savremenaistorija

Posts

461 OBJAVE

Comments

10 KOMENTARA

Social

Press Online Republika Srpska Prijedor September 12, 2012 Milovan Malić (14), učenik 9. razreda OŠ „Branko Ćopić“ u Prijedoru, nedavno je završio svoju prvu knjigu, čija je tema četnički pokret, ali su male šanse da ona bude i objavljena. Kaže da je „Knjigu o Dražinim četnicima" napisao u želji da čitaocima argumentovano predstavi priču o Dražinim četnicima, jer se istina o ovom slobodarskom pokretu, koji je nepravedno satanizovan od komunista, još prećutkuje.
Na izlazu iz Okučana vojska je već u dvojnim redovima. Kažu da je to brigada „Vuk Mandušić“ majora Janičića. Nije važno čija je brigada, važno je da su to naši četnici, ponovo naoružani, idu pred nama, neka toplina podgrijava, ne gledamo u Drljevićeve kape, jer se nadam da u prsima ovih junaka još kuca srpsko srce. Lakši ranjenici i izbjegli narod se postrojavaju. Sve ide normalno kao po satu i rasporedu. „Naprijed, sokolovi“, kaže Radovan. „Evo, tačno je pet sati, krećemo po zagrebačkoj komandi, valjda će taj Drljević biti zadovoljan našom spremnošću, sve dok ga jednog dana ne uhvatimo za gušu“. „Daj Bože, iz tvojih ustiju, Radovane, pa u Božje uši“, kaže Radule. „Ne mogu da sumnjam u taj ishod“, sa blažim osmijehom proturi djed Ljubo kroz zube. „E, ko će kome doći glave, ne znam“, upade Branko, „ali se nadam da će njegova otići prva, jer ta poganska glava ne treba da je na ramenima“.
Osvanulo je vedro nebo još zakićeno jatima zvijezda koje trepere; polako nestaju sa izlaskom sunca, ostaviše nebesa čista kao suza, što se kaže kod nas u Vasojevićima. Sunce navalilo sa istoka, prska zidove kazamata Marije Terezije, ali visina zidova ne dozvoljava mu da pronađe bijedni odred vojvode Pavla. Ni ovog jutra sunce ne može da nas ugrije, na žalost dan dobar za posjetu naših „saveznika“. Djedovi već na nogama a na glavama, po naređenju Drljevića i Krivokapića, zimske kapuljače. Nestale šubare, nestale šajkače, nestale kokarde. Brkovi izgubili svoj izgled, nema kraćih brada koje su djedovi nosili u poslednje vrijeme, a razlog je bio jednostavan, nema se čim više brijati, pustili su kraće brade, mogli su ih uzdržavati makazicama, što je bilo lakše nego brijati tupim žiletima ili izglodanim britvama.
Već drugo jutro nam sviće u kazamatu Marije Terezije. Opet se kuriri raspršili po dvorištu kazamata, ne najavljuju pokret, nego zbor svih bijednika ukliještenih u čeljustima zidina i tenkovskih cijevi koje su uperene i gledaju na roj uznemirenih robijaša. „Zbor svih jedinica i ostalih grupacija pred glavnom zgradom kazamata“, kaže kurir. Prolazi vojska u tom pravcu, ali većina ne poklanja pažnju ovom naređenju, ostaju na svojim mjestima. „Ja neću da idem“, kaže tata, „ne interesuju me nikakve priče, nikakvi govori i predavanja. Pođite vas par Mirovih djedova i poslušajte šta će ti novi govornici servirati za ’doručak‘.“
Čekamo na brežuljku iznad desne obale Save, očekujemo da nam mutavac pokaže rukom da krenemo. Tamo, u pravcu gdje će nas voditi put, uzdiže se ogromna zgrada, ograđena visokim zidovima, a iza zidova vire krovovi u raznim oblicima, pokriveni crijepom crvenkaste boje. Tamni zidovi i veličina tvrđave zaprepašćuju. Ovako nešto nikada nijesam vidio. Da kažem, ovo je veliki grad, samo što je uhapšen zidovima, izgleda kao stočni tor, ali ograde nijesu baskije, nego kamen nasložen na kamen i drži grad u svojim šakama. Kad je ovo čudo ovoliko, mislim se, znači da je i ta Hrvatska ogromna zemlja, sa velikim gradovima, za razliku od naših varoši koje nijesu opkoljene zidovima. U naše varoši možeš da uđeš sa bilo koje strane. Možeš da zakucaš na vrata svakom domaćinu. Čak ni paščad neće lanuti na onoga koji kuca. A bogami u ovoj Hrvatskoj je sve nekako drugačije. Što se tiče početka i gledajući ovaj stijenama okovani grad u njoj je sve zabrinjavajuće. Ući u one zidine možda nije teško, ako te prime, ali izaći iz njih ne vjerujem da je lako. Vjerovatno samo kad jedan od ovih mutavaca pokaže rukom „napolje“.
Umoran, blijed, bez automata oko vrata, dva šaržera koji su stalno visili za njegovim pasom su nestali. Vojna kabanica osmuđena, prljava, nema je. Mjesto skoro raspalih cipela pritegnuti kožnjaci na nogama. Moj otac izgleda kao da su ga već ustaše ili partizani razoružali, skoro sve dobro skinuli sa njega i pustili ga da luta. Takav je do naše grupe stigao u jutarnje svitanje. Izgleda kao da je sve izgubio. Čudim se, tu smo svi pred njim, a on stao, luta pogledom i traži neku utjehu, krije pocrvenjele oči sigurno od dima, ako se negdje sinoć grijao, ili od plača, a zašto ne znam. Pogledom se ne zadržava ni na čijem licu. Maše jednom pa drugom rukom, maše, prevlači preko očiju. Pa, zaista moj otac plače. Spusti se kao neka krlja na mokru zemlju, zagrli rukama svoj vrat, povuče i spusti svoju glavu među koljena. Jeca, plače, ciči kao prebijeni pas. Uzdiše a kroz usta mu cure bale. Ja se uplaših, ustadoh i pravo među istoričare koji su nemo šutali i sa bolom prate šta se dešava sa našim ocem.

Recent posts

Recent comments

Живомир Р. Подовац on KO JE IZAZVAO PRVI SRPSKO-SRPSKI BRATOUBILAČKI RAT?
Живомир Р. Подовац on Srbi jedini streljali svoje glumce
Живомир Р. Подовац on Srpske tradicije u temelju Evropske Unije
Живомир Р. Подовац on PODSEĆANJA – DA SE NE ZABORAVE – MILAN TEPIĆ, major:
Pošteni pronalazač on Mučenička smrt đenerala Gavrilovića
Живомир Р. Подовац on JEDAN DOKUMENT IZ 1942.
Живомир Р. Подовац on Radoš Bajić: Ravna gora će promeniti Srbiju
Живомир Р. Подовац on Radoš Bajić: Ravna gora će promeniti Srbiju
Pošteni pronalazač on Mučenička smrt đenerala Gavrilovića
Pošteni pronalazač on Mučenička smrt đenerala Gavrilovića
Живомир Р. Подовац on Zloupotreba zaplenjene dokumentacije
Живомир Р. Подовац on Komandovanje generala Mihailovića
Живомир Р. Подовац on Napad Grbljana na Kotor – 1943.