savremenaistorija

Pred nama se otvara dolina Zlorečice i Lima. Balj ostaje na desnu stranu, u poluluku se savija sve više i više udesno. Padine Balja Lim je davno ocrtao i isklesao svoje korito, tamo u pravcu Marsenića rijeke i dalje. Sve se pojavi pred nama, Mali Krš, Veliki Krš, a Komovi iza njih podupiru nebesa. Komovi nijesu ništa veseliji nego što su bili prošle godine u oktobru, kada smo ih posljednji put vidjeli sa Čakora. Željevica se skučila, a sve uokvirilo staru i izlinjalu Andrijevicu, pogurenu nad Zlorečicom i Limom. Prosulo se proletnje sunce po njoj a ona zakovana za svoje vrleti, čeka na jadnike sa golgotskog puta. Mislim se, dočekaće samo mali broj nas, čak ni jednu petinu onih koji je napustiše prošle godine. Možda je u bolu, kao da zna kako se većina njenih građana neće više nikada pojaviti, na nekada njenoj jedinoj ulici, sa radošću, sa osmijehom, sa borbenošću i sa ljubavlju. Za nju i Gospoda nestala je plejada rodoljuba i vjernika. Moja draga Andrijevica, uvela, žalosna, pogurena, svjedok strijeljanja, jamarenja, svjedok najtežih događaja u njenom životu i svjedok svih neočekivanih čuda na koje nije naučila. Kao što je i ranije bila svjedok paljenja, rušenja, prolaza raznih neprijatelja sa mačem i vatrom, svjedok pljački i konfiskacija.

Umor je osvojio moju bijedu, noć je prolazila po svojoj volji. Bio sam i dalje u toplom Miloradovom neosjetnom zagrljaju. Toplina me je vraćala u san. Osjećao sam se vrlo dobro. Umor polako klizi iz svakog mog mišića. Miloradove prste sam često osjećao kako mile kroz moju kratku kosu. Čuo sam njegove tihe i umjerene uzdahe i kako toplim dahom miluje moj vrat. To me uspavljuje i ponovo me vraća tamo daleko, bespućima naše golgote. Tako je promicala moja noć. Tu i tamo sam čuo i druge kako uživaju u odmoru. Neko je hrkao, neko je zvao u pomoć. Neko plakao. Neko ljubio svoga koga nema pored sebe. Samo je mogla hladna i duga noć da sazna sve šta se radi u našoj kolibi. Noć na vrhu Čakora. Hladna, podmukla, neprijateljska noć, noć prijatelj nove vlasti, prožima i tiho se provlači kroz pukotine drvenih zidova, stiže do nas i sa nama se poigrava, smije nam se, ruga nam se kao pobjednik. Probudih se, ne čujem vojničke glasove. Ko zna gdje su. Nas su zamandalili u ovoj kolibi, a oni možda u onoj velikoj kućerini uživaju, piju, smišljaju kako će nas „biti i mučiti“. A kud će više biti kazni i maltretiranja nego što smo do sada prošli.

Nedaleko od naše barake gdje smo prenoćili žubori bistra i hladna Bistrica. Zvona sa crkve Pećke patrijaršije tiho i tužno zvone, ili se meni tako čini. Zvone, ali se u tom zvuku osjeća neki strah, nekakav pritisak, kao da bi željela da što jače zvone, ali ih nešto uznemirava, nešto ih guši, pritiska. Da li tuga i žalost za prošlim vremenima ili strah od nove vlasti, a možda se mole za nas i one nesrećnike koji ostaše u Titovim žicama u Mariboru. Narod u baraci ustaje, svi se krste uzdignute glave, gledajući visoko, gore ka nebesima, moleći se svako u sebi, svako na svoj način. Osjeća se tiha molba Gospodu, svetom Arhanđelu, svetom Savi, svetom Petru Cetinjskom, svetom Vasiliju Ostroškom. Majka Vasilija uzdiše, tiho izgovara svoju molbu Višnjem: „Za sve mrtve i žive, da Gospod podari svakom sreću i zdravlje a mrtvim rajsko naselje i vječni život u Nebeskoj Srbiji. Gospode, ‘vala što jutros čujemo Tvoj glas preko zvuka sveti‘ zvona našeg Cara Svedržotelja. ‘Vala ti, Gospode, na jutrošnjoj poruci spasa, mira i Božje ljubavi.“ Majka presta da se krsti, okrenu se put mame: „Anđo, ovo nešto znači jutros. Ova zvona, ovi topli zvuci mirosti, ovaj žubor Bistrice, kao da će sve biti bolje.“

