savremenaistorija

Sukobi među ljudima retko gde su tako doživljeni kao kod nas, u našem narodu LOV NA ČETNIKE U “ograničenoj zetskoj kotlini”, prema sjećanju Uroša Zonjića, položaj nacionalnih odreda bio je sve teži i nesigurniji. - Neizvjesnost nas je pritiskala, gotovo da smo i mi bili spremni da se vratimo kućama, prisjeća se tih dana neposredno pred veliki pokret koji će uslijediti Vlado Niklanović. - A onda je kod nas sav izbezumljen banuo Dano Pekov Ivanović pričajući o grozomornom masakru u Starom Baru. Priča o zločinu se brzo proširila, pa su i ostali koji su namjeravali da pođu svojim domovima, odlučili da krenu dalje ka Bosni. I iz drugih krajeva Crne Gore su stizale informacije o “lovu na četnike”, pa je povratak svojima bio isključen. U tom sveopštem narodnom azilu, koji je tih dana ima oko 12.000 ljudi, kako piše Uroš Zonjić, našla se i gotovo cijela starija inteligencija Crne Gore, Boke i djelova Sandžaka. Među njima bili su i skoro svi sveštenici Crnogorsko-primorske mitropolije sa sijedim mitropolitom Joanikijem (Lipovcem) na čelu.

Beograd, 3. april 2015. - Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Prestolonaslednik Aleksandar prisustvovao je danas u Palati pravde ročištu povodom sudske rehabilitacije generala Dragoljuba Mihailovića. "Kao što je bio prvi koji je pružio otpor nacističkoj okupaciji, general Mihailović bio je i prvi koji se suprotstavio brutalnoj posleratnoj komunističkoj diktaturi. Proces njegove sudske rehabilitacije započeo je dve hiljade šeste godine i ja se iskreno nadam da će u što skorije vreme biti okončan. Nacionalno pomirenje može da počiva samo na istini, ispravljanju nepravdi i praštanju. Našoj zemlji je neophodno više jedinstva, pravde i pravičnosti za sve. Molimo se za sve koji su izgubili svoje živote na svim stranama!" - poručuje Prestolonaslednik Aleksandar. Ovom prilikom podsećamo javnost da u Belom Dvoru do 6. aprila u terminima od 10:00 i 17:00 časova mogu pogledati izložbu "General Mihailović - Prvi borac za slobodu u okupiranoj Evropi" autora Dušana Babca. Izložbu možete posetiti uz obaveznu najavu bar dan pre posete na telefon 011 306 4000 ili putem e-pošte kancelarija@dvor.rs. Ulaz je besplatan.

Zgrada barske gimnazije, nemi svedok krvoprolica Po kojima su to kriterijumima partizani u Baru likvidirali osamdeset ljudi. Risto Knežević je uzviknuo: “Ja za mene grob kopati neću”, a onda se dao u bijeg KAKO SU OTKRIVENE JAME Stevo Boreta je pošao na mjesto zločina nekoliko mjeseci nakon što je demobilisan. Bilo je to rizično, ali, ispostaviće se mnogo kasnije i - korisno. - Pošao sam u Stari Bar, jer mi nije bilo poznato da postoji naređenje koje isključuje tako nešto. Kraj turskih zidina, ispred ulaza, stajao je naoružani stražar. Pitao me kuda sam namjerio i šta tražim po zidinama. Kazao sam mu da nikada nisam bio u starom gradu, da želim da malo razgledam pošto sam se već našao tu. Povjerovao mi je... Vidio sam utonuća u zemlji gdje su se ocrtavale dvije jame. Veća je bila sasvim prepoznatljiva. Dobro sam sve to osmotrio i zapamtio. To je pomoglo da precizno pokažem jame kada smo poslije 47 godina vršili ekshumaciju - ispričao je Stevo Boreta.

Niko ne zna zbog čega se, umesto u Grčkoj put spasenja pronašao u Sloveniji NAREDBA JE GLASILA: NA PUT U BOSNU! U svojoj knjizi “Album crnogorskih četnika” Dragoljub Šćekić kaže da su nacionalne snage koje su se povlačile iz Srbije stigle do Drine, gdje su “prema predviđenom planu Vrhovne komande imale da nastave koncentraciju snaga prema Crnoj Gori i Primorju”, da bi se krenulo na put preko Albanije. No, po ovom autoru, sasvim drugu odluku je doneo đeneral Miroslav Trifunović, komandant Srbije, kako su ga nazivali. Da se odstupa preko Bosne on je, kako piše Šćekić, odlučio svojevoljno ne konsultujući se s Vrhovom komandom. Vojnička disciplina je Pavlu Đurišiću naložila da ispoštuje naredbu koja je stigla.

Tumači “nove vere”, ostaviće krvave tragove u jamama i neobeleženim grobnicama u Sloveniji ROVOVI RAĐAJU ROVOVE U predgovoru knjige “Pucaj, rat je završen” Sava Gregovića, autora ovog feljtona, Matija Bećković je napisao: - Živih učesnika građanskog rata gotovo da više nema, ali rovovi su ostali nezatrpani i rađaju rovove - naslednike. Iz tih rovova ne može se više ništa što već nije bezbroj puta rečeno, pa ipak se još uvek poneko javi da razgrebe ranu u strahu da ne zaraste. I posle više od pola veka možemo unapred pogoditi ko će šta reći na ovu temu. Rat s pokojnima niko nije dobio, jer ga pokojni ne vode, imaju vremena da čekaju svoju pravdu, a zemlja se ne može smiriti dok je ne dočekaju. Pod zemljom su se i zavađene vojske pomirile pa je red da ih sledimo i na zemlji.

Grupa crnogorskih pripadnika JVuO 1944. Mnogo građe je uništeno. Možda i zbog toga da se ne sazna istina i da se ne prizna zločin VISOKA CENA SUKOBA Partuzansko-četnički sukob nije bio samo ideološki, već i generacijski, klasni, građanski, bratstvenički, liderski, seosko-gradski, plemenski, prestižni... U njemu se nazirala mogućnost za promjenu dotadašnjeg položaja, naročito onih koji su bili na marginama života: očito je bilo nastojanje da se izmijeni dotadašnji sistem vrijednosti i zauzme nova pozicija u društvu. Sve su to bili izazovi kojima se hitalo u susret bez obzira na cijenu koju je trebalo platiti. A ona je bila veoma visoka. Posledice rata u Jugoslaviji, i posebno u Crnoj Gori bile su veoma teške, stoji, između ostalog, u feljtonu nedjeljnika “Monitor” - koji je rađen po knjizi dr Branislava Kovačevića, krajem proljeća 2009. - Još su ih više uvećavale likvidacije poslije rata. Razoren je građanski moral, prenebregnut pravni poredak, nastradala je okosnica domaćinskih gazdinstava, umanjena biološka supstanca naroda, promovisana sila nad pravom i pravdom, demonstrirana je “revolucionarna pravda”, kao vrhovna i neprikosnovena, koja je bila iznad humanizma i prava, uvjerena da “pobjedniku ne sude”. Sve je podsjećalo na poznatu misao Žan-Pola Sartra: “Pakao su drugi ljudi”.