Miro Miketić. Kroz pakao i natrag, knjiga III, Deo treći – KAZAMATI MARIJE TEREZIJE

0

Htjedoh još da razmišljam o Hrvatskoj i njenim gradovima, ali nas onaj civil, opet bez riječi, mahom ruke pozva na pokret. Poče točak krivolica da cvili, major Lalić priteže svoje zube, bore po licu poigravaju, a u svojoj šaci i dalje okreće i prevrće onaj papir. Moja bijela zastava opet poče da se prelama i leprša na povjetarcu; zaboravlja bijela zastava da je nosi dijete, a sa njome će biti predaja krvniku, i kraj armije koja godinama i evo čitavu zimu prolazi mučenički put za vjeru, za Srpstvo, za kralja i otadžbinu.

Evo, krenusmo tamo put one tvđave u koju će nas uvesti, a da li će nas izvesti iz nje je veliko pitanje. Za nama dvojni redovi naših vojnika upregli sudbinu u svojim dušama, nervozno i sa nepovjerenjem prate bijelu maramicu i krivolice u kojima polako ali sigurno umire major Lalić.

Približavamo se gradu zamandaljenom visokim kamenim zidovima. Ucrtava se ogromna metalna kapija, visoka skoro do vrha zidova. Što smo bliže zidovima, to njihova visina raste.

Mutavac podiže ruku, znak da stanemo. Napusti nas, ode put kapije. Podiže nešto kao čekić i lupa u vrata. Na taj znak otvori se jedan kapidžik, provire šljem a ispod njega vire dva oka i ponovo se kapidžik zatvori. Bože dragi, pa zar se ovako primaju gosti u Hrvatskoj, pa i oni koji se predaju. Vojnička čast je nešto veliko, pa i pobijeđenog vojnika, pobjednik treba pobijeđenog na uzvišen način dočekati, pružiti ruku mržnje sa mrkim pogledom, a ne kucanjem čekića u vratnicu, otvaranjem kapidžika i slično. Ovo izgleda kao da stižemo u neki harem, dovodimo bule za prodaju negdje dolje u afričkim trgovačkim gradovima, kako mi jednom ispričaše moji istoričari.

Poče struganje metala, škripa, dva dijela vrata se odvajaju i polako odmiču od sredine vratnice. Otvara se kapija pakla, tu je naš kraj, tu će biti zakopana naša sudbina. Toliko smo prepatili, umirali, ginuli, gladovali, snjegove gazili, rijeke brodili, eto, da bi ovdje stigli bez našeg Vojvode, da završimo sve patnje i muke.

Ulazimo u ovu ogromnu tvrđavu gdje će nam kosti trunuti, ako koja ostane da trune. Jedan čojvek stiže od pozadi, priđe majoru Laliću, prvo mu popravlja šatorsko krilo kojim je pokriven, pa mu onda pipa čelo, grlo, pipa ruke, vjerovatno naš doktor, pokušava da vidi u kakvoj je situaciji major, da li može izdržati da preda krvniku svoju armiju. Major ne reaguje, drži i dalje onaj zgužvani papir u svojoj ruci. Bože dragi, da li zna major Lalić gdje ide i šta radi, da li zna taj heroj da nas vodi krvnicima, da li zna da su nam ovo poslednji trenuci života i slobode? Doktor ga napusti, vrati se pozadi.

Mutavac nam rukom pokazuje da prolazimo kroz kapiju. Jedan naš vojnik mi pokaza da idem uporedo sa kolicima i majorom. Primičemo se ulazu, prolazimo kroz kapiju. Ogromna gvozdena vrata mrko gledaju na stada siromaha koji u nijemom i bijednom hodu ulaze kroz kapiju u kazamat Marije Terezije.

Tamo pred nama na desetak metara veliki drveni astal, sjede nekoliko ljudi, pozadi njih vojnici u nepoznatim uniformama, nijesu Njemci, pa mogu da zaključim da su ustaše, sa automatima na gotovs; pod šljemovima su, nakostrešene im vijeđe, a izbuljene oči uperene u nas. Dvojni red usporio korake, prilazimo stolu.

