Probudih se, ne čujem vojničke glasove. Ko zna gdje su. Nas su zamandalili u ovoj kolibi, a oni možda u onoj velikoj kućerini uživaju, piju, smišljaju kako će nas „biti i mučiti“. A kud će više biti kazni i maltretiranja nego što smo do sada prošli.
Čuh Miraša, uzdrhtalim glasom žali se mami kako mu je zima. Mama polako pomjera ćebe i guči ga, uvlači ga u svoja njedra. „Sada će ti biti toplije. Spavaj, dušo moja, spavaj. Ko zna kada će nas probuditi za polazak“, nastavlja mama. „Spavaj, oči moje, muko moja“, sve tiše i lakše se čuje dok ne prestade.
„Ustajte, narode. Ustajte! Brzo, brzo, nemamo vremena za čekanje. Dalek je put pred nama. Ustajte, profuge, dosta je bilo odmaranja.“
Budimo se, jer to bijaše gromki glas nekog vasojevićkog đilkoša, ako je Vasojević, a možda i nije. Ko zna. Imamo vremena da saznamo ko je.
Komešanje u kolibi. Drugi, ali sličan glas se čuje iz susjedne kolibe. „Ustajte, đikani, ‘ajde na noge, profuge. Ustajte!“
Probudio sam se i kao od nekog straha već sam bio na nogama. Podižem ranac i hoću da ga stavim na leđa. Milorad me opominje da nijesam pokupio stvari koje treba da idu u Zorin ranac.
„Miro, ti već zaboravi svoju obavezu. Kao što znaš, svako ima da vodi računa o svojim stvarima. Ti već imaš deset godina, već stasao za ženidbu a zaboravljaš svoje dužnosti“, nežno ali tužnim glasom nastavlja.
Nazivaju nas kojekakvim imenima kao da ih vade iz pripremljene torbe: narode, đikani, izdajnici, a dobro se vidi da su u koloni samo žene i djeca. Najstarija muška glava ima 15 godina. Ustaje narod, svako ovlaš treska prnje koje i kakve ko ima i naslaže ih u torbe ili rance.
Mama pita Miketu: „Pile“, kako su ga zvali iz milja, „ima li kod tebe još malo hljeba da vam podijelim prije nego krenemo?“
Miketa vadi što je bilo i pruža mami. „To je sve, Anđo.“
Mama lomi parčad hljeba.
Pošto je Miketa bio blizu nje, mama mu pruži njegov dio. On odbija: „Neću, Anđo, moramo ostaviti za Miraša, Milijanu i Mira. Ja mogu i bez hrane. Nijesam gladan.“
„Uzmi, uzmi, Miketa, molim te. Ima za svakog po malo, pa ćemo viđeti za kasnije. Možda će nam nešto ovi kurjaci ponuditi.“
„Ne, neću, hvala.“ I odbi svoj dio, diže ranac i pridržava majku Vasiliju da ustane. Majka, umorna, a čini mi se nije ni spavala jer su je misli preko noći vratile Andrijevici, Peovcu, i svima onima koji nijesu bili tu sa nama. Mislila je na onog Vojvodića koji je pripita: „Jesi li ti Brankova majka?“… „Doći će i on na naš narodni sud. Platiće svoje dugove.“ Tako da majka Vasilija nije sklopila oči čitavu noć, kako sama reče.
„Ova noć je bila vječna. Nijesam se mrdala, nijesam skoro ni disala nego u svojoj duši, u svom srcu, molila se Gospodu za sve nas i nji‘ izgubljene. Đeco, danas ćemo proći kroz mnoga sela i zgarišta. Danas ćemo videti čuda neviđena, spaljene kuće, košare, vajate. Danas ćemo osjetiti tešku ranu koju je naš narod preživio u ovom ratu. Viđećete šta su ’braća i prijatelji‘ Šiptari, kako ih partizani nazivaju, radili u našim krajevima.“
„Idemo polako“, kaže majka, ali, Bogami, teško poče da korača. Sigurno su joj se noge ukočile, tijelo utrnjelo, ali naravno i bez ikakve volje krenu naprijed, zaljulja se, pade na stražnjicu. Miketa i Milorad priđoše, uhvatiše je ispod pazuha, odigoše je. Duboko uzdahnu starica: „O Bože, koliko ću ovako?“
Izlazimo, ali se svi okrećemo da vidimo šta je sa majkom. Uz njihovu pomoć i ona stiže do vrata.
