KO SU BILI SRBI 1914. – MILOŠ KOVIĆ

0

Ideja je potekla od izdavačke kuće Klio, koja će i objaviti ovo delo, što, kako tvrdi Ković, samo potvrđuje činjenicu da su se, za razliku od države od koje, kad je reč o stogodišnjici Velikog rata, dolaze protivrečni signali, pokrenuli građani, privatni izdavači, autori filmova, književnici… Prema njegovim rečima, na ovoj knjizi radiće nekoliko desetina vodećih stručnjaka iz naših najznačajnijih akademskih institucija, pripadnici različitih generacija, od akademika do najmlađih istraživača. On ističe neprocenjivu pomoć Leona Kojena, Slobodana Antonića, Miroslava Timotijevića i urednice u Kliu Smilje Marjanović-Dušanić.

Prvi tom obradiće političke ideje, nauku, književnost umetnost, drugi će biti posvećen društvu i politici, a treći velikim silama, susedima i ključnim događajima. Nije jednostavno predstaviti Srbiju 1914, spolja gledano, jedno homogeno većinski nepismeno društvo sa tankim ali vodećim građanskim slojem, ali ustvari iznutra vrlo razuđeno i složeno, kaže Ković, tvrdeći da je ovaj projekat zamišljen tako da ukaže na lažna i da postavi prava pitanja.

G P: Koja su to, po vama, prava pitanja?

— Ovo veliko, rekao bih čak malograđansko uzbuđenje, koje vlada povodom revizije istorije Prvog svetskog rata, koja je više nego očigledna, sasvim je neprimereno. Ne kažem da to nije važno, ali da li je za nas u ovo trenutku važnije šta će “drugi” reći o nama, da se opravdamo pred njihovim optužbama, jer reč je zaista o optužbama, poput onih koje je Kristofer Klark izneo u knjizi Mesečari, na koje se mora kvalifikovano odgovoriti, ili da se vratimo sebi i odgovorimo na nekoliko ključnih pitanja. Hoćemo li, na stogodišnjicu Velikog rata, kao u Balkanskom špijunu, osramotiti naše pretke tako što ćemo moliti potomke nasilnika “da nam oproste zato što su nas tukli”, ili ćemo se okrenuti za nas i za našu egzistenciju ključnim pitanjima? Šta je, naime, bio srpski narod 1914. godine, šta su bili ideali sa kojima su ti seljaci patrioti odlazili u rovove, ko su bili ti ljudi koji su podneli najveći teret nadljudskih stradanja i neverovatnih pobeda, ko su bili ti vojnici, ko su bile njihove starešine? Ko je zaista bio Živojin Mišić? Najvažnije je: šta su bili njihovi ideali, zbog čega je Srbija pružila tako ogorčen junački otpor? Zaustavićemo film u tom trenutku i odgovoriti na pitanje šta su to bili Srbija i Srbi koji su živeli u okolnim zemljama i rasejanju 1914. u društvenom i kulturnom smislu, kakva je bila stopa pismenosti, kakva prava žena, kolika je bila vezanost za Pravoslavnu crkvu, kakva je bila obučenost srpske vojske, a kakav spoljnopolitički položaj zemlje u tom momentu.

G P: Da li vi, kao istoričar, možete da odgovorite ko su bili Srbi 1914?

— Kada čitamo pisma naših predaka, čini nam se da razumemo „mentalni instrumentarijum” kojim su se oni služili. Međutim, prošlost je nepoznata zemlja, kao što kaže Lesli Pol Hartli, i potreban je dodatni napor da te ljude razumemo, jer smo od njih odvojeni jednim vekom, u kome smo promenili nekoliko država. Dvadeseti vek je vek diskontinuiteta za Srbe, jer smo gotovo svakih 40 do 50 godina menjali državne himne, simbole, pa čak i nacionalna određenja. Naše društvo nije više ono seljačko društvo sa posedom od jednog ili dva hektara i sa 10 ili 13 odsto građanskog sloja. Istovremeno, to je bilo doba velike generacije srpskih političara, državnika, pisaca i naučnika. Neverovatno je da su se svi ti ljudi našli na jednom mestu i pitanje je da li će se to ikada ponoviti. Nije slučajno to vreme nazvano zlatnim dobom srpske istorije i ne lome se slučajno koplja u samoj srpskoj istoriografiji oko ovog perioda.

