Promocija knjige Predraga Ostojića, „Crnogorska Sandžačka vojska na Gornjodrinskom frontu 1914-1915...
U organizaciji JU Centar za kulturu Berane i Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918. njihovih potomaka i poštovalaca Berane, 23. jula 2016. u galeriji Polimskog muzeja.održana je promocija knjige: Crnogorska Sandžačka vojska na Gornjodrinskom frontu (1914-1915), autora Predraga V. Ostojića.
O knjizi su pored autora govorili: protojerej stavrofor Dragan Ristić, Miličko Trifunović, predsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918. njihovih potomaka i poštovalaca, Goran Kiković, istoričar i Branislav Otašević, književnik.
Knjiga govori o periodu 1914-1915. godine kada su pripadnici Crnogorske Sandžačke vojske serdara Janka Vukotića pokazavši veliku hrabrost i samopožrtvovanje braneći strateški važan pravac, kojim je nastupala višestruko brojnija i tehnički apsolutno nadmoćnija austrougarska vojska
Na početku svog izlaganja autor je i naveo da je knjigu posvetio „Herojima onog vremena: Hrabrim pripadnicima crnogorske Sandžačke vojske, serdara Janka Vukotića, koji su tokom 1914-1915. branili strateški važan pravac dolinom Lima, kojim je nastupala austrougarska vojska u namjeri da presječe odstupnicu i uništi srpsku vojsku. Svima njima koji su se životom odužili Srpstvu, Vo vijeki vijekov amin”
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo deveti –...
Stigli smo srećno i zdravo do Dugog Sela. Moji djedovi su, ispunili vojničku obavezu i srećno nas doveli dovde. Bilo je partizanskih prepada ali je sve na vrijeme odbijano, ali su dugo putovanje i teška noć činili svoje. Ostalo je dosta premorenih pored puta. Iz mjesta Dugo Selo krenuli smo put Zagreba. Mršavi, jadni, izgladnjeli, skoro bosi i goli, nogu pred nogu u nekoj nijemoj tišini, ili samrtničkoj povorci. Bez riječi, bez glasa, skoro reći bez duše mili beskonačna povorka patnika.
Većina te mase, te jadne bose i gole kolone, kretala se uglavnom pješke. Nekome su se vukle nogavice po prašnjavom putu. Nekom su cipele klopocale. Nekom su virili prsti iz pocijepanih kožnjaka ili razvaljenih cipela.
Milijana i ja smo našli pored puta jedno sadljivo kljuse čija su rebra štrčala u visinu tako da je jahanje bilo nemoguće, jer su rebra duboko zadirala u naše guze. Milijana je probala da jaše, a ja sam vodio kljuse za jednu kraću uzicu. No, ona nije mogla da izdrži dugo. „Miro, ‘odi ti jaši, ja ne mogu više. Lakše je hodati nego trpjeti ovaj bol među nogama“. Dadoh joj konopce da vodi kljuse, a ja se sa teškoćom nekako popeh na
REŽIRA SE VERZIJA ZAROBLJAVANJA GENERALA MIHAILOVIĆA
Ovih dana putem facebook mreže šire se navodno novootkriveni detalji o zarobljavanju generala Mihailovića. Vest o nekakvom dokumentu američke tajne službe, o kojoj su već pisali švajcarski i neki američki mediji, pronašla je slovenačka „Nova 24 TV“ (?) i nije ništa drugo do malo prepakovana verzija zarobljavanja generala Mihailovića avio desantom, koju je 16. avgusta 1946. objavio lokalni švajcarski list Žurnal D` Iverdon, na osnovu navodnog pisma navodnog svedoka događaja majora Miloša Markovića.
Savremenaistorija je o toj verziji objavila više članaka, koji su pokazali svu nelogičnost i manjkavost verzije koju već duže vreme pokušava da ozvaniči publicista i novinar Miloslav Samardžić. Jedan od tih članaka pod naslovom “Zarobljavanje generala Mihailovića – mašta radi svašta” objavili smo 4. septembra 2017. ( http://savremenaistorija.com/ ), drugi nešto ranije 29. januara 2017. pod naslovom “Miloš Marković nije mogao biti autor pisma” ( http://savremenaistorija.com/?paged=3 ) upravo u cilju objašnjenja apsurdnosti ove verzije. Iz tog razloga preneli smo i tekst istoričara dr Bojana Dimitrijevića “Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna”, objavljen 28. juna 2017. ( http://savremenaistorija.com/ ) želeći da reagujemo na kvazi teorije o ovom događaju.
