KRALJEVSKI PAR PRISUSTVOVAO SVETOJ LITURGIJI I POMENU GODIŠNJICE SMRTI KRALJA PETRA...
Beograd, 3. novembar 2012. godine – Njihova Kraljevska Visočanstva Prestolonaslednik Aleksandar i Princeza Katarina prisustvovali su Svetoj Liturgiji i pomenu Njegovom Veličanstvu Kralju Petru II održanoj u subotu 3. novembra na Oplencu. Svetu liturgiju i pomen u Crkvi Sv. Đorđa služilo je sveštenstvo Eparhije šumadijske iz Topole.
Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II bio je prvorođeni sin Kralja Aleksandra i Kraljice Marije. Rođen je u Beogradu 6. septembra 1923. godine. Kumovi na krštenju su mu bili engleski Kralj Džordž VI i Kraljica Elizabeta (kasnije Kraljica Majka). Osnovno obrazovanje je stekao na Kraljevskom dvoru u Beogradu, a srednje u Engleskoj. Njegovo školovanje prekinuo je atentat na njegovog oca 1934. godine. Kako je bio maloletan sa svega 11 godina kraljevsko upravljanje zemljom preneto je na Namesništvo sa tri regenta, među kojima je bio i njegov stric Knez Pavle Karađorđvić.
Po otpočinjanju Drugog svetsko rata, u aprilu 1941. godine NJ.V. Kralj Petar II emigrira zajedno sa Vladom, najpreu Grčku i Palestinu, a potom i u Egipat. U junu 1941. godine dolazi u Englesku gde je tokom rata bio simbol otpora koji su jugoslovenski narodi pružali nacizmu. Za vreme svog izbeglištva Kralj Petar II je dovršio školovanje na Univerzitetu u Kembridžu, nakon čega se pridružio snagama engleskog Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva.
Nove komunističke vlasti u otadžbini oduzele su mu državljanstvo 1947. godine, a Kraljevskoj porodici konfiskovale svu imovinu. Prinuđen na izgnanstvo, živeo je najpre u Londonu sa svojom suprugom, grčkom i danskom princezom Aleksandrom (od 1944. godine kraljicom Aleksandrom od Jugoslavije) i sinom Aleksandrom rođenim 1945. godine. Poslednje godine života proveo je u Sjedinjenim Državama gde je posle duge i teške bolesti i preminuo 3. novembra 1970. godine. Sahranjen je u Crkvi Svetog Save u Libertvilu. On je danas jedini kralj sahranjen na teritoriji SAD. Očekuje se da njegovi posmrtni ostaci budu uskoro preneti u zadužbinsku Crkvu Svetog Đorđa na Opplencu.
http://www.royalfamily.org/statements/state-det/state-2610_cir.html
“Kako su se iskonstruisanim lažima skidale glave” – priča Dragoljuba Mićovića...
Stari Ruđani se sećaju moga brata Siniše. Bio je treće dete mojih roditelja Krsta i Nevene. Rođen je 16. oktobra 1923. godine. Završio je tri razreda trgovačke akademije u Beogradu, a dalje školovanje sprečile su ratne prilike.
Krajem aprila 1941. godine, Rudo je ušlo u sastav zloglasne Nezavisne države hrvatske. Vlast te nove države, odmah se okomila na srpski živalj, a sve što je bilo slove-nsko, jugoslovensko i srpsko našlo se na udaru te nove vlasti.
Sinišin otac Krsto, trgovac, hotelijer i špediter, bio je dugi niz godina, predsednik udruženja Jugoslovenskih nacionalista, «ORJUN»-e. Zbog toga se on i njegova porodica nađoše među prvima na udaru ustaške vlasti. Kao imućnom čoveku, oduzeta mu je velika imovina iz magacina špedicije. Razrezan mu je i enormno visok porez od 300.000 predratnih dinara, koji je morao odmah da plati. Krsto je uhapšen, teško maltretiran i mučen. Posledica tih patnji bilo je teško obolenje za koje nije bilo leka. Od fizičke likvidacije spasila su ga tri časna čoveka – muslimana, koji su u momentu kada je trebao biti likvidiran, stali ispred njega i ustašama rekli:
«Pre nego što njega likvidirate, prvo ubijte nas, jer je on nama u životu mnogo valjao.»
