Pomen generalu Mihailoviću na Crnogorskom primorju
Ravnogorci, potomci boraca JVuO i poštovaoci Ravnogorskog pokreta danas su u nekoliko hramova i manastira duž crnogorskog primorja prisutvovali pomenu besmrtnom komandantu kraljeve vojske generalu Dragoljubu Mihailoviću i njegovim saborcima. U manastiru Reževići nadomak Petrovca na Moru, jednom od najznačajnijih paštrovskih manastira parastos generalu Draži i njegovim stradalim i upokojenim borcima održan je danas, 17. jula, u 9 časova. Veliko prisustvo građana ovom događaju dokazuje da mnogobrojne srpske žrtve iz ovih krajeva nisu zaboravljene a njihovi potomci dostojanstveno i uz veliko poštovanje održaše svečani pomen svojim precima i njihovom slavnom komandantu.
Sećanja: Rosa Banović – Čanak „OD ĆUKOVCA PREKO BEČA U KANADU“...
Od Kneževa ja sam, moje selo zove se Ćukovac, Banjalučki srez. Rođena na Miholjdan, 12. oktobra 1936. godine. I, do sedam dana, dijete se nosi znamenovati, ja sam dobila znamenovano ime Rosa. Pa na kršćenju da dobijem svoje pravo ime Miljka ili Mioljka. Sveštenik nije dozvolio, rekao je - nek ostane ime Rosa, kakvo je na znamenju dobila.
Moji su roditelji bili seljaci.
Naša je škola i crkva zapaljena na početku Drugog svetskog rata, 1941. godine. Ustaše su zapalile, katolici, nije vojska, došli sa Visovića, sa Komina, kotorvaroški, oni su došli i zapalili crkvu i školu. Naša su sela potpuno čista srpska, ona su kao jedna velika Srbija. Da li smo uspeli da se odbranimo? U moje selo Ćukovac nikad nisu ustaše ušle, nikad. Ali tu je bila cesta iz Kotorvaroši za nekadašnji Skendervakuf, sada Kneževo, a Visovići su blizu, sigurno nema više od četiri kilometra. Oni su tu došli, gde su upali oni su zla činili. A naše je selo uz cestu blizu. Niko od ustaša nije došao, nego su samo dve vojske - dolazili četnici i partizani, kad se rastali. Ustaše nije vodio put na ovu stranu.
Tajna šifrovane depeše (17)
Sekula Drljević je zahtevao da se prizna kao politički vođa Crnogoraca. Između đenerala Trifunovića i Đurišića došlo je do žučne rasprave i potezanja oružja
USTAŠKA ZVERSTVA
Po sjećanjima preživjelih Pavle Đurišić je zabranio samovoljan ulazak u kuće i zaprijetio smrću za bilo kakvu pljačku. To je uticalo da se nepovjerljivi ovdašnji svijet, koji se naslušao loših priča o četnicima, otkravi, pa je obezbijeđen smještaj u selu Žeravac. Varošica Srbac, na ušću Vrbasa u Savu u koju su odstupnici stigli 30. marta, porušena i zapaljena djelovala je sablasno. Nekoliko Srba, koji su izbjegli i povremeno silazili u varošicu pričali su o ustaškim zvjerstvima ističući spremnost da pomognu prebacivanje preko Vrbasa skelama koje su tu bile skrivene. Cijela dva dana i dvije noći preko nabujale rijeke dvije skele su prevozile vojsku i narod.
OPERACIJA “MIHAILOVIĆ“ – Undrulja – Dobrunska Rijeka – 13 mart 1946.
I OVE GODINE 13. MARTA U UNDRULJI (SADA DRAŽEVINI) BIĆE ODRŽAN POMEN PARASTOS U ZNAK SEĆANJA NA STRADALE PRIPADNIKE JVUO I GENERALA MIHAILOVIĆA, KOJI JE UBIJEN POSLE MONTIRANOG PROCESA U BEOGRADU 17
JULA 1946.
Ovih dana pre 68 godina izvedena je operacija “hvatanja” generala Dragoljuba Draže Mihailovića. Akcija je okončana u svitanje 13. marta 1946. godine, u rejonu Dobrunske Rijeke, na lokaciji Undrulja, kada su pripadnici specijalne grupe OZN-e, uspeli lišiti slobode komandanta JVuO, generala Mihailovića.
Ovom događaju prethodila je višemesečna potraga za komandantom JVuO, prilikom koje, nova komunistička vlast, nije poštedela stradanja nedužno civilno stanovništvo višegradskog I ruđanskog kraja.
Popularni članci
Srbija se umiriti može. ...
U modernoj istoriji ne dešava se prvi put da velike sile (od Austrougarske do Nemačke) ugrožavaju nacionalne interese, pa čak i osnovna prava države Srbije. Konstantno ukleštena između ruskih i austrougarskih balkanskih interesa u XIX veku, Srbija se morala prikloniti jednoj ili drugoj sili. Karakterističan je primer tzv. austro-srpsketajne konvencije koju je knez Milan Obrenović potpisao simbolično na Vidovdan 1881. Tim ugovorom, Srbija se, između ostalog, obavezala da će pravac njene nacionalne akcije biti pomeren od zapada prema jugu. Prinuđena da se odrekne svojih pretenzija prema Bosni i Hercegovini i Novopazarskom sandžaku, dobila je potporu i podršku Monarhije u međunarodnim krugovima u borbi za proširenje na jugu. Tada je oštrica srpske akcije bila usmerena prema Staroj Srbiji – Kosovu i Makedoniji.
Krupan udarac nanet je i aneksijom Bosne i Hercegovine 1908, za koju je javno mnenje u osvitu XX stoleća smatralo da Srbija polaže istorijsko pravo. „Bosna je bila san celog jednog naraštaja i njen gubitak zaboleo nas je kao novo Kosovo“, govorio je Slobodan Jovanović. Austrougarska je izvršila prisajedinjenje pokrajine u kojoj je srpski narod tada činio većinu i našla saglasnost Rusije. Srpsko društvo tada je zahvatila nacionalna mobilizacija, a do Balkanskih ratova i puno unutrašnje jedinstvo. Znalo se jasno, međutim, šta je najmanji zajednički imenitelj. U krvavim ratovima koji su doneli slobodu i ujedinjenje moglo se zapevati: Srbija se umirit’ ne može!
Komentari