Čičina priča (ili) Stradanje srpsko – Knjiga za svaki srpski dom
Izdavačka kuća Srpska reč iz Beograda objavila je sedmo izdanje istorijskog romana Čičina priča (ili) Stradanje srpsko, istoričara Predraga Ostojića. Za ovaj roman autor je 2008. godine dobio prestižnu nagradu "Dragiša Kašiković", koja se dodeljuje za izuzetne domete u umetničkoj i naučnoj oblasti, kao i širenju granica slobode stvaralaštva. Nagrada je ustanovljena 1994. godine, a dodeljuje je Izdavačka kuća "Srpska reč" i Asocijacija za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta u znak sećanja na tragično nastradalog novinara i publicistu, urednika čikaške "Slobode" Dragišu Kašikovića, koji je brutalno ubijen u redakciji pomenutog lista 19. juna 1977.
Iako je od prvog izdanja ove knjige 2006. godine do danas prošlo 11 godina njen sadržaj i poruke i sada, možda čak i više nego pre, opominju generacije koje dolaze... Ne bez razloga priređivač ovog sedmog izdanja, književnik Aleksandar Čotrić
u svom osvrtu na knjigu preporučuje "Čičinu priču" - "Za svaki srpski dom... i obaveznu lektiru u školama"
"Ovu priču sam počeo pisati početkom aprila 2004. godine na osnovu kazivanja mog sagovornika, koji je insistirao da ga nigdje po imenu ne pomenem. Bio je to jedini uslov da bi mi ispričao svoju i našu „Čičinu priču“, koja kroz njegovo živo kazivanje , govori o stradanju jedne srpske porodice u minulom vijeku.
Rođen 1923. godine u predjelu između Čajniča i Pljevalja na tromeđi tri Titove Republike, danas države: Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, moj sagovornik, ratnik, robijaš i stradalnik onako iz duše ispričao je svima nama, jednu, za ove prostore, običnu životnu priču.
Ona je obična, jer je srpski rod kroz svoju istoriju bio pun ovakvih ili sličnih priča.
Moram priznati da njegovo kazivanje nisam ni želio ni htio da dorađujem ili ispravljam. Ja sam ga zabilježio onako kako ga je on ispričao, s tim što sam izvjesne događaje povezao i stavio u vremenski okvir, kako bi čitaoci pred sobom imali cjelokupnu sliku vremna i događaja u njemu."
Eventualne greške u njegovom kazivanju nisam ispravljao! Priča je ostala za one koji dolaze," reči su Predraga Ostojića, autora ove izuzetne knjige, koji se posebno zahvalio portalu "Internet novine serbske" (http://www.srpskadijaspora.info/), koji je od prvog do evo i sedmog izdanja, "Čičinu priču" predstavio srpskoj dijaspori širom sveta.
www,savremenaistorija.com
Pero Simić „Draža Mihailović – Na krstu sudbine“ – promocija knjige...
Na promociji knjige “Draža Mihailović – Na krstu sudbine“, koja je održana u prostorijama knjižare Laguna u SKC u Beogradu 7. novembra, autor Pero Simić, pored akademika Matije Bećkovića i istoričara Srdjana Cvetkovića, koji su govorili o njegovoj novoj knjizi, pozvao istoričara Predraga Ostojića.
„Ovo je lep gest i redak primer u praksi da autor na dan promocije pozove gosta koji će demontovati jednu konstataciju iz knjige i on dovoljno govori o gospodinu Simiću, reči su istoričara Predraga Ostojića.
Naime, gost na promociji knjige “Draža Mihailović – Na krstu sudbine” istoričar Predrag Ostojić ukazao je na jednu omašku koja je autoru promakla kada je u pitanju deo knjige koji se odnosi na zarobljavanje generala Mihailovića.
