Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo peti – PRAVAC OKUČANI

0

Jutros izborana i unakažena lica, izbrazdana tupim žiletima, po prvi put ocrtavaju godine života mojih djedova. Samo za jednu noć su toliko ostarali da ih mogu teško prepoznati. Jutros izgledaju žalosno, neveseli. Ne gledaju jedan drugog u lice, kriju poglede kao da se srame nečeg nevaljalog. Niko ni riječi. Zaledili se moji djedovi, pa i kad bi moglo ovo sunce da ih dokači, ne bi imalo dosta topline da raskravi njihove duše, da rastopi led okolo njihovih srca. Dobro reče juče djed Radovan: „Danas smo izgubili sve“. Izgubili su preko noći, dok smo mi djeca spavali, ne samo ono što je juče nabrajao djed Radovan, nego mnogo više. Izgubili su i svoj izgled, tako da ne mogu prepoznati jedan drugog.

Moj otac priprema neko kljuse za pokret, odakle ga je dobavio i kako je dobio ovo kljuse ne znamo. Niko i ne pita, niko ne pokušava da razgovara sa mojim ocem. Ostavili su ga i djedovi i majka i mama na miru, ostavili ga da sam sa sobom traži ono što mu mi ne možemo pružiti. Izgleda isto kao juče, kao prekjuče, liči samo na samog sebe, onakav je otkako se pozdravio sa Vojvodom, sa ujacima, sa „Brigadom smrti“.

Uglavnom, konjče je tu i sa mamom neće biti poteškoća. Da li će ovo mršavo, jadno, sa isturenim rebrima kljuse moći da nosi mamu i koliko, to ostavljam kljusetu i mom ocu da vode računa o tome. Vjerujem da misli o kapiji kroz koju treba jutros proći, da li će ga neko prepoznati ili ne. Sve su to vjerovatno misli koje moj otac protura kroz svoju glavu.

Uznemirio se izbjegli narod, svi se spremaju i čekaju na riječ „pokret“ koju će sigurno objaviti kuriri ili možda oni civili-mutavci mahom ruke, koji znači „naprijed“. Tamo na kapiji kroz koju smo ušli prije nekoliko dana kao vojska koja se predaje neprijatelju, jutros izlazi „Crnogorska narodna vojska“, u dvojnim redovima promiču kroz kapiju i nestaju iz našeg pogleda. Izgledaju mi ovi naši vojnici vrlo bijedno, bez kapa, bez pušaka, bez takoreći svog imena, pošto nam je i to oduzeto juče. Prolazi kolona nekada junačkih odreda vojvode Pavla, a danas pod drugim imenom i nepoznatim vođama. Minuti odmiču, sati prolaze. Stiže red na pokret izbjeglog naroda i lakših ranjenika koji su priključeni grupi patnika.

„‘Ajte đeco, vi pred nama“, kaže Radovan istoričarima, „pa onda Vasilija i Milijana, zatim, Milovane, ti Miraša na vrat i pored Milica, Tomo sa Anđom. Tomo, pomoži Anđi da se lakše kreće, po mogućnosti da se ne primijeti da je bolesna. Onda Miro i Miaile, Ljubo i Milija, Branko Đukić sa Radulom, a ja ću da vodim ovo kljuse. Branko Miketiću, ‘ajde da ti pomožemo da uzjašeš konja, dobro smo te pripremili, ni majka te ne bi prepoznala, a kamoli zelenaši ako nas čekaju na kapiju.“

Po Radovanovom naređenju prihvatamo raspored, u dvojne redove i pravac kapija.

Tatu sam pogledao, prosto da kažem, gre‘ota što je došao do tih zlih grana da brani i čuva sebe od ustaša a pogotovu od zelenaša sa ovakvim izgledom a ne puškom, bombom ili nožem.

Čujem majku Vasiliju, moli se Gospodu: „Pomozi nam ovaj put, da moj Banjo prođe, ako ne ništa drugo, a ono da ostane sa ovom đecom, jer ko zna kuda se ide i šta će biti na ovom putu, pa bar neka zajedno skončaju. Gospode, đeca ga trebaju, pogledaj na nji‘, smiluj se, Ti jedini.“

„Vasilija, samo naprijed i ostavi se molbi“, opominje je djed Veko, „ne miješaj se u tuđi posao, On zna šta treba da radi.“

Majka Vasilija se prestade moliti, ali nastavi da se krsti i da gleda gore dok se na njenim leđima pretura poluprazni ranac, igra po njenim leđima; pomjera ga ona sa jedne strane na drugu, uprtila svoj život u rancu i opet u kolonu i naprijed maršira. Prilazimo kapiji, prolazimo ona visoka gvozdena vrata, a iza nas ostaju kazamati Marije Terezije.

