savremenaistorija

Ustavni sud Srbije proglasio neustavnim pojedine odredbe zakona iz 2005. godine. Ne mogu da koriste borački i porodični dodatak, ličnu invalidninu Vladine uredbe o načinu ostvarivanja prava pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta u oblasti boračko-invalidske zaštite iz 2005. godine nisu u saglasnosti sa ustavom i Zakonom - zaključio je Ustavni sud. Ova odluka logična je posledica ukidanja delova Zakona o pravima boraca i vojnih invalida još pre nekoliko meseci, objašnjavaju "Novostima" u Ustavnom sudu. Ovaj sud proglasio je neustavnim odredbe prema kojima su borci NOR-a osobe koje su stupile u Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno Ravnogorski pokret pre 1. januara 1944. godine za muškarce, odnosno pre 1. januara 1945. za žene, a učestvovali su u ratu do 15. maja 1945. godine. Članovi Ravnogorskog pokreta, prema odluci USS, nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu, borački dodatak, ličnu invalidninu, dodatak za negu i pomoć, ortopedski dodatak, pravo na banjsko i klimatsko lečenje. Oni su ostali i bez prava na ortopedska i druga pomagala, porodičnu invalidninu, naknade za vreme nezaposlenosti, putničko motorno vozilo, porodični dodatak... Članovi Ravnogorskog pokreta imaju pravo na penziju i profesionalnu rehabilitaciju, besplatnu i povlašćenu vožnju. Protiv Ustava je i pravo na dobijanje ravnogorske spomenice. Protivustavne i protivzakonite su i one odredbe koje definišu partizane, odnosno pripadnike JNA kao borce koji su ušli u rat od 12. septembra 1944. do 15. maja 1945. godine. Sud je odbacio zahtev da se obustavi izvršenje pojedinačnih akata i radnji koje su preduzete na osnovu odredaba ove Uredbe. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.290.html:399065-Manja-prava-Ravnogorcima

Pred nama se otvara dolina Zlorečice i Lima. Balj ostaje na desnu stranu, u poluluku se savija sve više i više udesno. Padine Balja Lim je davno ocrtao i isklesao svoje korito, tamo u pravcu Marsenića rijeke i dalje. Sve se pojavi pred nama, Mali Krš, Veliki Krš, a Komovi iza njih podupiru nebesa. Komovi nijesu ništa veseliji nego što su bili prošle godine u oktobru, kada smo ih posljednji put vidjeli sa Čakora. Željevica se skučila, a sve uokvirilo staru i izlinjalu Andrijevicu, pogurenu nad Zlorečicom i Limom. Prosulo se proletnje sunce po njoj a ona zakovana za svoje vrleti, čeka na jadnike sa golgotskog puta. Mislim se, dočekaće samo mali broj nas, čak ni jednu petinu onih koji je napustiše prošle godine. Možda je u bolu, kao da zna kako se većina njenih građana neće više nikada pojaviti, na nekada njenoj jedinoj ulici, sa radošću, sa osmijehom, sa borbenošću i sa ljubavlju. Za nju i Gospoda nestala je plejada rodoljuba i vjernika. Moja draga Andrijevica, uvela, žalosna, pogurena, svjedok strijeljanja, jamarenja, svjedok najtežih događaja u njenom životu i svjedok svih neočekivanih čuda na koje nije naučila. Kao što je i ranije bila svjedok paljenja, rušenja, prolaza raznih neprijatelja sa mačem i vatrom, svjedok pljački i konfiskacija.

Umor je osvojio moju bijedu, noć je prolazila po svojoj volji. Bio sam i dalje u toplom Miloradovom neosjetnom zagrljaju. Toplina me je vraćala u san. Osjećao sam se vrlo dobro. Umor polako klizi iz svakog mog mišića. Miloradove prste sam često osjećao kako mile kroz moju kratku kosu. Čuo sam njegove tihe i umjerene uzdahe i kako toplim dahom miluje moj vrat. To me uspavljuje i ponovo me vraća tamo daleko, bespućima naše golgote. Tako je promicala moja noć. Tu i tamo sam čuo i druge kako uživaju u odmoru. Neko je hrkao, neko je zvao u pomoć. Neko plakao. Neko ljubio svoga koga nema pored sebe. Samo je mogla hladna i duga noć da sazna sve šta se radi u našoj kolibi. Noć na vrhu Čakora. Hladna, podmukla, neprijateljska noć, noć prijatelj nove vlasti, prožima i tiho se provlači kroz pukotine drvenih zidova, stiže do nas i sa nama se poigrava, smije nam se, ruga nam se kao pobjednik. Probudih se, ne čujem vojničke glasove. Ko zna gdje su. Nas su zamandalili u ovoj kolibi, a oni možda u onoj velikoj kućerini uživaju, piju, smišljaju kako će nas „biti i mučiti“. A kud će više biti kazni i maltretiranja nego što smo do sada prošli.

