Rat se mogao završiti ranije – Povodom 9. maja 1945. godine – Dana pobede (Dana Evrope)

5

Sledeća procena usleđuje godinu dana kasnije i u njoj britanski strateg kaže: “Operacije na evropskom vojištu vodiće se sa ciljem da se Nemačka porazi u 1943. godini, pomoću maksimalnih snaga koje ujedinjene nacije mogu baciti protiv nje” i, odmah, posle pada Musolinija (jula 1943), zaključuje: “Biće izuzetno važno brodovima, preko Jadranskog mora, prebaciti u Grčku, Albaniju i Jugoslaviju agente, komandose i materijal. Ne smemo zaboraviti da na Balkanskom poluostrvu postoji 15 nemačkih divizija od kojih 10  motorizovanih. Međutim, samim time što će se italijansko poluostrvo, i Jadransko more, naći pod našom kontrolom, a italijanske armije povući, ili položiti oružje, Nemci će na svaki način biti prisiljeni da se povuku prema severu do linije Save i Dunava i tako oslobode Grčku i ostale ugnjetene zemlje”. Međutim, docnije, britanski premijer s oprezom zaključuje: “Upotreba izraza ‘bezuslovna kapitulacija’ je kasnije od strane raznih autoriteta označavana kao jedna od velikih grešaka anglo-američke ratne politike; rečeno je da je usled toga borba duže trajala”! (Drugi svetski rat, t. 4, s. 639)

Tako, dakle, Drugi svetski rat u Evropi, a najpre na Balkanu, prema britanskom premijeru i ministru odbrane Čerčilu, uvažavjući Ruzveltov “majstorski dokumenat o budućnosti rata i velikim operacijama u Evropi u 1943. godini” (n. d, t. 4, s. 294), mogao se završiti do kraja 1943, ili 1944. godine, ali, verovatno, bez “bezuslovne kapitulacije” Nemačke, a u Evropi “bezuslovnom kapitulacijom”, ali potonji događaji će pokazati da takva računica nije bila “velika greška anglo-američke ratne politike” u traženju rešenja za Staljinov “drugi front”, već pozicioniranje zapadnih saveznika za predstojeći “hladni rat” u svetlu Čerčilove poruke generalu Ajzenhaueru (2.4.1945): “Smatram da je veoma važno da se rukujemo s Rusima što je moguće dalje na istoku…” (n. d, t.6, s. 420)

Pogledajmo činjenice.

Da li se rat u Evropi, i na Balkanu, mogao završiti do kraja 1943. godine? Recimo, da se Čerčil pridržavao svoje strategeme, koja kaže: “Ako izdržite sami dovoljno dugo, uvek naiđe vreme kad tiranin učini neku strahovitu grešku, koja menja celokupnu ravnotežu borbe!” (Drugi svetski rat, 6, 697) Da je “tiranin (Hitler) učinio strahovitu grešku” te 1943. godine ostavljajući na Zapadnom frontu “125.000 drugorazrednih trupa”, a koju nije iskoristio britanski strateg da bi ostvario proklamovani cilj o porazu Nemačke do kraja 1943. godine,  upravo je potvrdio Firerov glavnokomandujući feldmaršal Rundštet rekavši: “Da su se Saveznici iskrcali 1943. ne bi naišli ni na kakav otpor”. (Ž. L. Knežević, Sloboda ili smrt,149)

 

Na Balkanu jedini saveznik čiju je strategiju Čerčil naročito cenio nazivajući ga “crvom ispod drljače” bio je armijski general Dragoljub Draža Mihailović i obnovljena Jugoslovenska kraljevska vojska (težišno Jugoslovenska vojska u Otdžbini) dokazavši se u Protivosovinsko-logističkoj operaciji i slomu sila Osovine u Africi i kod Staljingrada. Vojni sporazum o zajedničkim operacijama postignut je krajem maja 1943. godine (Vojni arhiv Srbije, 10/3, K-20, VK-U-715). Međutim, taj Sporazum Čerčilu će poslužiti za obmanu nemačkog Vermahta u okviru “Velike strategije obmane”: glavni cilj operacije “Haski” biće Sicilija, a ne južne obale Grčke i Jugoslavije. O tom Čerčilovom prikrivenom cilju verni saveznik, general Mihailović, dobijao je više informacija iz svojih izvora prateći aktivnosti nemačke Komande za jugoistok nego što ih je dobijao od zvaničnih predstavnika Britanske vrhovne komande za Srednji istok u svom Štabu od pukovnika Bejlija i generala Armstronga, prema kojima je i usaglašavao svoje komandovanje.

Evo dokaza:

“Potvrđuje se vest (24.2.1943) da je Romel bio u Beogradu, gde je raspravljano pitanje odbrane Balkana. Nemci u Beogradu nasilnim putem prikupljaju radnike i upućuju ih u Grčku gde će otpočeti radovi na utvrđivanju graničnih obala”. (VA, br. reg. 2/1-11, K-278). Zatim: “Ilija Paranos, šef specijalne policije iz Beograda, traži sastanak sa Sašom (major Aleksandar Mihailović, komandant Beogradske grupe korpusa JVUO). Misli da nam pomogne datog momenta u preuzimanju vlasti (u Beogradu) bez reklame. Javite Saši da može stupiti u vezu sa Paranosom preko advokata Rajka Pavlovića… Izvršio sam probnu mobilizaciju (mobilizacija je bila predviđena samo u slučaju javnog oglašavanja “Dana-D” – iskrcavanje Saveznika na Balkanu) po jedna prve, druge i treće čete i pionirskog voda u brigadama. Odziv odličan”. (VA, br. 199 i 200 od 10. i 11. avgusta 1943.)

Tako je armijski general Mihailović, imajući funkciju pomoćnika vrhovnog komandanta, zbog nejasne situacije u vezi s “Danom-D” iz Vojnog sporazuma, naredio tajnu i delimičnu mobilizaciju, i list Ravnogorac (br. 11, novembar 1943, str. 3) objavljuje sledeću vest najavljujući tako buduće operacije:

“Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II svojim ukazom postavio je:

–          za komandanta vojnih snaga Jugoslavije van Otadžbine, armijskog đenerala Dušana Simovića;

–          za komandanta vazduhoplovstva đenerala Borivoja Mirkovića,

–          za komandanta motorizovane divizije na Bliskom Istoku, pukovnika Dušana Rakića,

–          za komandanta divizije dobrovoljaca iz Kanade i Amerike, đenerala Milorada Radovića,

–          za komandanta 1. divizije zarobljenika iz Italije, đenerala Čedomira Stanojlovića,

–          za komandanta 2. divizije zarobljenika iz Italije, đenerala Milenka Varjačića,

–          za komandanta letećih tvrđava vazduhoplovstva, vazduhoplovnog pukovnika Petra Vukčevića,

–          za komandanta lovačke divizije vazduhoplovstva, vazduhoplovnog pukovnika Dušana Radovića,

–          za komandanta mornarice, kapetana bojnog broda Krena Stanka,

–          za komandanta oklopnih divizija (ime još nije saopšteno).