Pred nama sa desne strane puta stoje četiri čovjeka u svijetlo-zelenkastim odijelima, vjerovatno zelenaši, iza njih postrojena čitava grupa ustaša uperenih automata čije cijevi gledaju u nas. Vjerovatno zaštitnica ovim zelenašima, izgleda da se crnogorski „sokolovi“ plaše i praznih ruku mojih djedova. Kolona usporava korak, vidim da ona četvorica zagleduju u svaku odraslu osobu. Neki me strah uhvati, okrenuh se pozadi i gledam u mog oca kako se „bolesno“ ljulja na kljusetu. Moj otac „bolestan“, a mama tifusarka jedva korača pored Toma. O, moj dragi Gospode, pomozi nam, sačuvaj nam oca, ostavi ga sa nama, dozvoli mu da prođe ove žbirove.

Nailaze istoričari pored zelenaša, niko ih ne zaustavlja, prođe majka Vasilija sa Milijanom, prolazim i ja sa Miailem, prolaze djedovi dva po dva. Pogledao sam u ove zelenkaste „dreždenjake“ na čijim glavama leže kao prikovane crnogorske kape. Jedan od njih u sredini tako visok, krupan, da odavno nijesam vidio toliku grdosiju, podsjeća me na Dragoja Đekovića ili na odvaljenu komsku bukvu. On najviše zagleduje u ljude, traži da se okrenu, da podignu zimske kapuljače, da dobro vidi ko je i šta je i da li dotičnog prepoznaje.

„Poznaješ li me?“ pripita gorostas Gaja.

„Gospodine, bogami ne znam, nijesam te prije vidio“, odgovori Gajo.

„E, ja sam Boško Agram, komandant operativnih jedinica Crnogorske narodne vojske, tako da svi znate. Skidajte te zimske kapuljače, ne čuvate ovce po Žabljaku ili pod Komove. Skidajte to, a tamo naprijed ćete dobiti crnogorske kape i puške. Znam ja dobro dok ste bili sa vašim Pavlom, nosili ste puške i čuvali njegovu zadnjicu. E, sad ćete dobiti puške i da sa njima čuvate čast crnogorsku i našeg presjednika i komandanta dr Drljevića. A sad naprijed, ‘ajte, ‘ajte“, završi taj Boško.

Ne smijemo da se okrećemo i da vidimo šta će se sa tatom desiti, tako je Radovan naredio. Uprli bijedne živote i naprijed, ali misli su sa našim ocem. Smalili korake i čekamo momenat da čujemo šta je sa tatom, da li je prošao ili ne. Minuti iščekivanja su vječnost. Šaputanje domili do mene i Miaila: „Branko je prošao“. Proturismo novost majki Vasiliji i dalje do istoričara.

Radost sa nekom snagom ulete u moje grudi, blagi osmijeh osjetih na mom uvelom licu. To je najvažnije, tata je prošao kapiju i pregled divljih zvijeri, tata je sa nama. Poredak se ne mijenja. Još niko ne gleda pozadi, kolona mili. Sa desne i lijeve strane poređani tenkovi, ustaše na njima sa uperenim mitraljezima prate kolonu. Nailazimo na grupu vojnika sa crnogorskim kapama, ali se vidi da su to naši vojnici, nije ih teško prepoznati, blijedi, umorni, namrštena čela, tamna pogleda, dijele crnogorske kape, mojim djedovima pružaju puške sa po nekoliko metaka.

„Prihvati to i samo naprijed“, kaže Miailu jedan vojnik. „Samo naprijed, ne plašite se tenkova i ustaša, samo naprijed.“ Miaile stavlja kapu na glavu, i sam sebi kaže: „Poserem se na nju, ovo nije naša crnogorska kapa, nema četiri slova S, ali, moj Miro“, obraća se meni, „šta možemo, mora se tako i ništa drugo, vidiš kako su nas opsadirali, gledaju nas i očima i mitraljeskim cijevima, pa čak čo‘ek ne može da pljune na ovu kapu prije nego što je natuče na glavu, bar donekle da odoli svome sramu“.