Sa obje strane vrata stoji po jedan vojnik. Onaj sa desne strane pogleda na majku i onako grubim glasom i osorno poče da viče:
„’Ajde, baba, šta si se umrtvila! Mogla si sa Pavlom do Slovenije da sretneš kralja, a sada si, kada ideš kući, iznemogla. Požuri, nema čekanja. Danas ćeš stići u Andrijevicu. Danas je pazarni dan pa će vam biti veliki doček. Dolje vas čekaju, ali, baba, ne više četnici i kraljevci, nego nova vlast. Prava, narodna vlast. Nema više bogataša kao što si ti bila sa mužem i svekrvom, svi ćemo biti isti, ravni kao nikada prije. A vi, profuge, treba da se učite o novoj vlasti, da naučite šta znači narodna vlast. Pa zato požuri, baba. A tvoji sinovi i unuci će to odmah da nauče, pa će tebi objasniti. Brzo ćeš, baba, zaboraviti kralja i Pavla i sve te izdajnike koje smo proterali iz ove socijalističke zemlje, zemlje radnika, seljaka, zemlje komunizma.“
Majka povijene glave prolazi pored njega i ne obraća pažnju, a vjerovatno i ne dozvoljava da čuje ovog govornika. Prođe, pa onako gledajući u zemlju, a malo povijena, škripi zubima i čuh njene nerazumljive odgovore: „U‘, u‘, u‘“, kaže ona, „šta doživjesmo“.
Vidim redove sirotinje kako se polako otežu iz koliba. Jedno stotinak metara smo ispod vrha Čakora, tako da više ne vidimo ništa put Peći i tamo put prokletog Kosova. Ali zato se otvorila dolina put Velike, Murine i dole dolinom Lima put Andrijevice. Skupljamo se u gomilu kao poslušno stado ovaca. Vojnici okolo nas. Ima ih oko petnaest „vitezova“ u nekim izlizanim uniformama. Svi imaju titovke na glavama, a na njima pobodene petokrake. Neki na jednu, a drugi na drugu stranu, nakrivili ih kao da se nameštaju da nas te petokrake gledaju poprijeko.
A i ja njih gledam na isti način. Suočavamo poglede. I prosto ne dozvoljavam da spuste moj pogled ka zemlji. Gledamo se. One likuju, a ja gledam u njih i grčevito se odupirem njihovom pogledu. Izgleda, gledaćemo se dugo vrijemena ako ostanemo živi. Vjerujem, gledaćemo se uvijek prekorno, one ponosne, a ja možda čemeran i pobijeđen.
Jutro hladno. Vjetar duva sa Čakora. Iako je kasno proleće, ipak na onim vrletima kao da je pozna jesen, kao prošle godine kad smo išli preko Čakora, u oktobru mjesecu tamo za Grčku. Sunca još nema. Ono dolazi sa istoka. Treba mu dosta vremena da se popne na ove vrhove kako bi nas pronašlo i ugrijalo jutarnjim zracima. Da nam ulije malo toplote, kroz nju dâ snage za ovaj put.
Nije se dugo čekalo. Onaj Vojvodić se odvoji i laganim koracima stiže do jednog brežuljka. Okrenu se ka nama. Popravi titovku. Priteže je još dublje na svoju glavu, prođe lijevom rukom preko brkova koji ne bijahu baš junački, vasojevićki, orlovski. Kao da su i oni izgubili vrijednost brkova Vasojevića i predali se sudbini nove vlasti. Ili su se možda osjećali tužno pod titovkom i petokrakom.
Brkovi su naučeni da se nose pod krunom, pod srpskom zastavom, pod junačkim nosom sa orlovskim razmakom. Naučeni da se nose na glavama koje su počivale na junačkim ramenima, viteškim prsima, ponosnim obrazima. Sa tim brcima junaci su ljubili Časni krst, zaklinjali se Bogu i svetom Savi. U bitkama junaci se zaklinjali junacima da niko neće nikoga izdati: „Brkova mi, do poslednjeg časa i moje moći ostaću sa vama, a vjeran Krstu i Bogu.“
Brkovi su nekada bili čast i ponos junacima. Brkovi su nivljeni. Brkovi su rasli junacima sa ramena na rame. Brkovi su izgledali na junačkom licu kao da se soko spustio na tom mjestu, raširio svoja krila i tu sjedi i junaka čini ponosnim. Brkovi su rasli, savijani, motani, neki pravo, neki uvijeni, neki rastezani da bi dorasli do ramena.