Partizanski oficir, utegnut u englesku uniformu sa uskim pantalonama, bluze sa stotinu džepova, rukavima do šaka okićenih petokrakama i nekim poprečnim crvenim štraftama, pritegnut crvenim opasačem – pojavi se iznenada. Pištolj za pasom, na glavi titovka sa petokrakom. Usijane čizme, od njih sunce odskače. Pope se na jednu klupu, poziva nas da se okupimo i da slušamo. Narod poslušno prilazi. Čekamo na njegov govor. Pogleda okolo, nasloni desnu ruku na pištolj, vjerovatno da nam pokaže ko je vlast i ko ovdje komanduje. „Narode, za nekoliko sati da ste svi spremni za daleki put. O putu neću da vam mnogo govorim, samo znam jedno: da vam neće biti ništa teži nego onaj koji ste prošli dovde. Taj put koji ste prošli bio je uzaludan i nepotreban. Zašto ste ga prošli, to vi znate, nijesmo vas mi tjerali. Taj put je bila vaša volja i sila onih koji su vas gonili na tom putu... Ovaj put će biti nešto drugačiji, ko izdrži i preživi, ovaj put će vas voditi vašim mjestima, ko ne preživi, neka se priključi onima koji neće stići. Koji prežive i stignu u svoja mjesta, biće saslušavani od narodne vlasti. Ko nema krivice, i to dokaže, biće pušten na slobodu, ko je kriv, biće suđen, a visina kazne zavisi od učinjenih nedjela protivu partije, naroda i države. Oni koji su ostali u logoru, biće suđeni. Stigli su sudije, tužioci, branioci i sve će biti po zasluzi, jer naši sudovi su pravični.

Uplakani, žalosni, usamljeni, Milijana i ja pristigosmo djedo Veka i ostale. Mama prigrlila Miraša, pritegla ga u svoje naručje, uplakana i tužna prati povratnike. Ta moja bolesna i ožalošćena mama sva se nekako skupila, i smalila. Ne mogu da se načudim odakle joj tolika snaga i tolika moć da podnosi svoj bol, i svoje teške rane. Bože moj, kako ih podnosi a još i dalje pješači, pa još mora i Miraša da nosi. Oca je sahranila, devetorica braće i bratučeda nestaše joj u nepoznato. Milorad pođe sa ujacima, naš otac nesta u austrijskim vrletima da sa zvijerima dijeli divljine. Moja mama izgubi skoro sve što je imala, pa se vraća sa nas troje djece na milost i nemilost onima koji su je godinama maltretirali, psovali, pljuvali i nazivali je svakojakim imenima. Znači, njen bol je toliko veliki, rana na duši i srcu toliko duboko ukopana da nijesam u snazi i zrelosti da mogu da je razumijem, ili bar da u dubinu duše njene uronim i da je tješim. Ako sad ja, najstariji, nemam snage i moći da je tješim, a kako tek to mogu mala Milijana i mali Miraš. Ali mogu, i moram, da pamtim sve njene nesreće. Gledajući je srce me boli kako sa njezinim suzama curi i njen život iz njene duše.

Osta granični kamen, gazimo austrijsku zemlju. Osta naša jadna otadžbina za našim leđima da polako umire u kandžama naših jamara. Ostaše želje iza nas, osta Peovac, Vasojevići, osta Crna Gora u rukama bezbožnika da rade sa njom šta hoće. Osta Njegoš na Lovćenu da čami a vatre i vjetrovi sudbine da pale našu slavnu prošlost. Osta Marko Miljanov da sa svojim čojstvom i junaštvom tinja u mraku nove vlasti. Osta Miljan Vukov da gleda zlotvore šta rade sa našom vjerom, šta čine sa našim crkvama, šta rade sa slavnim spomenicima i braniocima pravoslavlja, krsta, Svetosavlja. Sve više i dalje grežemo kroz planinski povjetarac. Dan odmiče a noć se prikrada. Kao i uvijek, isto se ponavlja. Samo još da dođe momenat za duži odmor, da priklopim oči, pa sve drugo neka ide redom. Ušli smo duboko u šumu. Ostaše za nama jele i borovi, jedini svjedoci naših patnji, naše samoće. U divljini i rukama sudbine. „Momci“, obraća se tata ostalima, „možda bi bilo dobro da ovdje prespavamo, dosta smo zagazili na teritoriju Austrije. Valjda ovdje neće doći partizani“. Prihvatiše svi tatin prijedlog. Skupljaju trulinu lišća i ostalog šta je na zemlji. Prave nam ležaje sa gornje strane jela ili borova. Dekica nema, šatorskih krila nema. Što je na nama, to je čitavo bogatstvo. Odrasli skidaju svoje kapute, pokriše nas, a umor učini svoje.