“Kako su se iskonstruisanim lažima skidale glave” – priča Dragoljuba Mićovića iz rukopisa nove knjige “Zapisa starog Ruđanina 5”

0

Što se tiče vlasti NDH, ona se u Rudom održala kratko vreme do septembra 1941.godine. Ustanici, svrstani u četničke jedinice iako vrlo oskudno naoružani su 21. septembra 1941. na Malu Gospojinu, proterali tu vlast, te nikada više ista, tokom Drugog svetskog rata nije uspostavljena. Takođe se može na prste dve ruke izbrojati, koliko su puta, ali ne i dugo, u mestu boravili partizani.

Jedno vreme kao okupatori svoj garnizon u Rudom držali su Italijani, a kratko vreme u periodu maj – jun 1943. i Bugari. Za nemačkog okupatora Rudo nije bilo mnogo interesantno, pošto nije bilo prolazno mesto, a očigledno nije imalo ni strateški značaj. U njega se moglo ući makadamskom saobraćajnicom dužine sedam kilometara, sa puta Priboj – Pljevlja iz pravca sela Ustibar, pa se istom saobraćajnicom vratiti nazad. Iz tih razloga Nemci su u toku celog rata, samo 4-5 puta boravili u Rudom, ali kratko vreme.

 Zbog svega napred iznetog, a kao tadicionalno konzervativan kraj, Rudo i njegova okolina su se priklonili Ravnogorskom pokretu đenerala Mihailovića. Ovde dodajem i presudnu činjenicu  da je JVuO, bila jedina brana povratku zloglasne ustaške vlasti i da  su se četnici u njemu održali sve do 14. januara 1945. godine.

 Nakon tog dana Rudo «oslobađaju» pripadnici Pete albanske, Enver Hodžine divizije, koja je stigla u «bratsku» pomoć Titovim partizanima. Kada smo se već dotakli te «bratske» pomoći, ovde ću postaviti jedno umesno pitanje:

«Kako je bilo moguće da se Tito usprotivi ulasku savezničkih, engleskih i američkih trupa na prostor Jugoslavije, a dozvoli  da prostore Jugoslavije iskoriste za svoja ratna dejstva albanske partizanske jedinice dolinom reke Lima, trupe sovjetske Crvene armije, na prostorima Srbije i Vojvodine, te da okupatorsku bugarsku vojsku koja je mnoga mesta u Srbiji zavila u crno, pretvori u oslobodilačku?»

Sigurno je ovaj Titov trik doneo prevagu u odnosima snaga u borbi za oslobođenje Srbije.

Ovo napred navedeno odstupanje od teme ovog teksta, bilo je potrebno da bi se bolje sagledala situacija na prostoru Rudog, jer je taj uticaj i bio značajan, a Rudo je bilo most za ulazak u Srbiju.

Siniša je po oslobođenju Rudog i proterivanja ustaške vlasti, postao pisar u komandi mesta, a komandant je bio rezervni sanitetski kapetan dr Ljubomir Ćalić. Po zadatku  je iz komande mesta u kasnu jesen 1941. godine posetio položaje ustaničkih jedinica iznad sreskog mesta Višegrad. Tu je zaradio i prvu ranu. Geler od granate pogodio ga je u list noge. Rana nije bila teška, te je istu brzo preboleo.

Kao mobilisani borac Višegradske brigade, u martu mesecu 1943. godine teško je ranjen u borbi protiv partizana u mestu Ulog u Hercegovini. Metak mu je prošao kroz slabinu. Sreća je bila, što je bio izgladneo, te su creva bila prazna, a time i neoštećena.

Treću ranu u  toku rata zaradio je u selu Ravanci  u septembru 1943. godine. Ta rana je bila posledica nestručnog rukovanja oružjem jednog pripadnika Višegradske brigade. Ranjen je bio u butinu noge.