 

Komandant Jugoslovenskih trupa van Otadžbine đeneral Dušan Simović, u ime svih trupa i komandanata, uputio je pozdravnu depešu načelniku Štaba Vrhovne komande, ministru vojske, mornarice i vazduhoplovstva đeneralu Draži Mihailoviću, sa porukom da će uskoro ove trupe, najmodernije naoružane, i opremljene, zajedno sa saveznicima, umarširati u našu Otadžbinu”. (VA, 1/3-1, K-107, S-P-633)

 

Kako iz Britanske Vrhovne komande nije stizao signal za početak “opšteg ustanka – Dan ‘D’”, uporedo s operacijom “Haski”, i kasnije posle kapitulacije Italijanske vojske, general Mihailović naređuje tajnu i delimičnu mobilizaciju i operacijski razvoj snaga prema Vojnom sporazumu o čemu svedoči “Zapisnik” o događajima u Štabu VK JV (23.12.1943):

General Mihailović: “U momentu glavne akcije treba da se podigne ceo narod po mojoj direktivi. Sada to ne možemo učiniti, jer nije u koordinaciji sa iskrcavanjem i neprijatelj bi vršio velike represalije i onesposobio bi nas za glavni momenat. Preuranjena akcija celog naroda kompromitovala bi ovu akciju u vreme iskrcavanja. To ništa ne sprečava da sada vršimo akcije na komunikacijama. Naglašavam da imamo stalnih i mobilisanih jedinica. Stalne se upotrebljavaju za zadatke sada, a mobilisane biće upotrebljene u momentu glavne akcije. Smatram da bi se moglo poveriti vreme  kada će biti iskrcavanje. Imali smo teško iskušenje sa Italijanima, jer nismo bili  na vreme obavešteni. Verujem da bismo mogli učiniti mnogo veće usluge da smo bili na vreme obavešteni”.

General Armstrong: “Italijanska kapitulacija bila je predviđena za kasnije i zato nije bila vršena. Italijani stvar izdali Nemcima. Zato je stvar ubrzana”.

General Mihailović: “Italijanski komandant trupa u Albaniji za osam dana nije dobio naređenje od Badolja. Zato su Nemci došli i razoružali pojedine garnizone”.

General Armstrong: “Sa žaljenjem priznajem da nije bilo koordinacije između komandanata u Africi i na Srednjem Istoku”.

General Mihailović: “Ovim sam hteo da pojačam potrebu koordinacije rada, jer i sa Bugarima može se desiti isto”.

General Armstrong kaže da je u vezi s tim poslao je Kairu celu  stvar i tražio “da budete obavešteni”. Još nije dobio direktivu. Još jedanput će se to pokrenuti.

General Mihailović se zahvaljuje i smatra da će biti na vreme obavešten: “Verujem posle naše akcije u toku ovoga leta Vi ste se uverili da mi nismo ostali neaktivni u pogledu okupatora. Akcija je počela po izvesnom planu u svima pokrajinama. U Srbiji mnoga mesta bila zauzeta, u Sandžaku gde ste Vi (pk Bejli) i Vi, g. Đenerale, učestvovali i gotovo ceo Sandžak, sem Plevlja, bio u našim rukama. Tada smo bili projektovali akciju za Podgoricu. Hercegovina i Boka Kotorska u našim rukama. Italijanske trupe prišle našim trupama. U Istočnoj Bosni situacija je u našem rukama. U Zapadnoj Bosni imali smo jake odrede. U Dalmaciji naš komandant napado Nemce i trupe. Komunisti zauzeli Split. Važan komunistički funkcioner uhvaćen u Dalmaciji, koji je prokazao plan da će komunisti iz Dalmacije izvršiti napad na Istočnu Bosnu, Sandžak, Hercegovinu i Crnu Goru. Ja sam Vas o tome izvestio. Znali smo da će se ovaj napad izvršiti. On je tvrdio, što se iznosi, ali ne možemo dokumentovati, da je britanska misija učestvovala u tome planu. Mi smo Vas o tome izvestili. Naše trupe, bez obzira na sve to, produžile su akciju protiv okupatora…” (VA, 39/4-1, K-20)

Dakle, da je usledio signal za “Dan-D”, iako su se Saveznici iskrcali na Siciliju, potom u Italiju, general Mihailović je mogao da oslobodi Srbiju, a time i Jugoslaviju, i Balkan. Ali nije jer putem linije komandovanja nije dobio takvu direktivu. Razlog, zato što je britanski premijer Čerčil prema njemu igrao dvostruku ulogu: radio je na tome da se u dogovoru sa Staljinom Ravnogorski pokret zameni Partizanskim pokretom, koji će legalizovati u Teheranu početkom decembra 1943. godine, usput razoružavajući legalnu i legitimnu JVUO a do zuba naoružavao vojsku jugoslovenskog komunističkog politbiroa (NOVJ)   i Partizanskog pokreta. Zato general Mihailović kaže generalu Armstrongu: “Ja sam Vas o tome izvestio, ali ne možemo dokumentovati da je britanska misija učestvoala u tome planu…” (Dikin i Meklin, koji su bili u komunističkom Titovom štabu, imali su direktne veze s Čerčilom, dok Bejli i Armstrong, koji su bili u Štabu VK JV, mogli su komunicirati s britanskim premijerom samo preko Kairskog odseka britanske Direkcije za specijalne operacije (SOE) i što su obaveštajni podaci, koje su slali članovi britanske misije iz jedinica JVUO, verovatno dostavljani partizanskom VŠ: D. Martin, Mreža dezinformacija, Prosveta – Beograd, str. 152: gen. Armstrong kairskom odseku SOE: “Nikad ne obav., nikad ne prenosi informacije o MVIC (Mihailović) lokacijama, komandantima, ili snazi (JVUO) partizanima…”)

S druge strane, da su Mađarske vlasti, kao Hitlerov koalicioni saveznik, i austrijski generali Vermahta, ispravnije procenjivali neke elemente strategijske situacije na Balkanu jer su bili svesni poraza Firerove strategije, i započinjali određene korake za izvlačenje iz dubokog jugoslovenskog gliba, govore sledeće činjenice:

“U poslednje vreme Mađari vode živu akciju za sporazum sa Srbima, koji bi se ticao čak i dalje budućnosti. Tako je Milan Popović, bivši senator u Jugoslaviji, a sada poslanik Bačke u mađarskom parlamentu, po ovlašćenju mađarske vlade, bio u Bern i tamo našem poslaniku ponudio sledeći aranžman: bez obzira na pobedu u ovo vreme rata ima se stvoriti Dunavska konfederacija u koju bi ušli: Mađarska, Srbija (ili Jugoslavija), Hrvatska, Bugarska i eventualno Grčka, ako mi želimo. Sporne teritorije između nas i Mađara pripadale bi nama gde je naš živalj u većini, a Mađarskoj gde je njihov u većini, ali obe manjine u obema zemalja imale bi najveća prava. Naš poslanik je navodno o ovome odmah obavestio jugoslovensku vladu, koja je ovu ponudu telegrafski odbila, jer je posle izvesnog vremena naloženo našem poslaniku da ove  razgovore prihvati, te da se oni stvarno vode.

U vezi sa ovim nedavno je Vlada Ilić bio u Budimpešti. On je tom prilikom bio primljen i od samog Hortija i od predsednika Kalaja. Njemu su obojica govorili o želji Mađara da sa Srbima žive u najboljem prijateljstvu, žaleći što su neodgovorni elementi pobili oko 2.500 Srba u Bačkoj, mada  po zvaničnim nemačkim izveštajima pobijeno je oko 40.000.