Pušku sa zastavom držim uperenu prema stolu. Jedan od vojnika se odvoji od one grupe, pravo put mene, zgrabi pušku, otvori zatvarač i zaista – puška je prazna. Nasloni pušku sa strane stola i vrati se u stroj. Kako nasloni pušku na sto, zastava srama i predaje se postide i klonu, proteže se niz puščanu cijev.

Za stolom sjede nekoliko ljudi, jedan viši u sredinu, mrko gleda na krivolice, maše glavom, pokazuje rukom i pita: „Ko je to u krivolicama, da nije možda vaš Vojvoda?“

Sudija Golubović mu prilazi: „Gospodine Krivokapiću, u kolicima je naš major Leko Lalić, teško je bolestan od tifusa, ali ipak ima pismo za vas i advokata Drljevića, pismo vam je poslao vojvoda Pavle, da vi lično pročitate“.

„Prije svega, Goluboviću, ja nijesam gospodin Krivokapić, ja sam ministar, a doktor Drljević je predsjednik naše slavne, uzvišene i od danas ponosne Crne Gore.“

Zamisli ovog idiota, kako se poganski obraća sudiji Goluboviću, kakva drskost i ko je taj naduveni izblijedeli i uveli zelenaški i crnogorski otpadak? Kako drsko koristi ustašku vojsku u poganske svrhe! Kakva ljudska bijeda, ali šta se može, njegovo je vrijeme sada pa može da se ponaša kako hoće, jer ga štite Pavelićevi bojnici.

Vojnik dogura krivolice do stola, major polako pruža desnu ruku sa papirom, pripomaže se lijevom rukom. Krivokapić gleda u majora Lalića, žvaće pljuvačku, preživa kao ovca, gleda, pruži ruku, prihvati papir i pljunu u lice majoru.

Tako mi nešto zaigra srce, nadođe neka snaga, želja da mu skočim za gušu, da ga udavim. Ali šta ja mogu, dijete, ali dijete sa željama koje nijesu ostvarljive. Zamisli da pljune komandanta Pete divizije koja nije imala prepreke od Lovćena, preko Rudoga pa sve do Žeravaca, do njegovog oboljenja negdje na Bijelim Brdima?

„Došao si na zle grane, Leko Laliću“, poče da balavi Krivokapić, uzdrhtao, izbuljio oči, isturio pesnice, lupa jednom pa drugom od sto, „dosta si nas psova‘, grdi‘a, mnogo si napada‘ našeg velikog vođu i junaka, obnovitelja i stvaraoca naše slobodne Crne Gore, pre‘sednika doktora Drljevića. Laliću, kao što vidiš, došlo je vrijeme da stresemo srpsko ropstvo, došlo je vrijeme da se oslobodimo Karađorđevića i njihovog terora, da se oslobodimo vas koji ste podržavali taj režim.“

Pokazuje ustašama da uzmu krivolice: „Vodite ga tamo u bolnicu, još ćemo mi razgovarati, Laliću, imamo tone razloga za dalji i duži razgovor“. Otvori ceduljicu, čita, maše glavom, mršti se, lupa pesnicom, prijeti prstom: „Doći ćeš i ti, Đurišiću, u naše ruke, garantujem“, razgovara sa ceduljicom, prijeti, naslaže je i stavi je u džep nekakve uniforme koju nijesam prije vidio.