Oni su ga slomljenog i izmrcvarenog doveli kući. Nažalost i pored pokušaja lečenja u Beogradu, spasa mu nije bilo. Umro je u tokom Drugog svetskog rata 1944. godine u 54. godini života.
Sinišin stariji brat Veljko, zahvljujući jednom čoveku koji mu je javio da ga ustaše traže, uspeo je da pobegne te se u leto 1941. godine prebacio u Beograd. Najzad je i sam Siniša u avgustu 1941. godine izbegao hapšenje od strane ustaša, bekstvom na italijansku okupacionu teritoriju.
Povodi: Tekst posvećen stradalim srpskim vojnicima i oficirima u nemačkim logorima...
U blizini grada Osnabrika u Donjoj Saksoniji u vreme Drugog svetskog rata nalazio se nacistički logor. U oficirskom logoru VI C (OFLAG VI C Osnabrück Eversheide), tokom Drugog svetskog rata bili su zatočeni i oficiri bivše Jugoslovenske vojske. Među njima su bili poznati intelektualci: Oto Bihalji Merin, Milan Bogadnović, Stanislav Vinaver, Dušan Timotijević i mnogi drugi.
Pred kraj Drugog svetskog rata, kada je Nemačka već uveliko gubila bitke na svim frontovima i njena vojska bila u povlačenju, britanska avijacija se počevši od 6. decembra 1944.u 79 avio naleta fosfornim bombama obrušila na grad, ali i logor zarobljenih jugoslovenskih kraljevskih oficira i vojnika. Prilikom tih bombardovanja stradalo je 116 logoraša, a šezdesetak ih je bilo ranjeno.Porušeno je 68% grada i 85% gradskog jezgra je potpuno uništrno.
Kada su, potom Nemci počeli sa raseljavanjem preživelih, zarobljenike je kod Osterkapena ponovo bombardovala britanska avijacija. Tada je poginulo još 14 jugoslovenskih oficira.
Konačno, krajem rata, s proleća 1945. Britanci su oslobodili preživele jugoslovenske kraljevske oficire i vojnike. U znak sećanja ne nevino pobijene, srpska antikomunistička emigracija raseljena po celom svetu, inicirala je podizanje srpskog spomen hrama u Osnabriku, koji je izgrađen 1966. Nedaleko od hrama je staro vojničko srpsko groblje, kao i groblje srpskih emigranata iz čitave Evrope.
Na današnji dan 6. aprila 1941. godine Nemačka bez objave rata...
Na današnji dan 6. aprila 1941. godine u ranim jutarnjim satima, otpočeo je napad njemačke armije na teritoriju Kraljevine Jugoslavije. Vođa Trećeg Rajha Adolf Hitler je na taj način, bez prethodne objave rata, hteo kazniti Jugoslaviju zbog vojnog puča koji se desio 26. marta, kojim je faktički poništena odluka o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, što je on lično shvatio kao nedopustivo poniženje i uvredu Nemačke.
Nekoliko dana pre napada na Jugoslaviju Hitler je potpisao Direktivu br. 25 kao plan napada, koji je trebao biti realizovan zajedno sa već pripremljenim planom «Marita», koji je predviđao invaziju na Grčku, koja je već bila u ratu sa Italijom
Popularni članci
ИНТЕРВЈУ: ПРЕДРАГ В. ОСТОЈИЋ, ИСТОРИЧАР
Обележили смо мјесто хапшења Ђенерала и страдања његовог сина Воје
Предраг В. Остојић, рођен је у Рудом 1959. године. Студије историје завршио је на Филозофском...
Komentari