Izjavili su želju da se dođe do skorijeg kontakta i sporazumevanja. Vlada Ilić je po svom pričanju odgovorio da i Srbi imaju slične misli i da od Mađara traže samo u danom momentu oružje da bi se odbranili od svojih boljševika”. (VA, br. reg. 12/6, K-18, VK-H-30, Aktuelni događaji, 30.4.1943)

I kasnije:

“…Ta velika Austrija može se stvoriti na uštrb bivše Jugoslavije. Da bi se to postiglo treba iskoristiti sadašnju mržnju između Srba i Hrvata kao i naklonost sadašnjih srpskih faktora. Otuda je i stvoren tajni komitet za stvaranje što većeg razdora između Srba i Hrvata. Da bi se onemogućila svaka pomisao na ujedinjenje Srba i Hrvata, Nemci, odnosno ovi Austrijanci (generali) sugerišu Berlinu ukidanje ustaške Hrvatske sa likvidacijom Pavelića. Nemački delegat u Zagrebu  Hostenau, Austrijanac, radi svim sredstvima da se Pavelić, i cela njegova banda, likvidiraju i da se vlast preda Mačeku. S druge strane agenti pomenutog komiteta, u Beogradu, stalno i na svakom mestu govore o besmislenosti jugoslovenske ideje i da zato treba stvoriti Veliku Srbiju. Granice Velike Srbije sastavio je čuveni nemački putopisac Kolin Ros, koji je poreklom Austrijanac. Boravio je jula u Srbiju. On je sastavio te granice i predložio nadleštvima u Berlinu. Po Rosu mi ne bi dobili Skoplje… Po ovom planu Makedonska država trajala bi 30 godina i bila bi anektirana Srbiji, ili Bugarskoj…” (VA, Izveštaj br. 4, od 14.10.1943. štabu VK JV, 41/2-2, K-19).

U 1944. godini rat na Balkanu mogao se završiti krajem septembra, ili novembra, i pored toga što je Čerčil kroz zajedničku vazdušno-kopnenu bitku (operacija “Ratvnik”) podržao Titovu jugoslovensku komunističku vojsku u napadu na snage JVUO u Srbiji, i primoravši kralja Petra II da radio putem u vreme mobilizacije za “Dan-D” apelom pozove sve snage u zemlji da se stave pod Titovom komandom. Međutim, i pored toga, komunistička invazija na Srbiju ne bi uspela da nije usledio napad Staljinove Crvene armije u leđa na JVUO.

Zar operativni razvoj situacije na Balkanu Čerčilu nije govorio da Titovu vojsku, za koju je dokazivao da broji i do 250.000 boraca, nije mogao usmeriti za napad u leđa na snage Vermahta u Italiji (“Gotska linija”) i, samim time, otvaranjem “ljubljanskih vrata”, nemačke snage na Balkanu bile bi primorane na kapitulaciju. Uostalom te neprijateljske snage su i ponudile kapitulaciju posle proglašenja mobilizacije Srbije za “Dan-D” o čemu svedoči i američki pukovnik R. Makdauel, koji je tada bio u Štabu kog generala Mihailovića: “U to vreme sam već od g. Nojbahera, Hitlerovog ličnog predstavnika u Visokoj komandi na Jugo-istok, dobio uveravanja da bi takva simbolična intervencija sa naše strane bila signal da nam se predaju sve nemačke trupe u Jugoslaviji, pod uslovom da ih ne izručimo Sovjetima”. (Robert  Makdauel, Streljanje istorije, “Poeta” Beograd, Rad, 2012, s. 79).

Da je Čerčil bio na čelu Savezničke specijalne operacije za likvidaciju Vojske Kraljevine Jugoslavije i time prikrio stvarni cilj operacije “Ratvik”, i izazvao produženje rata, otkriva on sam govoreći jugoslovenskom komunističkom maršalu (početak 1944): “Najiskrenije želim da Vam pružim svaku pomoć koja se nalazi u ljudskoj moći putem prekomorskih pošiljaka, vazdušne podrške i pomoći koju će Vam ukazati komandosi u borbama na ostrvima. Brigadni general Maklin je takođe jedan od mojih prijatelja i kolega u Parlamentu. Pored njega u Vašem će štabu uskoro služiti i moj sin, major Randolf Čerčil, koji je i sam član Parlamenta… Samo će na taj način biti moguće da Vam pored ostalih potrebnih zaliha dostavljamo tenkove, protivtenkovske topove i drugu tešku municiju, u količinama koje zahteva Vaša vojska. O svemu tome razgovarajte sa generalom Maklinom koji uživa moje puno poverenje i ima neposredan pristup k meni, isto kao i vrhovnom komandantu” (Drugi svetaki rat, t. 5, s. 452), dok gotovo, u isto vreme, za komunističku vojsku u Grčkoj, koju su pomagali Titovi komunisti, govorio je sasvim nešto drugo: “Grčku ne mogu ustavno predstavljati nekakve gerilske grupacije koje je u mnogo slučajeva nemoguće razlikovati od običnih bandita prerušenih u spasioce svoje zemlje, mada žive na račun lokalnog seoskog stanovništva” (n. d, t. 5, s. 521). Jer mogao je s istim ciljem (napad s leđa na “Gotsku liniju” u Italiji) da upotrebi i kontigent snaga JVUO pod komandom generala Mihailovića. Da je takvo rešenje predlagao i sam general Mihailović, čije je snage perfidijom razoružavala Crvena armija i predavala ih Titovim komunistima, vidi se iz njegovog sledećeg obraćanja (8.11.1944) komandantu savezničkih snaga u Sredozemlju, generalu Vilsonu:

“Gospodine Djenerale,

Predosećajući razvoj događaja, u vezi sa invazijom saveznika na Balkanu, bio sam naredio opštu mobilizaciju svih snaga JVUO za 1. septembar ove (1944) godine. Mobilizacija se uspešno razvijala i izvela. Namera mi je bila da sa svima snagama odmah preduzmem opštu ofanzivu protiv okupatora, i njegovih satelita, u celoj zemlji. Gotovo u svim pokrajinama otpočele su borbe JVUO protiv okupatora. Tako u Srbiji vođene su borbe sa Nemcima kod Lazarevca, Valjeva, Požarevca, Žagubice, Petrovca, Donjeg Milanovca, Kučeva, Kladova, Golupca, Aleksinca i Ražnja i sa bugarskim trupama kod Niša, Leskovca i Užica. U Bosni naše jedinice vodile su borbu sa Nemcima i ustašama duž cele doline reke Bosne, gde su neprijatelju naneti znatni gubici i prekinuta željeznička pruga na više mesta; zatim oko Prače i Rogatice i u dolini reke Spreče i pruga Doboj-Tuzla najvećim delom porušena. U Hercegovini naše snage držale su Gacko i Bileću i preduzele napad na Trebinje, gde je bio jak nemački garnizon. I u drugim pokrajinama bile su već gotove pripreme za otpočinjanje napada na okupatora.

“Kad smo otpočeli ove borbe, Titove komunističke snage preduzele su ofanzivu protivu jedinica JVUO u svima pokrajinama. Naročito sa jakim snagama preduzeli su ofanzivu na naše jedinice u Srbiji, gde smo se spremali da Nemcima zadamo najjači udarac. U Srbiju  su preduzeli ofanzivu naročito jakim snagama, da bi uništili naše najjače snage  i ovladali ovom centralnom i najvažnijom pokrajinom. Sem toga jasno se ispoljila njihova težnja da što pre stupe u neposrednu vezu sa ruskim trupama, koje su već tada brzo prodirale kroz Rumuniju ka jugoslovenskom Dunavu. U ovome se jasno ispoljila komunistička težnja, da Rusi dođu što pre u Jugoslaviju i da pomoću njih uzmu vlast u svoje ruke.