Postaše moji djedovi naoružani „zelenaši“. Vjerujem da nijesu bacili šubare i kokarde, sigurno ih nabili u njedra sa nadom da će ih ponovo vratiti na glave. Takođe ne vjerujem da su se oslobodili svojih dragih kokardi. No, u ovoj situaciji ne treba pitati, što se manje zna to je bolje za sve nas.

Prođosmo tenkovske linije, opusti se duša, put širok, a kolona se malo oslobodi. Radovan sa kljusetom i tatom na njemu, priđoše kod majke, Toma i mame. Tata se skide, pozva mamu i popeše je na konja. Pred njom namjestiše Miraša, i tako nađosmo se kao i prije ustaša i zelenaša, prolazeći Bosnu i druge krajeve, jedino sa novim crnogorskim kapama. Niko ne pita niti Radovana niti tatu kako prođoše pregled na kapiji.

„Sve se dobro završilo i to je dosta za sada“, kaže Radovan, „a o ostalom ćemo vam reći kasnije“. Ako ima još ko živ

„Put nas vodi u pravcu Okučana, ali ovaj put pod crnogorskom kapom, i novom komandom“, sa tužnim osmijehom dobaci kurir. Sa obje strane kolskog puta ima dosta zidina zaraslih u razni korov, zvijere put nebesa. Vatra se davno ugasila, još 1941, dim je vijugao, kovitlao i davno nestao, a pustoš ostala da tinja i umire na svom zgarištu.

„Mora da su ovo uspomene na ustaška nedjela“, kaže Milovan, „sve je isto, bila to sela kroz Bosnu đe su god ustaše prošle, a evo i ođe se ocrtava ’dobrota‘ našeg ’bratskog‘ hrvatskog naroda.“

„Milovane, brate, nemoj da nas uznemiravaš“, upada Milija, „dosta nam je i kulture i braće, dosta nam je svega što nam vjetar donosi sa te strane i od tog ’kulturnog‘ naroda. Imamo dosta svojih briga, idemo a ne znamo kuda. Vidiš, Milovane, ne vidimo ni jednog našeg oficira, vojska obezglavljena, izbjegli narod se uvukao u svoje brige, uvukla se kolona u svoju bijedu, niko ne zna đe mu je glava.“

„To narod zna, Milija“, dodaje Miaile, „svjesni smo svoje bijede, vidimo nedostatak rukovodstva, zato je svako zabio glavu u svoju torbu i gura u nepoznato.“

„Kako ste, Peovčani, možete li, je l‘ još ima snage u zalihama  za ovaj put?“ obraća se mojim djedovima neki vojnik. „Ja sam kapetan Milatović, pošto su Svetozara Dobrašinovića zadržali u Staru Gradišku, mene su dali ovaj veliki teret da vodim računa o izbjeglom narodu, trećepozivcima i ovim lakšim ranjenicima. Teško sam se prihvatio ovog posla, ali bogami, drugog izlaza ovih dana nema…

Dobar dio oficira je pošao sa Vojvodom, dosta su oficira zadržali u Staru Gradišku. Takođe jedan dio oficira vezanih za porodice, po Vojvodinom narađenju, vraćeni su porodicama. Od toga je dobar broj uspio da prođe Boška Agrama i zelenašku kontrolu, premda je dosta njih koje su Agram i društvo prepoznali, predati ustašama i vraćeni u tvrđavu. Tako da smo ostali mali broj koji se razumiju u neko komandovanje. No, više nema komandovanja, sada se mora raditi sve što nam se naređuje iz Zagreba. Koliko će to trajati, ostavljamo Višnjem i vremenskoj situaciji, najvažnije je da prođemo Hrvatsku, da ne objašnjavam razloge, vjerujem da znate. Kada stignemo u Okučane, razmjestićemo se po selima. Narod u Okučanima i okolnim selima je bio manje-više srpski. Ako ima još ko živ, vjerujem da će prijem biti srdačan i prijatan. Nadajmo se svemu boljem nego što je bilo ovih poslednjih desetak dana.“

Milatović nije sačekao ni pitanja, kojih ima na tone, a ni pozdrave mojih djedova, okrenu leđa i pravo put čela kolone. Kolona odvaljuje kilometre teškog puta, glad se usidrila u stomaku, u duši, u srcu, u pameti, glad čopli život. Korak po korak, vuku se dvojni redovi bosih, golih, zubom vremena oglodanih kostura čiju ravnotežu još pridržava izblijedela ljudska koža.

