Savremena Istorija

Posle sedam decenija stavljen je pečat pravde na istorijsku istinu o generalu Draži Mihailoviću, ocenjuje Vuk Drašković. Ovo je veliki dan za pravo i pravdu, smatra Oliver Antić. Patrijarh o rehabilitaciji Draže Mihajlovića Patrijarh srpski Irinej izjavio je da bi želeo da epilog rehabilitacije komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini Dragoljuba Mihailovića bude ujedno i pomirenje srpskog naroda i da više ne bude ideoloških podela na partizane i četnike. "Ja bih želeo da epilog rehabilitacije Mihailovića bude ujedno i pomirenje srpskog naroda. I verujem da će tako biti", rekao je poglavar SPC za "Nedeljnik", pre odluke suda o rehabilitaciji. Govoreći o značaju rehabilitacije Mihailovića, patrijarh je naglasio: "Istina je spora, ali dostižna".

U šumama i potocima u okolini Ivanić-Grada smo se zadržali nekoliko dana. Cerove šume su nas čuvale od „saveznika“. Odmor je korišćen da bi se izvršilo prikupljanje zaostalih, iznemoglih. Čekalo se na vijesti, hoće li bar neko od nestalih uspjeti da nam se pridruži. Čekanje je bilo bolno i tužno, slabo se ko pojavljivao. Čekanje je uzaludno, pa kao i uvijek gubimo vrijeme, gubimo ljude, borce, gubimo i tanku nit nade. Moji djedovi ukopani u svojim mislima, vjerovatno misle o svom kraju, o Crnoj Gori, o svojim porodicama, o djeci, ženama, rođacima. Koračaju kroz misli vječnosti, marširaju maršutama voljno prihvaćenim, žive put kroz pakao. Koračaju svojim mislima na putu golgote radi vaskresenija, radi svetosavlja, radi vjere. Znam ja da su otišli sa ljubavlju da poklone svoje živote na oltaru časti. Otišli su kao Isus Hristos na svom putu raspeća. Krenuli su moji djedovi na put nepovratka sa vjerom za neku bolju budućnost. I evo ih, umorni, gladni, mlaćeni nevremenom, snijegovima, smrzlinama, kišama, mitraljirani, bombardovani, danas čame pod Drljevićevim kapama u potocima nepoznatih krajeva. Iz tih razmišljanja ih izvuče pojava mojih ujaka, Miloša i Boja Bandovića. Kao da nas sunce ogrija u ovim cerovim šumama. Radost koje riječi ne mogu opisati. Maminim licem se prosu vedrina kao da sunce, od kojeg se krijemo, pronađe njeno uvelo, iznemoglo i umorno tijelo. Ustade, vedro i veselo prilazi braći, a susret i zagrljaji liče na neku vječnost. Djedovi su ustali, ali ujacima ne prilaze, dozvoljavaju mami i nama ostalima da ih prvi pozdravimo.

Tadašnji pukovnik, potonji general, Dragoljub Draža Mihailović je 17. aprila 1941. godine rekao da ne priznaje okupaciju države, a ta ista država, ni sedam decenija kasnije, njemu ne priznaje da se borio protiv okupatora. Mihailović je prvi poveo borbu protiv nacizma, a poslednji će završiti boj protiv komunista. Oni, prefarbani, prepakovani i preobučeni i danas ratuju protiv njega, a njegov duh im se svuda priviđa, pa su zato besni i ljuti. Nesreća je bezbožnika što ne znaju da je duh nepobediv. General se nije borio za nebesku, već za evropsku Srbiju i ubijen je na montiranom komunističkom procesu zbog toga što je bio za demokratsku državu okrenutu Zapadu, čak i onda kada je taj Zapad nama okrenuo leđa.

Fotografija sa naslovne strane je svojevrsna repriza prvog postavljanja zastave na Rajhstag. Prvobitno postavljanje zastave i vojnika koji je to fotografisao nije zabilježeno. Originalna...