“Isto tako, i u svima ostalima pokrajinama, na prvom mestu i glavnu borbu komunisti su vodili protiv jedinica JVUO, dok su borbu protiv Nemaca i satelitskih jedinica vodili samo tamo gde su bili primorani da se brane i gde im je bilo potrebno da lažno prikažu  svoju opštu borbu protiv okupacije. Komunisti su redovno napadali naše jedinice s leđa u momentima kada smo bili angažovani u borbi sa okupatorom. Za ovo je najtipičniji primer Trebinje, gde su naše jedinice, pod komandom majora Lukačevića, bile angažovane u koncentričnom napadu na Trebinje i imale velikih uspeha. U momentu kada je nemački garnizon u Trebinju trebalo da kapitulira, komunisti su izvršili napad u leđa na naše jedinice i nanele im teške gubitke. Zbog ovoga naše jedinice morale su se izvući iz borbe, a komunisti su zatim zauzeli  Trebinje, koje je bilo pred kapitulacijom, pa su to prikazali kao svoj veliki uspeh u borbi protiv okupatora. Slično se dešavalo i u svima ostalim krajevima gde smo počeli i spremali borbu protiv okupatora. Na ovaj način komunisti su onemogućili borbu jedinica JVUO protiv okupatora i mi smo bili primorani, i ovog puta, da se branimo od napada komunista i da se povlačimo na prostorije gde ne bismo bili izloženi istovremeno napadu komunista i okupatora…

“Naše snage iz Srbije u jačini 20.000 naoružanih boraca, pod komandom đenerala Trifunovića, u pomeranju su ka Sandžaku. Sem ovih, imamo u oblasti Kraljeva i Čačka oko 3.000 naoružanih boraca. U Istočnoj Bosni južno od Sarajeva, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku imamo oko 15.000 naoružanih boraca. U severnom delu Bosne imamo oko 25.000, a u Dalmaciji, Lici i jugozapadnom delu Bosne, oko 15.000 naoružanih boraca. U Sloveniji ima oko 10.000  boraca nacionalnih snaga. Ovi podaci su potpuno tačni. U Srbiji, odakle smo izvukli glavninu naših snaga, na terenu je ostao veći broj manjih jedinica koje ćemo moći prikupiti u pogodnom momentu. Naročito ističemo da bismo mogli još mobilisati preko 400.000 novih boraca, kada bismo raspolagali oružjem, i municijom, i kada bi to želeli naši saveznici Englezi i Amerikanci i u tome nas pomogli.

“Mi smo se, Gospodine Đenerale, rešili da Vam podnesemo sledeću pretstavku i umolimo:

  1. Da se  ja sa svima snagama JVUO stavim pod Vašu komandu i da mi izdate potrebna naređenja, i direktive za akcije, kako bi naš rad bio uključen u ofanzivne planove Angloamerikanskih armija koje će prodirati u Jugosalviju.

Mi smo gotovi da uklonimo sve prepreke, ako ih je bilo u dosadašnjoj našoj vezi, i saradnji, sa Vama.

  1. Potrebno je da nas za akcije, koje nam budete dali, snabdete municijom, u kojoj mnogo oskudevamo. Sem toga naše su jedinice u velikoj oskudici u obući, odeći, pa i hrani.
  2. Potrebno je da pošaljete i vaše misije u moj štab, i kod svih naših komandanata na terenu, gde nađete za potrebno, kako bi se naše akcije što jače povezale i izvodile po Vašim zamislima.
  3. Vrlo je važno, i hitno potrebno, da Vašim autoritetom, i naređenjima, sprečite komunističke napade na naše jedinice da nas ne bi sprečavali u borbi protiv okupatora i da se spreči svako ubijanje nevinog stanovništva i naših boraca.

Ovu pretstavku upućujem Vam, gospodine Đenerale,  u ime svih boraca, svih komandanata, i moje lično, i nadamo se da ćete uvideti opravdanost i usvojiti ovaj naš predlog. U isto vreme molim Vas za hitan odgovor po prednjem.

Izvolite primiti, gospodine Đenerale, izraze moga osobnog poštovanja”. (VA, 31/5-1, K-20, VK-U-824)

Da je o ovim racionalnim komandnim aktivnostim generala Mihailovića bio upoznat i američki predsednik Ruzvelt govori sledeći dokumenat, koji je Senatu uputio H. Batler (Nebraska) 12. februara 1945:

“Gospodine predsedniče (Ruzvelt), sada sam dobio pismo… Stalno od 28.10.1944. general Mihailović, koji je prvi organizovao jednu armiju na Balkanu da bi se odupro, i da bi se borio sa nacističkim hordama, i pod čijom se kontrolom sada nalazi jedan veliki deo Srbije, slao je fanatične apele savezničkim komandantima i vladama nudeći da se stavi pod njihovu vrhovnu komandu i tražeći oružje da bi mogao da se tuče sa Nemcima. General Mihailović ima sa sobom u planinama 80.000 ratnika, ali i ima i jednu veliku potrebu za modernom opremom i municijom. Ceni se da bi on u kratkom roku  mogao da mobiliše još 250.000 ljudi, samo ako bismo mu mogli dati na osnovu zakona o zajmu i najmu materijal koji im šaljemo širom celog sveta. General Mihailović je uručio jedan formalan apel gen. Vilsonu, tada savezničkom komandantu na Sredozemlju, a sada na radu u Vrhovnoj savezničkoj vojnoj upravi u Vašingtonu, apel čije su kopije bile uručene našoj vladi i Ministarstvu rata.

“Mihailović, ili njegovi predstvnici u inostratnstvu, nisu nikada primili odgovor na ovaj apel i ponudu usluga. Posle ovoga činjeni su i daljni koraci od strane jugoslovenskih zvaničnih lica u Vašingtonu, a usto i očajničke molbe Mihailovićeve bile su upućene našoj Vladi. Sve ovo je ostalo bez odgovora. Tako u sredini Balkana, u Mediteranskom području  do koje može lako da se dođe, stoji jedna zaboravljena vojska  veterana i lojalnih savezničkih vojnika traže priliku da ‘skrate rat’ i da svoju zemlju oslobode od terorista i uzurpatora, a njin krik ostaje glas u pustinji…” (VA, 5, f/5, K-15)

Američki predsednik Ruzvelt, međutim, neće doživeti epilog “Čerčilovog zapleta” jugoslovenske situacije, ali će zato potonji predsednik, Truman, ispraviti njegovu grešku odajući posthumno generalu Mihailoviću priznanje i za treću pobedničku savezničku operaciju (spasavanje vazduhoplovnih posada američkog 15. korpusa), ali i za njegov celokupan komandantski rad, ocenjujući da su krajem 1944. godine general Mihailović i njegove snage “bili sudeonici u izvojevanju konačne savezničke pobede”. (Pohvalna naredba uz Oreden Legion of Merit 29. marta 1948. godine, iako će se tekst na engleskom jeziku prvi put objaviti u Čikago Tribjun 5. avgusta 1967. godine.) To je bila i svojevrsna potvrda da se Drugi svetski rat na Balkanu zaista završio krajem te 1944. godine, pa su ostale vojne aktivnosti samozvanog jugoslovenskog komunističkog maršala (Srbija, Sremski front, Bosna, Istra, Slovenija) u stvari bili zločini bez presedana koji, na žalost, i na našu nacionalnu neozbiljnost, i  sramotu, još nemaju svoj epilog, ali koje Savezniici, shvatajući svoju krivicu, tu istinu odlažu za neko drugo vreme, ignorišući tako Čerčilovo pokajničko saznanje: “Sudbina je upravo zla prema onima koji krše tradicije i običaje iz prošlosti… jer se samo na osnovu prošlosti može suditi o budućnosti”. Stoga, ne bez razloga, imajući oficirsku čast, američki pukovnik Makdauel je zavapio: “U životu me nije toliko bolela neistina koliko me bolela sakrivena istina” (R. Makdauel, Ključna uloga Srba u Drugom svetskom ratu, Streljanje istorije).