Uverenje autora da je deo koji je izvučen iz konteksta jedne depeše, koju je Aleksandar Ranković u vreme operacije zarobljavanja generala Mihailovića marta 1946. uputio u Višegrad Slobodanu Peneziću Krcunu - “Bogdanka javlja Pobedi”, šifra ove operacije, Predrag Ostojić autor istorijske studije “Zarobljavanje generala Mihailovića” je negirao objasnivši da su Bogdanka i Pobjeda Miković devojke iz Rudog, koje su bile vrlo poverljivi kuriri na relaciji Mihailović (koji se tada nalazio u rejonu Dobrunske Rijeke) i njegovog punkta u Beogradu. „Tačnije one su sestre od tetke Srpka Medenice, obaveštajnog oficira Višegradske brigade JVuO, koji je u zimu 1945/46 bio zadužen za bezbednost i vezu generala Mihailovića.“, reči su Predraga Ostojića koje su izazvale pažnju brojnog auditorijuma ove promocije.
Tom prilikom istoričar Predrag Ostojić je predao autoru njihove fotografije i istorijsku studiju Zarobljavanje generala Mihailovića, koje su razrešile njegovu dilemu.
Autor Pero Simić se zahvalio na ovom prilogu i istakao da će se svakako u drugom izdanju ove knjige ispraviti ovu omašku.
www. savremenaistorija.com
Podnesak (odgovor) advokata Zorana Zivanovica na dopise SUBNOR-a i Saveza antifašista...
A D V O K A T
ZORAN M. ŽIVANOVIĆ
11000 BEOGRAD
Svetozara Markovića 14
tel: 3233-397; faks: 3237-146
Reh. 69/2010
VIŠI SUD U BEOGRADU
B E O G R A D
PODNESAK PUNOMOĆNIKA PREDLAGAČA
Punomoćnik predlagač je primio:
A) Podnesak Saveza antifašista Srbije sa prilozima primljen 27.3.2012. i
B) Podnesak Saveza udruženja boraca NOR Srbije od 30.5.2012. sa prilogom.
Ad/1
1. Podneskom od 27.3.2012. godine podnosilac dostavlja saopštenje 12 nevladinih organizacija pod naslovom „Saučesnici zločina“ objavljeno u listu „Danas“ 21.3.2012. godine. Podnosilac očekuje da će se Viši sud u Beogradu prema podnetim pismenima ophoditi sa dužnim uvažavanjem i poštovanjem istorijskih fakata i krivično-pravnog sistema Republike Srbije pored ostalog zbog svog stručnog i moralnog autoriteta i ugleda Republike Srbije.
2. Iz sadržine priloženog saopštenja proizilazi da potpisnici hoće da nametnu sudu tri svoja stava: prvi da se prema „nepobitnim istorijskim činjenicama i elementarnim pravnim principima“ sud mora ophoditi sa dužnom pažnjom, drugi da sud nije nadležan „za uspostavljanje neke nove prošlosti“ i treći da postupak rehabilitacije ne treba voditi dok Ustavni sud ne ispita utemeljenost Zakona o rehabilitaciji i „Zakona o izjednačavanju partizana i četnika“.
3. Ustavno je pravo svakog pravnog subjekta da na miran način izražava svoje stavove i mišljenje uključujući i protest zbog odluka državnih organa. Na toj osnovi, dato je pravo na podnošenje predstavki sudovima i drugim državnim organima.
4. U konkretnom slučaju međutim, podnosilac predstavke i potpisnici teksta „Saučesnici zločina“ upućuju otvorenu pretnju da „oni koji donose odluke treba da budu svesni i toga da rehabilitovanjem zločina koji ne zastarevaju po međunarodnom pravu, postaju saučesnici u tim zločinima.“
5. Pošto odluke o rehabilitacijama donose sudovi, takvo obraćanje je jasna povreda zakonske zabrane uticaja na sud propisan čl. 6. Zakona o uređenju sudova koja glasi:
Dva dokumenta u vezi zarobljavanja generala Mihailovića 1946. Izvještaj(i) majora...
