Iz knjige “Sjećanje na Sava P. Derikonju” autora Ozrena Grujića

0

Ovim napisom, kao moralnim dugom saborca, makar i sa oskudnim podacima, namera mi je da skinem veo zaborava se jednog od retkih junaka poteklog iz seljačke krovinjare, gunja i opanka, koje se u najtežem vremenu po srpski narod kraja u kome se rodio, istakao u borbi protiv svih neprijatelja njegovog naroda. To je jedan od onih čije se ime šapatom i poštovanjem pominje, dok komunisti i njihova vlast, strogo kažnjavaju one koji o njemu ma šta pozitivno i dobro govore. Dakle, ovde je reč o jednom takvom Srbinu, a to je:
Sava P. Derikonja, koji je rođen na Vučjoj Luci, srez Sarajevo, od oca Petra i majke Joke, rođene Cerovina. Osnovnu školu je pohađao u svome rodnom selu i bio je dobar đak. Kao dečak pomagao je ocu oko obavljanja poljskih radova, kao i svaki seoski dečak.

Posle uspešno završene Osnovne škole, učitelj Sava Derikonje, savetova je njegovom ocu da sina pošalje na više školovanje, jer je dete bistro i darovito. Taj dobro-namerni savet učitelja, Savin otac nije poslušao, već mu je odgovorio: “Zar ti, učitelju, hoćeš da me rastaviš sa mojim jedincem, sa moja dva oka, i da posečeš stub moje starosti?! Ne dam ga od sebe. Ima na čemu i o čemu i kod kuće da radi – neka ga samo Gospod Bog poživi… ” Tako je Savo Derikonja ostao sa roditeljima koji su ga podigli i vaspitali u srpskom patriotskom duhu. Gusle, srpske narodne junačke pesme, počev od Nemanjića pa do Karađorđevića, za Savu su bile najbolje škole srpskog patriotizma. Srpska istorija i podvizi srpskih junaka i njihova besmrtna dela napajali su dušu mladog Derikonje.

Do stasanja Kralju za vojnika, Savo se razvio u stasitog i divnog momka – fizički jakog i zdravog, kao da je od Romanijske stene odvaljen i isklesan. Širokih ramena isturenih grudi – kao u lava, lica rumena. Njegove su reči otsečene, glasne i jasne. Naravi mirne, nenametljiv, druželjubiv. Kao markantan ljudska pojava, bio je lako zapažen i među stotinu drugih momaka, na crkvenim saborima, verskim i nacionalnim svečanostima – skupovima omladine gde se pesma pveva, kolo igra i nadmeće se u viteškim igrama: skoka junačkog, bacanja kamena s ramena. Svuda je Savo bio među prvima, a i prvi.

Zbog takvih svojih kvaliteta, Savo osvaja manoga devojačka srca, a ponajviše udavača bogatih roditelja. Tako se Savo, sa roditeljskim blagoslovom, oženio lepom devojkom takođe jedinicom u roditelja, Bojanom – Bojkom Šljivić – iz uglednog srpskog doma. U svom srećnom braku imali su sina Momira i kćerku Milicu.

Svoj vojni-kadrovski rok, savo je otslužio u 10. pešadijskom puku. Nesrećni aprilski rat 1941. godine, zatekao ga je u činu rezervnog pešadijskog narednika, u 28 godina svoga života. Sposoban i okretan, uspeo je da izbegne nemačko zarobljavanje. Vratio se u svoj rodni dom gde su mu se svi obradovali, ali i uz prekor njegovog oca zbog neslavnog završetka toga nesrećnog rata, kao da je baš njegov sin Savo za sve to bio kriv!

Hrvatski-ustaški “Narodni sabor” je još 19. aprila 1941. godine, doneo zakon o uništenju Srba na području tkz. NDH, bez ikakve milosti i obzira, a svim mogućim sredstvima i načinima. Od tada je odmah počeo nečuven i nezapamćen pokolj srpskog stanovništva, svududa na domaku ustaške puške i kame. Pored regularne ustaške vojske, bili su i tu i muslimani kao “Hrvatsko cveće” i oni su takođe krvoločno tamanili Srbe. Organizovane hrvatsko-koljačke bande žarile su i palile ne samo po Istočnoj Bosni, nego svuda gde je bilo Srba. Naročito su se kao krvnici srpskog naroda istakli: pukovnik Jure Francetić; “vitez” – kapetan ili bojnik Franjo Sudar; Ragib Čapljić iz Rogatice, poslanik “jug. muslimanske zajednice” – organizacije. Za vreme rata u NDH negde u Bosni, veliki župan izvesne oblasti. Zatim, doktor Hasib Bušatlić, koji je Vlasenički srez u crno zavio, i srpsko ime nastojao da zatre; Avdaga Hasić, posednik i industrijalac iz Kladnja; koljači braća Abađaš, Safet i mladi mu brat sa Romanije. Ime mlađeg brata sam zaboravio, a koaji je priživio rat i sada je komunistički penzioner – valjda za zasluge što je klao srpski narod, silovao žene i devojke i radio sve što je priličilo hrvatskom zločincu.