„Čije je to dijete, ima li roditelja, šta ono radi ođe, Goluboviću?“ nastavi Krivokapić pitanjem, „zar ste i djecu upotrebljavali za vašeg kralja Peru, da mu čuvate njegova leđa?“

„Ima roditelje, dolaze sa izbjeglim narodom, gospodine ministre, skoro će stići, a dijete je tu sa namjerom da u ime nekoliko hiljada izbjeglog naroda i trećepozivaca i kao najmlađi prinese bijelu zastavu i preda taj dio pobijeđenog naroda.“

„Vi, Goluboviću, nastavite pred kolonom u pravcu onih zgrada, a to dijete neka čeka tu dok mu dođu majka i otac.“

Kolona nastavi put, nestaju kroz druga vrata, ulaze tamo gdje im je određeno. Dvojna nepresušna kolona promiče pored mene, vojnik do vojnika, blijedi, pocijepani, umorni, pognutih glava ulaze u tor, a kad će ili hoće li ikada izaći iz ovog tora sve zavisi od Krivokapića i njemu sličnih.

Jedan me ustaša pomjeri dalje od stola, pokazuje rukom da tu ostanem i da čekam roditelje. Drhtim od straha, stiskam pesnice, tražim snage da se umirim. Najgore mi je što naši vojnici sa nekim prezrenjem gledaju na mene, kao da sam ja za sve kriv, kao da sam ja izdao naredbu i sa bijelom maramicom prisilio odred vojvode Pavla da se preda Drljeviću i ustašama.

Prolaze tifusari, ranjenici, nailazi izbjegli narod i trećepozivci. Zabrinuto, suzno i neveselo gledam ove jadne grupacije bijede.

„Miro sine, jesi li ti to?“, primjeti me majka Vasilija, potrča k meni, zagrli svog „izdajnika“: „Jesi li živ, srećo moja?“

Nijesam imao vremena da odgovorim na pitanje, svi mi prilaze, tata, istoričari, djedovi. Iako sam na kapiji pakla, susret sa mojima me neobično obradova. Tata me gleda, uplašio se da ne zaplačem, pročitah njegove misli. Tata, ne sjekiraj se, neću sigurno dozvoliti suzama da me obrukaju, dosta sam i ovako posramljen.

Znao je šta mislim, priđe mi, rukuje se sa mnom: „Nema poljubaca, danas, sine, danas se sve mijenja, kad prođosmo ove kapije Marije Terezije, sve je ostalo pred kapijom, i suze, i poljupci, i molbe i žalost i zagrljaji. Vjerujem da znaš da smo danas nešto što nikada nijesmo bili, pobijeđeni, ukovani robovi u ovim zidinama. Od ovog momenta smo u Božje i ustaške ruke, da ne pominjem ovu šaku zelenaške ološi.“

„Tata, molim te“, Milorad traži riječ, „mogu li nešto šaljivo reći, da razbijemo ovaj momenat, najteži momenat našeg bitisanja? Ja mislim da Miro ulazi u istoriju svojih istoričara, ali na žalost te stranice će imati lošeg uticaja na Mirovu ličnost, pošto znamo da samo istinom moramo kititi istoriju, ove njegove stranice će pisati da nas je predao krvnicima. Išao je sa bijelom zastavom na koljena neprijateljima.“

Malo zbunjeno, ali moram da kažem: „Ne stidim se ni predaje, ako je u korist većine, ne žalim što sam nosio bijelu maramicu, ako će sačuvati odred vojvode Pavla. Nijesam klečao na koljenima, a da je bilo potrebno za spas odreda i to bih uradio. Možda će istorija drugačije pogledati na okolnosti pod kojima smo major Lalić i ja prišli neprijatelju i predali odred.“

„‘Ajde, dosta o istoriji, nego da nam Miro ispriča kako se proveo i kakav je susret bio sa ovim izrodima.“

Koračamo lagano, oprezno, skoro u mrtvoj tišini. Kratko sam ispričao našu predaju, posebno o prijemu našeg izroda Krivokapića. Nijesam rekao da je pljunuo majora Lalića, nijesam imao namjeru da ih uznemirim tim drskim i neljudskim ponašanjem čovjeka rođenog u Crnoj Gori, pa i ako je zelenaš.

Tata nas pozva da se okupimo i ologorimo u jednom ćošku velike popločane površine.

