniti više vremena, jer njima trebaju dobre lekcije, jer to su velike đikanke, a za takve treba dosta vremena da se prevaspitavaju, te prema tome ne mislite na njih.“ Ustade, zalupi vrata za nama i osta sa svojim petokrakama da razmišlja je li nas dobro ubijedio.
U hodniku nas čekaše onaj isti partizan, izvede nas napolje i pokaza pravac za Peovac.
„Da vidimo majku i mamu“, kaže Miketa, „da kažemo da smo poslati kući“.
„Pravo za Peovac i ni riječi da se čuje više“, odbrusi uštavljeni.
Nešto me zabolje u duši, osjetih da se rastajem sa majkom Vasilijom i mamom. Da li ću ih ikada vidjeti? Miraš htjede nešto da kaže, ali ga Milorad podiže u naručje, prigrli ga uz svoja njedra, zaustavi mu riječi u ustima. A znam šta je mislio, „Kako ćemo bez naših voljenih majke i mame?“ No, Đokova naredba je poznata i uštavljenjaku, pruži ruku da nam pokaže pravac, stavi ruke na leđa, gleda u nas, a mi kao petoro Cigančadi, pocijepani, polubosi, prljavi, jadni uputismo se u tom pravcu koji nam je pokazan.
Miraš gleda u pravcu pošte, suze mu teku niz lice. Tragovi suza prave prtinu niz prljavo lice. Milijana utonula u svoje djetinjstvo, okreće se put pošte, ali iznurenim koracima udara po prašini jedne jedine andrijevačke ulice. Mene zakačio neki bol, grkljan se osušio, misli se utopile u maminim njedrima, tražim njenu toplinu i njene tople riječi. A ona ostade u pošti da misli o nama, zaboravljajući šta nju čeka.
Korak po korak, uz Andrijevicu, pored česme, pa pored Šarovića hotela. Prođosmo kuću Radovića koja nas podsjeti na našeg oca, jer mu je tu bila kancelarija. Prođosmo zapaljenu osnovnu školu, uvenulo andrijevačko groblje. Tu sa desne strane ukaza se crkva svetog arhanđela Mihala, čami na svojoj ledini, duboko utonula u svoju samoću. Razbijena vrata zjape, a vjetrovi poigravaju sa olupinama njene vječnosti. Strah ukliještio naše poglede tako da niko ne smije na nju ni pogledati. Toplo sunce osmudilo lipovo lišće, pa lipe u nekom čudnom jezovitom šuštanju tinjaju i preživljavaju svoju sudbinu.
Prolaznika vrlo malo, jer je juče bio ponedeljak, „velika“ proslava i „radost“, narod se „umorio“ pa danas liže svoje rane na rukama od jakog aplaudiranja „srećnoj“ i „radosnoj“ državi. Narod se danas odmara i sprema za nove radne podvige, jer su ratni uspjesi završeni.
Petoro siročadi, jedno drugom do grla, duboko ukopani u svoju srepnju maršira tom jednom i jedinom ulicom. Niti se čuje glasa, niti uzdaha, od najmlađeg do najstarijeg, samo topoti raspalih opanaka dižu prašinu koje, hvala Gospodu, ima dosta.
Sa desne naše strane zjapi zvonara sa prekinutim konopcem kojeg smo vidjeli prošle godine u oktobru. Nema strika Miša, Radomira ni Mirka da se dokače prekinutog konopca pa da čujemo umilni glas milosnih zvona. Čak ne smijemo gledati u tom pravcu, jer nam je jasno da se, u ovoj novoj zemlji raja, sve čuje i zna „šta ko misli i radi“.