Savo Derikonja je pao ustašama u ruke na ovaj način: Savo je orao svoju njivu na kojoj su ga iznenadili oružani organi “Hrvatske zaštite” (zaštitari ili lovci na Srbe) – dr. Vlatka Mačeka, vođe seljačkog naroda Hrvatske, a u koga su mnogi srpski političari verovali. Oni su Sava odmah svezanih ruku na leđima poterali u Sarajevo i uz put ga kundačili. U Sarajevu su ga predali ustaškoj policiji na “nadležnost”. U zatvoru su ga tukli i mučili kao: Srbina, četnika i sokolaša a vređali ga i psovali mu sve što mu je sveto i najmilije.

“Ljudi su usled gladi, mučenja i batinjanja, koje je bilo zaista životinjsko, ubrzo slabili i gubili snagu. To je bio ustaški metod da zatvorenici ne bi mogli dati nikakav otpor, prilikom sprovođenja i do samog stratišta. U svakom stočnom toru je bilo čistije nego u ćelijama hrvatsko-ustaškog zatvora” – pričao je kasnije Savo.

“Jedne noći ” – nastavljao je Savo – “svezali su nam ruke žicom na leđima, uterali u jedan kamion nas oko 30, a po nama bacili ceradu – šator. Prema kretanju kamiona, a i nešto vireći ispod cerade, zaključio sam da nas voze Alipašinom mostu gde je bilo stratište na kome ubijaju Srbe. Iako vezan telefonskom 1icom, naumio sam da pokušam begstvo, ako mi se zato i najmanja prilika ukaže, jer će me inače mrcvariti i na mukama umoriti. Ako pokušam bekstvo, može i da uspe, a ako ne uspe stićiće me ustaški rafali i umreću bez muka. U mislima se molim Bogu da mi podari snage i da mi bude na pomoći da ovaj svoj plan ostvarim… ”

U toj molitvi Gospodu tužnog sužnja, taj se kamion zaustavio. Hrvatski ustaški zločinci, pijani do bezumlja, prazne boce ispijenog alkohola su razbijali od glave svezanih Srba. Puščanim cevima su odbrojavali Srbe za klanje i izbacivali ih iz kamiona. Oko toga istovaranje je nastala izvesna gužva. Ljudi nisu hteli pod nož, bradvu ili malj. Savo je taj momenat iskoristio. Iskočio je iz kamiona i dao se u begstvo, trčeći u cik-cak. Za njim su osuti rafali uz povike da stane. Ali, on je i dalje bežao i Boga molio da mu podari snagu, da izdrži u toj trci za život. I zahvaljujući svojim nogama a najviše Božjoj pomoći, spasao se grozne smrti na mukama. Kada je bio siguran da nije više na domašaju zločinaca, povremeno se odmarao i prikupljao snagu za dalji put…

Isprebijan, gladan i umoran, stigao je do sela Biosko, do kuće svoga dobrog prijatelja Dimše Plakalovića, ranijeg predsednika opštine u Vučjoj Luci, inače poštenog i uglednog domaćina. Iznenađen Savinom pojavom, Dimšo ga je zagrlio i suzama oblio jer se bio pronio glas da je Savo ubijen. Dimšo je Savu oslobodio dušmanski vezanih ruku u koje se bila upila žica. Ruke su mu bile modre i otečene, pa ih je morao da drži u hladnoj vodi da otok splasne. Savo je ukratko ispričao Dimši o svemu što se sa njim dogodilo, a Dimša je njemu pričao o stradanju srpskog stanovništva, o masovnim ubistvima i deportaciji. Pričao mu je o užasnom zulumu hrvatsko-ustaških vlasti nad Srbima po obližnjum selima: Jelovica, Kostreša, Bljuštovac, Sabanci, Kaljina, Biosko, Rogoušić, Bulozi, Pale, Mokro, Ljemanići, Ljebogošće i da nema srpskog sela koje ustaše nisu u crno zavile.