G P: Oko čega se najviše lome koplja?

— Deo srpske istoriografije smatra da se u ovom dobu Srbija opredelila za nacionalizam umesto za „modernizaciju”. Poput nekih nemačkih i anglosaksonskih istoričara, i jedan deo srpske istoriografije traži u srpskoj nacionalnoj istoriji i tradiciji krivicu za ono što će se dogoditi ne samo 1914. nego čak i za ono što će se događati od 1941. do 1945, kao i za ono što je usledilo od 1991. Traži se jedna vrsta zločinačkog nasleđa koje podstiče Srbe da još od nastanka Kosovskog zaveta preko hajdučkog nasleđa i junačke epske poezije, preko Garašaninovog Načertanija i Njegoševog Gorskog vijenca, dela Jovana Cvijića i politike Nikole Pašića, sprovodi agresivnu politiku prema susednim narodima i etničko čišćenje koje će biti krunisano Balkanskim ratovima. Istorija Balkanskih ratova je, po toj teoriji, istorija etničkog čišćenja Albanaca, i onda se ta vrsta kontinuiteta produžava sve do Srebrenice.

G P: Šta vi mislite o tom stavu?

— Taj stav je nenaučan i anahron jer pokušava da današnje političke potrebe velikih sila, koje nisu prijatelji Srbije i srpskog naroda, pretoči u akademski diskurs. Srbiji se prebacuje da nije bila dovoljno “moderna”, pri čemu se “teorija modernizacije” koristi kao puko oruđe kolonijalnog potčinjavanja. Biti “moderan” znači odgovarati kulturnim, pa čak i antropološkim, ponekad otvoreno rasističkim merilima Zapada, ličiti na zapadne zemlje, u svemu ih podražavati. “Teorija modernizacije”, izanđalo tehničko sredstvo američke sociologije iz sredine prošlog veka, ovde je postala nova religija, po ugledu na nekadašnji dijalektički materijalizam. Ona je, ustvari, tipično kolonijalno sredstvo podređivanja onih naroda koji ne odgovaraju dovoljno kriterijumima koji se postavljaju u Briselu, Vašingtonu ili Berlinu. Kristofer Klark, pisac knjige Mesečari, koji nije makar ko, već profesor na univerzitetu u Kembridžu, uklopio je tobožnju odgovornost Srbije za početak Prvog svetskog rata u sliku cele srpske istorije kao pripreme za Srebrenicu. To je školski primer anahronizma. Po velikom francuskom istoričaru Marku Bloku, najgori greh koji istoričar može da počini jeste da sopstvene vrednosne, političke kriterijume, kriterijume svog vremena nameće prošlosti.

G P: Je li to vaša osnovna zamerka Klarku?

— To je samo jedna od zamerki. Klark nije doneo ništa novo. On je iskoristio uveliko poznatu arhivsku građu, “obnovio” je i “osvežio” naša saznanja samo pretakanjem medijskog diskursa o večitoj srpskoj krivici u akademsku istoriografiju.

G P: Pomenuli ste da je period od 1903 do 1914. u Srbiji doba velikih intelektualaca, političara, državnika?

Jovan Cvijic— To je vreme u kome su, kako je Radovan Samardžić napisao, veliki ljudi hodali malom Srbijom. U to vreme istoriju srpske i svetske književnosti na beogradskom univerzitetu predaju Bogdan i Pavle Popović, Jovan Skerlić, filozofiju Branislav Petronijević, geografiju Jovan Cvijić, etnologiju Tihomir Đorđević, klasične nauke Veselin Čajkanović, primenjenu matematiku Milutin Milanković, koji dolazi 1909. iz Beča u Beograd za neuporedivo manju platu da bi ovde stvorio naučno delo svetskog značaja. To je vreme u kome u rasejanju žive i stvaraju Nikola Tesla i Mihajlo Pupin, u kome istoriju pišu Slobodan Jovanović, Stojan Novaković, Mihailo Gavrilović, Stanoje Stanojević, da pomenem samo najveće. Svoja najbolja dela tada daju Milan Rakić, Jovan Dučić, Vladislav Petković Dis, Sima Pandurović. Tada se pojavljuje i mladi teolog Nikolaj Velimirović…

G P: A kako objašnjavate jak patriotizam tog vremena?