„Mislim“, kaže tata djedovima, „da se ovdje ologorimo, da ne idemo u te zgrade, u unutrašnje prostorije. Osjećam se pritisnut sa svih strana, tegoba i ozgor i sa strana i odozdolj, pa zato predlažem da ostanemo pod vedrim nebom. Vidim i drugih ima koji se pripremaju za odmor na pločniku.“ Djedovi pristadoše i kao uvijek, pravi se krug, žene i djeca unutra, djedovi okolo. Razlika je samo u tome što nema izlaska za kupljenje grana, lisnika i ostalog za ležišta i za vatru. Bosna je bila naša zemlja, mogli smo da radimo šta hoćemo, ovdje i ovo je tuđa zemlja, leži gdje se ko našao, kao psi lutalice.

Dvojne kolone neprestano prolaze kroz kapiju, nestaju u raznim zgradama tvrđave, bez ikakvih naređenja i uputstava za razmještaj. Puni se tvrđava Marije Terezije srpskim vojnicima, samo za razliku što ovaj put ulaze ne kao pobjednici nego kao robovi.

Vidimo tamo ranjenike i tifusare bez reda, uz pomoć svoje familije ili vojnika dobrovoljaca nestaju u jednoj posebnoj zgradi.

Djedovi umorni, vjerovatno gladni, neveseli, uzrujani, posmatraju žalost ovolike vojske, naroda i ostalih grupacija.

„Evo me ponovo okovaše, kao 1917. godine“, djed Veko probudi iz razmišljanja ostale, „osjećam da gubim vazduk, nešto me guši“, kaže. „Ova Marija Terezija je stavila nešto u ovo kamenje koje ograđuje njene tvrđave. Kao da je znala da će jednog dana doći u nju Srbi da robuju. Bio sam sa vama na Mojkovcu, ali vi biste srećni, niko ne dopade ropstva nego moj otac Bodan i ja. E, kažem vam, ljudi, sve od Mojkovca pa do Nadmeđera tamo neđe u Mađarskoj, prošao sam dosta gradova i tvrđava, ali ovo čudo nijesam vidio. Vjerujem da su ovo kulučenjem radile srpske mišice, naš narod ođe po Hrvatskoj, a takođe i onaj prijeko Save. Ovo je veće čudo nego što je grad Smederevo kojega je Jerina radila kulučenjem svoga naroda.“

„Vjerujemo ti, Veko, živa istina, a evo smo došli da u njoj skapavamo.“

„Ljudi, ja mislim“, upada Branko, „nećemo mi ođe skapavati, možda hoćemo od gladi, ali ne od noža. Vidim ja da našu vojsku nijesu razoružali. Šta to znači? Vjerovatno će nas neđe drugo voditi, tamo u taj Jasenovac, jer kako znamo tamo imaju sprave za brzo likvidiranje, furune đe pale gas i žive ljude, tamo đe su na stotine hiljada Srba, Jevreja i Cigana likvidirali. Tamo nam pripremaju doček, a sve ođe šta se radi je prividna prikrivenost laži.“

„Imaš pravo, Branko“, upada Radovan, „vidite ljudi koliko ima ustaša možemo ih na prste prebrojiti. Jes, tu je pet-šest nekakvih crnogorskih ’vitezova‘, znači da skočimo na noge junačke, Marija Tereza ode u Savu.“

„Dobar si Radovane, nije njih mali broj ođe da nas plaše“, kaže Milija, „nego su tu da se prave fini, a okolo ovoga čuda i ove tvrđave kriju vojsku. Nijesu mutavi kao oni civili koje sretosmo na skeli, a i Miro nam reče da samo koriste ruku kao sredstvo govora. Dobro im je Miro dao ime – mutavci.“

„Ja sam umoran, hoću pokoja duši, a duša to traži“, opominje Miaile, „onda nema više rasprava. Vidite da je sunce nestalo, pada mrak, umor pritegao, a o gladi da i ne govorim. Bolujem od tuge što nemamo čime nahraniti ove naše mališane, ovu našu budućnost, a za drugo me briga, jer znamo što smo tu i zašto smo tu.“

Nas djecu su majka i mama namjestile, jedno uz drugo, pokrile raspalim šatorskim krilima. Noć nas je odvela u vječnost.

