Čičina priča ili stradanje srpsko ***odlomci iz knjige***

0

…Meni je Janja Petrova žena pričala kako su u kuću u toku noći upali četnici:
«Prethodno nas je probudila pucnjava. Uskoro potom i lupa na vratima… Petar je otvorio. Banuli su nepoznati bradati ljudi – četnici. Bili su uznemireni da ne kažem uplašeni. Postavili su straže oko kuće, a jednog onižeg sa naočarima su uveli u kuću za sto. Ja sam one u kući poslužila rakijom, a onaj sa naočarima mi je tihim glasom rekao – Neka hvala ja sam sve svoje popio. Ja tada nisam znala ko je taj. Kada je već svanulo pred kuću su stigli džipovi i oni četnici su se ukrcali i otišli prema Dobrunu. Poslije je naviše prošla vojska sa kamionima.»
Opet te pitam je li bilo razloga da OZNA i u ovoj kući pravi pozorišnu predstavu, o kojoj mi je počeo pričati onaj novinar?
Pucnjavu su to jutro čuli i drugi seljani u okolini Undrulje. O tome mi je pričao Milutin Milanović i Radenko Jevđić, koga sam ti već pomenuo, jer su leševi trojice mrtvih četnika to jutro viđeni na stazi. Čičina priča ili stradanje srpsko ***odlomci iz knjige***
Svi se oni slažu da su na stazi ležala trojica četnika. Oni su uglavnom poznavali samo majora Vasiljevića, koji je bio za vrijeme rata komandant Višegradske brigade, a drugu dvojicu nisu, jer je Kovač bio Hercegovac, a Majstorović iz Krajine. Sva trojica su tu, nedaleko od samog mjesta događaja i sahranjeni. Sada je tu nadgrobna ploča koju su 2003. podigli članovi porodice Majstorović iz Engleske i SAD uz pomoć mještana Nikole Anđića, Sima Mikavice, Velibora Ćirovića, sveštenika Živka Vasića i prof. Predraga Ostojića.
Sada bi te opet pitao, ako onaj novinar iz Kragujevca priča onu priču: Odakle ovi mrtvi u Undrulji to jutro 13. marta 1946.?
Nisu ih valjda komunisti donijeli odnekud, posuli po njima krv, da bi opet nekome zbog nekoga pravili predstavu? Da nije tužno, moj sine, bilo bi smiješno, šta ljudi nisu sve spremni da izmisle…
Znači Draža je zarobljen u osvit jutra 13. marta 1946. u mjerstu Undrulja nedaleko od puta Uvac – Dobrun. Ujutro, tog dana, on je jednim vozilom prebačen prema Užicu, a kasnije prema Beogradu. Vijest o njegovom zarobljavanju javnosti je saopštio Aleksandar Ranković na zasjedanju Narodne skupštine tek 24. marta 1946.:
«Ja sam danas u mogućnosti, drugovi poslanici, da pred vama izjavim da je izdajnik Draža Mihailović od 13. ovog mjeseca u rukama organa narodne vlasti!»
Usledio je buran aplauz.
Kažu da je ministar finansija Sreten Žujović tada ushićen uzviknuo:
«Živio rukovodilac javne bezbjednosti, drug Ranković!»
Svi narodni poslanici u sali su ustali i burno aplaudrajući uzvikivali:
«Živio!»
Cjelokupnom akcijom je rukovodio Slobodan Penezić, a koordinirao Nikola Milovanović Grba. Čuo sam da se i Jovo Kapičić negdje tog 13. marta pojavio u Dobrunu i Višegradu.
Imam ja zapisano nešto što je «Borba» 21. aprila 1946. objavila kao vijest ne pominjući generala Mihailovića.
«Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ odlikovana je grupa boraca i rukovodilaca Jugoslovenske armije:
Ordenom zasluga za narod I reda:
Svetolik Lazarević, p.pukovnik;
Slobodan Krstić, Milovan Pejanović, Živa Čiklovan, Voja Čolović, majori;
Savo Pređa, kapetan;
Jakov Dimić, poručnik;
Mile Bulajić, borac;
Oredenom bratstva i jedinstva I reda:
Vladan Bojanić, major;
Ordenom partizanske zvezde II reda:
Dragoljub Vasović i Radenko Mandić, majori;
Ordenom za hrabrost nagrađeni su:
Svetolik Lazarević, p. pukovnik; Dragoljub Vasović, Slobodan Krstić, Milovan Pejanović, Radenko Mandić, Živa Čiklovan i Vladan Bojanić, majori;
Savo Pređa, kapetan;
Raša Nešovanović, zastavnik;
Mane Trkulja, stariji vodnik;
Zvonko Sitarić, vodnik;
Mile Bulajić, borac;
Orden zasluga za narod III reda:
Đuro Šerbedžija, poručnik i
Nikola Miščević, potporučnik;
Ova grupa je, najvjerovatnije, na posredan ili neposredan način učestvovala u zarobljavanju generala Mihailovića.
Po kazivanju Đorđa Nešića, direktnog učesnika akcije, tada majora i on je dobio Orden zasluga za narod I reda i Orden za hrabrost, ali nije u ovom spisku objavljen zbog partijske kazne koju je dobio neposredno poslije akcije.
Ja sam uvjeren da je ovaj dvadesetdvogodišnji major, poznat po brzom potezanju oružja, a po ličnom kazivanju 1982., to jutro lično ubio majora Vasiljevića i pratioca Kovača…