Oglas u „Službenom glasniku“: Da se javi Draža Mihailović
Tekst u "Večernjim novostima" pod naslovom "Oglas u Službenom glasniku: Da se javi Draža Mihailović, naveo nas je na razmišljanje o našoj stvarnosti i zloupotrebi jedne istorijske ličnosti u senzacionalističke i pre svega dnevno-političke svrhe.
Najodlikovanijeg oficira XX veka, vođu prvog pokreta otpora u okupiranoj Evropi, ministra vojnog u tri vlade Kraljevine Jugoslavije (1942-1944.) priznate od Saveznika, čoveka kome je sudio i presudio sud jedne partije, koji nije imao pravo na žalbu i koji je pogubljen pre nego mu je i uručena presuda, oglasom traže da se javi...
Kome i zašto? Kako i zbog čega? Da nije tragično bilo bi smešno!
Generala Mihailovića, istorija je smestila na mesto koje mu pripada. On je odavno rehabilitovan, jer kako reče umni vladika Rade: „Pokolenja djela sude, šta je čije daju svakom!”
Redakcija
СЕДМО ИЗДАЊЕ КЊИГЕ „ЧИЧИНА ПРИЧА ИЛИ СТРАДАЊЕ СРПСКО“
У издању „Српске речи“ управо је објављено седмо издање романа „Чичина прича или страдање српско“, аутора Предрага В. Остојића.
О „Чичиној причи“ протеклих година говорили су и писали др Веселин Ђуретић, Миодраг Пешић, Миодраг Јакшић, др Коста Николић, Александар Чотрић, Ратко Вукелић, Драгољуб Мићовић, др Предраг Тојић, Боривоје Карапанџић и други, а Интернет новине сербске (www.srpskadijaspora.info) објављујући детаље ове изузетне приче допринеле су да она буде читана широм српске дијаспоре.
Одмах по првом објављивању 2006. године књига је добила запажен публицитет, а читалачка публика је доживљавала трагичну судбину јунака приче као личну и породичну, као трагедију целокупног српског народа у прошлом веку. Често је прича тумачена и као ламент ђенерала Михаиловића над највећом трагедијом која је задесила наш род у његовој историји.
За књигу „Чичина прича или страдање српско“ Предраг В. Остојић добио је 2008. године награду „Драгиша Кашиковић“ - која се додељује за изузетне домете у области уметности и науке и ширењу граница слободе стваралаштва.
Аутор књиге је, поред овог дела, објавио и следеће наслове: „Пуна празнина“ (збирка поезије), „Заробљавање генерала Михаиловића“ (историјска студија), „Горњодрински офанзивни фронт 1914.“ (историјска студија) и „Црногорска Санџачка војска на Горњедринском фронту 1914-1915.“ (историјска студија) кao и више десетина чланака научног карактера објавњених у стручној периодици. Један је од уредника интернет портала www.savremenaistorija.com.
„Роман 'Један дан Ивана Денисовича' о животу у совјетским радним логорима службено је уврштен у обавезну школску лектиру постсовјетске Русије. Сматрам да би и књига 'Чичина прича' требало да буде обавезно штиво у школским програмима на српском етничком простору и било би добро да се налази у свакој читаоници, књижари и сваком српском дому у Србији, Републици Српској, Црној Гори и српској дијаспори широм света“, истакао у предговору књизи Александар Чотрић.
Књига се може поручити на телефон +381 (0)64 559 02 28
Poštovali jedino zakletvu Habzburgovcima – U aktivnu službu vojske Kraljevine SHS...
U zajedničku državu 1918. godine ulazilo se sa različitim motivima, za šta su primer hrvatski oficiri. U aktivnu službu vojske Kraljevine SHS primljeno 2.590 bivših agresorskih vojnika
HRVATSKI oficiri i vojnici, osim časnih izuzetaka, tokom oba svetska sukoba ratovali su u raznim oružanim formacijama na strani Centralnih sila i Sila osovine, uglavnom protiv Srbije i srpskog naroda. Iako su rat započeli na pogrešnoj strani, oni nisu doživeli ponižavajuću sudbinu poraženih, zahvaljujući politici "bratstva i jedinstva" u obe Jugoslavije.
Posle Prvog svetskog rata, prema zvaničnim podacima, u aktivnu službu u vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pored 3.500 oficira srpske vojske, primljeno je 2.590 bivših austrougarskih oficira, 469 crnogorskih, 12 iz carske ruske vojske i trojica iz albanskih Esad-pašinih jedinica. U ovu sumu nisu uračunati rezervni habzburški "pričuvni časnici", koji su u međuratnom periodu bili jugoslovenski rezervni oficiri, a u aprilu 1941. su masovno pristupili Pavelićevom režimu.
Na danasnji dan 4.maja 1980. godine umro je Josip Broz Tito
Na današnji dan, pre 32 godine umro je Josip Broz Tito, doživotni predsednik SFRJ, posle 36 godina autoritarne vladavine. Spiker radio-televizije Miodrag Zdravković ovu vest saopštio je javnosti rečima: "Umro je drug Tito". Četiri dana kasnije Broz je sahranjen u Kući cveća u Beogradu, a sahrana je bila jedna od najvećih koju pamti moderno doba.
Biografija Josipa Broza puna je kontraverzi što je dalo povoda za različita viđenja njegove ličnosti. Bilo kako bilo, Broz je obeležio jednu epohu u kojoj je na prostore bivše Kraljevine Jugoslavije, posle krvavog građanskog rata, koji je trajao sve vreme okupacije zaveden komunistički režim - vladavine jednog čoveka i jedne partije, čiji je on bio i doživotni vođa.
Pristalice Josipa Broza i danas žale za vremenom njegove vladavine, dok ga protivnici ocenjuju kao jednog od najvećih diktatora XX veka
Popularni članci
Srbija se umiriti može. ...
U modernoj istoriji ne dešava se prvi put da velike sile (od Austrougarske do Nemačke) ugrožavaju nacionalne interese, pa čak i osnovna prava države Srbije. Konstantno ukleštena između ruskih i austrougarskih balkanskih interesa u XIX veku, Srbija se morala prikloniti jednoj ili drugoj sili. Karakterističan je primer tzv. austro-srpsketajne konvencije koju je knez Milan Obrenović potpisao simbolično na Vidovdan 1881. Tim ugovorom, Srbija se, između ostalog, obavezala da će pravac njene nacionalne akcije biti pomeren od zapada prema jugu. Prinuđena da se odrekne svojih pretenzija prema Bosni i Hercegovini i Novopazarskom sandžaku, dobila je potporu i podršku Monarhije u međunarodnim krugovima u borbi za proširenje na jugu. Tada je oštrica srpske akcije bila usmerena prema Staroj Srbiji – Kosovu i Makedoniji.
Krupan udarac nanet je i aneksijom Bosne i Hercegovine 1908, za koju je javno mnenje u osvitu XX stoleća smatralo da Srbija polaže istorijsko pravo. „Bosna je bila san celog jednog naraštaja i njen gubitak zaboleo nas je kao novo Kosovo“, govorio je Slobodan Jovanović. Austrougarska je izvršila prisajedinjenje pokrajine u kojoj je srpski narod tada činio većinu i našla saglasnost Rusije. Srpsko društvo tada je zahvatila nacionalna mobilizacija, a do Balkanskih ratova i puno unutrašnje jedinstvo. Znalo se jasno, međutim, šta je najmanji zajednički imenitelj. U krvavim ratovima koji su doneli slobodu i ujedinjenje moglo se zapevati: Srbija se umirit’ ne može!
Komentari