Niko ne poziva na pokret, vedro nebo pokrilo zgrade i tvrđavu Marije Terezije, sunce upeklo što nije odavno, uprlo zrake sa istoka i topi led sa duša umornih, ranjenih, bolesnih i iznemoglih. Ne možemo da prepoznamo prostor u koji smo juče stigli. Osvit zore i dana pokazuje nam gdje smo stigli i šta nas čeka.

Na kapiji na koju smo ušli, a i na drugoj koju smo kasnije vidjeli, ogromni tenkovi uprli vatrene cijevi u pravcu zgrada gdje se odmarala, i nije sanjala o svojoj sudbini, vojska vojvode Pavla. Umorni i gladni vojska i narod su zaspali zaboravljajući gdje smo upali. No, izgleda ustaše i Drljević nijesu spavali. Privukli ogromno naoružanje, redove ustaških bojnika sa jedne i druge strane kapija, na vrhu zidova razapeli šarce, pritegli automate, sve upereno protivu bijede. Veliko iznenađenje, velika promjena od juče. Nije Branko uzaludno rekao da je „ovo laž“, nema vojske, nema ustaša, znali su šta rade.

„Crni dane a crna sudbino, jesu li riješili da nas jutros likvidiraju?“ sa bolom i nekim prigušenim glasom Miaile opominje moje djedove.

„Ima toga, Miaile, ako naša vojska išta pokuša, mora izaći na ovaj otvoreni prostor, a braćo, pogledajte koliko je vojske gore na vrhu ovih ogromnih zidova, koliko je šaraca, mitraljeza, automatskog oružja, vidite tenkove, vidite redove do zuba naoružanih bojnika. Nema mogućnosti da se išta pokuša za izlazak iz ovog pakla. Gotovi smo“, napominje Milovan.

„Eno, naša vojska izlazi iz oni‘ kasarni, nešto su uznemireni, traže nekoga, a koga traže“, dodaje Milić, „nema više veći‘ oficira, nijesmo i‘ juče viđeli na prelasku Save. Možda su oni neđe sklonjeni, možda, odvojeni od vojske da ne prave uzbunu. Šta se dešava, to samo Gospod zna.“

„Kamo ga Branko?“ pripita Tomo. „Ne volim što nas je ostavio. Nije svejedno lutati po ovom zatvorenom kazamatu, treba da je sa nama a i tako mu je naređeno da bude sa familijom.“

„Kakav Branko Miketić izgleda, sa kožnim opancima, ispaljenim gaćama, pocijepanom bluzom, neobrijan, nepodšišan, neće mu niko ništa, izgleda kao stogodišnjak. Sigurno je otišao da čuje, da pita, da namiriše situaciju“, sa malim osmijehom dodaje Branko Đukić.

Baš mi bi žao kako Branko opisuje mog oca, ali nemam prava reći ništa, jer Branko govori istinu. Moj otac liči na robijaša, na prosjaka, najmanje liči na vojnika ili oficira, ali neka, samo da se vrati. Vjerujem, da tata zna šta radi iako nije više ni sa čim zadužen izuzev sa njegovom velikom familijom, no on je takav, navikao je i voli da se stara, voli da pogleda, da pripita, riječima po mogućnosti da ublaži bol, voli da utješi ako utjehe postoji.

Otvoreni prostor ove tvrđave ispunio se hiljadama vojnika, nastala je uznemirenost i zabrinutost, mašu rukama, puškama, prijete, skupljaju se grupice.

Tamo, na jedan tenk pope se ustaški oficir, maše rukom, zviždi pištaljkom, izgleda traži da se raja umiri.

„Onaj glavonja ima namjeru da nešto kaže“, upozorava djed Veko.

„‘Ajmo nekolicina tamo da čujemo šta nam ova sila sprema“, Milovan predlaže ostalima.