Posle pada “Gvozdene zavese” sakrivena istina je polako izbijala na svetlost dana i braneći oficirsku čast britanskih oficira The Sunday Telegraph donosi 5. avgusta 1990. godine sledeći tekst kapetana Majkla Liza: “Pošto sam služio u Jugoslaviji sa lojalnim Četničkim pokretom otpora generala Mihailovića, 1943/44. godine, bio sam fasciniran čitajući pismo g, A. N. Vudard-a, koje nam daje direktne i nezamislive dokaze o sramoti Antonija Idna zbog izdaje Mihailovića. Tokom istraživanja za moju knjigu Silovanje Srbije: Britanska uloga u Titovom otimanju vlasti sam primetio, iz neoborive dokumentacije u kancelariji Javnih Arhiva, kako su Idn, i Kancelarija Spoljnih poslova u Londonu, uvučeni u ovu diskretno izvedenu akciju, osmislenu od strane plahovitog, i skoro zajedljivog, Čerčila.

“Sve ovo je usledilo  posle sastanka 10.12.1943. u Kairu, kome su prisustvovali brigadir Ficroj Meklin i pukovnik ‘Bil’ Dikin, britanski oficiri za vezu sa Titom, koji je ubedio premijera da je Mihailović bio saradnik okupatora i da treba da bude napušten. Oni su bili u pratnji Ralfa Stivensona, tada tehničkog ambasadora za Vladu Kraljevine Jugoslavije, koji je takođe bio i njihov  najgori neprijatelj u zvaničnim krugovima, i koji je jedva dočekao da se otarasi ministra odbrane Mihailovića i da dozvoli ‘kard blanš’ Titu. Nije iznenađujuće da je postao prvi britanski ambasador kod Tita. Na ovom sudbinskom sastanku, koji je osudio Jugoslaviju na komunističku tiraniju, nije bilo predstavnika britanske i američke misije za Mihailovića, uprkos urgentnom zahtevu Kancelarije inostranih poslova da oni prisustvuju; takođe uzeti u obzir da njihove dugotrajnije signalizacije i izveštaji nisu prezentovani Čerčilu i Idnu u Kairu.

“Za 45 godina istina o Mihailoviću, i Titu, metodično je i smišljeno potiskivana, verovatno da opravda ono što je učinjeno. Čerčil je kasnije sam priznao, u privatnom razgovoru, da je britanska politika u Jugoslaviji bila ‘jedna od mojih najvećih grešaka iz rata’. Ali, to priznanje je zadržano u velikoj tajnosti kao i tvrdnja da je, u svojim poznim godinama, Čerčil bio često sposoban da se prepusti suzama kad-god bi Jugoslavija, ili Tito, bili pomenuti. Moja pažljivo istražena knjiga … govori istinu i celu bednu priču o izdaji Mihailovića.

“U istom broju Lista objavljeno je i svedočenje (A. N. Peter Vudard) koji je pisao: ‘Ja sam bio najviše zainteresovan… da li se istina o Titu i dalje prikriva? Tokom 1945-46, kao potencijalni Konzervativni kandidat, bio sam član odbora Koningsbi kluba, kluba u koji se okupljaju političari i koji organizuje večeru svaka dva meseca. Na ove večere pozvani su istaknuti političari, kao počasni gosti, koji su nam se potom obraćali, iza zatvorenih vrata. Ovom prilikom, sećam se, naš gost bio je gospodin Antoni Idn. Posle njegovog govora, članovima je bilo dozvoljeno da postavljaju po jedno pitanje. Moje pitanje glasilo je: ‘Šta je najviše sada na vašoj savesti, pred kraj vaše političke karijere?’ On je odgovorio, ne oklevajući: ‘Naša izdaja Mihailovića’”.

Dakle, više je činjenica koje govore da se Drugi svetski rat 20. veka mogao ranije završiti na Balkanu, i tako izbegnu nepotrebne žrtve (verovatno u broju od oko 200.000), cifra koju kao svoj bojazan Čerčil pominje u pismu od 15. maja 1944. godine upućeno samozvanom jugoslovenskom komunističkom Maršalu, utirući mu put ka tronu u Beogradu, i upozoravajući ga da su “srpski seljaci-zemljoposednici, koji su nastrojeni antigermanski, ali i jako srpski i koji, prirodno, imaju zemljoposednička shvatanja suprotna teoriji Karla Marksa” (n. d, t. 5, s. 456). Ali je, takođe, činjenica da je Evropska unija (1993) uvrstila “demokratiju” u svoja osnovna načela posle ujedinjenja Nemačke (1990), pola veka od kada je to isto načelo uvršteno u osnovna načela Ravnogorskog pokreta, jer je general Mihailović, uz antinacističku i antifašističku borbu, silom prilika, morao voditi i – antikomunističku borbu svrstavajući je u osnovni sadržaj Operacije JVUO nužne odbrane.

 

Generalštabni pukovnik u penziji Novica Stevanović

5 KOMENTARA

  1. У овом тексту је приказано потпуно непознавање стратешке ситуације у Југославији и на Балкану. Савезници нису планирали никакво искрцавање и напредовање преко Балкана. Чак и у случају да се Немци сами повуку, НГШ Брук је одговорио Черчилу да није могуће гонити Немце ка Дунаву. Практично једина комуникација на Балкану је пруга Атина-Солун-Београд, и она није довољна за снабдевање војске која би даље напредовала. Друге пруге се налазе на северу Јадрана, и да би се оне искористиле било би потребно прво заузети Италију.

    Био је разматран план да се искрца неколико дивизија преко Јадрана, и снабдевају герилске снаге, како би се везало што више немачких снага на Балкану. Сличан план је био и у случају увлачења Турске у рат. Кад су заузимањем јужне Италије дошли у ситуацију да могу да реализују те планове, савезници су схватили да исти ефекат могу да постигну снабдевањем НОВЈ која се ефикасно борила против Немаца (погледати нпр. Книнску операцију где је уништена 297пд, или Мостарску операцију итд).
    Искрцавање и напредовање преко Јадрана није било реално, јер је недовољно саобраћајница за напредовање ка Сави и Дунаву (једна линија пруге узаног колосека).

    Западни савезници су свега тога били свесни, и знали су да је правац од севера Југославије, са равницом и мноштвом саобраћајница, погоднији за напредовање.

    Операција ”Ретвик” је била врло успешно спроведена операција изолације бојишта, захваљујући којој су Совјети са малим снагама (100 хиљада у првом ешалону) успели да заузму Србију, пресеку повлачење Немаца из Грчке (преко 300 хиљада војника), заузму слабо брањен Београд и окруже Будимпешту.

    Тотална је глупост да је бољи смер напредовања за НОВЈ у 1944. био ка Италији, уместо ка Србији, јер су Немци имали бољи положај и снабдевање, а циљ снага НОВЈ је био да се што пре споји са ЦА и добије снабдевање. Тек са тим снабдевањем је НОВЈ могла да направи фронт ка немачкој војсци. То су све ствари које би аутор као пуковник требао да зна, а не да преписује чланке неких новинара.

    И на крају аутор није објаснио како то мисли да је рат на Балкану могао да се заврши 1943. или 1944? То је тотална глупост.

