Dragoljub Mićović, Zapisi Starog Rudjanina 5 – NOVA SAZNANjA NA TEMU «ANTUNOVO – 13. JUNI 1941.»

0

U mojoj prvoj knjizi «Zapisi Starog Ruđanina» štampan je tekst «Antunovo–13 juni 1941.» To je do tada bilo prvo i jedino pisanje o istinitom događaju, koji je za posledicu trebao imati likvidaciju srpskog stanovništva Rudog od strane ustaša.

Kako je ta ustaška zamisao sprečena, objasnio sam u pomenutom tekstu, ali je za čuđenje što je posleratna vlast avnojevske Jugoslavije u Rudom, o tome ćutala i nije uopšte reagovala.

Možda je tome razlog bio što se to dešavalo u periodu kada je za komuniste Jugoslavije još uvek važio pakt između nemačkog trećeg Rajha i SSSR-a, potpisan od strane ministara inostranih poslova zemalja potpisnica tog pakta Ribentropa i Molotova.

Nadalje, srpski živalj Rudog i njegove okoline se u toku ratnih zbivanja opredelio za Ravnogorski pokret, pa novoj «narodnoj» vlasti nije ni padalo na pamet da istražuje taj događaj. Naprotiv ta vlast je posebno podgrevala pripisivanje srpskom življu epitet «ćetnici», ne želeći da se upušta u stvarno razmatranje događaja.

Jedino je tačno da su u toku rata od 1941. pa do polovine 1943. godine, u Rudom jedni pored drugih živeli i Srbi i muslimani, uzajamno se štiteći od ekstrema, te je Rudo i jedinstveno kao mesto na prostoru Bosne i Hercegovine, da se u njemu u tom vrlo uzburkanom vremenu nisu desili masovni zločini.

Možda je tome doprinelo i to što je stanovništvo bilo okrenuto veri, a prava vera se uvek protivila nasilju i ubistvima. Drago mi je da je moje rodno Rudo “sačuvalo obraz”.

Istina je da se posleratna vlast često i neopravdano okomila na srpski živalj, pa je zbog toga u zapećak gurnula grehove druge strane. No, tako je bilo, a sada je kasno ispravljati «krivu Drinu».

Vraćam se na početak ovog teksta, jer želim da opišem ono što sam u nekim reagovanjima i tekstovima pronašao vezu sa ljudima, koji su odlučujući doprineli sprečavanju realizacije likvidacije ruđanskih Srba od strane ustaša i njihovim ličnim sudbinama. Radi se o dve osobe koje su  se 13. juna 1941. godine nalazile u Užicu.

Prva osoba je Štokhauzen, Nemac, tada po činu pukovnik, komandant  u užičkoj feld komandi, a druga osoba je poznati predratni likovni umetnik Mihailo Milovanović, koji se zbog tečnog poznavanja  nemačkog jezika našao u ulozi tumača.

Umetnik Milovanović, znatno pre Prvog svetskog rata, studirao je u Minhenu likovnu umetnost. Tu je upoznao Nemca Štokhauzena oca pomenutog nemačkog pukovnika, sa kojim se sprijateljio i družio.

Kada je otac Štokhauzen doznao da mu je sin postao komandant okupiranog Užica,  u kojem je živeo njegov drug iz studentskih dana, on je obraćajući se pismom sinu, zamolio ga, da pokuša da sazna šta se u međuvremenu desilo sa Mihailom i da li je živ?

I naravno pukovnik Štokhauzen je uspeo da pronađe očevog druga Mihaila i pozove ga da dođe u komandu mesta.

Kao što sam napred naveo Mihailo Milovanović je perfektno govorio nemački jezik, pa ga je pukovnik Štokhauzen zamolio da mu zbog neznanja srpskog jezika, pomogne kao tumač. Verovati je, da je nemački komandant želeo da postigne izvestan stepen razumevanja sa stanovnicima  grada Užica, te se Milovanović, prihvatio tog nezahvalnog zada-tka, u želji da pomogne sinu svog drugara iz studentskih dana. Druga je stvar, da li je to trebalo da učini. Verovatno je da o posledicama nije tada mogao ni da razmišlja.

O ovome sam saznanje stekao na osnovu teksta u listu «Politika» od 22.09. 2006. “Ozarenje i razočarenje”, autorke gospođe Vrbislave Starović–Slobodanov. Gospođa Vrbislava je istakla, da je Štokhauzen spasao  od pogubljenja, uz pomoć tumača Milovanovića mnoge stanovnike, kao na primer grupu seljaka iz sela Bukovi kod Kosjerića, ali je sigurno da ona nije znala da su Štokhauzen i Milovanović najodlučnije doprineli spašavanju ruđanskih Srba od nameravanog pokolja od strane ustaša.