Prođe Vojvodić desnom rukom preko desnog brka, a lijevom rukom preko lijevog brka. Ali brkovi kao brkovi, uznemireni, vraćaju se opet u nekom neredu. Nešto im ne bijaše dobro pod tim nosom. On ih miluje, mazi, a oni se vraćaju opet na staro mjesto. Prosto, nekako štrče i kao da se udaljavaju od kože iz koje su izrasli. Brkovi, brkovi, čudna stvar.
Ti me brkovi vratiše u bosanska bespuća kojima smo gladni, žedni, umorni, zavijeni u snijegu prolazili. Pred mojim očima se izdabrio naš djed Peko. Sila od čovjeka. Ne baš mnogo visok, ali kao da se kamen odvalio od komskih stijena i načinio „đedo Peka“. Ramena, što kažu, dva metra. Stoji preda mnom, a brkovi sa ramena na rame. Izgledaju i u tim teškim vremenima kao da je naš djed prislonio orla sa Komova na svoja ramena. Brkovi časti i poštenja spustili se na junačka ramena. Prosijedi, umorni, isprskani snijegom, pokriveni injem, a djed mahne desnom pa lijevom šakom, raznese snijeg i led. Brkovi se vraćaju ponovo u skromnom redu. Htjedoh da djedu skočim u naručje, da ga poljubim u brk. Ali, snovi nestaše. Djed ode u vječnost. A ja opet u ovoj gomili sirotana čujem glas Vojvodića.
„Vi znate gdje ste bili, sa kim ste bili, koga ste tražili. Vi znate odakle se vraćate i kuda idete. Teško da vam oprostimo, jer vaši grijesi i grijesi onih sa kojima ste bili, bili su veliki i neopravdani. Njih ćemo da protjeramo iz naše komunističke narodne zemlje. A vi ćete odgovarati za svoja nedjela. Vi ćete svi pred narodni sud, pa šta bude. To ćemo da vidimo. Jutros idemo za Andrijevicu. Danas je ponedeljak, znate da je danas pazarni dan. Narod će izići u grad da slavi, jer mi sada slavimo svakog dana našu pobjedu, a posebno pazarnim danom, slavimo pobjedu koju smo dobili u ratu na čelu sa velikim vođama komunizma, Staljinom, Titom, Mošom, Đidom i svim drugima…
Dobili smo rat našim teškim naporima, stradanjima, ali ne žalimo žrtve, jer na njihovim kostima će rasti nova sloboda. Pobijedili smo vas četnike, te čuvene koljače i razbojnike, te otpadnike svoga naroda. Izvojevali smo pobjedu i vi ćete danas sigurno stići da vidite kako se slavi pobjeda. Narod andrijevačkog sreza, i malo i staro, i borci Titove revolucije će vas sačekati da vas pozdrave i ’bratski‘ dočekaju. Vjerujem, doček će biti ’slavan i veliki‘. Tako, sad na put da ne bismo propustili to veličanstveno dočekivanje izroda i izdajnika. Moramo da požurimo.“
„Ej ti, Baboviću, ‘ajde kreni, a za tobom svi. Tamo na ćošku te kolibe ćete prolaziti i svako će dobiti po parče hljeba, smatram da će vam to biti dosta do Andrijevice.“
Babović se uputi u rečenom pravcu i kolona živih leševa poče polako da se stvara. Negdje po jedno, a negdje po dvoje. Kolona poče da vijuga. Kolona prolazi, svako primio parče hljeba. Sa njim nije bilo ništa ponuđeno. Nijesmo se ni ovome nadali. Dobro je.
Prolazim, primam pruženo parče hljeba. Niti je crn, niti bijel, niti kukuruznjak. Nekako sivkaste boje. Vrlo tvrd. Malo kiseo. Ne znači pokvaren. Naravno, u hodu niz brdo zagrizoh prvi zalogaj. Oh Bože, tvrd, kiseo, ali glad je jača od svega. Zbilja, u tom momentu prođoše mi teške misli našeg kružnog putovanja, od Andrijevice do Slovenije i natrag.
Glad, to su muke, glad, to je najveći neprijatelj ljudskog bitisanja. Glad, to je najveći neprijatelj ljudskog opstanka. Glad je najveći neprijatelj postojanja.
…Neprijatelj ubija, kolje, kida komade, guli kožu, vadi oči, lomi ruke, noge. Prebija, ubija Boga u tebi. Ali, dok si svestan, vidiš mučitelja. Prkosiš mu svojim podnošenjem muka. Tjeraš ga da te još više mrzi. Nagoniš ga da te sve više i više muči. Vidi da si jači od njega iako ti duša polako pod teškim mukama ispada. Ali on i dalje bije, mlati, čupa, dere, kida.