Milić ustaje: „‘Ajmo, ljudi, slažem se sa predlogom, ‘ajmo“.

Radovan, Gajo, Milić, pridružiše im se i istoričari. Naravno, i bez pitanja ustajem i ja sa njima. Polako se probijamo kroz redove uznemirenih naših vojnika, dok tamo onaj na tenku viče.

„Molim malo tišine, hoću da vam nešto kažem.“

Umiruje se Vojvodin odred, i mjesto da slušamo Vojvodu, evo hoće ustaša da nam čita prediku.

„Nemojte da se plašite ovog naoružanja, ovih tenkova, ove vojske. Tako nam je stiglo naređenje iz Zagreba, pa moramo biti spremni radi predostrožnosti, pošto će vas posjetiti predsjednik Crne Gore dr Sekula Drljević i u isto vrijeme preuzeti komandu nad vašom vojskom i civilima. Nemojte da se uznemiravate, sve je pod kontrolom. Sa njegovim dolaskom sutra će vaša situacija biti riješena. Dobićete nova naređenja za pokret i pravac vašeg kretanja. Prvo će napustiti tvrđavu jedan dio vojske, pa izbjeglice, pa onda ostala vojska. Mi sa vama nemamo ništa, samo činimo uslugu našem prijatelju a vašem komandantu i predsjedniku dr Drljeviću.“

Osjećam da ovaj govornik ima namjeru da nas još „tješi“, ali ga prekidoše „savezničke ptice“. Jeka avionskih motora uzdrma Mariju Tereziju. Ustaša skoči dole sa tenka i nestade. Tenkovi ne mrdaju, sve na gotovs. Naša vojska i narod se ne uznemiravaju, kao da se ništa ne dešava, naviknuti na bombardovanja i mitraljiranja čekaju na bombe, jer to bi bilo najbolje, bar da poginemo od „saveznika“, za čiju ljubav smo danas u rukama zločinaca.

Eskadrile jedna za drugom nas prođoše. Okolo njih eksplodiraju neke granate, malo zadime, prospu prašinu, ali ekskadrile nastavljaju svoj put. Nakon kraćeg vremena, daleko od nas čuju se teške i jake eksplozije. Mislimo da je sve prošlo, ne bombarduju nas.

Ali za eskadrilama jato manjih „ptica“, u niskom letu navalili na nas mitraljezima, kao orlovi na kokoške. Sipa po Mariji Tereziji ali sipa i po nama. Odskaču meci od pločnika, paraju ljudska tijela, čuju se udarci u nešto tvrdo, možda u tenkove, meci odskaču i prave takav zvižduk da se prolama prostor. Ustaški mitraljezi biju, paraju nebesa. Posebno su glasni mitraljezi sa tenkova, grokću. Ali ništa, avioni odleteše da im se ni repa ne vidi.

Smiri se tvrđava, zovu ljudi, plaču žene, skupljaju se grupacije. Traže se svoji. Naši vojnici skupljaju ranjenike i mrtve. Ustaše donose nosila. Kako se vidi, ustaše su više uznemireni od aviona nego Vojvodin odred. Izgleda „saveznici“ ih nijesu mnogo „čašćavali“ ovom vatrom koja nam stiže iz nebesa, kao što to rade od nas još od 1943. godine.

Mislio sam juče dok sam prelazio Savu, a bijela zastava predaje me gledala poprijeko, smijala se i korila me, da kad prođemo Savu, jedino je sigurno da će nas „saveznici“ ostaviti na miru. Ali sam se prevario. Izgleda „saveznici“ nemaju namjeru da nas puste na miru do poslednjeg.

Našli smo majku, mamu, Milijanu i Miraša gdje smo ih i ostavili. Nijesu ni oni uznemireni mitraljiranjem. Sa njima je i moj otac.

„Đe si bio, Branko?“ pita ga djed Veko.