Savo je bio zaprepašćen slušajući ovog svog prijatelja čije su vesti na njega poražavajuće delovale, te je rekao:

– Dimšo brate, tome se zlu moramo odupreti, ako mislimo da i dalje kao ljudi postojimo i živimo. Nepregledne su naše šume i planine u kojima ćemo naći skloništa za našu nejač; a svi koji su sposobni za borbu i spremni da se muški odupru dušmanima, neka se late oružja – hladnog ili vatrenog. Veše čekanja nema!

– Moramo, brate Savo – odgovorio je Dimša, pa makar u toj odbranbenoj borbi svi izginuli kao ljudi, jer ako moramo mreti da to bar bude muški, junački; srpski i stojički. Mislim da je tako časnije nego da nas vezuju žicom i da nas kao stoku teraju na klanicu.

Posle ovog dogovora, Savo je neko vreme ostao kući svoga prijatelja. Pošto se odbomrio i dobrom hranom snagu povratio, Savo je zajedno sa Dimšom otišao svom domu gde su ga radosno i sa suzama radosnicama svi ukućani dočekali. Ovo naročito zato što se u selu pričalo da je Savo ubijen na Pašinom mostu u šta su svi drugi verovali izuzev njegove dobre majke Joke kojoj je srce govorilo da će joj se ipak sin vratiti…

Savino bekstvo sa sreljanja i njegov dolazak kući je povratilo nadu narodu da će moći da se suprotstavi ustaškom nastojanju da ga sasvim iskoreni i uništi. I staro i mlado, i žensko i muško je postalo vedrije i veselije, verujući u svoj spas. Njegovo begstvo sa streljanja norod je podigao na stepen herojstva. Okupljali su se oko njega u obli1njoj šumi i sa njim se dogovarali o organizovanju svoje odbrane.

Jednog dana meseca jula 1941. godine, hrvatske ustaše su iznenada napale srpska sela: Ljemanicu, Glog i Brdo. Hvatali su stanovnike tih sela, i žensko i muško, sve koje su stigli. Neke srpske domove su opljačkali, a kuće popalili. U to vreme je Savo Derikonja bio nedaleko od tih sela, u šumi sa oko 50-60 ljudi, od kojih je jedan manji broj imao vatreno oružje, dok su drugi bili naoružani kosama, motikama, srpovima i bradvama usađenim na motkama. On je sa tim ljudima napao te hrvatske zločince. Oteo je od njih pohvatane stanovnike tih sela, povratio njihovu zaplenjenu imovinu, i oslobodio sela od ustaša. Tu je ubijeno desetak ustaša, a ostali su bežali prema Sarajevu, bacajući usput oružje i municiju radi lakšeg kretanja. Tako su ustanici zaplenili oko dvadeset pušaka i oko trista puščanih metaka sa nekoliko vojničkih ranaca opljačkanih stvari iz ovih sela.

U ovoj borbi za odbranu srpskog stanovništva Savo Derikonja je, pored svoje hrabrosti, pokazao i umešnost vođenja takoreći golorukih seljaka u borbu protiv naoružanih ustaša. To ga je istaklo i podiglo na čelo srpskih seljaka – ustanika, a kojima je kasnije postao i komandant.