Ali, glad je najveći neprijatelj. Čovjek i glad nijesu prijatelji. Oni su od postanka pa do danas najveći neprijatelji. Glad nije rođak, glad nije brat po krvi. Glad nije otac ili brat ili sin. Glad je glad. A ovi što nas tjeraju gladne, što nas hrane njemačkim tvrdim hljebom, to su naše komšije, naši rođaci, naši prijatelji. Oni ne kao glad, nego kao pobjednici hoće da nas ogladne, da znamo ko su oni. Da znamo da i ovim njemačkim hljebom oni gospodare. Hoće da nas kazne njemačkih hljebom. A oni su preživjeli njihovu revoluciju na tom hljebu. To im je manje-više bila hrana u njihovoj revoluciji. Pojeli su dosta tog hljeba i konjetine iz konzervi.
Mislim, ali ćutim i grizem tvrdi hljeb. Polako ga prebacujem sa zuba na zub, spuštam ga sa prednjih na zadnje. Pljuvačka pomaže i polako odžvakan spušta se kroz ždrijelo dole kroz grknjan i dalje put stomaka. Oči se napregle, usni mišići se skupljaju i opružaju u onom pravcu kuda se zagriženi komad kreće. Bože, prilično je dugo trajalo dok sam svoj komad sredio i dok sam ga poslao dole da zadovolji potrebe organizma u mojoj utrobi.
Kolona klizi niz Čakor. Stižemo na džadu. Nailazi selo Velika. Na džadi se malo više skupismo u grupama i poče priča, ali dosta tiha da ne bi pratioci čuli.
Janko Kićović ponovo među nama
Majka Vasilija malo tužnim glasom sa više uzdaha kaže: „Odavde do Andrijevice juna 1943. a i maja 1944. Šiptari sa Kosova i Meto‘ije su napravili najveći zločin koji se mogao zamisliti ođe u našim krajevima.“
„Jes, Majko, ti si u pravu, ali nemoj da se zamaraš“, kaže Milorad i nastavi: „Ja znam dosta o tome. Mi smo tada bili u Srbiji. Naše četničke snage su napustile ove krajeve pod komandom Dušana Arsovića, poslije bitke za Berane. Povlačili smo se preko Berana i Sandžaka. Morali smo napustiti ove krajeve pod pritiskom komunista. Poslije našeg napuštanja, jake njemačke snage preko Kosova, Metohije i Čakora ovladale su ovim krajevima. Njihove jedinice ’Princ Eugen‘ dozvolile su da se njima pridruže i jedinice Kosovara ’Skender beg‘ koje su pratile Njemce kao lešinari. Dok su Njemci potiskivali komuniste, za njima su Šiptari pravili nečuvena djela…
Tvrdi se da je u samoj Veliki poubijano preko sedam stotina pedeset staraca, žena i djece. Palili su kuće, štale, ambare a u žive vatre bacali nezaštićeni narod. Silovali su mlade djevojke pa ih onda bacali u vatru da se peku. Kocima su nabijanjem u stomak ubijali trudnice. Punili su ovu ili onu kuću sa djecom pa je palili. Majke su skakale u živu vatru da bi vadile male sokoliće. Tu i tamo djeca su pokušavala da pobjegnu ali su ih najradije zaustavljali rafalima svojih automata. Priča se da je jedno dijete spasilo svoj život ispod ubijene svoje babe…
Ubice su hvatale žrtvu po žrtvu, za kosu, za vrat, za mišku, svrstavali bi ih po veličini. Naredili bi da se ne mrdaju dok se malo ne udalje. Onda bi se naglo okretali i rafalima iz automata kosili polje mladosti. Po oborima se u lokvama grušala krv pomiješana sa prašinom, pijeskom, ili slamom, zavisilo je gdje je ko zlostavljan i ubijan. Ovo su pričali preživeli starci poslije našeg povratka iz Srbije“, nastavlja Milorad.
„Šiptari su pokupili ovce, goveda, konje. Ponijeli sve što se moglo nositi. Drugo su sve zapalili. Ova tragedija Velike ostaće za vječna vremena da se o njoj priča kao jednom od najvećih pokolja u istom danu, 28. jula 1944. Zbog ovog slučaja“, dodaje Milorad, „vojvoda Pavle je, boreći se sa svojim četnicima protivu muslimana u Sandžaku, razbio njihove jedinice koje su bile dio ustaških snaga. Tako ih je potukao da pijučni skoro nije ostao živ. Valjda je vojvoda u toj bici mislio na Veliku i tu tragediju i pokušao da bar donekle utješi bol ovih krajeva“, kaže Milorad i nekako se zagrcnu, pa presta da govori…
Ja sam mu se primakao vrlo blizu da bih čuo ovu priču. Žalosnu priču koje ću se sjećati dugo vremena.