U aktivnom radu ruđanske ravnogorske omladine, bilo je mnogo vrednih aktivista. Sa ponosom se može reći da do 15. januara 1945. godine u Rudom nije postojala nikakva druga omladinska organizacija izuzev JURA-o.* Čak su u novembru 1943. godine krajiški partizani pokušali da u Rudom osnuju svoju partizansku omladinsku organizaciju, no uspeha nije bilo, jer se već ranije omladina Rudog opredelila za ravnogorski pokret. Rukovodilac ravnogorske omladine i organizator ravnogorskih tečajeva bio je Siniša. Tokom 1944. godine on je postavljen za komandanta omladinskog štaba 301 za Istočnu Bosnu, te je kao đak narednik, unapređen u čin potporučnika. Bio je direktno potčinjen ađutantskom odelenju Vrhovne komande JVuO**

Jedinice Višegradske brigade u sklopu Drinskog korpusa 12. januara 1945. godine napustile su Rudo. U koloni ovih jedinica, našli su se i pripadnici JURA-o iz Rudog. O ovom putu u neizvesnost, a govorilo se idemo pred našeg kralja i saveznike, detaljno je bilo reči u «Zapisima starog ruđanina», te se na tome više neću zadržavati. Osvrnuću se samo na kraj ovog putešestvija, na događaje u Sloveniji, gde se zatekao Siniša.

Negde u blizini Celja, krajem aprila 1945., Siniša se sa grupom ravnogoraca, koji tek što su preležali tifus, predao jednoj partizanskoj krajiškoj jedinici. Svi su bili u vrlo teškom stanju, oronuli, mršavi, iscrpljeni i gladni. Od ruđana u toj grupi su osim Siniše bili Pobjeda Miković i Tomo Paponjak. Jedan mladi oficir iz pomenute jedinice, kada je čuo da su svi po nacionalnosti Srbi, izgrdio ih je rekavši da je sramota što su se tu zatekli, ali sažalivši se na njihov izgled, ipak im je oprostio. Potom ih je nahranio, a onda ih je primio u svoju jedinicu. Po tom osnovu Siniši, a i ostalim iz grupe, priznat je status borca NOR-a 15 dana, uz napomenu da je Drugi svetski rat u Sloveniji trajao sve do 15. maja 1945. godine.

Ovakav način predaje patizanskoj jedinici imao je i srećnu okolnost te je ova grupa izbegla one surove likvidacije zarobljenika bez ikakvog suđenja, koje su se desile na prostorima Slovenije, ali i na prostorima Zelengore i Miljevine u Bosni u maju 1945. godine.

Pobjeda Miković je uključena u kulturno prosvetni rad u jedinici, jer je po profesiji bila učiteljica, a Siniša je dodeljen sanitetu divizije, gde je ubrzo, kao pismen mladić postao sekretar saniteta. Treći ruđanin iz grupe Tomo Paponjak raspoređen je u operativnu jedinicu.

Početkom avgusta 1945.godine, najviši organ vlasti nove države AVNOJ, doneo je odluku o amnestiranju svih pripadnika četničkih i domobranskih jedinica, koji su se predali partizanskim jedinicama. Ta odluka se odnosila i na grupu ruđana, koja se predala kod Celja. Baš tih dana kod Siniše u poseti u Novj Gradiškoj, bile su majka Nevena i sestra Jelena. Kako još uvek železnički saobraćaj nije dobro funkcionisao, Sinišin pretpostavljeni mu je izdao pismenu dozvolu i propusnicu, da majku i sestru otprati do Beograda. Pre isteka važnosti  dozvole on se vratio u Novu Gradišku u jedinicu.

Međutim, negde krajem avgusta 1945. godine, u njegovu jedinicu je izgleda stigla informacija iz Višegrada i Rudog pa se odnos prema njemu u jedinici potpuno izmenio, a stvar su u svoje ruke uzeli pripadnici KOS-a i OZNE. Pod punom odgovornošću ističem da Siniša tokom ratnih sukoba u periodu 1941. – 1945. godine nije počinio  nikakav ratni zločin. Nikada nikoga nije opanjkao, niti optužio ili ubio. 

Bio je mlad čovek. Istina je da je pripadao Ravnogorskoj omladinskoj organizaciji i da je bio rukovodilac te organizacije, ali je ostao neukaljana, čista obraza.