U drugoj polovini januara 1946. godine otpočela je pažljivo pripremana akcija pripadnika OZN u režiji ministra unutrašnjih poslova FNRJ Aleksandra Rankovića, a uz asistenciju načelnika OZN za Srbiju Slobodana Penezića – Krcuna, koja je imala za cilj otkrivanje i „hvatanje“ generala Mihailovića, odnosno njegovu eliminaciju. Indicije o Mihailovićevom skrovištu, odnosno terenu gdje se bio duboko zakonspirisao, dala je jedna na brzinu izvedena akcija pripadnika 21. brigade vojske (JA) u mjestu Provalije, na planini Panosu nedaleko od Veletova (opština Višegrad). Naime, u toj akciji izvedenoj 6. januara 1946. godine pripadnici vojske izvršili su „na svoju ruku“ prepad na jedno sklonište, ne znajući da se u njemu nalazi general Mihailović. U žestokoj razmjeni vatre , veća grupa četnika uspjela se izvući, osim poručnika Jova Vučkovića i kapetana Uroša Majstorovića, ličnog pratioca generala Mihailovića, koji su poginuli štiteći odstupnicu, kako je naknadno utvrđeno, generalu Mihailoviću.
Bio je to signal za pojačane operativne radnje na širem terenu Višegrada, posebno rejona Dobrunske Rijeke, gdje je po saznanjima OZN djelovala dobro organizovana četnička grupa, koja je imala i dobro povezanu mrežu jataka. U toj grupi bili su major Vasiljević, komandant Višegradske četničke brigade, Budimir Gajić, komandant bataljona ove brigade, tokom rata i „leteće višegradske brigade“, kapetan Petar Josić, komandant „leteće brigade Bosna“, Srpko Medenica, obavještajni oficir Višegradske brigade i dvadesetak, uglavnom, lokalnih četnika.
Bio je to razlog da se u potjeru za generalom Mihailovićem, u rejon Dobrunske Rijeke uputi u Beogradu tokom decembra pripremana „grupa za hvatanje Mihailovića“, sastavljena od operativaca OZN. Prisustvo majora Kalabića, ovoj grupi sa kojom je krenuo i prvi čovjek OZN za Srbiju Slobodan Penezić Krcun dalo je posebnu dimenziju...
Analizirajući dva dokumenta (izvještaja) u kojem se opisuje situacija koja je nastala pojavom ove „grupe“ na terenu kao i dio njihove aktivnosti pokušali smo učiniti jasnijim neke, detalje operacije zarobljavanja generala Mihailovića, koja je otpočela njihovom pojavom u selu Granje, u kući Milana Gajića na Sv. Jovana 1946.godine.
_________________________________________________________________________________
*1) Istoričari Kosta Nikolić i Bojan Dimitrijević su ove dokumente pronašli u arhivu BIA 2009. o čemu su i pisali u članku Zarobljavanje i streljanje generala Mihailovića 1946. a kasnije i u do sad najobimnijoj biografiji „Dragoljub Mihailović 1893-1946." I Predrag Ostojić, koji se nepune dvije decenije bavio ovom problematikom, koristio je ove dokumente u svojoj studiji „Zarobljavanje generala Mihailovića“.
Popularni članci
Dr Miloš Ković – Vrli novi svet zahteva novu istoriografiju –...
U Srbiji skoro da nema porodice koja u Prvom svetskom ratu nije izgubila neku mušku glavu. Danas, međutim, uoči stogodišnjice početka Velikog rata, kako je u svom vremenu nazivan,umesto da se spremamo da, bar sa onolikom posvećenošću s kojom po grobljima obeležavamo zadušnice, odamo poštu svojim junačkim i stradalničkim precima,mi seuporno preispitujemo i pitamo šta o njima, o Gavrilu Principu i Nikoli Pašiću, danas misli„Evropa”. Te mitske predstave iz srpskih kolektivnih fantazija – „Evropska unija”, „Zapad”, „Evropa”– baš kao nekada vile i karakondžule,ne obitavaju u sferi racionalnih promišljanja i debata unutar nacije kao zajednice građana, nego u zbunjenoj mašti sistematski kažnjavane i ponižavane podaničke gomile. S nekakvom čudnom, malograđanskom nelagodnošću naša javnost znatiželjnoiščekuje da čuje kakve to nove, sablažnjive „istine” o Prvom svetskom ratu i ulozi Srba u njemu imaju danam saopšte uvaženi istoričari iz belog sveta.
Komentari