Miljeli smo polako džadom sve više put Murina. Sa obadvije strane puta vidjela su se zgarišta zapaljenih kuća. Tu i tamo u zidinama pokrivenim granama bilo je naroda. Mnogi su stajali pred zgarištima i gledali put nas. Niko nije reagovao. Nije bilo mahanja rukama, nije bilo pozdrava. Nikakvi znaci mržnje ili ljubavi prema nama nijesu pokazivani… Kao i na čitavom putu, tako i sada, skoro svako pognute glave gleda pred sobom i korača gledajući u svoje korake kao jedine prijatelje. Prašina se mota okolo stopala kao da hoće da nas veže za put koji smo umorno gazili.
Sunce se već pojavi nad Čakorom. Obasja i nas. Poče moj ranac da se topli, a kroz njega toplota stiže do mojih leđa. Tu i tamo po koja krivina na lijevo kada nas sunce udara u lice, pa druga na desno te nam ono ponovo grije leđa. Prašina se penje uz naše noge sve više i više dok je ne osjetih u ustima… Ne znamo koliko je sati i koje je vrijeme. Ali to nije važno jer nam i ne treba da znamo. Imamo najviše vrijemena, a u tom vrijemenu preostalo nam je i dalje samo da proturamo nogu pred nogu.
Ači, znam da smo svakim korakom naprijed bliži za jedan korak našoj kući. Premda je veliko pitanje da nas možda ti koraci ne vode sve bliže i bliže teškim danima. „To je veliko pitanje“, kažem samom sebi. Ne želim da se ni sa kim savetujem u vezi sa tim. Da pitam, mogao bih dobiti loš odgovor. Tako riješih da to pitanje zakopam duboko u sebi i da nastavljam svojim koracima ka tom nepoznatom.
Planine sa svih strana, a dolina Lima se pružila u nedogled. Jedan dio vojnika su na čelu kolone, a drugi na začelju. Ne maltretiraju nas mnogo. Bave se sobom. Vojvodić nekada prođe pored nas put čela, a nekada ga mi razminemo, on stoji pored puta i čeka kraj kolone. On bi obično stao sa strane, gledao u nas, sa rukama na zadnjici, bez riječi. Sigurno je mislio: „Što i ovu bijednu kolonu nijesu crnogorski komunisti likvidirali gdje i sve ostale?“, ili glasno kaže: „Što nijesu bandu protjerali na zapad?“
Ne vjerujem da nas žali, jer to je pokazao na vrhu Čakora prije kretanja. Obično bi povukao prstima preko svojih brkova. Ponekada bi zabio nos među palcem i kažiprstom, potegao ga i izbacio slinu i prljavštinu. Onda bi istom šakom popravio titovku, nakrivio je na jednu stranu. Titovka je vrlo plitka kapa, tako da se lako klizi iz jednog položaja u drugi. Plitka kapa sa petokrakom. Plitka, a ta se riječ samo upotrebljava u našem kraju, kao plitka kapa i pamet plitka.
Pomislih: kad on prođe sa ovim ceremonijalom, čišćenjem nosa, čišćenjem prstiju o titovku i vraćanjem šaka na stražnjicu… e, sada je spreman za narednih nekoliko kilometara. Hm, nasmejah se sam u sebi.
„Evo Lim“, reče Miketa, „znači, skoro ćemo na Murinu“.
„Ja, eto Lim“, kaže majka Vasilija. ‘„To su moji krajevi. Tu sam đevovala. Tu preko Lima, gore na Pepiće, imali smo imanja, kuće. Velika familija Labana, potomstvo velikog Zelja Labana. U onim brdima, tamo“, pokazuje rukom, „čuvala sam ovce. Tamo su naše njive, livade, pašnjaci. Bilo nas je tri sestre i dva brata. Ja sam najstarija. Onda Đuka, Vaso, Savo i Ikonija. Za Sava ne znamo ništa otkako je počeo rat. Vasa ubiše komunisti 1941. Vaso je bio njihova prva žrtva u Vasojevićima. Ubiše ga mučki, kučke. Vaso je bio veliki oficir, junak kao i otac mu. Labani su držali, čuvali, branili crnogorsku granicu od plavski‘ i gusinjski‘ Turaka. Ubiše ga iz zasjede ni kriva ni dužna.