Na osnovu prispelih informacija iz rodnog kraja, Siniši se u Vojnom sudu u Slavonskoj Požegi pripremao proces, ali takav, kojim bi se izbegla amnestija koju je doneo AVNOJ. Sačinjena je sramno iskonstruisana optužba, koja je Sinišu tertila da je u Novoj Gradišci skupa sa meštankom Helgom Šimić i sarajlijom Hranislavom Šakićem (oboje pripadnici ustaške mladeži) organizovao fašističku grupu za borbu protiv nove narodne vlasti. Optužnica je podignuta protiv sve troje imenovanih i određen im je pritvor.

Zahvaljujući bratu od tetke Tomu Paponjku, porodici je blagovremeno stigla informacija, te su majka i sestre preduzele određene korake, kako bi se sa Siniše skinula iskonstruisana ljaga.

U uvodnom delu ovog teksta opisane su sve muke i teškoće, kojima je od strane ustaške vlasti  bila izložena Sinišina porodica 1941. godine u Rudom, te pripisati Siniši pripadnost ustaškoj organizaciji mogli su samo da učine ljudi nemoralnih osobina i niske savesti, koji su se tim lažima dodvoravali novoj komunističkoj vlasti, jer Siniša ništa zajedničko nije imao sa ustaškom ideologijom. Naprotiv, svim srcem i dušom bio je protiv nje.

Kako je Nova Gradiška na teritoriji Hrvatske i pošto tu nikada nije bilo četnika za ove «konstruktore» te sramne optužnice, nije postojala nikakva mogućnost da Siniši pripišu organizaciju i formiranje četničke grupe na tom prostoru, jer bi to bila totalna glupost. Zato su mu pripisali da je postao organizator ustaške grupe protiv nove vlasti, skupa sa dvoje bivših članova ustaške mladeži. 

Pored organizacije ove ilegalne grupe, pripisano mu je, da se neutvrđenog datuma, sastao u Beogradu sa neimenovanim američkim oficirom i da je od njega tražio da Ame-rikanci okupiraju Jugoslaviju. Besmislice, ničim dokazane, a iste su u svojim glavama smislili «konstruktori» optužbe, jer su imali informciju da je Siniša otpratio majku i sestru do Beograda. Nejasno je i to kako je moguće da vojnik koji služi vojni rok u Novoj Gradišci, obezbedi sebi sastanak sa američkim oficirom u Beogradu?

Što se tiče poziva da Amerikanci okupiraju Jugosla-viju, kako je bilo moguće da jedan mladić, nesvršeni učenik trgovačke akademije, ima takvu moć da pozove stranu velesilu da okupira Jugoslaviju, kada to nisu mogli Kralj Petar II ni kraljevska Vlada u Londonu, ni poznati političari i diplomate Kraljevine Jugoslavije.

Pripadnici OZNE i KOSA su tokom istrage u ovom slučaju, Sinišu maltretirali i mučili prisiljavajući ga da prizna sve ono što su oni iskonstruisali, a što on nikada nije učinio.

Zar je Siniša mogao da prizna da je bio organizator ustaške grupe?

Kako Siniša nije priznavao navode kojima je optuživan, jer oni nisu bili istiniti, onda su nastupile torture i strahovita mučenja, te boravak u vlažnoj samici, pretnje batinama i batinjanje, pa kada i to nije pomoglo primenjene su krajnje okrutne mere:

            – zabijanje trnova ispod noktiju

            -palenje vate natopljene alkoholom na Sinišinim dlanovima.

            – gledanje u sijalicu do onesvešćivanja

Ovo je prevršilo svaku meru. Bila je to tortura koju on nije mogao više da podnese te je mučiteljima rekao: «Napišite sve što želite, ja ću to potpisati, jer ove muke živ čovek ne može više podneti.»

Takvu optužnicu su tužioci izneli pred sudsko veće, vojnog suda X divizije II armije u Slavonskoj Požegi 19. novembra 1945. godine.

Iz presude Vojnog suda X divizije II jugoslovenske armije broj 140/45 (fotokopija u prilogu) vidi se sastav veća koje je izreklo presudu. Veću je presedavao sudija vojnog suda poptporučnik Ahmet Salčić, posle rata poznati sarajevski advokat.