Ne čuje se riječ, nema više ni umornih uzdaha, nema glasa koji su ocrtavali žalbu na bol, nema utješnih riječi mojih djedova kao što su govorili: „Samo naprijed, naša nado, naša budućnosti, naši nosioci istine o našem stradanju i našoj ljubavi prema svemu svetom i čestitom“. Ni toga nema više, sve je zanijemilo, sve se ukovalo u bijedi. Zrak koji nas još hrani, i on je postao težak, nekako se zgusnuo pa ga je teško usisavati kroz dušnik.

Eno onaj siromah, ranjenik, tifusar, iznemogli, sjeo pored puta, zabio glavu među svoje ruke, utonuo između koljena i kao poluizdušena lopta čami na ivici puta i svog života. Da li će se dići ili neće, neće biti njegova volja, jer volja je davno nestala, ona volja koja je gurala i vodila naprijed. Ako ostane tu, vjerujem da je imao namjeru da nastavi humku leševa koja je davno početa, a kojoj se još ne vidi kraja. Sunce se umirilo, klizi nebesima, osjećam da jedva čeka da nestane, da ne gleda ovu sirotinju koja svojom bijedom prlja Božju zemlju.

Nailazimo na željezničku stanicu. Natpis „Željeznička stanica – Okučani“. Prelazimo prugu, uz blaga uzvišenja kolona se grana u nekoliko pravaca. Na raskršću nas čeka kurir: „Ko je ovdje vođa grupe?“ pita djedove. Vjerovatno ni dalje neće da miješaju tatu u neko rukovođenje, pa iako su naši vojnici, jer šta se sve može izmijeniti pod crnogorskom kapom, niko nije siguran.

„Ja sam“, javi se djed Radovan, „ja sam“ i prilazi kuriru, „šta želite, prijatelju?“

„Vidite ono selo, gore nalijevo, e tamo ćete se vi namjestiti u onim kućama, dosta je spaljenih ali ima i zdravih u kojima živi naš srpski narod, ako je ko preživio ove godine. Za plaćanje komanda će se postarati, vi nemojte za to da se sjekirate. U tom pravcu i u isto selo ide čitav andrijevački srez. Tamo se vi vođe grupa ili sela skupite i napravite raspored. Vodite računa da se svako smjesti, pošto ovdje ostajemo nekoliko dana do nove komande koja treba da stigne iz Zagreba, a takođe imajte na umu da je to naš premučeni srpski narod, pa budite pažljivi. ‘Ajte sad u tom pravcu.“

Nastavismo put u određenom pravcu. Pošto smo na čelu izbjeglog naroda, u prvoj kući nađosmo mjesta. Dočekaše nas nekoliko žena, sve u crnom, podvijenih krpa pod brade, tužne, žalosne, ali kad nas ugledaše, neki zračak zore zarumene na njihovim licima.

„Dobro došli, naši dragi, dobro došli i srećni nam bili prvi naši srpski posjetioci. Skoro pet godina ne viđamo nikog svog, samo ustaše, Njemce, ponekad partizane, ali čista duša srpska nije pomalala nos u ovim krajevima, samo mi udovice, nešto djece i to je sve. Naši su muževi, starci, djeca i mnogi narod otišli za Jasenovac. Vjerujemo da ste čuli o tom zlom mjestu. No, dobro došli, znamo da ste umorni pa da vas ne gnjavimo. Dijelićemo šta imamo.“

Ova plemenita izjava naše domaćice, ostarale prije vremena, povijene od bola i tuge, ohrabri nas i polijegasmo na određena mjesta.

Jutro nas je zateklo u ležištima napravljenim od slame, kao miševi poređani ustajemo i čekamo na mrvice koje će nam ublažiti bol u praznom stomaku. Ništa nijesmo jeli od napuštanja kazamata. Prošao je dan pješačenja, umor nas je uhvatio i noć je prohujala u bijedi. Ali jutos osjećam da se crijeva komešaju, da glad priteže ovaj bijedni život. U jednom ćošku prostorije mamina glava drijema na opuštenim koljenima, a crne i duboko ukopane oči nas mjere i sa nekim bolom prelistavaju stranice naših teških dana. Znam da ona razmišlja o svemu, o našoj gladi, o siromaštini, ali u nemogućnosti da pomogne, zubima gricka svoju dušu, huli na svoj život, i mučenički gleda na nas kako nas bijeda čopli, glođe, žvaće i guta, a majka mučenica ne može pomoći.