E, moj brat Vaso, nije znao sa kim ima posla. Nije znao da ovi novi, neko nepoznato čudo za nas, nijesu za spas niti za krst, niti za krunu, pa čak ni za svoj narod. Nije znao Vaso da se kuga ulegla u one koji zaratiše protivu Boga, o Bože oprosti mi, protivu krsta, protivu svega što smo stotinama godina voljeli, branili, za to nestajali i brisani sa zemljine kore, pa ponovo se rađali, plemenili, ratovali i dobijali ono što je naše…
Ovaj put moj brat Vaso se prevario. Nije znao da je stigla kuga, svetska kuga, kuga koja izgleda da će da nas uništi. Moj dobri brat Vaso, junačkoga srca, plemenite duše, poznat po viteštvu, ali poznatiji po čojstvu. Moj Vaso dobio poruku da je on zagrezao duboko u neprijateljske vode, pa ga može ta voda i odnijeti u nepovrat. Vaso u neprijateljske vode? Vaso, Srbin, prvi među prvima đe su pucala rebra, đe su se lomile sablje, đe su kidane glave jednim ma‘om desnice. Vaso, kojeg su klele bule, a blagosiljale vla‘inje, jer u prvom slučaju u borbama bio je neoprostiv, u drugom slučaju bio je uzvišeni kapetan, vođa svoje đece, kako je on to znao da kaže. A sada došla komuna i Vaso pliva u neprijateljske vode. Moj brat Vaso, neprijatelj naše đece, omladine, naše budućnosti… kažu izrodi, Gospod im sudio.“
Dok nam je majka Vasilija kazivala ovu tešku priču, o tom slučaju, nađosmo se blizu mosta na Limu. Tu sada treba da pređemo na lijevu stranu Lima kojom ćemo se kretati do Andrijevice.
„To je Murino“, kaže Miketa. „Da li se neko sjeća prošlog oktobra kada smo ga prošli na putu za Peć, Grčku i na kraju na bosansku golgotu?“
„Sjećam se ja, striko Miketa“, kažem. „Imali smo i dvije koze sa nama, koje su nam bile dosta vremena hraniteljke. Ja sam ih čuvao, a vi ste svi srkali mlijeka i da me ne pitate.“
„Ha, ha“, smije se Miketa, pa dodade onako u šali, „čujete li Janka Kićovića, ama baš ništa ne zaboravlja. Dobar si“, kaže on i pomilova me po glavi. Meni ne bi draga njegova primjedba, ali pošto me već umor uganja u džadu, a pognute glave, odustadoh od svake polemike.
Prolazimo preko mosta koji je izgledao kao onaj na Bistrici sa one strane Čakora. Pravljeni su iste godine, pa izgledaju kao da su blizanci. Ama isti, bez imalo razlike. I preko njega je prošao poslednji put kralj Aleksandar i zauvijek napustio svoju voljenu otadžbinu, a vratio se njoj mrtav, poslije atentata negdje u Francuskoj 1934. godine.
Topot naših opanaka i cipela mogli su se čuti kako odjekuju udarajući o daske, patos mosta. Nedaleko, na lijevoj strani, nekoliko spaljenih kuća. Mala poljana. A, ispred nas putevi koje se, kao i ljudi razilaze. Raskrsnica puteva za Plav i Gusinje lijevo, a put za Andrijevicu desno.
Prođosmo raskrsnicu. Tu na njoj jedna grupica žena i djece stoje kao ukopani. Gledaju u nas i ne mogu se načuditi posmatrajući kolonu bijednika. Oni su mislili da su ovi bijednici možda Cigani. Osjećam i slutim kako sada misle da bijednije nijesu prije vidjeli. Bez riječi, bez pozdrava, stajali su i dalje a kolona je promicala.
„Pomoz Bog, narode“, izdabri se majka Vasilija, „ja sam Vasilija Zelja Labana, sestra Vasova“. Svi se uznemirismo, a ona i dalje sa nekom punom snagom: „Mi se vraćamo sa zloga puta“, nastavlja majka Vasilija, „nemojte se čuditi ko smo i što smo“.
Miketa je zgrabi pod pazuho: „Majko, neka, neka, nemoj da izazivaš ove naše sprovodnike. Umiri se. Neka, ostavi se toga“.