Čudno je što sudsko veće nije utvrdilo datum Sinišinog sastanka sa američkim oficirom i što nije utvrdilo ime i njegov čin. To nesumnjivo govori da pravog pravnog pristupa u ovom sudskom procesu nije bilo. A ono što je u celom slučaju bilio najčudnije, ono dvoje pripadnika ustaške mladeži, Helga i Hranislav, optuženi sa Sinišom bili su oslobođeni u ovom čudnom procesu. Ljaga i sramota te nove sudske vlasti.

Ne treba se ni čuditi ovakvom postupku, jer revolucionarni komunistički, partizanski sudovi nisu poznavali ni rimsko, ni anglo-saksonsko, ni evropsko pravo, oni su svoje pravo izučavali na kominternovsko-boljševičkim šumskim kursevima, a to pravo se zasnivalo na revo-lucionarnoj sili. Masovno skidanje glava bio je produkt ovakvih procesa.

Nakon brzog pretresa ovaj «slavni sud» ne dvoumeći se izreče smrtnu kaznu – streljanjem, ali je dato osuđenom pravo na žalbu na izrečenu presudu. Siniša je 45 dana bio na «belom hlebu», čekajući izvršenje smrtne kazne. Samo zahvaljujući blagovremenoj obavesti, koju je porodica u Rudom dobila, uz angažovanje majke Nevene i sestre Ksenije, a uz pomoć dobrih, časnih i poštenih osoba, o kojima sam pisao u mojim knjigama, smrtna kazna je zamnjena 20-to godišnjom robijom. To je u tom teškom vremenu, kada su glave letele bez ikakvih pravnih provera, bilo najvažnije da Siniši ostane glava na ramenu.

Radi ilustracije ovog čudnog, montiranog procesa, prilaže se fotokopija dve stranice izrečene presude, iz koje se jasno vidi da je vrhovni sud FNRJ svojim Rešenjem broj 3408/45 od 13. decembra 1945. godine u celosti potvrdio presudu, ali da je odlukom predsedništva Ustavotvorne skupštine FNRJ broj 631/46 od 19. januara 1946. godine osuđenom Siniši Mićoviću kazna smrti zamenjena kaznom lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 20 godina i kazna gubitka političkih

i pojedinačnih građanskih prava izuzev roditeljskih u trajanju od 10 godina.

Rešenjem divizijskog vojnog suda u Bjelovaru sud. Br. 140/45 od 1. septembra 1947. godine imenovani Siniša Mićović osuđen je na kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od 5 godina.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ broj 6690 od 31. decembra 1950 godine osuđenom Siniši Mićoviću oprošteno je dalje izdržavanje kazne.

Udubljujući se i pažljivo razmatrajući period od početka septembra 1945. pa sve do 31. decembra 1950. godine u trajanju od 5 godina i 3 meseca Mićović Siniša je oslobođen odgovornosti odlukom najvišeg organa vlasti FNRJ, preživeo stravičan pakao i torture, a na kraju mu je kazna ukinuta. Za njegove patnje i muke niko nije bio odgovoran.

Da li je Ahmed Salčić posle smrtne presude Siniši, mogao mirno da spava?

Ono dvoje bivših pripadnika ustaške mladeži, Hranislav Šakić i Helga Šimić su bili «trojanski konj» instruisani od «konstruktora» lažne optužnice, kojima je optužnica trebalo da ispadne verodostojna – istinita i da se Siniša osudi, ali za radnju koju nije počinio. Svima pomenutim u ovom slučaju, koji su učestvovali u ovoj prljavoj raboti ništa nije značilo to što će jedan mladi Srbin biti lišen života. Za njih je bilo važno pronaći krivicu Siniši, pa makar i lažnu – nedokazanu, jer je bilo važno da se izigra odluka AVNOJ-a, kojom je Siniša već bio zaštićen.

  Kratko rečeno, ovaj proces je velika sramota za pravosudne organe «nove narodne vlasti».

 Po odsluženju mog vojnog roka u JNA u decembru 1950. godine, prilikom posete bratu Siniši u logoru u Sisku gde je on kao slobodnjak radio u računovodstvu železare dobio sam statisfakciju za Sinišinu nevinost.

