ОБИЉЕЖЈЕ НА РАВАНЦИМА
На пропланцима планине Варде у месту Горњи Раванци 30. септембра освештано је спомен обележје посвећено генералу Драгољубу Дражи Михаиловићу, министру војном, начелнику штаба Врховне кооманде и припадницима Југословенске краљевске војске у Отаџбини који су 5. октобра 1943. године у присуству већег броја припадника англо-америчке војне мисије у неустрашивом јуришу ослободили Вишеград и том приликом потпуно уништили немачко-усташки гарнизон из састава 369. легионарске – „Вражије“ дивизије.
Овим нападом непосредно је командовао мајор Захарије Остојић, командант Истуреног дела штаба Врховне команде за Источну Босну, који је тежиште операције пренео на Вишеградску бригаду ЈВуО под командом капетана Драгише Васиљевића и бригаду „Летећа Босна“, специјалну јединицу, команде Источне Босне, којом је командовао капетан Петар Јосић,
Спомен обележје подигли су чланови Равногорског покрета из Вишеграда и Бијелог Брда (општина Рудо), поштујући успомену на своје славне претке. Чин освештања обавио је игуман манастира Св. Николаја архимандрит Јован Гардовић.
Miro Miketić. Kroz pakao i natrag, knjiga III, Deo treći –...
Čekamo na brežuljku iznad desne obale Save, očekujemo da nam mutavac pokaže rukom da krenemo. Tamo, u pravcu gdje će nas voditi put, uzdiže se ogromna zgrada, ograđena visokim zidovima, a iza zidova vire krovovi u raznim oblicima, pokriveni crijepom crvenkaste boje. Tamni zidovi i veličina tvrđave zaprepašćuju. Ovako nešto nikada nijesam vidio. Da kažem, ovo je veliki grad, samo što je uhapšen zidovima, izgleda kao stočni tor, ali ograde nijesu baskije, nego kamen nasložen na kamen i drži grad u svojim šakama.
Kad je ovo čudo ovoliko, mislim se, znači da je i ta Hrvatska ogromna zemlja, sa velikim gradovima, za razliku od naših varoši koje nijesu opkoljene zidovima. U naše varoši možeš da uđeš sa bilo koje strane. Možeš da zakucaš na vrata svakom domaćinu. Čak ni paščad neće lanuti na onoga koji kuca. A bogami u ovoj Hrvatskoj je sve nekako drugačije. Što se tiče početka i gledajući ovaj stijenama okovani grad u njoj je sve zabrinjavajuće. Ući u one zidine možda nije teško, ako te prime, ali izaći iz njih ne vjerujem da je lako. Vjerovatno samo kad jedan od ovih mutavaca pokaže rukom „napolje“.
OTKRIVAMO: OZNA ubila 56.000 Jugoslovena između 1944. i 1953. godine!
Među ubijenima su bili sveštenici, đaci, čuveni glumci, književnici, profesori univerziteta, domaćice, radnici... Princip je bio da se među one za koje se znalo da su izdajnici upiše neko sa zvučnim nemačkim prezimenom i pregršt imena nevinih građana, kojih su Udbaši želeli da se reše. Spiskovi likvidiranih su javno objavljivani na stubovima po gradu.
Nimalo slučajno, po želji autora izložbe “U ime naroda! Politička represija u Srbiji 1944-53” istoričara dr Srđana Cvetkovića podaci o tome koliko je ljudi i na koji način likvidirala tajna policija u drugoj polovini 40-ih godina prošlog veka javnosti su obelodanjeni u nekadašnjoj zgradi Ozne, Agitpropa, CK KPJ u kojoj je danasIstorijski muzej Srbije
Na današnji dan 10.aprila 1941.proglašena Nezavisna država Hrvatska
Stvaranjem NDH na delu teritorije Kraljevine Jugoslavije, koja je obuhvatala uglavnom današnje teritorije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i deo Srbije, otpočeo je proces “rasparčavanja” odnosno okupatorske podele Kraljevine Jugoslavije.
Novostvorena država NDH, je već po dolasku poglavnika Ante Pavelića i formiranja prve vlade, oslonjena u potpunosti na Nemačku, otpočela sprovodjenje etničke i rasne diskriminatorske politike, koja će dovesti do najvećeg stradanja srpskog naroda u njegovoj istoriji.
Građani Zagreba su 10. aprila 1941. godine sa neskrivenim oduševljenjem pozdravili vojnike 10. njemačke oklopne divizije, koja je trijumfalno ušla u Zagreb. Dok je euforija na ulicama Zagreba trajala sa talasa radija čule su se reči penzionisanog pukovnika vojske kraljevine Jugoslavije Slavka Kvaternika, koji se kao zamenik odsutnog poglavnika Ante Pavelića i zapovednik celokupne oružane snage «slobodne hrvatske države» obratio hrvatskom narodu:
Popularni članci
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo jedanaesti –...
Žurimo preko mosta. Mama je ostala bez konja. Zaboravila je na bolest, tifus, prisilno istjeran iz njenog tijela. Prihvatila Milijanu za ruku sa jedne strane, sa druge majka Vasilija. Poslednji u našoj grupi je Branko Đukić, bacio ranac sa ramena, razmahao se, štapom podupire ranjenu nogu i ne dozvoljava sebi da se odvaja od naše grupe. Prije nego smo krenuli preko mosta, tata je zamolio djedove da se oslobode ranaca i pušaka, pošto je pored puta bilo boljeg naoružanja, svakome je dao po automat sa torbicama punim šaržera. Izgleda da Njemci shvatili svoju propast, naoružanje ih više ne interesuje, a djedovima dobro došlo jer, kako reče ujak Milo, partizana ima na buljuke.
Kao što je rečeno, pravac kretanja je samo Celje. Svi drugi pravci su neprihvatljivi. Moramo žuriti da se što prije prebacimo do Celja, pa dalje put Dravograda i preko granice.Tata objašnjava djedovima da u slučaju susreta sa partizanima ne treba čekati ili možda raspravljati. „Znate da rukujete automatima, pa ih ne treba nositi za ukras, nego po njima pa šta bude. Ne smijemo dozvoliti da se umiješaju među nas.“ Milo napomenu da su nas partizani opkolili sa svih strana: „moraćemo na silu se probijati kroz njihove linije“.
„Branko, sine“, kaže Radovan, „razumijemo situaciju, čuli smo sve i vidim da je došao momenat da stanemo na braniku ove đece. Nećemo se žaliti, niti kolebati, ono što možemo daćemo od sebe. Znači, došao je taj momenat da se pogledamo brk u brk sa našim neprijateljima, premda su to naša đeca, naši prijatelji, kumovi, rođaci, komšije koji su se prihvatili lošeg posla i krenuli protivu krsta“.
Komentari