U vreme takozvane Užičke republike, u jesen 1941. godine, kada su vlast u gradu držali partizani, među prvima je likvidirano veliko srpsko umetničko ime Mihailo Milovanović, zbog navodne saradnje sa okupatorom. Tu nije bilo nikakvih olakšavajućih okolnosti, koje bi «revolu-cionarni sud» razmatrao. Ni spašeni žitelji Bukova, ni srpski živalj Rudog, za taj sud nisu bili suprotan i častan dokaz.

Iz svega onog što se dešavalo u toku ratnih zbivanja 1941. – 45. jasno je ipak da su ti revolucionarni partizanski sudovi imali dva aršina. Jedan vrlo strog, surov i krut prema pripadnicima Ravnogorskog pokreta i srpskog naroda, a drugi prema drugim stranama, pa kao primer navodim:

1.Najviši rukovodioci KP Hrvatske Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić sklopili su 17.04. 1941. sa ustaškim ministrima Lorkovićem i Budakom, sporazum o zajedničkoj saradnji. Nikada komunistički revolucionarni sud ovo nije uzeo u razmatranje, mada je neposredno posle Drugog svetskog rata Hebrang pao u nemilost. No CK KP Hrvatske, nije dozvolio da mu se sudi, verovatno da istina ne bi izašla na videlo, pa bi se mnogi tadašnji članovi rukovodstva KPH našli na tapetu. Hebrang je završio “obešen o radijator”

Tačno je takođe da je jedan od potpisnika sklopljenog sporazuma sa ustašama, Vladimir Bakarić do kraja svog života osta na funkcijama u najvišim partijskim i državnim organima

2.U jesen 1943. godine partizanima se predao rezervni poručnik, učitelj iz Mioča kod Rudog Milan Savić, izrazivši želju da iz četnika pređe u partizanske redove. Iste godine partizanima se predao ustaško-domobranski viši oficir Sulejman Filipović. Saviću je preki «revo-lucionarni sud» u Rudom izrekao smrtnu kaznu streljanjem, zbog navodne saradnje sa okupatorom, dok je Filipović bez problema primljen u partizanske redove, te je posle rata dospeo do visokih državnih funkcija u SR Bosni i Hercegovini. Ovom visokom oficiru oružanih snaga NDH, nije uzet kao greh saradnja sa okupatorom.

Sa ova dva napred izneta primera, potkrepljujem moju konstataciju.

Vraćam se sa dužnom zahvalnošću prema svima onim koji su doprineli da se planirani zločin nad ruđanskim Srbima spreči, jer da se to nije desilo ni mene sigurno danas ne bi bilo među živima, te ne bi izneo ovu istinu.

U listu «Politika» 30.10.2009. godine objavljen je članak Branka Pejovića “Zadah nebrige za spomenike kulture”, u kojem se jasno govori o jednoj sramnoj nebrizi prema velikanu srpskog likovnog stvaralaštva Mihailu Milovanoviću, a sve kao posledica satanizacije čoveka, koju je učinila komunistička revolucionarna vlast, a koju i danas u demo-kratskom društvu čine oni kojima je ta vlast u duši i srcu.

Ipak od više od poluvekovnog zaborava likovnog stvaraoca Mihaila Milovanovića je spasao nedavno preminuli sin inženjer Momčilo, koji je decenije svog života podrdio spiranju ljage sa imena i dela svog oca, sve dok  on nije zauzeo časno mesto, koje mu i pripada u istoriji srpske likovne umetnosti.

Na kraju cele ove priče iznosim i saznanja  do kojih samdošao o nemačkim oficirima Štokhauzenu i Helclu, koji su nesumnjivo odlučujuće doprineli da se pripremani zločin nad ruđanskim Srbima od strane ustaša ne desi.

Iz dosta obimne dokumentacije, do koje sam došao zahvaljujući mojim prijateljima, nije sporno da je Štokhauzen, kao feld komandant u Užicu, bio po komandnoj odgovornosti nadležan potporučniku Francu Helclu u isturenom odelenju u Priboju na Limu. Na osnovu toga da se i zaključiti da je po Štokhauzenovom nalogu 13. juna 1941. godine lajtnant Helcl sa grupom njemu potčinjenih vojnika, upao u Rudo i sprečio planirani i već pripremani masakr ruđanskih Srba.

Iz napred pomenute dokumentacije izdvajam:

-Naredbu broj 1 od 28. aprila 1941. godine vojnoupra-vnog komandanta Srbije u kojoj su pobrojanesve feld i orts komande koje su mu potčinjene, a među njima i feldkomandantura 816 u Užicu, čiji je komandant pukovnik Štokhauzen.