Milan Rakic — Ti ljudi nisu bili podeljeni na građane i na nacionaliste, jer u tom vremenu takva podela je bila potpuno besmislena, pošto je moderna nacionalna ideja od svog nastanka u vremenu prosvetiteljstva 18. veka nerazdvojna od ideja narodnog suvereniteta i demokratije. Milan Rakić, jedna od ključnih ličnosti našeg leksikona, odgovor je na vaše pitanje. Poreklom iz veoma ugledne beogradske, građanske porodice, vrlo mlad je stekao evropsko obrazovanje i nastavio karijeru kao srpski konzul u Prištini, što je bila pozicija visokog rizika. Jedan od njegovih prethodnika Luka Marinković tamo je ubijen. Potom je bio i dobrovoljac, komita u ratu 1912. Upravo zato što je bio autentičan predstavnik građanskog Beograda 1914, on je bio patriota. Zato je napisao i pesmu Na Gazimenstanu, koja je ne samo obnova Vidovdanske ideje već i pretakanje tog veomo starog vina u besprekorno modernu formu.

G P: Kažete da je književnost bila ključna ideologija tog doba?

— Da, jer je za njih, kao što objašnjava Pavle Popović, književnost bila sve što ima književnu formu, dakle i tekst o političkoj teoriji ili o prirodnim naukama. Kada su Srbija i Crna Gora oslobodile Staru Srbiju 1912. godine, obnavlja se Vidovdanska, Kosovska ideja i to ovoga puta u okvirima građanske modernističke misli (potrebno je da razlikujemo književni modernizam od “teorije modernizacije”). To je doba u kome se štampa i objavljuje najbolji srpski književni časopis svih vremena Srpski književni glasnik, pokrenut 1901. Njegov cilj je pronalaženje mesta za srpsku nacionalnu politiku i kulturu u evropskom nasleđu. Gotovo svi pokretači Srpskog književnog glasnika školovani su na Zapadu i živeli su tamo. Nisu, dakle, poznavali Evropu, kao naše današnje kulturne i političke antielite, isključivo preko kablovske televizije i sedmodnevnih turističkih putovanja, koja ustvari traju pet dana, jer se prvi i poslednji dan izgube na putu.

G P: Ali su cvetale i druge umetnosti?

— Ovo nije samo vreme pojave srpskih impresionista koji čini mi se prvi put u istoriji likovnih umetnosti, naročito u delima Nadežde Petrović, postepeno sustižu ono što je tekuća evropska produkcija. To je doba u kome svoja najbolja dela stvara Ivan Meštrović, jedna od ključnih ličnosti obnove Vidovdanske ideje, kojoj on daje jugoslovenski smisao, to je i vreme Paje Jovanovića i Uroša Predića, a u muzici vreme Stevana Stojanovića Mokranjca i Josifa Marinkovića. Gde god se okrenete vi vidite procvat, ali tako je bilo u celoj Evropi. Srbija je samo deo tadašnjeg procvata evropske kulture.

G P: Kažete da je ovo i vreme početka avangarde?

