Istorijski čas, pomen i parastos u Draževini
Dobrunska Rijeka 13. mart 2015.
U Dobrunskoj Rijeci, na lokaciji Undrulja, sada Draževina, kod manastirske crkve Sv. Nikolaja u petak 13. marta 2015. obeležen je dan kada je zarobljen general Mihailović i kada su poginulu njegovi pratioci: Blagoje Kovač, Nikola Majstorović i major Dragiša Vasiljević, komandant Višegradske brigade JVuO.
Zaupokojenu liturgiju održalo je prisutno sveštenstvo i monaštvo SPC u prisustvu više stotina meštana i gostiju, pripadnika i poštovaoca Ravnogorskog pokreta i generala Mihailovića, a kraći pomen održan je i kod spomenika iznad staze i Undruljskog potoka, gde je general Mihailović i zarobljen.
Pored ove staze je i nadgrobni spomenik trojici pomenutih pripadnika JVuO, koji su u praskozorje 13. marta 1946. likvidirani od strane pripadnika OZN-a.
Lazar Gajić, vodič sa čela kolone, iako ranjen, uspeo je da pobegne sa lica mesta.
Današnji skup protekao je dostojanstveno, a domaćin skupa Ravnogorski pokret Višegrad se pobrinuo da se svi učesnici skupa okupe oko zajedničke trpeze ljubavi, koja je pripremljena za pokoj duša nastradalih Ravnogoraca u periodu Drugog svetskog rata i neposredno posle njega u vreme uspostavljanja Brozove komunističke diktature.
Naša ekipa koja je pratila ovaj događaj se zahvaljuje arhimandritu Jovanu Gardoviću i monaškom bratstvu u kompleksu Draževina na gostoprimstvu.
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesti –...
Na izlazu iz Okučana vojska je već u dvojnim redovima. Kažu da je to brigada „Vuk Mandušić“ majora Janičića. Nije važno čija je brigada, važno je da su to naši četnici, ponovo naoružani, idu pred nama, neka toplina podgrijava, ne gledamo u Drljevićeve kape, jer se nadam da u prsima ovih junaka još kuca srpsko srce. Lakši ranjenici i izbjegli narod se postrojavaju. Sve ide normalno kao po satu i rasporedu.
„Naprijed, sokolovi“, kaže Radovan. „Evo, tačno je pet sati, krećemo po zagrebačkoj komandi, valjda će taj Drljević biti zadovoljan našom spremnošću, sve dok ga jednog dana ne uhvatimo za gušu“.
„Daj Bože, iz tvojih ustiju, Radovane, pa u Božje uši“, kaže Radule.
„Ne mogu da sumnjam u taj ishod“, sa blažim osmijehom proturi djed Ljubo kroz zube.
„E, ko će kome doći glave, ne znam“, upade Branko, „ali se nadam da će njegova otići prva, jer ta poganska glava ne treba da je na ramenima“.
Marks, Engels i Srbi u XX veku
Činjenice govore da su upravo komunisti između dva svetska rata na prostoru tada Kraljevine Jugoslavije postali glavni zagovornici ideja Marksa i Engelsa, iako ih ni mnogi od njih nisu razumevali i shvatali. Tako posleratna - komunistička istorijografija ne “ispušta iz vida činjenicu kako je izdržavajući kaznu teške robije Moša Pijade u Lepoglavi preveo “Kapital ” Sve si mogao u to doba da ne znaš iz istorije, ali to da su Čiča Janko i Roćko Čolaković izdržavajući tešku robiju u kazamatima Kraljevine Jugoslavije preveli i “Manifest komunističke partije” i “Bedu Filozofije” i ko zna šta još, to nisi smeo.
Primera ima napretek, ali je važnije od svega pitanje koliko su ljudi kojima su usta bila puna Marksa i Engelsa razumevali i znali u stvari šta sve oni misle i kako pišu o nama u tim svojim spisima. U ratu se strah narodu ulivao parolom: “Ne verujte u nebesa, već u Marksa i Engelsa.” U Titovoj Jugoslaviji jedan od glavnih predmeta bio je Marsizam. Marksizam u srednjim školama i na visokoškolskim studijama. Stotine diplomaca je zvanje magistra i doktora nauka steklo upravo na temu marksističke misli. Jedan od tih na temu: “Marksistički koncept naoružanog naroda.”
