Istoričar dr Branislav Kovačević, objašnjavajući motive za svoju knjigu, između ostalog, kaže:
– Otvaranje tabuisanih tema i postavljanje pitanja, ma koliko bilo provokativno i izazovno, optužujuće, ima samo jedan cilj – istinu. Da se sazna istina o vremenu, zbivanjima, ljudima, zemlji, njenoj prošlosti, žrtvama i da se, posredno, podučimo i poučimo u otkrivanju puteva budućnosti. Sloboda je u istini. Cilj, nije, dakle, u oživljavanju aveti Drugog svjetskog rata, u uslovima kada potomci, i ne samo oni, jednostrano i tendenciozno za sva zla optužuju Komunističku partiju s Brozom na čelu. Uostalom, istorija je pokazala da su na kraju svi poraženi. Zar je pobjeda nad dijelom sopstvenog naroda pobjeda?
U svom posljednjem intervjuu, koji je dao “Monitoru” (umro je 5. juna 2009.) dr Kovačević, na pitanje zašto je slovenačko proljeće u Crnoj Gori bilo decenijama tema o kojoj se “malo pisalo, a još manje govorilo”, kaže:
– Represivna ideologija nametala je zaborav ćutanjem. Vrijeme je da se događaji nazovu pravim imenom, priznaju zablude, zločini, iako to neće pomoći mrtvima, ali može biti ljekovito za žive… Mnoga dokumenta su još nedostupna istoričarima i apelujem da se otvore arhivi. Postojali su spiskovi četnika i onih koji su sa njima odstupali, ali se ne zna gdje se nalaze, ako su sačuvani. Mnogo građe je uništeno. Možda i zbog toga da se nikad ne sazna istina. Niko neće da prizna svoj zločin. U Crnoj Gori sve se smije reći samo ne istina. Interesovanje stručne javnosti poklapa se sa procesom detabuizacije istorije, odnosno pitanja koja su do juče bila prekrivena tamom. Vrijeme nameće zahtjev da se omogući saznavanje istine o onome što se dešavalo na jugoslovenskim zapadnim granicama u zimu 1944/1945, i u proljeće 1945. Treba utvrditi istinu o sudbini više hiljada naoružanih crnogorskih četnika i brojnih izbjeglica koji su krajem novembra 1944. napustili Podgoricu. Istina se sigurno neće saznati sve dok arhive ostanu zabravljene.
U pomenutom intervjuu, dr Branislav Kovačević, iznoseći podatke do kojih je došao u svojim istraživanjima, kaže da u građi o “četničkim snagama kojima je komandovao Pavle Đurišić”, kao i o djeci, ženama i starcima koji su se nalazili zajedno sa njima u koloni koja je krenula iz Crne Gore prema Sloveniji, navodi se da ih je bilo 7.500, 11.000 i 12.000. “Iz izvora koje sam koristio ne zna se sudbina 2.500 ranjenika i bolesnika koje je Đurišić ostavio pri pokušaju proboja. Ne zna se ni koliko je četnika emigriralo preko granice i našlo se pod nazorom savezničkih snaga, koliko ih je pobijeno u Sloveniji, niti koliko ih je likvidirano u takozvanim marševima smrti. Pet puta je rađen popis žrtava rata, ali u tim spiskovima nema nijednog stradalog četnika! Oni jednostavno ne postoje.”
Na istorijska pitanja zašto su crnogorski četnici krenuli na daleki put i ko je naredio njihovu likvidaciju na zapadnim granicama, dr Kovačević, odgovara:
“Odluku o napuštanju Crne Gore donio je Pavle Đurišić, zajedno sa svojim Nacionalnim komitetom, na poziv Draže Mihailovića. Ta odluka je počivala na pogrešnoj procjeni da će se saveznici iskrcati i sukobiti sa snagama narodnooslobodilačkog pokreta, odnosno da će doći do sukoba između SSSR i zapadnih saveznika. Uz to širila se propaganda da partizani ubijaju sve koji su sarađivali s okupatorom.
“Tačno je da se ne zna ko je formalno od jugoslovenskih glavara izdao naređenje za likvidaciju tih ljudi koji su se predali ili od strane Britanaca izručeni pošto su četiri dana ranije, 15. maja 1945, obustavljena neprijateljstva i predano oružje, a oni su se nalazili u logorima zapadnih saveznika, odnosno Britanaca i računali da je za njih rat završen. Među njima je bilo i ratnih zločinaca i dokazanih saradnika okupatora, ali najvećim dijelom ljudi ni krivih ni dužnih, koje je zavela propaganda o komunističkim zločinima i odmazdi i koji su željeli da dijele sudbinu svojih roditelja, muževa, braće, sestara… Odluku o likvidaciji moglo je da donese samo najviše partijsko i vojno rukovodstvo pobjednika.”
“Ukazivanjem na uzroke stradanja”, navodi dalje dr Kovačević, “ni u čemu se ne opravdavaju postupci Britanaca i odmazda partizana. Naprotiv! U pitanju su neprimjereni i ničim opravdani zločini. To potvrđuju brojni dokumenti i svjedoci. Prema ratnom pravu zarobljenici se ne smiju ubijati bez suđenja. Dok se nameće bezbroj logičnih pitanja o tim događajima, odgovor je samo jedan – ubila ih je politika. Neko mudar već je rekao da je ubistvo jednog čovjeka zločin, a ubijanje velikog broja ljudi – politika”.
Dr Branislav Kovačević je, poput njegovog slovenačkog kolege dr Mitje Ferenca, koji je apelovao posebno na vlasti u Crnoj Gori, ali i u ostalim bivšim jugoslovenskim republikama, da otvore arhive, ali i ostvare saradnju sa slovenačkim vlastima koje otkrivaju i obilježavaju grobnice, ispalo je amanetski, ostavlja poruku “da niko nema pravo da taji nešto što se dogodilo, tim prije što ni nalogodavci, ni egzekutori više nisu na vlasti, većina ni u životu”.
“Daljim odlaganjem”, poručio je crnogorski istoričar, “ništa se ne dobija, ali se postiže suprotan efekat od željenog. Zar šezdeset i više godina poslije tragičnih događaja porodice ubijenih nemaju pravo na istinu? To je nesumnjivo bolno pitanje. Sadašnji vlastodršci nemaju nikakve veze sa počinjenim nedjelima. I zašto onda odlagati pravo na istinu?!… Stoga još jednom ističem potrebu da se što prije otvore arhivi, da se učini dostupnom sva dokumentacija koja može ukazati na sudbinu tih ljudi. Ako je ranije vlast planski i smišljeno represivnom ideologijom ulivala strah i nametala zaborav ćutanjem, aktuelna vlast ne nosi takvu hipoteku, i baš zbog toga u ime humanizma i sveljudskih vrijednosti, u ime ideje slobode, istine i pravde neophodno je saznanje o svim tim događajima, ma koliko bilo bolno i teško. Duh vremena propisuje nove standarde i tu činjenicu trebalo bi prihvatiti bez protivljenja i opiranja, uz toleranciju i podjednako poštovanje tradicionalnog i novog. Istina je u cjelovitosti, ne u fragmentima. Istina – jedino dostojanstvo”.
http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:540964-Covekova-sloboda-je-u-istini