Ove žene čuše to, pa se okrenuše držeći djecu za ruke i, bez riječi, uputiše se put jedne štale koja im je sigurno bila kuća, jer pored štale je zvijerila velika zidina zapaljene kuće.
„Nemoj, Miketa“, nastavlja majka. „Ovo je moj kraj, moj narod. Svi ođe znaju Đola, Zelja, Vasa, pa i mene. Kako neka? Ođe se nije prolazilo pored nekoga a da mu ne nazoveš Boga, da mu ne kažeš ’Dobar dan‘. Ođe je narod lijegao i ustajao sa tim pozdravima. Ovi sprovodnici nam ne kazaše kako da se pozdravljamo, pa se ja pri‘vatih stari‘ običaja, da ovaj narod ne pomisli da smo nijemi, da smo ostali bez jezika, da smo neki drugi narod, Čerkezi, ko zna koji, moj sine.“
„Ostavi se toga, majko, samo naprijed, naučićeš kako da se pozdralja, kunem ti se. Naučiće nas.“
Sa lijeve strane puta za Andrijevicu pojavi se manja poljana. Vidim da čelo tužne povorke poče da skreće put te poljane. Nekoliko vojnika već je stiglo, pokazuju narodu da svraća.
„Odmor ovdje“, čuh glas vojnika. „Tu ćemo se odmoriti jedno pola sata pa onda dalje“.
Ne vidim vođu, pa se okrenuh natrag. On baš malo pozadi mene nailazi. Pogleda me, kao da je znao da se interesujem za njega. Ide brže nego ja, pa mi u prolazu priđe bliže.
„Ej četnik, možeš li?“ Ne pomilova me a i ne bih volio da je to učinio poslije ovog pitanja. Sagnuh glavu, a pomislih: „Da ti je… mater partizansku, šta se zajebavaš sa mnom? Zar ne vidiš da se jedva krećem, nije važno ko sam i šta sam. To sam što sam. Četnik i nije me sramota.“ No, stigoh do poljane, svraćam prateći Milorada. „Milorade, ču li šta me pita ovaj Vojvodić?“
„Šuti i ne pričaj mnogo. ‘Ajde, sada ćemo se malo odmoriti.“
Kroz ovo čitavo vrijeme sa Čakora dovde nijesam primijetio da se pozadi nas na jedno dvadesetak metara vuče jedno kljuse koje je vodio vojnik. Sjedosmo, a vojnik sa kljusetom svrati na poljanu, zaustavi kljuse; priđe mu drugi vojnik i skidoše dvije vrećice napravljene kao bisage. Položiše ih na zemlju. Jedan otvara, a drugi kaže: „Ej, vi djeco, dođite ‘vamo. Priđite da uzmete ovo“.
Ja ustadoh, Milijana takođe. Miraš umoran opružio se na zemlju a glavu naslonio na mamino krilo i ne pomišlja da posluša poziv. Priličan broj djece polako prilaze vojniku, a on pruža po parče istog hljeba koji smo dobili na Čakoru. Djeca uzimaju i vraćaju se svojim majkama. Ja prilazim, dobih parče i natmuren od umora i onog pitanja i nevolje okrećem se i vratih se svom mjestu. Mama ustaje, uzima Miraša za ruku, vodi ga put torbi. Prilazi gurajući Miraša naprijed da uzme parče hljeba koje mu vojnik pruži. On uze, okrenu se, mama ga uze za ruku i htjede da se okrene i vrati put nas. „Evo i tebi parče, đikanko, da ne odapneš prije nego stigneš do Andrijevice, a tamo ćemo vidjeti šta ćeš dobiti…“
Mama uze hljeb i zahvali se. Pošto sva djeca primiše hljeb, vjerovatno je još ostalo, pa pozvaše sve ostale. „Priđite i vi svi ostali ovdje da vidimo još koliko ima, ne bismo željeli da odapnete prije dočeka u Andrijevicu.“
Milorad i Miketa prilaze, uzimaju hljeb. Majka Vasilija se nije mogla dići, osta sjedeći. Miketa priđe i pripita može li dobiti parče za svoju majku. Vojnik mu pruži parče i bez riječi i pogleda nastavi da dijeli hljeb.
Završi se podjela i svako se vrati kod svoga. Počeli smo se baviti svojim hljebom kako je ko mogao i znao.
Vojnik prolazi pored nas. Milorad ga upita: „Mogu li poći do Lima da napunim čuturice vodom?“
„‘Ajde, i odmah se vrati.“
Milorad pokupi nekoliko naših čuturica i od drugih koji bijahu blizu nas. Ode trčeći i vrati se brzo.