I uspeli smo da dokažemo da major Marković nije mogao biti svedok događaja pa ni autor pomenutog pisma (što sada bez trunke samokritike prihvata i Samardžić ), da ukažemo na niz nelogičnosti u toj vesti koju je na Zapad najverovatnije proturila Uprava za državnu bezbednost:
“UDB je više vodila računa da pismo bude objavljeno, kako bi dospjelo u javnost, nego što je vodila računa o njegovom sadržaju, u kome je opisan ovaj nevjerovatan događaja. Autoru ili autorima bilo je izgleda jedino važno da se u pismu ne pominje ime njihovog saradnika, uz čiju pomoć se i domogla Mihailovića.” http://savremenaistorija.com/?paged=3 )
E zato je trebao "pronađeni dokument" koji su navodno “istražujući slučaj (?) pronašli novinari slovenačke “Nove 24 TV”?, a ekspresno preneli online “Pogledi”, ubacujući u priču nekakav Mihailovićev tim lekara i po svoj prilici umesto majora Markovića, kapetana Vuka Kalaitovića.
Zaista nema kraja ili ga ima na nekoj livadi, koju je tokom prošle jeseni revnosno tražio autor najavljenog filma o avio desantu na Mihailovića marta 1946. u okolini Rudog…
www.savremenaistorija.com
OPERACIJA „MIHAILOVIĆ“ 6 – 7. DECEMBAR 1941.
Uz 75. godišnjicu događaja
Odbijajući da popusti njemačkom zahtjevu za bezuvjetnom predajom koju je potpukovnik Rudolf Kogard, obavještajni oficir opunomoćenog komandanta Srbije saopštio pukovniku Mihailoviću prilikom susreta u Divcima (nedaleko od Valjeva), 11. novembra 1941. Mihailović je „izazvao Nijemce do te mjere da su odlučili ukloniti ga s puta“*
Ovako je još daleke 1975. godine pisao dr Jozo Tomašević, Hrvat, kome je knjigu pod nazivom War and Revolution in Yugoslavia 1941 – 1945 – THE CHETNIKS, objavio ugledni kalifornijski univerzitetski izdavač Stanford University Press, a koju je 1979 godine za Jugoslovensko tržište priredila Sveučilišna naklada Liber iz Zagreba.
_________________________________________________________________________________________________________________________
* Jozo Tomašević, Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941 – 1945, Liber, Zagreb 1979, str. 182.
Popularni članci
Kapitulacija Nemačke u Drugom svetskom ratu – Dan pobede
Dan pobede nad fašizmom je dan kada je Nacistička Nemačka potpisala kapitulaciju u Drugom svetskom ratu. Slavi se 9. maja, iako je Drugi svetski rat konačno završen tek nekoliko meseci kasnije bezuslovnom kapitulacijom carskog Japana posle tragične upotrebe A-bombe u Hirošimi i Nagasakiju.
Naime 9. maja 1945. godine sovjetski maršal Žukov ratifikovao je u ime Saveznika, koje je predstavljao britanski general Teder, sporazum o nemačkoj kapitulaciji, koji je dan ranije u ime Trećeg rajha potpisao nemački feldmaršal Vilhelm Kajtel (Vilhelm Bodevin Johan Gustav Kajtel) u prisustvu generala K. J. Štumpfa i generala H. G. Hindeburga.
Prethodni protokol o bezuslovnoj kapitulaciji svih nemačkih oružanih snaga potpisao je u Remsu, u Francuskoj, 7. maja nemački general Alfred Jodl. Prema ovom protokolu, pored ostalog, bilo je predviđeno da nemačka Vrhovna komanda izda naređenje potčinjenim komandantima svojih kopnenih, pomorskih i vazduhoplovnih snaga da 8. maja u 23.01 časa obustave sve operacije.
Dan pobede svečano se obeležava u velikom broju zemalja sveta, i to u Rusiji, Jermeniji, Azerbejdžanu, Belorusiji, Gruziji, Kazahstanu, Kirgistanu, Moldaviji, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Ukrajini, Uzbekistanu i Izraelu od 2000. Najveća parada održava se svake godine 9. maja u Moskvi, sa velikim mimohodom više roda vojske i preleta avijacije. Na toj paradi se svaki put pokažu i poslednja postignuća ruske tehnologije ali i oprema iz Drugog svetskog rata.
Komentari