  2. Gospodine Milose,
    Kojim strategijskim pravcima, KOLIKO VOJNIKA, KOJE VOJSKE, je RESEN Prvi svetski rat? Znate. Srpska vojska,prodorom 48000 vojnika, glavnim pravcima vardarsko-moravski, ibarsko-drinski, pomocni: kosovsko-rasko-hercegovacki, i nadalje sa ciljevima Drava-Maribor-Soca. Uzmite vojne karte ispred sebe i pogledajte koji sve operativno-strategijski i strategijski pravci izvode ka Dravsko-dunavskom…Pukovnik o kome govorite je zavrsio Generalstabnu akademiju KoV, na kojoj je jedan od najtezih ispita Vojna geografija i Pozadinsko obezbedjenje dejstava (divizijski, korpusni i armijski nivoi). Pominjete prugu uskog koloseka. Da samo znate koliki je transportni dan po normi za nju. Zar mislite da Nemci nisu prethodno proracunali kapacitet pruge Bec-Budimpesta-Beograd-Nis-Atina-Solun, sa krakom Nis-Sofija-Carigrad, Kraljevo-Raska-Mitrovica-Skoplje…kad su je smatrali dovoljnom za Romelove ekspedicione snage u Severnoj Africi? Jesu. Veoma pomno. Ali, nisu racunali da ce snage Jugoslovenske vojske u Otadzbini izvrsiti protivosovinsko-logisticku operaciju, kojom je dnevno izbacivano i do 100 lokomotiva dnevno (nemacki izvestaj Komandujuceg generala za Srbiju).I ne samo to..U toj operaciji poginulo preko 20000 vojnika,diverzantske Zeleznicke komande SVK JV, brojnih Obavestajnih sabotaznih centara, talaca..Tu su brojni bocni zeleznicki i putni krakovi i zaobilazni pravci.Vratimo se “Danu D”. Zaboravljate Normandiju i zemlje Beneluksa. Pune saobracajnica. Anglo-amerikanci ni tamo nisu koristili puteve i pruge vec vazdusne mostove sa hiljadama transportnih aviona. A anglo-amerikanci doziveli klanicu zahvaljujuci njihovim glupim generalima. Za 8,7 km prodora, na uskom delu fronta, palo – 24000 mladica! Koliko samo za demonstaciju na Ada-Kaleu! Sem sacice francuskih otporasa nisu imali nista iza Svapskog bedema. Gospodin pukovnik je u pravu. Trebalo je udariti u trbuh fasistickog venca (koalicije): Bugarska-Rumunija-Madjarska-Nemacka-Italija. Dosli bi Svabama iza ledja Atlantske i Mazino linije, Ardena…Ne bi morali da onoliko krvare na italijanskim plazama. Bacali zivote svojih ljudi kao krpe. Trebali su iskoristiti vec stvorenu pomorsko-desantnu osnovicu, strategijskog kapaciteta: u prvom talasu za 7-10 divizija. Nju je je vec ostvarila Jugoslovenska vojska u svojoj Operaciji Desantna osnovica 1943-1944, na crnogorskom i hercegovackom sektoru obale i snage brozovaca na severu Jadrana. Mada je Josip Broz naredjivao svojim jedinicama da napadnu anglo-americke imperjaliste ako se iskrcaju, a o tome posredno upoznao i Svabe, da je do iskrcavanja stvarno doslo – legao bi na rudu. Vase tvrdnje o efikasnoj borbi Broza protiv Nemaca, zahvaljujuci Saveznickoj pomoci, prema posleratnim pisanjima Broza, Popovica, Djilasa, Vukmanovica, Dapcevica i drugih, je – neosnovana. Oni su sami izjavljivali i pisali (procitajte!) da su od 60.000 tona primljenih vazdusnim putem i oko 40000 pomorskim, cak 95% iskoristili da bi dobili rat za vlast u Jugoslaviji, udarima po Jugoslovenskoj vojsci. Samo 5% su iskoristili da bi se odbranili tamo gde su ih Nemci napadali. Nekakava kninska, Mostarska i druge anti-svapske operacije su proizvod nemustih konstrukcija posleratnih Brozovih “stratega”. Apropo pomoci: JVuO je za ceo rat dobila 220 (!) tona starih italijanskih pusaka i pakete vakcina protiv tropskog (!?)gripa! Da li znate zaista, strukturu, sudbinu pomenute svapske 297.pd? Suvisno je pricati. Znate li gde se i protiv koga ona, i druge, najvise istrosile? Jeste li culi za nemacke operacije u Srbiji “Maiskolben”, “Hajka”, “Krum”.. i brojne druge? Protiv koga su vodjene? Zatim Stari Ras (Sandzak) i druge operativne zone? Manimo to jer, ocigledno niste izucavali nemacka dokumenta. Tu se vidi ko je bio njihova najveca muka na jugoistoku Evrope. Samo jedan Vam dovoljno govori, PROTIV SVIH VASIH TVRDNJI. U dokumentu Vermahta, sa potpisom Hitlera i Kajtela, vidi se da bi za njih, iskrcavanje Saveznika na Jugoslaviju, za njih bila – KATASTROFA! Zar bi sa ruskog fronta skidali elitne divizije i dovodili u Sumadiju, Kosmet, Crnogorsko primorje,Hercegovinu..? Cinjenica je da bi anglo-amerikanci iskrcavanje kod nas, ostvarili bez ijednog poginulog bataljona,a ne kao u Normandiji sa pet iskasapljenih elitnih divizija, prakticno bez ikakvog uspeha. Tek su drugim talasom divizija stabilizovali osnovicu. Zamislite samo elitnu Skotsku padobransku diviziju(iskasapljenu u Holandiji)u Boki i Hercegovini uz podrsku preko 40000 vojnika JVuO. A tu su jos desetine hiljada na ostalim sektorima i po dubini ratista. Ceo planinski deo Srbije u rukama Vojske, itd. Pa Skadarsko-ulcinjsko zaledje gde su se stvarno i iskrcali malim snagama, bez ikakvog otpora. Tako i na drugim odsecima jadranske pomorsko-desantne prostorije. Nadalje, klinovima prema Rumuniji i borbenim dodirom sa staljinistima, nemacke grupe armija E i F bi kapitulirale jos na egejsko-vardarskom strategijskom pravcu. Da su zatvorili Italiju sa severa, ostali deo cizme bi legao na pod bez ispaljenog metka. Prodor prema Becu – ratna igra. Nemci u Francuskoj bi morali nalevo-krug. Onda iz Britanije moglo se upasti i rezervnim snagama i Svabe uhvatiti u trostruka kljesta. Optimalno vreme – leto 1943. Najpogodnije – leto 1944. Zasto? Tada u 1943, pada Sicilija, Italija se ljulja. Staljinisti armijama Drugog i Treceg ukrajinskog fronta lome Svabe. Samom pojavom anglo-amerikanaca na Jadranskoj obali, iz rata ispadaju Bugarska i Rumunija (videti njihova tajna dokumenta). Za leto i jesen 1944, komentar Ratovodstveni – nepotreban. Sve je jos jasnije i izvesnije. ISTINA JE JEDNOSTAVNA I STRASNA: glavesine Staljin-Ruzvelt-Cercil, posebno Cercil, svesno su produzavali rat dok ne ostvare svoje glavesinske ciljeve za stvaranje svojih IMPERIJA. Da iza sebe ostave SVOJE – Imperije. Kao novi – cezari. Sto su svakoga novog dana rata ginule nove desetine hiljada njihovih vojnika mladica – nebitno!Sta tek reci o njihovoj brizi za vojnike i civile koji nisu iz njihovih drzava. Za njih je to bio – potrosni materijal! Gospodine Milose, sve ispred Vaseg pisanja o ciljevima spajanja staljinista i Brozovaca, moze se uzeti za strucnu raspravu uz uvazavanje. Ali, Vasa postavka o cilju spajanja Broza i Staljina u Srbiji i napadu na Beograd, je totalno bez dokumen-tovanog osnova. Zar niste upoznati sa sadrzajem sporazuma Broz-Staljin u Krajovi? Sta je primio Broz od staljinista kad su se spojili, tek na Velikoj Moravi? Dobio – Beograd. I – vlast. Posto ga Tolbuhin priveo u Beograd iz egzila u Beloj Crkvi (Vrsac). I – razoruzavanje, na prevaru, snaga Jugoslovenske vojske, ali posto bi ove prethodno proterivale Svabe ispred njih (…Paracin, Varvarin, Krusevac, Pozega..). Na razgovoru u Krajovi, Broz je, posle pokusaja lazi, morao priznati stalji-nistickim generalima i Staljinu, da on ne drzi Srbiju i da je ne moze okupirati. Prvo je tvrdio – suprotno. Ali Tolbuhin ga pita je su li njegovi nekakvi korpusi uz granicu sa Bugarskom i Rumunijom (Timocki, Krajinski, Knjazevacki, Nisavski, Mlavski, Smederevski, Avalski…i nekakve grupe korpusa)? Broz je smetnuo sa uma da su staljinisti tokom celog rata imali svoju spijunsku mrezu sa tezistem na Srbiji. I Kad su Tolbuhonove izvidnice, potom trupe, presle na srpsku stranu obale u agresiji na Kraljevinu Jugoslaviju, 10.septembra, u sirem rejonu D.Milanovac, susreli su se sa vojnicima Timockog, potom Krajinskog korpusa, Mlavskog, Osmom grupom jurisnih korpusa Komande Istocne Srbije, Rasinskim i drugim korpusima. Pomenutu Staljinovu pomoc Broz ce primiti kasnije, tek kad ga je Staljin ustolicio u Beogradu. Zamolite Drzavni arhiv Ruske federacije u Moskvi, da Vam posalje kopije originalnih karata Drugog i Treceg ukrajinskog fronta o Beogradskoj operaciji Crvene armije. Uzmite i stavite ih uz karte u zvanicnoj knjizi brozovaca “Beogradska operacija’. Videcete ko je oslobhodio Beograd, a ko je doveden u Beograd iza staljinistickih tenkova. Tokom celog rata Brozu Nemci nisu bili nikakav problem. On je cekao da ih neko drugi negde porazi. Ali, odmah, jos 2.novembra 1941, kad izaziva prvi srpsko-srpski bratoubilacki rat napadom na V:O u Uzicu, Pozegi, Cacku.., on jasno, stalno, pise, naredjuje i vristi na svoje komesare i komandante: Nas glavni cilj su cetnici! Manite se Nemaca i Hrvata! Srpski elemenat se mora oslabiti i slomiti u Jugoslaviji! Samo bez njih mozemo uspostaviti nasu vlast u Jugoslaviji i zbrisati Kraljevina!Nije bitno sa kime, cetnici se moraju razbiti u Srbiji posebno. To nam i Cercil porucuje, da je nama i njemu, glavna smetnja, ka tom cilju – Srbija!…Broz je nasao resenje u Staljinu. Materjalna pomoc od Staljina je usledila i vise dosla do izrazaja – posle rata. Primer, Trscanska kriza protiv Cercila. Onog koji ga sa Staljinom i povampirio i doveo na vlast. Savremenici, kao npr.Entoni Idn, ministar spoljnih poslova i desna ruka Cercilova, pisu, da je u svom Ratnom kabinetu, Cercil tada dobijao histericne napade do infarkta, da su morali utrcavati lekari na sednice Kabineta. Razlog: njegov miljenik – Broz. Takodje, pukovnik je u pravu, da ako su hteli brzi susret sa anglo-amerikancima, koji ga vec skoro dve godine pomazu iz vazduha (cak i bombardovanjem gradova i jedinica kraljevske Vojske), da je napovoljniji bio pravac – ZAPAD! Ali, tamo se ne resava pitanje vlasti u Kraljevini. Resava se na pravcu – ISTOK. Milose, uzmite sabrana Vojna dela Josipa Broza (5 knjiga) i pazljivo izucite njegova ratna i poratna pisanja o tome. Takodje, obavezno procitajte Elizabet Bejker: “Britanska politika na Balkanu”. Tek onda, ako budete imali osnova, napadajte ovog oficira, koji je eto, “samo” generalstabni pukovnik, koji nema druga posla, sram ga bilo, nego da prepisuje od nekakvih novinara, od kojih neki nisu ni odsluzili JNA. Ili su mozda novinari prepisivali? Da li ste culi za britansku SOE? Da li ste culi za Cercilovu operaciju “Mleveno meso”? Ko je bio meso, ko je mleven? Ko je bio – mesar?. Eto Milose, samo da znate, da taj pukovnik o njima zna vise nego bilo ko na ovim prostorima. Reci nekome da je glup, nauka psiho-socilogija kaze, vise govori o omome ko upucuje nego na koga se odnosi takav opis. Sigurno ne znate, da bi Vas svaki lekar psihijatar i psiholog, izbacio napolje, ako bi ste na primer, za njihove pacijente na klinici u Toponici kod Nisa – da su glupaci. Svaka rec moze biti, osnovana ili neosnovana, dokumentovana ili ne. Svakako ne glupa. Ja nemam nameru ni na kraj pameti, da ocenim za neku Vasu tvrdnju da je – notorna glupost. Ne. Mogu, sa strucnog osnova, oceniti da li je Vasa tvrddnja osnovana ili ne. A da li cete Vi promeniti svoj stav, zavisi samo od jednog, od Vase kodeksne i naucne -izgradjenosti. Ima joc mnogo toga, ali za jedan komentar, mozda i previse…