Popismo po dobar gutljaj vode koji priteče u pomoć našem žvakanju i gutanju hljeba. Bio kakav bio, i ma čiji da je, osjećam da mi hljeb povrati dušu, kako to naši stari rekoše.
Sunce ugrijalo. Sada smo u dolini, planine, visoke, obrasle jelarima a sunce prižeglo. Osjećamo teret i umor specijalno ova dva poslednja dana pešačenja. Čuju se talasi Lima. Žubori, razbija se o jednu ili drugu stranu kamenitih obala. Nekako mi je drag Lim. Kao da pjeva pjesmu dobrodošlicu. Jedini koji nam se raduje i šumom svojim govori sa nama. Priča nam šta se sve zbivalo oko njega, i šta se sada dešava. Poneki talas udari jače i sa pljuskom se vraća u svoje korito.
Nijesmo se vidjeli od prošlog oktobra kada smo ga napustili i pošli na težak put da tražimo bolje i veće rijeke nego što je Lim. Da tražimo ljepšu budućnost nego što je bila sa njim. Nadam se da Lim nije zaboravio da su naš put i golgota bili u slavu Gospoda i za slobodu Lima, krsta i vjere. Ali evo, vraćamo se njemu kao pobijeđeni. Pa možda je i ljut na nas što smo pokušali da ga ostavimo i zaboravimo. Možda je i on protivu nas. Možda je prihvatio objeručke novu vlast… Pa zato tako čujem talase: glasne, ponosne, ljutite kao da hoće i Lim da nas kažnjava. Možda ću saznati jednog dana na koju je stranu, u kojoj je partiji i sa kim sarađuje.
Kolona patnika puzi, vijuga, ljulja se sa jedne na drugu nogu. Duga kolona patnika. Svi u koloni su ostali bez nekoga. Niko nije zadovoljan, srećan. Svi pate. Svi u svojim dušama, u svojim mislima pokušavaju da se vrate onim kojih nema među nama. Tu i tamo čuju se glasovi, tiho majke pričaju sa djecom ili pak dobar dio razgovara sam sa sobom. Osjeća se blizina Andrijevice. Mjesto gdje ćemo čuti i saznati sve što nas čeka i ko nas dočekuje.
Sutjeska svojim vrletima zakitila dolinu Lima sa obje strane. Tamo dalje vidi se Balj. Uzdigao se i štrči u nebesa, a mi dolje u dolini krivudamo putem, pratimo tok Lima koji vijuga kao i naša kolona. Žurimo u istom pravcu, samo znam da mi ne znamo šta nas čeka na kraju tog hitanja, a Lim zna. Put mu je dug, čak tamo do Drine, gdje smo bili prošlog decembra.
Bože dragi, šta je ovaj Lim doživio. Ne vjerujem da nije na našoj strani. Jer on je do juče sa Srbima branio Svetosavlje, čast, pravoslavlje. On je do juče slušao čobanske pjesme, junačke pjesme. On je do juče hladio svojim bićem junake za vjeru pradjedovu, za vjeru pravoslanu. On je do juče bio izvor života junaka i vitezova koji su od Kosova pa do juče branili sve srpsko. Ne vjerujem da se komunizirao. Nije imao vremena da to učini. Prošlost je mnogo duža i trajnija. On je od Nemanje preko cara Dušana, kneza Lazara, Crnojevića, Petrovića pa do danas bio isto sa tim junacima, hladio umor, prao rane, tješio duše.
„Na rijekama Morači, Pivi, Tari, Limu, Ibru i Moravi je stvorena prva srpska država“, kako pričaju moji istoričari. Zna to Lim. Lim nosi u sebi hiljadu godina srpske istorije. Nije Lim poludio i pošao za Mošom i Kominternom u nepovrat.
Lim je rađao, uzgajao Obiliće, Vešoviće, Labane i hiljade drugih koji su svojim prsima branili Srpstvo od prvog dana do ovog zlog doba, kada se mi potucamo kao bijednici, vraćamo izgubljeni i pokunjeni režimu koji je izbrisao sve srpsko i sve vrijedno poštovanja. Jer komunizmu počinje istorija od tog dana kada su opalili metak u junačke prsi Vasa Labana, na Srbina, kao što su svi bili u ovim krajevima do te proklete noći kada je ispaljen prvi metak i ugašen život istine srpske, kada je ugašen moral familije i plemena, kada su riječi otac, brat, stric, ujak, djed, krst, Bog i druge izbačene iz srpskog rječnika.