Nedaleko od naše barake gdje smo prenoćili žubori bistra i hladna Bistrica. Zvona sa crkve Pećke patrijaršije tiho i tužno zvone, ili se meni tako čini. Zvone, ali se u tom zvuku osjeća neki strah, nekakav pritisak, kao da bi željela da što jače zvone, ali ih nešto uznemirava, nešto ih guši, pritiska. Da li tuga i žalost za prošlim vremenima ili strah od nove vlasti, a možda se mole za nas i one nesrećnike koji ostaše u Titovim žicama u Mariboru. Narod u baraci ustaje, svi se krste uzdignute glave, gledajući visoko, gore ka nebesima, moleći se svako u sebi, svako na svoj način. Osjeća se tiha molba Gospodu, svetom Arhanđelu, svetom Savi, svetom Petru Cetinjskom, svetom Vasiliju Ostroškom. Majka Vasilija uzdiše, tiho izgovara svoju molbu Višnjem: „Za sve mrtve i žive, da Gospod podari svakom sreću i zdravlje a mrtvim rajsko naselje i vječni život u Nebeskoj Srbiji. Gospode, ‘vala što jutros čujemo Tvoj glas preko zvuka sveti‘ zvona našeg Cara Svedržotelja. ‘Vala ti, Gospode, na jutrošnjoj poruci spasa, mira i Božje ljubavi.“ Majka presta da se krsti, okrenu se put mame: „Anđo, ovo nešto znači jutros. Ova zvona, ovi topli zvuci mirosti, ovaj žubor Bistrice, kao da će sve biti bolje.“

Partizanski oficir, utegnut u englesku uniformu sa uskim pantalonama, bluze sa stotinu džepova, rukavima do šaka okićenih petokrakama i nekim poprečnim crvenim štraftama, pritegnut crvenim opasačem – pojavi se iznenada. Pištolj za pasom, na glavi titovka sa petokrakom. Usijane čizme, od njih sunce odskače. Pope se na jednu klupu, poziva nas da se okupimo i da slušamo. Narod poslušno prilazi. Čekamo na njegov govor. Pogleda okolo, nasloni desnu ruku na pištolj, vjerovatno da nam pokaže ko je vlast i ko ovdje komanduje. „Narode, za nekoliko sati da ste svi spremni za daleki put. O putu neću da vam mnogo govorim, samo znam jedno: da vam neće biti ništa teži nego onaj koji ste prošli dovde. Taj put koji ste prošli bio je uzaludan i nepotreban. Zašto ste ga prošli, to vi znate, nijesmo vas mi tjerali. Taj put je bila vaša volja i sila onih koji su vas gonili na tom putu... Ovaj put će biti nešto drugačiji, ko izdrži i preživi, ovaj put će vas voditi vašim mjestima, ko ne preživi, neka se priključi onima koji neće stići. Koji prežive i stignu u svoja mjesta, biće saslušavani od narodne vlasti. Ko nema krivice, i to dokaže, biće pušten na slobodu, ko je kriv, biće suđen, a visina kazne zavisi od učinjenih nedjela protivu partije, naroda i države. Oni koji su ostali u logoru, biće suđeni. Stigli su sudije, tužioci, branioci i sve će biti po zasluzi, jer naši sudovi su pravični.

Uplakani, žalosni, usamljeni, Milijana i ja pristigosmo djedo Veka i ostale. Mama prigrlila Miraša, pritegla ga u svoje naručje, uplakana i tužna prati povratnike. Ta moja bolesna i ožalošćena mama sva se nekako skupila, i smalila. Ne mogu da se načudim odakle joj tolika snaga i tolika moć da podnosi svoj bol, i svoje teške rane. Bože moj, kako ih podnosi a još i dalje pješači, pa još mora i Miraša da nosi. Oca je sahranila, devetorica braće i bratučeda nestaše joj u nepoznato. Milorad pođe sa ujacima, naš otac nesta u austrijskim vrletima da sa zvijerima dijeli divljine. Moja mama izgubi skoro sve što je imala, pa se vraća sa nas troje djece na milost i nemilost onima koji su je godinama maltretirali, psovali, pljuvali i nazivali je svakojakim imenima. Znači, njen bol je toliko veliki, rana na duši i srcu toliko duboko ukopana da nijesam u snazi i zrelosti da mogu da je razumijem, ili bar da u dubinu duše njene uronim i da je tješim. Ako sad ja, najstariji, nemam snage i moći da je tješim, a kako tek to mogu mala Milijana i mali Miraš. Ali mogu, i moram, da pamtim sve njene nesreće. Gledajući je srce me boli kako sa njezinim suzama curi i njen život iz njene duše.