  3. Одговор аутора Милошу
    “Рат се могао завршити раније”

    Поштована Редакцијо,
    иако мало са закашњењем молим да објавите овј одговор!

    Господин Милош пише о мом тексту као да га уопште није ни прочитао, а камо ли анализирао! Као да није ни чуо о англо-америчким операцијама “Раунд ап”, “Болеро”, “Слеџхамер”, “Торч”, “Хаски”, “Млевено месо”, “Оверлорд”, “Анвил” и др. Као да није чуо о Черчиловој “Великој стратегији обмане”, о којој се нарочито говори у тексту уз документа командовања британске Врховне команде на Средњем истоку, која се налазе у Војном архиву Србије, и која је генерал Михаиловић лично добијао на руке од британског шефа војне мисије, пуковника Бејлија и, потом, од генерала Армстронга…

    Стога, како г. Милош може тврдити супротно од онога што сам доказивао, и доказао, а то је да су Савезници планирали лажно искрцавање на Балкану како би обманули немачку врховну команду и то сам, сем осталог, поткрепио документом који се налази у В. архиву, који говори о Ромеловом ојачавању Грчке обале, да би у позадини те обмане дошло до стварног искрцавања на Сицилији (операција “Хаски), итд, итд… У тексту сам потенцирао да о том лажном искрцавању Савезника на Балкану Врховна команда Војске Краљевине Југославије није знала, као што није могла знати ни Титова војска (НОВ и ПОЈ), која је тада пактирала с Немцима у заједничкој борби против Савезника и Југословенске војске (видети “Мартовски преговори” 1943), откривајући своје праве намере и стварни циљ (освајање власти у Југославији, а не борба против окупатора) и што је потом потврђено у операцији “Ратвик”, јер тек после два месеца од почетка те операције Немци ће започети повлачење својих снага из Грчке.