Ovaj uspeh neorganizovanih seljaka pod vođstvom Sava Derikonje protiv hrvatskih ustaša, nije bio u interesu grupi komunista koji su legalno izlazili iz Sarajeva i smestili se planinsku kuću u selu Crepoljsko. Tu su osnovali neki svoj štab odakle su sprovodili komunističku propagandu među seljacima, dok u muslimanska sela nisu zalazili, jer su muslimani bili uz hrvatske vlasti a katolici – Hrvati nisu ni bili nastanjeni na tom području. Komunisti su vrbovali seljake da im priđu, ali u tome nisu imali velikog uspeha. Program komunističke borbe je bio stran srpskom seljaku i neprihvatljiv za njihov patrijarhalni način života. Sem toga, seljaci nisu verovali komunističkom šarenom društvu u kome je bilo više onih koji nisu bili Srbi, a i ono nešto Srba među njima je bilo na rđavom glasu u narodu. Vajnera; Fazlića, Prpića, Zovka; Mađara, Danona, Krzića, Alkalaja, Almulija i drugog belo-svetskog ološa. Među njima je bio i izvesan broj srpske ološi: Pero Kosorić i Grujo Novaković, Janko Jolović, Svetko Furtula, Mitar Minić, Žarko Cejović, pa i advokat dr. Vlado Jokanović. Oni su ipak uspeli da zavedu jedan manji broj srpskih seljaka od kojih su formirali četu. Oružje su dobijali preko veze iz hrvatskih vojnih magacina. Sa ovim komunistima je bio i veći broj ženskih lica, a najviše Jevrejki. Hranom su se snabdevali otimanjem od srpskih domaćina. Malo po malo, počeli su zavoditi nasilje, pa i ubijati ugledne domaćine. Da bi opravdali svoj teror, izvršili su napad, snagom seljaka meštana, na žandamerijsku stanicu na Ozrenu (sarajevskom) a posle toga je kod njih nastalo zatišje.

Komunistima je tu smetao ugled popularnog Derikonje, pa su mu poslali poruku 6. januara 1942. godine, na srpski Badnji dan, da sa svojom četom dođe na Crepljsko, a radi tobožnje zajedničke akcije protiv ustaša. Savo je taj poziv, i kao čovek i kao vojnik, shvatio ozboljno, ne misleći na podvalu niti na dovličnost onih koji su ga pozvali.

Tako je, i pored oštre zime, snega i mećave, Savo na vreme stigao na Crepoljsko. Komunisti su ih lepo dočekali i smestili, njih oko 60, u udobne sobe toga planinskog doma. I dok se ovi još nisu ni čestito zagrejali, u sobu su upali: Slaviša Vajner, Pero Kosorić i ostala komunistička rulja sa grupom partizana koji su imali puške na gotovs. Energično i strogo su prispelim srpskim ustanicima naredili da odlože oružje. Savo i njegovi ljudi su ovim bili iznenađeni, i protestovali su radi takvog partizanskog postupka. Ali, videvši da drugog izlaza nemaju, položili su svoje oružje pred ovim komunističkim siledžijama.

Ovo se događalo u doba kada su komunisti i nacionalisti u Bosni sarađivali u borbi protiv ustaškog neprijateljstva. Nakon što su ovi srpski ustanici odložilo svoje oružje, komunisti su to sve pokupili i odnijeli u jednu drugu sobu, a prevarene ljude su držali pod stražom. Zatim su komunisti održali neku svoju konferenciju posle koje su od srpskih ustanika odvojili: Sava Derikonju, braću Ðorđa i Filipa Padak sa još njih jedanaest i zatvorili ih u posebno odeljenje, a koje je čuvala njihova jaka straža. Ostalima su vratili oružje i uputili ih na Vučju Luku, a svakako su ovim ljudima za komandira postavili čoveka lojalnog komunistima.

Četrnaest ljudi sa Savom Derikonjom, podvrgnuti su saslušanju tereteći Sava za neke nepostojeće greške i propuste, ka naprimjer da je napao ustaše na Ljemanici, Glogu i Brdu svojevoljno – bez znanja i obaveštenja njihove komande. Zatim da je veliko-Srbin, Šovinista, monarhista. Stavljali su mu i oni u greh sve ono što su mu i usteše stavljela u sarejevskom zatvoru. Na sve ove optužbe Savo im je odgovorio:

– Pa gospodo štabovci, vi mi stavljate u greh sve ono što su mi i ustaše u greh stavljale. Zar ni danas kada ustaše na hiljade ubijaju srpsko stanovništvo ja sa mojim seljacima nemam pravo da ga branim? Zar je po vašem mišljenju pogrešno sprečavati te zločince da ubijaju nevin narod? I, vi znači, da žalite desetinu ustaških glavoseča, a ne žalitie hiljade srpskih glava? Šta je to sa vama i gde se vi nalazite?!

Savo Derikonja je sa svojih 13 sapatnika, vezanih žicom i pod jakom stražom tih nevernika, i po žestokoj zimskoj hladnoći, sproveden u Podromaniju, gdje su predati tamošnjim komunističkim komesarima i komadantima. Kada je i ovima Savo rekao da ih vezuju isto kao i ustaše, oni su odgovorili “da ih niko više neće svezati niti odvezati! ”

U Podromaniji su strpani u zatvor stare vojne kasarne, oko koje su postavili jaku stražu. Znali su komunisti da je Savo pobegao vezanih ruku iz ustaškog zatvora pa su hteli da budu sigurni da odavde ne može pobeći.