„A gdje drugo, tata, tražio sam hrane za ovu djecu i hvala Bogu tamo na kapiju došla djeca iz okoline, donijeli hljeba, sira, jaja i prodaju. Objasnio sam ustašama da imam malu djecu, danima nijesu ništa jeli. Za moje iznenađenje, dozvoliše mi da izađem pred kapiju i da kupim nešto od hrane. Evo sam donio prilično dosta hrane, biće za sve nas da se malo potkrijepimo. U isto vrijeme jedan ustaša, po uniformi izgleda da je neki oficir, priča mi kako nam sutra dolazi Drljević u posjetu, tu će formirati njegovu vojsku. Izbjegli narod, vojska, tifusari trećepozivci neće biti likvidirani. Za naše oficire ne garantuje ništa, jer sve zavisi od Drljevića. Napomenu da će i ustaše skoro da napuštaju ovu tvrđavu, pošto su Rusi već navalili u njihovu Hrvatsku…

Pripita me zašto sam ovako bijedan. Bog me nauči pa mu odgovorih da sam bolovao tifus. Sad sam mnogo bolje, slagah, ali ne mari. Za spas i laganje je ponekada potrebno. Napomenuh takođe da imam petoro djece, gladne, bose, gole, od pet godina do četrnaest godina, takođe stare roditelje, rođake, nabrojih svega i svašta. Nije mnogo reagovao niti se sjekirao zbog mog žaljenja na nemaštinu, sleže ramenima, zavuče ruku u svoj kaput, izvadi ovu kutiju cigara, pruži mi, i mahnu rukom da idem, okrenu se da me ne gleda više. Shvatio sam da smo nas dvojica završili, pokupih ove stvari i evo stigoh živ i zdrav.“

Po prvi put vidim moje djedove, poslagani kao fišeci, nasmijani, premda su to bolni osmijesi, raspravljaju o sudbini, Milija se prihvati kresiva, trud uhvati vatru, djedovi jedan po jedan upališe cigare, dimovi počeše da kuljaju, kolutovi se okreću i hitaju gore ka plavom nebu, kao da smo pod nadstrešnicom u Rudom.

Toliko sam radostan što ih je moj otac iznenadio cigarama, jer njihovi osmijesi, njihove radosti, njihovo veselje je davno ostalo pod cerovima Vučjaka, razapeto na prostranstvima Majevice ili prosuto po ravnici Lijevča Polja. A evo danas u zidovima Marije Terezije se vesele jednoj cigari, koja čini taj jedan osmijeh, tu jednu radost, vječnost.

„Pa neka bude što biti ne može, ali ova cigara više vrijedi nego naš život“, sa dubokim uzdahom i kolutovima dima izlete Gaju iz dušnika.

„Slažem se, Gajo, ovo mi povrati dušu, ugasi glad, umiri živce“, kaže Milić, „znam i osjećam da mrzim onog koji nas je počastio, mrzim i ove cigare, ali u ovoj situaciji i ovoj bijedi, ipak moram reći da taj oficir ima neđe nešto ljudsko. Prvo je dozvolio Branku da kupi ‘rane za đecu, pa se onda i sažalio na Branka, bijednog, pocijepanog i ’preživjelog‘ tifusara i dao mu ove cigare. Moram ipak reći, ‘vala mu na poklon.“

„To je tačno i ljudski, Miliću, čovek se mora za‘valiti pa i najvećem neprijatelju ako učini neko dobro prije strijeljanja“, nadodaje Miaile. „Samrtniku se uvijek ispunjava želja, čaša vode, cigara, ili da vidi svoje dijete i slično. To je bilo i kod Švaba u Prvom ratu, ima takvi‘ primjera dosta. Nijesmo zaboravili kako je Franja dozvolio Bogiću Muketiću da zamijeni svog sina Ljuba na vješalima. To samo nema kod komunista, kod nji‘ nije postojala nikakava zamjena, nikakvo sažaljenje i nimalo osjećanja, a kad bi samrtnik tražio cigaru, dobio bi upaljenu cigaru sa vatrom okrenutom u usta, i to ako je samrtnik imao vremena da zatraži nešto prije strijeljanja ili vješanja.“