Nedaleko od zvonare uzdiže se crni mermerni spomenik na kojem su ispisana imena onih koji padoše za vjeru, za Gospoda, za pravoslavlje, za kralja i krunu. I on se umorio od jučerašnje proslave dana „pobjede“ krvave revolucije. Tu su sigurno juče igrana kozaračka kola, padale uzvišene „patriotske“ parole, tu se juče zemlja tresla. Tu su juče podrhtavale kosti srpskih mučenika koji su padali na granicama nekada uzvišenog Vasovog plemena, slušajući imena novih heroja: Tita, Moše, Kardelja, Mustafe, Amira, Jožeka i sličnih. A evo, danas od dvije andrijevačke brigade prašinjaju petoro siročadi, vraćaju se sa svetog puta srpskog stradanja.
Osjećam da se Balj, Željevica i Komovi, Mali i Veliki Krš čude čudu i gledaju nas pitajući se: „Da li je to sve od toliko hiljada boraca ovog kraja koji su se časno i iskreno borili za svetu zemlju i časnu slobodu?“ Neki prigušeni jauk u mojoj duši prekidoše dvije žene, obučene u crno od glave do pete, koje u rukama nose neke šerpe i lonce zamotane nekim krpama. Kao dva gavrana, uprtile neki ponosak i žure put Andrijevice. Prođoše nas, okreću se, i jedna od njih, gledajući nas tako bijedne, kaže onoj drugoj: „Viđi čudo neviđeno, ova bijedna Cigančad idu negdje, a znam da ovuda nema Cigana“.
„’Šuti, jadna drugo“, odgovara druga žalosno. Niko se od nas ne okreće, državnim putem grabamo za Peovac. Ove dvije žene prođoše nas jedno desetak metara, izgleda da im nije jasno ko smo i šta smo, naš jadni izgled i znatiželja ih muče.
„Đeco, čija ste vi?“, čusmo pitanje. Moji istoričari kao iz puške: „Anđe Miketić“; i tako, skoro ne okrećući, se odvališe već „školovani“ Miketa i Milorad.
„A Milorade, sine, jeste li vi to, đeco moja? Milorade, zar nas ne poznajete?“ Kao pod komandom, okrenusmo se i vidimo našu babu Jelicu, maminu majku, i ujnu Zorku. Dok su prolazile pored nas nijesmo smjeli gledati, ukopani pogledi u prašinu nijesu dozvoljavali da nekoga gledamo, plašeći se tog pitanja, „čiji smo“. Zaboravismo na sve, na prijetnje, na zadat strah, na uvrede. Ljubimo se, grlimo. Baba ubremila Miraša u svoje naručje i sigurno pokušava da izlije sve uspomene na djeda Peka, na ujake Mila, Mitaša i Miloša. Ujna Zorka priteže Milijanu, ne pušta je iz zagrljaja. Baš tu pred crkvom, pred zvonarom, pred spomenikom, pruži nam se prva radost od Slovenije pa dovde. Samo još kad bi Krsto Kostović povukao konopac crkvenih zvona, bilo bi skoro sve kao u davna vremena.
„Čuli smo da ste sinoć stigli iz Peći“, kaže baba Jelica, „pa smo spremile nešto hrane i krenule da vam donesemo. Milorade, gdje su Vasilija i Anđa?“
Mi u suzama, a Milorad ne može da odgovori.
„Baba Jelice“, obrati se Miketa, „mama Vasilija i Anđa su ostale u andrijevačkoj pošti. Nas pustiše i evo idemo za Peovac. Nemoj mnogo da nas pitaš, jer ne znamo dosta, a i ne smijemo znati. Šta će biti sa njima, to samo Bog zna“.
„Dobro, dobro, sine, razumijemo“, dodaje baba Jelica. „‘Ajte vi kući, tamo je pošla moja Rada a i Jelena je tamo, a Zorka i ja odosmo da posjetimo Vasiliju i Anđu, ako nam dozvole ove kučke partizanske da ih vidimo.“
I eto poslije jučeranjeg dočeka sa konzervama i psovkama, baš tu pred svetom crkvom osjetismo pravi doček i povratak u Peovac.
