U Ruskom domu predstavljena knjiga Mire Radojević i Ljubodraga Dimića „Srbija...
U prepunoj dvorani Ruskog doma u Beogradu predstavljena je knjiga „Srbija u Velikom ratu 1914. – 1918.“ autora prof. Mire Radojević i akademika Ljubodraga Dimića. Pored autora, o knjizi su govorili Prof. Aleksandar Životić, Dragan Lakićević (Srpska književna zadruga) i Živadin Jovanović (Beogradski forum).
Na promociji je istaknuto da su izdavanje ove knjige inicirali intelektualci iz srpskog rasejanja kako bi srpski istoričari afirmisali istinu o pravim uzrocima Prvog svetskog rata i ogroman doprinos Srbije pobedi saveznika. Knjiga je svojevrsno reagovanje vrhunskih srpskih istoriografa na veliku produkciju literature na Zapadu čije cilj revidiranje istorijski verifikovanih ocena o uzrocima, posledicama i odgovornostima za pokretanje rata 1914. i pokušaj prebacivanja odgovornosti na Srbiju. Istaknuto je takođe da se izgradnji nacionalne i državne strategije mora polaziti od istorijskih iskustava Srbije, od dobrog razumevanja savremenih trendova u kretanjima u Evropi i u svetu kao i od dugoročnih prioriteta i ciljeva Srbije.
Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo dvanaesti –...
Poslije kraćeg odmora u Velenju, konji su se iznova razgoropadili, spremni za novi „let“ u slobodu. Sve isto kao ovih poslednjih dana, pratimo grmljavinu granata. U vatri i haosu, umorni od kolskog truckanja, gladni, žedni, bijedni.
Dok smo se odmarali, tata je sa Miketom otišao pješke naprijed da izvidi situaciju i da pogleda da li ima iko od naših pred nama. Poslije povratka kaže nam da je sustigao kolonu ustaša. „Jedan od oficira mi ispriča“, kaže tata, „da se oni bore protivu partizana sa namjerom da prodru za Austriju. Napominje da ide teško, pošto su partizani stigli sa jakim jedinicama sa namjerom da sve Jugoslovene, bez obzira bili ustaše, domobrani, četnici, bjelogardejci stave pred stroj.“
Divizija ustaša je dobro naoružana i vjerovatno će napraviti proboj. Tata je uvjeren da nema nikog od četnika sa njima, napominje da su većina četnika pošli u pravcu Kamnika i da su imali teške borbe kod Celja sa partizanima. Protjerali su partizane iz Celja i nastavili put.
Kako je završila supruga Draže Mihailovića
Veliku i tešku sudbinu preživela je Jelica Mihailović, supruga generala Dragoljuba Draže Mihailovića.
U svom veku ova žena više je tugovala i strepela nego što se veselila i radovala. Tri puta je ostajala bez krova na glavom. Rađala je, ali joj je drugo dete s Dražom, s kojim je izrodila četvoro, umrlo u pelenama. Dva svetska rata odnela su joj skoro sve najmilije. Preživela je dva logora i izdržala komunistički pogrom. Mrcvarili su joj, osramotili i ubili muža. U komunističkim kazamatima čamilo joj je dvoje dece.
Umrla je 1970. godine kao ponosita starica. Težak život. Ako je sramota za Srbiju što se ni danas ne zna gde je Dražin grob, ništa manja nije nepravda što su življenje i patnja njegove životne saputnice – zaboravljeni!
PODSEĆANJA – DA SE NE ZABORAVE – MILAN TEPIĆ, major:
„Jednom ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško.”
Milan Tepić je bio major i poslednji odlikovani heroj Jugoslovenske narodne armije (JNA). Rođen je u Komlencu, selu pokraj Kozarske Dubice u Republici Srpskoj, 1957. godine. Na početku ratnih sukoba u Hrvatskoj, 29. septembra 1991. godine, major Milan Tepić se našao opkoljen sa svojim vojnicima u skladištu oružja, u selu Bedenik nadomak Bjelovara.
Uz njega su bili mahom mladići na odsluženju vojnog roka. Ratna dejstva hrvatskih paravojnih formacija, „Zbora narodne garde” (Zenge), primorala su ih da se povuku u vojno skladište. Posle neuspelih pregovora, na majoru Tepiću je ostalo da donese odluku od koje su zavisili životi mladića i sudbina jednog od najvećih skladišta naoružanja JNA na teritoriji Hrvatske. Odluka koju je doneo odvela ga je u legendu. Svojim vojnicima, mladićima za koje je bio odgovoran i kojima je bio oficir, ali i učitelj, održao je kratak govor.
Popularni članci
Hercegnovski pomorci u savezničkim konvojima 1941-1945.
Nebojša Rašo
„Bokelju je od pamtiveka morska pučina ravno polje. Tu on ore, tu kopa, tu sije, tuna blago grđe, ama sve krvavijem znojem i grdnom pogibijom“.
Tomo Krsto.v Popović
Boka je iznijedrila veliki broj vrsnih pomoraca čuvenih i mnogo dalje od rodne grude. Tako su i u Drugom svjetskom ratu mnogi bokeljski pomorci dali svoj doprinos savezničkoj pobjedi nad silama osovine. Nakon Aprilskog rata Jugoslovenska vlada je rekvirirala sve brodove koji su se našli u slobodnim i neutralnim lukama a posadu mobilisala. Oni su nastavili da plove pod jugoslovenskom ili engleskom zastavom.
Koristeći iskustva iz Prvog svjetskog rata Saveznici su organizovali plovidbu trgovačkih brodova u konvojima. Sami brodovi naoružavani su protivpodmorničkim i protivavionskim naoružanjem. U početku rata veliki broj brodova nastradao je od magnetnih mina ali je kasnije inovativnom metodom onemogućeno njihovo dejstvo. Komandni most bio je ojačan armiranim betonom. Plovilo se u radio tišini i noću bez svjetala. Brži konvoji plovili su bez pratnje a sporiji sa pratnjom. Na čelu konvoja nalazio se komodor, kapetan sa iskustvom koji je snosio odgovornost za funkcionisanje konvoja po pravilima. Svi kapetani morali su se strogo držati naredbi komodora i držati se svoje pozicije u konvoju. Od Novljana dužnost komodora vršili su kapetani Milivoj Bukorović i Đorđe Ivanković iz Herceg Novog.
Komentari