Nije mi poznato šta su i kako doživeli u tome zatvoru, ali se zna da u njemu nisu dugo ostali. Ovo zato što je ubrzo usledila kaznena ekspedicija nemačko-hrvatske vojske na ovaj prostor. Kada su komunisti primetili nastupanje te kaznene ekspedicije, oni su se dali u bežaniju zaboravljajući ove uhapšene ljude, a kojima je pretila smrtna opasnost – ako tu budu nađeni od strane ustaško-nemačke vojske. Pretpostavlja se da su ih komunisti tu i ostavili, znajući da će svi biti pobijeni od te kaznene ekspedicije, tako da oni pred narodom ne snose krivicu za to.

Međutim, zahvaljujući Bogu i jednom dobrom meštaninu, taj komunistički plan nije uspeo. Ovaj meštanin je znao du su ti ljudi ostali zatvoreni u kasarni, pa čim su partizani napustili stražarenje oko kasarne i pobegli, on je na tim vratima razbio katanac, ljudima oslobodio žicom vezane ruke i rekao im da se spasavaju dalje kako znaju i umeju, jer dolazi nemačka i hrvatska kaznena ekspedicija. To se odigralo januara 1942. godine.

Srećnim slučajem oslobođeni, Savo i njegovi ljudi su krenuli kroz šume gazeći visok sneg. Uputili su se prema selu Kaljini kod Savinog dobrog prijatelja iz momačkih dana – Borka Radovića do čijeg sela još nije bila doprla komunistička vlast krvi i terora. Borko ih je sve primio kao svoju rođenu braću. I učinio je sve što je mogao za njih da učini – da ih skloni i da im živote spasi.

Kao što je ranije rečeno, komunisti i nacionalisti su u početku sarađivali. Ustvari, ta je “saradnja” bilo po onoj narodnoj: “Oj, Turčine, za nevolju kume! ” Komunistima je ta saradnja bila potrebna radi dobijanja u vremenu jer su sa svojim “ustankom” bili zakasnili. Oni su pošli u ustanak tek pošto je Hitler napao Sovjetski Savez. U toj “saradnji” sa nacionalistima, komunisti su vešto i organizovano sprovodili propagandu za svoje ciljeve. Polako, iza leđa nacionalnih prvaka, većinom seljaka, vršili su teror i ubistva, čak i onih Srba koji su uspeli da izbegnu ustaški pokolj. Takav rad komunista teško je padao srpskom stanovništvu. Narodu je jedini spas bio u srpskim nacionalnim ustanicima, koje su komunisti svuda i na svakom mestu, sputavali i onemogućavali raznim podvalama i prevarama. A kada je naišla nemačko-ustaška kaznena ekspedicija, komunisti su ispred njih pobegli, a ostavili su narod nezaštićen – predali ga ustaškim koljačima na nož i teror.

Oko 20. aprila 1942. godine kada je sneg okopnio na Romaniji, Ozrenu, Devetaku, Jahorini i na drugim bosanskim planinama, vreme je bilo da se nacionalisti obračunaju sa komunističkim teroristima i ubicama nevinih ljudi – Srba. Tada je Savo Derikonja, sa onim ljudima koji su izbegli pogibiju, i od komunista i od ustaša, krenuo u akciju, pošto je od Borka Radovića dobio i nešto oružja.

On je, sa desetinom svojih hrabrih ljudi, počeo da napada i da razoružava partizane, da razgoni njihove štabove i posade i da rastura komunističku vlast. Tako su komunistički partizani u kratkom vremenu isterani iz Srednjeg, Visojevice, Šabanka, Rakove Noge, Kostreša, Mokrog i drugih sela. Čim bi palo jedno komunističko uporište, sami meštani bi jurišali na komunističke štabove i razgonili ih, a neke i ubijali. Ti komunistički “junaci” nad nezaštićenim srpskim narodom bi tada bežali ne znajući kuda i u panici glave gubili. Tako su, od tih zločinaca na ovome terenu, ostali kao glavni organizatori i instruktori terenskih terorista, učitelji Ilija Grbić i Spaso Marković. Sa njima su na prostoru Istočne Bosne još bili: Božo Jugović, Žarko Ceković, Janko Jolović, Svetko Furtula, Grujo Novaković i još njih.