Komandant tog logora – kapetan milicije inače poreklom Srbijanac, primio me vrlo ljubazno, pa dok je poslao jednog svog službenika da dovede Sinišu rekao mi je:

«Druže Mićoviću iz dokumentacije sa kojom ovde raspolažem, ja uopšte ne vidim zašto je vaš brat osuđen. To nisu bila čista posla. Nadam se da će ga prva amnestija zakačiti.»

To se i desilo, jer je krajem januara 1951. Siniša, posle pet godina i pet meseci izašao sa robije. No ovim Sinišini problemi  i muke se nisu završili, mada je on robijanjem na robiji okajao grehe, ako ih je bilo. Povratkom kući u Rudo, nastupili su novi problemi. Njemu tada dvadesetosmogodišnjaku trebalo je zaposlenje, da bi se uključio u normalan život. Sa tri razreda Trgovačke akademije, bio je dovoljno osposobljen da bude uključen u poslove trgovine u Rudom. Pogotovu što je tu privrednu oblast u Rudom vodio kadar koji je od školske spreme imao samo četiri razreda osnovne škole.

Posleratnoj novoj «narodnoj vlasti» Siniiša nije bio po volji, pa je zbog toga bio izložen nepoverenju i šikaniranju, a oznaši su mu stalno bili za vratom. Kratko vreme bio se zaposlio u Komunalnoj upravi, ali je brzo bio udaljen sa posla. Posle izvesnog vremena bio se zaposlio u sarajevsko preduzeće «Vodovod i kanalizacija», no i tu ruđanska vlast umeša svoje prste, te posle tri meseca rada dobi otkaz.

Posle ženidbe, brzo se zaposlio u Pljevljima, odakle je izbačen ličnom intervencijom pljevaljskog moćnika Đorđija Peruničića, naravno posle intervencije ruđanskih vlastodržaca. Konačno prelaskom u Priboj, a uz pomoć prijatelja, ženine familije 1953. dobio je zaposlenje u Zadruzi. No i tu ga je OZNA stalno kontrolisala i maltretirala. Bilo je to teško vreme koje je on časno i pošteno izdržao.

U mojim knjigama dosta prostora posvetio sam i sudbini moga brata Veljka. Bio je drag, veseo i mio mladić, dobar sportista, izuzetno lep. Nije pripadao ni jednoj vojnoj formaciji, jer nije voleo oružje, niti ga je nosio. Voleo je samo život, koji mu je rano oduzet na prostoru Starog Hrast-nika u Sloveniji. Likvidiran je negde u drugoj polovini maja 1945. godine od strane pripadnika VIII crnogorske partizanske brigade. Pao je nevin, kao žrtva crvenog terora.

Da bi posleratna vlast opravdala njegovu likvidaciju, višegradski i ruđanski moćnici su potpuno neovlašteno u aktu o nacionalizaciji porodične imovine, proglasili ga ratnim zločincem. Porodica raspolaže sa dva akta državnih organa SFRJ i SR BiH, kod kojih se vodi evidencija ratnih zločinaca iz vremena Drugog svetskog rata. U oba pomenuta akta piše da se Mićović Veljko sin Krsta i Nevene iz Rudog ne vodi na spisku ratnih zločinaca.

Moćnici lokalne komunističke vlasti uprljali su obraz mog dobrog brata, poštenog mladog čoveka, pripisujući mu epitet ratnog zločinca, u akciji kojom su u Rudom rušili kapitalizam preko leđa naslednika časnog i poštenog čoveka gazde Krsta. Lakomost prema imovini, koju su mukotrpnim radom stvarali časni i pošteni ljudi, bila je jedna od karakteristika posleratne «narodne!» vlasti

                                                                                          Dragoljub Mićović

______________________________________________________________________

*   JURA-o – Jugoslovenska ravnogorska omladina

** JVuO –  Jugoslovenska vojska u otadžbini

 

 Redakcija www.savremenaistorija.com se zahvaljuje gospodinu Mićoviću na ustupljenoj priči, koja će se naći u njegovoj novoj knjizi “Zapisa” u  januaru 2013.