Istoričar Nemanja Dević “O đeneralu Mihailoviću”

0

 

           Navršilo se 66 godina od kako je surovo ubijen general Dragoljub Mihailović, načelnik štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske, Ministar vojni i srpski gorski car, Čiča. Umoren je 17. jula 1946. i pokopan na do danas nepoznatoj lokaciji. Istog dana kada je ranije pogubljena i carska porodica Romanovih, kada se, daleko od otadžbine, rađao srpski princ Aleksandar Karađorđević.

            Dozvolite da danas, kao praunuk i čukununuk njegovih vojnika, govorim iz srca, ali bez teških reči. Čat mi je i ostvarujem svoj san kada danas govorim pred vama u Londonu, srećan što pred sobom ne vidim one kakvima su vas predstavljali i neki vas još predstavljaju, što pred sobom vidim gospodu – uglađene, misleće i dostojanstvene Dražine vojnike i njihove potomke. Prohujale su decenije od okončanja građanskog rata i vreme je da o svim ovim događajima govorimo tiše i odmerenije, mada sam svestan da su teške reči u nas uvek poželjnije. General Mihailović bio je tek jedan od veterana minulih ratova koje je Srbija vodila, pukovnik vojske Kraljevine Jugoslavije, koji se jedini iz vojnog vrha odvažio da ne prizna kapitulaciju. Za života, on je povratio veru i nadu u poraženoj, okupiranoj i rasparčanoj zemlji. Za kratko vreme, poslao je oficire koji su tu ideju nosili i odneli od Banata do Skopske Crne Gore i od Timočke do Kninske Krajine. Komandovao sa Ravne gore. Osvetlio srpsko ime i stvorio pokret koji je bio umirući krik starog društva sa starim vrednostima. Ratovao za Srbiju koja je imala saveznike. Prevodio je seljačku vojsku u opancima. Odavali su mu priznanja i De Gol i Ajzenhauer. O njemu su se na Zapadu snimali filmovi, davali su mu naslovnice, odlikovali ga i posmrtno, kada ga je nova vlast već odbacila i satanizovala. I živeo je i stradao za ideale, za viziju i san o Srbiji koji nije dosanjao, jer taj vihor svetski jeste odneo i njega i njegove vojnike i njegov rad. Uopšte, on je predstavljao sve one ciljeve i pregnuća, sva ona nadanja i stremljenja, oličavao je sve one osobine koje je srpski oficir posedovao, a koji su u drugom velikom ratu poraženi i satrti. Rođen je u Srbiji Obrenovića, zakleo se i služio Karađorđevićima u dve države, da bi mu se životni puti okončali u trećoj, a prvoj republici. Poslednji srpski đeneral nije zasenjivao svojom figurom – on nije ličio na strogog i surovog ratnika, nije nosio oficirske oznake, niti je po bilo čemu odskakao od onih koji su ga prozvali „Čiča“. Plenila je njegova blagost, briga, odlučnost i harizma koja je izvirala iz dubine ubeđenja, ideala i neposrednosti odnosa koje je negovao.

            Sa komandantom druge ustaničke vojske u Srbiji sastao se 19. septembra 1941. u Struganiku, podno Ravne gore, u kući upokojenog vojvode Živojina Mišića. Njih dvojica bili su antipodi. Jedan spram drugog, stajali su jedan pukovnik nepredatog dela vojske i nosilac njenog legitimiteta, sa imenom i prezimenom oko koga je već nastajala legenda, i jedan partijski funkcioner, čiji identitet tada niko sa sigurnošću nije mogao da zna. Njihov susret bio je ironija istorije. Da je znao za ulogu Kominterne u ustanku komunista, Mihailović bi Broza mogao da upita šta je čekao do jula 1941. I kako je ovaj izašao iz okupiranog Beograda i došao na teren pet meseci posle kapitulacije? Možda bi se zainteresovao i pitao ga nešto o njegovom dijalektu, prošlosti, ili o ravno 10 datuma rođenja, koje je, u različitim dobima svog života koristio. Da je znao da je njegov sagovornik Hrvat, mogao bi da ga upita ima li u Hrvatskoj Nemaca. I zašto, onda, podiže ustanak u Srbiji, u kojoj će malo potom biti propisana nečuvena kvota odmazde: 100 Srba za jednog poginulog Nemca? Zašto njegova vojska ne napada ustaše u Zagorju, nego puca na žandarme na vašaru u Rađevini? Pitao bi ga, možda, otkud to da kaplar 25. regimente sada sedi u kući srpskog vojvode na čije je vojnike u minulom ratu pucao…

            Odavno su odleteli ždrali, al’ ostaše ptići ždralovići, naše pleme iščeznuti neće. Danas, kada je srpsko selo razoreno, kada nemamo saveznike i ne znamo gde su nam granice, kada srpska omladina luta od levog do desnog tražeći svoj identitet i svoju dušu, moramo se setiti srpske šajkače i opanka, iz kojih smo ponikli. Da se setimo i Čiče i Pavla, i Kalabića i Dangića, i Jevđevića i Keserovića, i Račića i popa Đujića. Da se setimo i drugih srpskih junaka, od Njegoša i crnog Đorđa, preko prote Mateje, Garašanina, Milovanovića, vojvode Stepe. Da ih pomenemo i da ih se i ovoga dana setimo. Svi oni, na putu svetosavlja, pripadaju istoj istorijskoj vertikali. Na nama danas, pretežno na srpskoj omladini, jeste da na tom putu budemo i ostanemo. Ta staza nije prava, utabana i lagana. Naprotiv, put je trnovit i krivudav, teško savladiv. Ja vam dajem svoju tvrdu reč da dok ovo šumadijsko srce bije u meni, na tom putu, kojim ste i vi hodali, koračam i ostajem.

            Živeli!

 

London, Dom episkopa Nikolaja, 22 jul 2012