-Naređenje komandanta štaba nemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji od 4. decembra 1941.godine o novoj organizaciji Vojnoupravnih komandi u Srbiji u kojem je u tački V sedište feldkomandature 816 premešteno u Šabac, a da je njen komandant general – major fon Štokhauzen.

Pomenute naredbe nedvosmisleno govore da je feldkomandatura 816 bila stacionirana i u nadležnost imala prostor Srbije, na kome je stvorena tzv. “Užička republika” i na koje su u jesen 1941. godine u okviru prve neprijateljske ofanzive dejstvovale nemačke okupacione snage. Logično je zaključiti da su se u okviru tih događaja, dešavali ratni zločini nad civilnim stanovništvom u vidu odmazdi.

Na osnovu knjige “Nemački ratni zločini 1941.-45” i presuda jugoslovenskih posleratnih sudova, kao i spiska osuđenih nemačkih generala, oficira i drugih, u vezi ratnih zločina pominje se i ime Hunolda fon Štokhauzena (Hunold von Stockhausen), general lajtnanta, komandanta motorizovanog puka “Gross Deutschland”. On je presudom vojnog suda u Beogradu, broj 364/47 od 25. marta 1948. osuđen na kaznu smrti – streljanjem. Kazna je po žalbama u drugom stepenu potvrđena rešenjem Vrhovnog vojnog suda, II sud. Br. 594/48 od 7. maja 1948.

Iz presude Vojnog suda u Beogradu se vidi da je general-lajtnant Štokhauzen bio komandant motorizovanog puka «Gros Dojčland», a ta jedinica se pominje i u ratnim dejstvima na Istočnom frontu protiv sovjetske Crvene armije. Verovatno je ta jedinica i doživela svoj krah na istočnom frontu. Mnogi su izginuli, ali je bilo i dosta zarobljenih. Pretpostavljam da je Štokhauzen kao zarobljenik, a na spisku ratnih zločinaca na prostoru Jugoslavije i isporučen jugo-slovenskim posleratnim vlastima pa je suđen za ratne zločine.

Da li je na tim suđenjima bilo i nekih olakšavajućih okolnosti nije mi poznato.

Spašavanje bukovičkih Srba od likvidacije, kao i sprečavanje pripremljene likvidacije ruđanskih Srba od strane ustaša, što je nesporno bila zasluga i pukovnika Štokhauzena i akademskog slikara Mihaila Milovanovića, zaslužili su  olakšavajuću okolnost. Pitanje je da li je neko na ovakvim sudskim procesima mogao i smeo postaviti pita-nje olakšavajuće okolnosti, jer je i on mogao postati «naro-dni neprijatelj» ili saradnik okupatora.

Lajtnant Franc Helcl, kasnije je unapređen u čin oberlajtnanta, sa svojom jedinicom iz Valjeva 1942. godine, već kao kapetan, upućen je na istočni front. Da li je preživeo strahote tog fronta nije mi poznato. Znam samo da su bitke na tom frontu bile žestoke sa ogromnim žrtvama na obe strane.

Baš kada sam priveo kraju ovaj tekst o novim saznanjima na temu “Antunovo – 13. juni 1941.”  pogodila me jedna neistina, izneta u jednoj tek objavljenoj monografiji, na koju ću se osvrnuti u sklopu ove knjige, posebnim tekstom.  Radi se o događaju koji se desio 13 juna 1941. godine, koji sam ga zajedno sa mojom porodicom i ruđanskim Srbima, doživeo, svestan velike opasnosti po živote svih nas. Sve što sam tada o tome napisao bila je sušta istina

Nije mi jasno, ko danas ima interes, da posle 71. godinu od tog događaja, protura neistinu, da su tada ruđanski živalj spasili italijanski vojnici iz Pljevalja. Jedina i prava istina je da su to učinili nemački vojnici pod komandom Franca Helcla upućeni iz Priboja.

Žalosno je i to što posleratna vlast avnojevske Jugoslavije, ovom slučaju nije posvetila dužnu pažnju, mada mi je jasno zbog čega? Da su ovom slučaju posvetili pažnju morali bi otkriti dugo prikrivanu saradnju hrvatskih komunista sa ustašama.

Dodajem i to da nije istina (izneto u pomenutoj monografiji) da je Rudo bilo prvo mesto u Jugoslaviji koje je oslobođeno, jer su pre Rudog oslobođeni – Drvar i Srb 27. jula 1941. i  Loznica 31. avgusta 1941.

Dragoljub Mićović

  Brat Siniša, sestra Jelena i mama Nevena neposredno pred hapšenje;