Prošli smo Zagreb, tu jazbinu koljača Pavelića i izroda Drljevića. U tom gradu su donošene odluke „kako će nas biti i mučiti, prebijati noge i ruke i vaditi oči čarne“, kako kaže narodna pjesma. Ostavljajući grad iza nas, osjetili smo neku lakoću, topli znoj se spustio niz naša tijela i kao da je očistio strah i sve naše muke, naše patnje.
Pošto je nestao strah iz moje duše, vratili su se umor i glad. I jedno i drugo su nepodnošljivi. Ne vidim sebe, ali vidim Miketu, Milorada, Milijanu, Miraša, vidim majku, mamu, moje djedove, izgledaju kao aveti. Roba što imaju na sebi se raspala, obuća poderana, ranci prazni. Puške mlataraju kao kakve cepanice. Kosti samo što ne izniču kroz kožu. Žalost i tuga, nešto što nijesam vidio u mom životu. Znači i ja tako izgledam, možda i gore.
Odmora nema, naređenje i dalje važi: „Samo naprijed da se što prije izađe sa hrvatske teritorije“. Uz pomoć mojih djedova išao sam prilično dobro. Koraci su radili svoj posao, a umorne noge hvatale bijedni takt mučenika. Žurba nam nije dozvoljavala da primijetimo da li je vedro ili oblačno, da li gore sa nebesa Sunce grije ili Mjesec žmirka. Ne osjećamo proleće iako je maj, prohladni vjetar i neka podmukla hladnoća zadire duboko u naša srca.
Stigli smo srećno i zdravo do Dugog Sela. Moji djedovi su, ispunili vojničku obavezu i srećno nas doveli dovde. Bilo je partizanskih prepada ali je sve na vrijeme odbijano, ali su dugo putovanje i teška noć činili svoje. Ostalo je dosta premorenih pored puta. Iz mjesta Dugo Selo krenuli smo put Zagreba. Mršavi, jadni, izgladnjeli, skoro bosi i goli, nogu pred nogu u nekoj nijemoj tišini, ili samrtničkoj povorci. Bez riječi, bez glasa, skoro reći bez duše mili beskonačna povorka patnika.
Većina te mase, te jadne bose i gole kolone, kretala se uglavnom pješke. Nekome su se vukle nogavice po prašnjavom putu. Nekom su cipele klopocale. Nekom su virili prsti iz pocijepanih kožnjaka ili razvaljenih cipela.
Milijana i ja smo našli pored puta jedno sadljivo kljuse čija su rebra štrčala u visinu tako da je jahanje bilo nemoguće, jer su rebra duboko zadirala u naše guze. Milijana je probala da jaše, a ja sam vodio kljuse za jednu kraću uzicu. No, ona nije mogla da izdrži dugo. „Miro, ‘odi ti jaši, ja ne mogu više. Lakše je hodati nego trpjeti ovaj bol među nogama“. Dadoh joj konopce da vodi kljuse, a ja se sa teškoćom nekako popeh na
Pokret je uslijedio, usiljenim maršom žurimo u pravcu Dugog Sela. Naporan put, umor, glad, avioni nam nijesu dozvoljavali da se držimo tog usiljenog marša. Kolona od nekoliko hiljada ranjenika, bolesnika i iznemoglog naroda se sve više i više rasteže, kida se u manje grupe. Uzaludno su vojnici napominjali, naređivali, komandovali da se držimo kolone. Pogureni, iznemogli, gladni kosturi hiljada mučenika kite hrvatske puteve. Niko ne obraća pažnju na upozorenja. Iznemogli sijedaju, noge izdale, mišići ostali na dugim marševima, mnogi se zavale, prostru se po ledini kao da je naređen odmor. Nedaleko od Dugog Sela kolona je zaustavljena.
Stiže naređenje: „Ovo je mjesto za prikupljanje bolesnika, ranjenika, izbjeglog naroda kao i vojske“. Naređenje za obećani odmor neko mijenja i kolonu izmučenog naroda skreće u pravcu mjesta Lupoglave, sa napomenom da će biti tamo odmor. Naravna stvar, kad se čuje riječ odmor, snaga pridolazi, a volja počne da izvire odnekuda, a odakle – to je veliko pitanje. Put se nastavlja. Promjena pravca i nastavljanje pješačenja mijenja i volju jadnika. Ali kad se mora i kad se naređuje, mora se prihvatiti. Tetura se umor u dušama a i to malo života visi o koncu, samo što se ne otkine. Stigli smo na određeno mjesto.
Mjesto Lupoglava je tu. Prostrane livade pred Lupoglavom su dovoljne da nas prime. Prihvatismo zelenu travu za željene ležaje. Umor nije tražio ni hranu, ni bolje ležaje. Voćnjaci su bili dovoljni da nas zaklone od „saveznika“, a umor nas zgrabio u naručje. Ko zna koliko je sati ili vremena prohujalo od našeg poslednjeg počinka – pomišlja svako prije nego usni.
U šumama i potocima u okolini Ivanić-Grada smo se zadržali nekoliko dana. Cerove šume su nas čuvale od „saveznika“. Odmor je korišćen da bi se izvršilo prikupljanje zaostalih, iznemoglih. Čekalo se na vijesti, hoće li bar neko od nestalih uspjeti da nam se pridruži. Čekanje je bilo bolno i tužno, slabo se ko pojavljivao. Čekanje je uzaludno, pa kao i uvijek gubimo vrijeme, gubimo ljude, borce, gubimo i tanku nit nade.
Moji djedovi ukopani u svojim mislima, vjerovatno misle o svom kraju, o Crnoj Gori, o svojim porodicama, o djeci, ženama, rođacima. Koračaju kroz misli vječnosti, marširaju maršutama voljno prihvaćenim, žive put kroz pakao. Koračaju svojim mislima na putu golgote radi vaskresenija, radi svetosavlja, radi vjere. Znam ja da su otišli sa ljubavlju da poklone svoje živote na oltaru časti. Otišli su kao Isus Hristos na svom putu raspeća.
Krenuli su moji djedovi na put nepovratka sa vjerom za neku bolju budućnost. I evo ih, umorni, gladni, mlaćeni nevremenom, snijegovima, smrzlinama, kišama, mitraljirani, bombardovani, danas čame pod Drljevićevim kapama u potocima nepoznatih krajeva.
Iz tih razmišljanja ih izvuče pojava mojih ujaka, Miloša i Boja Bandovića. Kao da nas sunce ogrija u ovim cerovim šumama. Radost koje riječi ne mogu opisati. Maminim licem se prosu vedrina kao da sunce, od kojeg se krijemo, pronađe njeno uvelo, iznemoglo i umorno tijelo. Ustade, vedro i veselo prilazi braći, a susret i zagrljaji liče na neku vječnost. Djedovi su ustali, ali ujacima ne prilaze, dozvoljavaju mami i nama ostalima da ih prvi pozdravimo.
Komentari