    И на крају, г. Милош каже да “аутор није објаснио како то мисли да је рат на Балкану могао да се заврши 1943. или 1944? То је тотална глупост”, па му саветујем нека поново прочита шта су немачки главнокомандујући генерали сами процењивали и говорили (Рундштет за 1943. и Лер у 1944.) Зар они нису позванији да процењују ситуацију на терену и на бази закључака постављају циљеве командовања?! Ја сам се сложио с Черчиловом проценом да се рат могао завршити онако како је он предвиђао, и анализирао, а да је био у праву то сам поткрепио оценама тих Вермахтових главнокомандујућих генерала, које сам навео, и што би до таквог закључка дошао сваки генералштабни официр анализирајући актуелну оперативну ситуацију на терену и стратегијски развој снага. Нешто слично као што знамо да се Први светски рат 1918. завршио пробојем “Солунског фронта”, а тако исто могао се завршити и Други светски рат али пробојем “Готског фронта” у Италији 1944, до чега би, вероватно, и дошло употребом Титове војске за напад с леђа само да потајно није била у игри “Савезничка специјална операција” за ликвидацију Југословенске војске у Отаџбини и пропагандни трик о војној сили југословенских партизана коју су “открили” Дикин и Маклин а Черчил промовисао у Техерану (све започето оглашавањем комунистичке радио-станице “Слободне Југославије” у Грузији с пролећа 1942. године и финализирано “Ратвиком” септембра 1944. и будући да није успела, морала је интервенисати Црвена армија) чији је главни циљ те операције био освајање Србије и власти у Београду.

    Да не би и даље био у заблуди, г. Милошу саветујем нека прочита дела, која су писали англо-амерички официри од струке, и учесници тих преломних догађаја, као што су Мајкл Лиз “Силовање Србије” (1992), Дејвид Мартин, “Мрежа дезинформација” (1991) и тек недавно изашла из штампе књига пуковника Роберта Макдауела (представник америчког ОСС код ген Михаиловића) “Стрељање Србије”, па ће му, надам се, све бити јасније!

    генералштабни пуковник Новица Стевановић

  4. Одговор пуковнику Стевановићу:

    Видим да сте мало касније одговорили, а ја сам тек сад случајно видео одговор.

    “Да не би и даље био у заблуди, г. Милошу саветујем нека прочита дела, која су писали англо-амерички официри од струке, и учесници тих преломних догађаја, као што су Мајкл Лиз “Силовање Србије” (1992), Дејвид Мартин, “Мрежа дезинформација” (1991) и тек недавно изашла из штампе књига пуковника Роберта Макдауела (представник америчког ОСС код ген Михаиловића) “Стрељање Србије”, па ће му, надам се, све бити јасније!”

    Ја сам прочитао “Мрежу дезинформација” и “Стрељање истине” (а не “Стрељање Србије”. “Силовање Србије” нисам, и немам утисак да сам нешто пропустио.
    Горње две књиге скоро да немају фусноте, и позивају се на свега пар докумената. Већи део је писан напамет или измишљен, поготово код Мекдаула. Не чуди да имају гомилу нетачних података. Ради се о пропагандним памфлетима, а не о историјским књигама.

    Пошто говоримо о снабдевању и линијама напредовања, да ли је генералштабни пуковник прочитао нешто о снабдевању?
    Ваше колеге на западу и данас читају од Мартина ван Кревелда “Supplying war”.
    Јако добро је урађена књига “The Soviet Economy and the Red Army, 1930-1945”, која има неколико поглавља о снабдевању и железницама.

    Такође вам саветујем да прочитате записнике са Савезничких конференција. Имате лепо обрађену стратегију.
    Ево вам нпр. конференција Квадрант у Квебеку, где Западни савезници разматрају стратегију на Балкану.
    http://cgsc.cdmhost.com/cdm/singleitem/collection/p4013coll8/id/3694/rec/101

    Тврдите да је НОВЈ почетком 1944. требала да напредује ка западу уместо ка Србији. Ту тезу сам видео код публицисте Самарџића у “Крвавом васкрсу”. Њега као новинара што је то лупио могу да разумем, али вас како генералштабног официра не могу. По том плану, куда би ишло снабдевање снага НОВЈ? Колико би било потребно залиха да би се отворио фронт ка северу Италије, и чиме би се снабдевале те јединице? У које луке би стизале те залихе?

    О каквом тајном плану за уништење ЈВуО говорите? Они су без помоћи са запада били принуђени да моле Немце за муницију још почетком 1944. Они нису могли ништа да ураде без подршке савезника – а изгубили су је крајем 1943. Од тад нису представљали никакав битан војни фактор за савезнике.

    Због чега тврдите да је Операција “Ретвик” била промашај? Да не спомињем глупост да је била уперена против ЈВуО.
    Да ли знате колико је требало за превоз 1. оклопној дивизији из Грчке на Источни фронт 1943? А колико је непуних годину касније требало 117. ловачкој дивизији да стигне до Београда, и да ли је уопште стигла?

  5. За г. Подовца,

    Да се не расплињавам одговарајући на све ваше тврдње, држаћу се само теме.

    поредити 1. и 2. светски рат је неозбиљно.

    Ситуацију са снабдевањем Ромеловог копруса сам детаљно анализирао овде:
    http://www.mycity-military.com/Drugi-svetski-rat/Draza-protiv-Romela-po-Miloslavu-Samardzicu.html

    Документ о саботажи 100 локомотива дневно нисам видео, али јесам видео Нојхаузенов извештај о саобраћају током 1943. где уопште не спомиње четнике нити проблеме за током снабдевања трупа у Северној Африци.

    Одакле вам је податак да су Савезници у Нормандији користили снабдевање из ваздуха? То је тотална глупост. Логистичка операција снабдевања нормандијског десанта је изузетно сложена, имате је добро описану код Кревелда. Да су се снабдевали само авионима, не би развукли испод Ламанша црево за допремање горива, направили вештачке луке и трудили се да заузму неку од океанских лука. Такође, не би ни гледали бело Арсу Јовановића кад је тражио од Американаца да снабдевају НОВЈ авионима.

    “Pominjete prugu uskog koloseka. Da samo znate koliki je transportni dan po normi za nju.”
    Реците колики је. Питао сам пуно железничара, али нису знали да ми кажу. Моја процена је да износи испод 20% пруге нормалног колосека у најбољем случају.

    Спајањем НОВЈ са Совјетима добијено је значајно снабдевање, које је омогућило формирање 2. тенковске бригаде, опремање нових дивизија и прављење фронта према Немцима, по први пут од почетка рата.

    “Da su zatvorili Italiju sa severa, ostali deo cizme bi legao na pod bez ispaljenog metka. Prodor prema Becu – ratna igra. Nemci u Francuskoj bi morali nalevo-krug. Onda iz Britanije moglo se upasti i rezervnim snagama i Svabe uhvatiti u trostruka kljesta. Optimalno vreme – leto 1943. Najpogodnije – leto 1944. Zasto? Tada u 1943, pada Sicilija, Italija se ljulja. Staljinisti armijama Drugog i Treceg ukrajinskog fronta lome Svabe.”
    Прочитајте и ви записнике са конференција, где се лепо види савезничка стратегија.