Koliko se srpskih komunista klelo u Marksa i Engelsa dovoljno govore fotografije i video zapisi iz posleratnih godina. Ni jedna manifestacija obeležavanja revolucionarnih datuma nije mogla proći bez fotografija pomenute dvojice ideologa radničkog pokreta XIX veka i obavezno Tita i Lenjina – velike četvorke srbomrzaca.
A narod ko narod… Na pomen imena Marksa Engelsa aplaudirao je i klicao, ne znajući da su njih dvojica bili baš toliki srbomrzitelj, što nisu ni krili, o čemu su otvoreno pisali u svojim proglasima i ideološko teorijskim radovima.
Tako su komunisti, neki svesno, neki i nesvesno, Srbima “prodali rog za sveću”. Mnogi su iz svojih domova uklonili ikone, odbacili slave svojih predaka i prihvatili “marksizam” umesto Jevanđelja. Marksizam, koji uglavnom nikada, pa ni u školama, gde se izučavao kao predmet sve do pada Berlinskog zida 1989., nisu spoznali. A da su znali, ko zna da li bi išta bilo drugačije.
Kod Srba je najgora naknadna pamet.
www.savremenaistorija.com
Kraj aprilskog rata 1941. – Na današnji dan
Zgrada Češkog poslanstva -Beograd, 17 april 1941. 21 čas.
Može biti, I ima, spora oko tumačenja potpisanog akta, kojim je okončana agonija kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine, ali spora nema kada su u pitanju posledice jedne, možemo slobodno reći “avanture” iz koje će se izroditi najveća katastrofa u istoriji srpskog naroda sa području Kraljevine Jugoslavije.
Dileme, ali I različita tumačenja se vezuju za imena ovlaštenih osoba od strane novoimenovanog načelnika Vrhovne komande KV armijskog generala Danila Kalafatovića , bivšeg ministra spoljnih poslova u Vladi Dragiše Cvetkovića, Aleksandra Cincar Markovića i generala Radivoja Jankovića I njihovih ovlaštenja u vezi potisa samog akta.
Da li su oni već bili ratni zarobljenici s obzirom da su Beograd došli njemačkim vojnim avionom iz Sarajeva, koje je bilo već okupirano od strane njemačkog Vermahta? Da li su imali ovlaštenja za potpis bezuslovne kapitulacije ili časnog mira? Da li su njihovi potpisi važeći i kakve su pravne posledice tog čina dileme su za malo širu raspravu.
Bilo kako bilo, ali po stavljanju njihovih potpisa na dokument o “bezuslovnoj kapitulaciji” kojim se regulišu odredbe primirja između jugoslovenske i njemačke oružane sile, ratne operacije su prekinute.
Akt su potpisali pomenuti opunomoćenici načelnika štaba Vrhovne komande vojske KJ. generala Kalafatovića, Aleksandar Cincar Marković i general Radivoje Janković s jedne strane, a sa druge po zapovjesti Vrhovnog komandanta njemačke vojske, armijski general Makimilijan fon Vajks u Beogradu u zgradi Češkog poslanstva 17. aprila u 21 čas, a imao je stupiti na snagu petnaest sati kasnije – 18. aprila u 12 časova.
U prilogu je dat potpisani akt (preveden sa njemačkog) “bezuslovne kapitulacije, kako ju je nazvao u svom kratkom uvodnom govoru prisutni njemački general fon Vajks, komandant 2. njemačke armije
Popularni članci
RAVNOGORCI SE PROTIVE INICIJATIVI ZA VRAĆANJE BROZOVOG SPOMENIKA NA TRGU U...
(Saopštenje za javnost)
Beograd, 28. februar - Republička asocijacija za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta, na čijem čelu je narodni poslanik Aleksandar Čotrić, oštro se protivi inicijativi SUBNOR-a da se na glavni trg u Užicu vrati spomenik Josipu Brozu Titu, jer je njemu i njegovoj ideologiji mesto u muzeju i tamo bi trebalo i da ostanu. Osim što je Užicu nametnuo svoje ime, Tito ništa nije učinio za ovaj grad. Naprotiv, novembra 1941. godine, da bi pobegao iz Užica pred Nemcima, što je činio i tokom celog rata, Tito je u bici na Kadinjači nepotrebno žrtvovao kompletan Radnički bataljon, sastavljen od stotina srpskih seljaka i radnika iz Užica i okoline.
Podsećamo da Parlamentarna skupština Saveta Evrope zahteva i od Srbije da osudi zločine komunističkog režima, a Ustavni sud Slovenije je zabranio da se u Ljubljani ulica nazove po Titu, jer je "njegovo ime simbol komunističkog režima koji je kršio ljudska prava".
Komentari