Baba Jelica i ujna Zorka odoše za Andrijevicu. Nas petoro pored Šeovog Groba i odmah tu na prvoj krivini ucrta se naš dragi Peovac, Klisura, Krš Mali i Veliki, a tamo dalje Komovi još pod suncem, sa sakrivenim osmijehom kao da nam pružaju djedovske ruke i traže da im padnemo u zagrljaj. Skoro deset mjeseci nijesmo se gledali, a osjećam da smo kroz to čitavo vrijeme mislili jedni na druge. Tražili se u snovima. Ja sam često molio Sunce da bar malim zračkom ljubavi pozdravi Komove, ili drugi dan kad nas obasja, da donese malo komske svježine i da nam ublaži samoću. Često puta sam razgovarao sa Mjesecom, pričali smo o Komovima, o Peovcu o Vasojevićima. Ali nikad se nijesmo slagali u izvještajima. Ja sam mislio da su Komovi još slobodni, da njegove visine i dalje predstavljaju veličinu Vasovog plemena. Mjesec je neprestano ponavljao: „Komovi vas pozdravljaju uz duboke uzdahe i šalju vam svoju muku zbog sudbine novog doba i nove vlasti.“ Boljeli su komovski pozdravi, ali evo danas se ponovo sastajemo; moramo prihvatiti to novo, to što ne liči našoj prošlosti.
U tom razmišljanju, stigosmo pred našu kuću. Svraćamo sa glavnog puta. Strina Jelena sa Momčilom u naručju, tetka Rada, Đoka, Olga nas sreću. Suze, radost, stisci, poljupci, zagrljaji, tople riječi. Ne znam ko koga više voli, više steže, jače grli. Izgleda da smo stigli kao pobednici, a ne kao profuge i bijednici. Strina Jelena nas zove unutra napominjući, „Djeco moja draga, ja sam se poslije vašeg napuštanja Peovca uselila u vašu kuću, jer je Popova kuća bila vrlo hladna. Nadam se da se ne ljutite“.
Milorad zagrli strinu: „Strina, ovo je kuća svih nas, pa prema tome nemoj da se pravdaš, mi smo još jedna te ista familija, samo što nijesmo opet svi na okupu. Mi moramo ostati familija, draga strina, onakva kako su nas vaspitali: prababa Jasna, pradjed Bogdan, naša majka Vasilija i djed Veko. Kako ste nas podučavali: moj otac Branko, mama Anđa, striko Ranko i ti. Pa ćemo se držati one stare izreke, đe nije familija bijesna, kuća nije tijesna“.
Na sofri nas dočeka mlijeko, sir i topla kolobaja. Dvije kašike su bile na sofri i jedna viljuška.
„Djeco, morate se posluživati ovim dvijema kašikama, suđa nema mnogo, ustvari u ovoj kući je sve konfiskovano poslije vašeg napuštanja Peovca. Milovan Đukić iz Peći, ako ga se sjećate, doveo je dva tri partizana, jednog konja i sve moguće što je bilo u kući je pokupljeno. Ovo što ima, to su nam donijeli komšije, neki rođaci, a i stari prijatelji. Dobili smo koji prostirač, ponjavu, i tako se mi snalazimo u poslednjih deset mjeseci.“
„Jelena, nemoj da se sjekiraš“, upade Miketa, „biće sve bolje, samo da nam puste mamu i Anđu, dobaviće se kašike, viljuške, posteljina i potrebno za život, samo da se preživi momentalna situacija. Jezik za zube, a zemlja je tu ako je ne oduzmu. Jelena“, nastavlja Miketa, „da li znaš što za tatu Veka, jer je on sa Brankom i Mulem Đukićem poslat ovamo posebno?“
„Znam, Miketa, svekar Veko je odveden za Podgoricu u zatvor. Branko Đukić je pušten i tu je u Peovcu. Pustli su i Mula. Takođe je stigla prije nekoliko dana i Muleva žena Zora. Valjda je vi znate, bila je sa vama na tom vašem teškom putu.“
„Znamo je dobro, rodom je od Zete, a sa Mulem se venčala u Bosni.“
„Strina, bili smo svi na njihovoj svadbi“, dodaje Milorad, „čak im je vojvoda Pavle poklonio konja kao svadbeni poklon, a tog konja je u stvari poslao mladencima Leko Lalić, komandant Pete divizije sa fronta, jer nije mogao prisustvovati svadbi. Samo ni riječi o poklonu i Vojvodi. To za sada moramo zaboraviti i ostaće tajna.“
„Dobro, dobro, nećemo o tome“, ohrabruje ga strina Jelena.