— Ovde u Srbiji to bi bio mladi Stanislav Vinaver, ali njegovo vreme tek dolazi. Predrag Palavestra je primetio da u Beogradu tog doba modernističku kulturu nose profesori Velike škole i Beogradskog univerziteta, poput Bogdana Popovića, Jovana Skerlića, Slobodana Jovanovića, Jovana Cvijića. To su ljudi školovani na Zapadu, koji se mogu pohvaliti redovnim platama i sređenim egzistencijama i koji se okupljaju oko dva vodeća časopisa Srpskog književnog glasnika i Dela. S one strane Drine imate Bosansku vilu, oko koje se okuplja omladina, intelektualci koji su moderniji i spremniji na formalne umetničke eksperimente. Tamo deluju Dimitrije Mitrinović, Vladimir Gaćinović, Pero Slijepčević, Risto Radulović. Njihova egzistencija nije tako sigurna u poređenju sa modernistima iz Beograda, jer oni su, politički i socijalno, strano telo u okviru katoličke, feudalne, germanske i mađarske Austro-Ugarske. Zato su njihovi tekstovi radikalniji, a oni sami spremniji na pobunu. Za njih je Jovan Skerlić, koji poziva na evoluciju, postepenost, popravljanje naravi preko umetnosti, kako kaže Milorad Ekmečić, već jedan „prestareli učo”. Oni hoće akciju.

G P: Iz takvog miljea dolazi i Gavrilo Princip?

Trial of Gavrilo Princip and others 1914— Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je očuvan spahijski feudalni sistem i roditelji Gavrila Principa bili su kmetovi. Srbija je zemlja slobodnog seoskog poseda, opšteg prava glasa, dok su očevi tih mladih ljudi iz Bosne bili kmetovi, dakle, fizički neslobodni. Iz takvog miljea, iz sveta ponižavajuće, antisrpske, kolonijalne uprave Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini, dolaze Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, ali tu su takođe i ljudi vrlo širokog obrazovanja, poput mladog Vladimira Gaćinovića.

G P: Kako ćete predstaviti Mladu Bosnu i Principa?

— Pokušaćemo da ih vratimo u evropski kontekst kome pripadaju, a to su obnovljeni romantizam i levičarske ideje s kraja 19. i početka 20. veka. Vratićemo ih srpskoj nacionalnoj tradiciji, jer je Gavrilo Princip, koji je u svom domu slušao gusle i junačku epiku, pripadao onome što se tada u delima Isidore Sekulić i Miloša Đurića naziva “Vidovdanska misao”. Mladobosanci su bili inspirisani kako Kosovskim zavetom, srpskom tradicijom, tako i jugoslovenskom idejom.

G P: I šta danas možemo da naučimo iz tog iskustva?

— Srbija je onda bila mnogo zavisnija od Austro-Ugarske nego što je danas zavisna od EU, a ipak se odupirala naređenjima koja su dolazila iz Beča. Kako je to moguće? Kako je moguće da je Srbija u Carinskom ratu od 1906. do 1911. uspela da se oslobodi ekonomskog tutorstva zemlje od koje je u tolikoj meri zavisila i koja ju je fizički opkoljavala? Tako što je za ekonomske stručnjake i ministre imala Kostu Stojanovića i Lazu Pačua, ljude koji su spajali obrazovanje i patriotizam, hrabrost i odgovornost. Vodeći srpski intelektualci i državnici, koji su poznavali Zapad iz prve ruke jer su se tamo školovali, kada su se vratili u Srbiju zalagali su se za oslanjanje na Rusiju. Tu nema ekonomskog interesa jer su privrede Srbije i Rusije primarno agrarne i nisu bile kompatibilne. Ali Rusija je bila spremna da pomogne, da u iskušenjima stane iza Srbije. Nisu se zalagali ni za usvajanje ruskog carističkog političkog modela, već za demokratiju francuskog, engleskog i američkog tipa. Ipak su, naročito posle brutalnog nastupa Austrougarske u Aneksionoj krizi, zagovarali okretanje Rusiji. Zašto? Zato što ih je iskustvo naučilo da, kako to jezgrovito kaže Milo Lompar, razlikuju zapadne vrednosti od zapadnih interesa. To je veština kojom naše današnje kulturne i političke elite nisu ovladale.

Razgovarala GORDANA POPOVIĆ

(Neskraćivana verzija intevjua objavljenog u „Politikinom“ Kulturnim dodatku 19. aprila 2014)

http://www.standard.rs/istorija/28961-милош-ковић-ко-су-били-срби-1914