U tom pohodu protiv komunističkih partizana Savu Derikonji se dobrovoljno javilo oko 500 ljudi sposobnih za oružje, mada polovina od njih nije bila naoružana. srpski narod ovoga kraja, dočekao je Sava Derikonju i njegove junaka sa ovacijama i oduševljenjem jer im je skinuo komunistički jaram sa vrata i poverio mu da organizuje ovu masu naoružanih i nenaoružanih srpskih ustanika sposobnih za borbu; da čuva i da sačuva srpsko stanovništvo od propasti koja mu je pretila od mnogih neprijatelja, a naročito od hrvatsko-ustaške vlasti.

Savo Derikonja se ovog teškog i odgovornog zadatka jedva primio, obzirom na veliko odgovornost u jednom takvom teškom dobu. Pogotovu što je znao da se nalazi u “državi” u kojoj je ovaj isti srpski narod stavljen van svakog zakona. Ali na opštu molbu boraca i naroda, Savo je pristao da se stavi na čelo srpskih ustanika, pod uslovom da mu se dodeli nekoliko uglednih i poštenih domaćina koji će ga u svakom pogledu pomagati, pa i savetovati. Pošto je taj njegov uslov prihvaćen, on je odabrao ljude u koje je imao puno poverenje, a što mu je mnogo olakšalo i onako težak zadatak.

Prvi zadatak mu je bio da organizuje i formira oružane jedinice koje će da štite i živote i imovinu srpskog naroda. Kada je organizovao čete, podelio ih je na vodove i desetine. Sa svojim savetnicima je odabrao i postavio komandni kadar. Svaki komandir je dobio teren kojim će krstariti i narod čuvati od upada neprijateljskih bandi. Te jedinice su nazvane četnici. Njihova ishrana je dolazila od naroda, i to proporcionalno imovnom stanju domaćinstava.

Četnički odredi na prostoru NDH su bili životna potreba srpskog naroda i njegovog opstanka. Oni su se borili sa mnogim teškoćama, ne samo sa mnogim neprijateljima, nego i zbog nedostatka naoružanja i ostalih sredstava potrebnih za vojsku. Naročito se u hrani oskudevalo jer ni stanovništvo nije imalo dovoljno za ishranu. Dovijali su se na razno-razne načine u dobavljanju hrane o čemu je naročitu brigu vodio ugledni domaćin Božo Plemić, koji će docnije biti izabran za komandanta sreza. Između njega i Sava Derikonje je vladala harmonija, i oni su se u svemu dopunjavali…

***
Juna meseca 1942. godine, đeneral Draža Mihailović je došao u Hercegovinu da se lično uveri o zlodelima prema tamošnjem stanovništvu, kako od strane hrvatskih ustaša tako i od strane komunističkih partizana. Tom prilikom, nedaleko od Gackog, u kuli vojvode Bogdana Zimonjića, primio je narodne prvake Hercegovine – čestite seljake i nekoliko oficira koji su sa narodom delili njegovu zlu sudbinu u borbi za svoj opstanak.

U to vreme, deo Hercegovine nastanjen srpskim življem je bio slobodan, a gde se oko 6 meseci komunistički partizani vodili svoje krvavo kolo i zavodili boljševički teror, dok hrvatsku zulumćarsku vlast, ovo srpsko stanovništvo nije priznavalo.

Na tom prostoru Hercegovine, postojale su manje i veće četničke grupe, koje su delovale bez međusobne povezanosti. Nije postojao komandni centar ni komanda. Po dogovoru Draže Mihajlovića, narodnih prvaka i njegovih oficira, sve su te grupe i grupice objedinjene. Izvršeno je formiranje po vojničkom uzoru: od desetine do korpusa, i ušli su u sastav Kraljevske JVuO pod komandom Draže Mihajlovića.

Za Istočnu Bosnu, formiran je Romanijski i Drinski korpus JVuO, na teritoriji srezova: Vlasenica, Rogatica, Kalinovik, Kladanj i Sarajevo. Sarajevski srez je podeljen na dva dela, a time i na dve brigade: Prvu i Drugu. Na prvom delu ovoga sreza delovao je Savo Derikonja.