Izbjegavam njen pogled, bježim mislima daleko od njenog razmišljanja, krijem svoju glad, sklanjam svoje lice od njenog pogleda. Premda svoje lice nijesam video mjesecima, ne znam ni kako izgledam više. Da li bih se prepoznao ili ne, nijesam siguran. I sunce koje nas ogrija jutros ne donosi neku blagost, niti pak utiče na naše raspoloženje.

Moji djedovi u jednom dijelu prostorije, bez kapa na glavama, dijele poslednje ostatke od cigara. Milija upalio čik, povuče jednom i čik nastavlja put od ruke do ruke dok ne nestade. Na vratima se pojaviše one bake koje nas dočekaše juče, u istoj crnini, blijedog lica, umornog života, nose neke šerpe u rukama.

„Evo, moja djeco, evo smo donijele nešto hrane, ništa nije naročito, ali kad viđosmo sinoć kako izgledate, pročitale smo da ste pored svih muka i gladni“, kaže ona ista koja nas je dočekala juče na kućnom pragu. „Djeco draga, donijele smo što imamo i to želimo da podijelimo sa vama. Mi ga nemamo sa kim dijeliti, jer sve drago nam je oduzeto, sve milo nam je otplovilo Savom, ili zapaljeno u jasenovačkim uljanim pećima. Ja sam Mila, imala sam tri šćerke, ova do mene, Ruža, imala je sina i šćerku, a ova treća Stanka dva sina. To su bila djeca od osam do trinaest godina. Veselo su se igrala po ovim poljima, srećno išla u školu, bili dobri đaci, bila su naša nada i budućnost. Odvedena su sa očevima, sa djedovima, sa stričevima u nepovrat, otišli su zauvijek. Ostaviše nas crne kukavice da čamimo na ovim upretima kao čavke.“

Dok priča, postavljaju šerpe na jedan okrugli sto. Podiže poklopac sa jedne, puna šerpa kuvanog krompira, otvorena šerpa poče da ispušta paru. Sa parom vidim i život se rađa u mojoj duši. Druga šerpa sa varenikom. Na kraju u nekoj manjoj zdjeli ukazaše se parčad nekog mesa.

Gledajući u posude, oči izbuljile, duša se nadima, stomak poigrava. Pitam se, da li iko vidi promjene na našim licima, da li iko osjeća radost kao što je ja osjećam i vidim, zar ima ljepše slike, draže slike, bogatije slike koju sam ikada vidio kao ova što je ja gledam, slike koju sam zaokružio, pritegao svojim pogledom, stisnuo sa mojim željama. Zaboravih za trenutak gdje sam, šta sam i koliko sam u bijedi. Sve je zaraslo, sve muke nestale, sve patnje prošle, samo je ostala želja da se primaknem ovom stolu, da zgrabim jedan krompir i to je sve. Šta znači glad, taj najveći ljudski neprijatelj!

Pokloni naših domaćica su činili ove dane boravka u Okučanima vrlo prijatnim. Osjećam da mi se snaga povratila, vidim da je čitava familija dobila neku volju za život. Razgovori, šale, analiza situacije donekle dobijaju novi oblik veselijeg života. Ali nam stiže kurir sa novostima.

„Braćo“, obraća se djedovima, „stiglo nam je naređenje iz Zagreba da danas ovog 21. aprila kasno poslije podne napuštamo Okučane. Pravac kretanja je još nepoznat, al‘ će se znati prije pokreta. Pakujte šta imate za pakovanje. Raspored je kao i onaj što smo ga imali od Stare Gradiške pa dovde.“

„Prijatelju, molim te, reci nam kako to se ne zna pravac“, pita Milovan, „zar smo došli do toga da se ne zna kuda se ide?“

Kurir pogleda u Milovana, sleže ramenima, duboko uzdahnu, boja mu se lica promijeni, mahnu rukom, a drugom skide crnogorsku kapu, pokaza Milovanu šta je na njoj i bez riječi nas napusti. Šta je to značilo, ne znamo. Djedovi traže odgovor, dok kurir nastavi tamo put lakših ra