Mali Đoka nas pozva: „Pođite sa mnom da vam nešto kažem i pokažem, vrlo važno“.
Miketa, Milorad, Miraš i ja za Đokom i pravo u izbu. „Evo, pogledajte, jasle su kao što ste ih ostavili“, kaže Đoka. „Kada je Milovan Đukić pretresao kuću i kupio stvari, mami je naredio da sa djecom ostanemo u onoj maloj sobi. Nije dozvolio mami da ga prati. Kada su završili posao i napustili kuću sa natovarenim konjem, zamolio sam mamu da dođemo ovdje u izbu da posetimo jasle i da vidimo da li je Milovan pronašao ikone…
Vidjeli smo da jasle nijesu uznemiravane, a mama nije dala da pomjeramo ploču i ikone sve dok se neko od vas ne pojavi, pa zato sam vas pozvao da vidimo jesu li ikone još pod pločom. Često sam ovdje dolazio sa mamom, krstili smo se pred jaslima, molili se Bogu da nam ostanete živi. Čak me je mama naučila Očenaš. To smo radili u tišini i kad Olga i Momčilo zaspe. I evo, hvala Njemu, vi ste nam se vratili. A pošto me je djed Veko zadužio da čuvam jasle i ikone, sad vam dozvoljavam da podignemo ploču i da vidimo jesu li nam ikone žive.“
Miketa i Milorad čiste slamu, podigoše ploču, ukazaše se novine u kojima su ikone zamotane. Vade ih napolje, izvukoše ih iz tanke jastučnice. Lice svetog arhanđela Mihala prijatnim osmijehom i vedrim pogledom ozari nas. Sveti Sava svojim krstom koji drži u ruci kao da nas blagosilja. Svjetlost sa ikona utopi nas u nekom čarobnom zagrljaju i vrati u ono doba kada smo sa djedom Vekom „sahranjivali“ ikone ovdje u jaslama. Sačuvao nas je Gospod, sveti Sava i sveti Arhanđeo.
„U zahvalnost tome, moji dragi sinovci, da se prekrstimo i Gospodu da se zahvalimo“, naredi striko Miketa, „da mu se zakunemo da ćemo biti za Njega, vjerovati Njemu i poštovati vrijednosti koje je ostavio nama ljudima na zemlji, da ćemo biti pravoslavci i sa krstom uvijek i za svagda, da ćemo biti ono što su nas učili prapradjedovi, pradjedovi, djedovi, očevi, ujaci, braća, babe i majke.“
Krstimo se pred svetim ikonama, molimo se za sve redom poimenično. Brojanje je trajalo dugo, jer Miketa i Milorad su prvo pominjali imena, a nas trojica ponavljali. „Za spas babe Vasilije, Anđe, djeda Veka, za oca i brata Branka, za Miša, za moje djedove Radovana, Gaja, Milića, Miaila, Toma, Miliju, Milovana, za ujake Mila, Mitaša, Miloša, Boja, Milana, za uzvišene borce Zeja, Vlada, Dana, Svetozara, za sve članove dvije andrijevačke brigade i njihove komandante Leka i Dušana, za preživjeli odred vojvode Pavla, za sve koji ostaše u Sloveniji u žicama prokletog komunizma. Amin.“