Oko 10. septembra 1942. godine, dolaskom štaba Romanijskog korpusa pod komandom kapetana Milorada Momčilovića na planinu Ozren iznad Sarajeva, formirana je Prva sarajevska brigada JVuO, pod komandom Sava Derikonje. On je tada unapređen u čin pešadijskog potporučnika i odlikovan Karađorđevom zvezdom za zasluge koje je ranije stekao u borbi za zaštitu srpskog življa. Savo je već bio od naroda izabran za komadanta, a šta je komanda Istočne Bosne i Hercegovine potvrdila i Vrhovna komanda se sa tim složila. Za načelnika i ađutanta te brigade, postavljeni su dva aktivna oficira u činu poručnika, koji se nisu našli poniženi što su pod komandom čoveka bez akademske vojne struke. Naprotiv, oni su sa Savom u svemu sarađivali. Ali ni Savo nikada nije ispoljio, ma u čemu, neku svoju nadmoćnost. Oba ova oficira su sa Savom ostali do kraja rata. Docnije sam saznao da je poručnik-ađutant poginuo kao četnik-gerilac 1947. godine, negde kod Pala, nedaleko do Sarajeva. Mislim da se prezivao Rajčević ili Rajičković, dok mi sudbina načelnika štaba, čijeg se imena više ne sjećam, ostaje nepoznata.

Muslimansko stanovništvo, koje je živelo izmešano sa Srbima, a koje nije učestvovalo u pokolju srpskog stanovništva, ostalo je u svojim selima Hodžići ili Hadžići (između Draževica i Visojevice), Sirovine, Rakova Noga, Knežina, Šabegovići, Žep i druga. Savo Derikonja je u muslimanska sela postavio posade radi obezbećenja muslimanskog življa. Ishranu ovih posada snosilo je selo u kome je ista postavljena. Ove su se posade s vremena na vreme smenjivale. U ta sela nijedna druga jedinica nije imala pravo da dolazi, bez odobrenja komadanta brigade, Sava Derikonje.

S obzirom da je Prva sarajevska brigada oskudevala u naoružanju i u drugim vojnim potrebama, kao i u ishrani, nije mogla da vrši zamašnije operacije protiv okupatorskih jedinica. Zbog toga je Vrhovna komanda Kraljevske JVuO u nekoliko navrata slala ovoj brigadi novčanu pomoć. Iako ta pomoć nije mogla da podmiri sve njihove potrebe, srpski narod toga kraje je bio zadovoljan samom činjenicom da nije usamljen već da se o njemu brine i njegove patnje razume Majka Srbija, a to je bio đeneral Draža Mihajlović.

Koliko se sećam, komandant Vlaseničke brigade, rezervni poručnik-pravnik, Momčilo Mićić, tražio je pomoć od komadanta Romanijskog korpusa za likvidiranje komunističkih terorista i zulumćara u selima Šekovići i Milići, kojima je na čelu bio Branko Savić, sin popa Sava iz Šekovića, koji rečju i delom pomaže komuniste. A u selu Milići, Rade Jakšić i njegova sestra Rosa – učiteljica.

Lično sam poznavala pre rata, celu tu porodicu Jakšić. Rođeni brat Rada Jakšića e bio sveštenik crkve na Han Pijesku (srez Vlasenički) sa popadijom Sajom. Tako su je zvali, a ne znam da li joj je to bilo pravo ime. Kod njih je stalno živela Rosa koja nije bila učiteljica a Rade je posebno kod njih dolazio. Još tada se sumnjalo da su Rosa i Rade povezani sa Komunističkom partijom, a svakako sa znanjem popa Ljuba i njegove popadije.

Na traženje Momčila Mićića pomoći od Romanijskog korpusa za razbijanje ove komunističke grupe, poslat mu je Savo Derikonja sa Prvom sarajevskom brigadom i Stevo Vojinović sa polovinom Kladanjske brigade. Njima se na terenu pridružila i Vlasenička brigada. Nad ovim jedinicama komandu je preuzeo komandant Romanijskog korpusa, kapetan Milorad Momčilović.

Ovim poduhvatom su komunistički partizani rasterani, pobegli su uz veoma slab otpor – bili su u rasulu. Za sobom su ostavili dosta bogat magacin hrane, malo oružja, dosta rakije a i obuće. Sve su oni to bili oduzeli od naroda. Zarobljeno je desetak partizana – zemljoradnika. Oduzeto im je oružje a oni su puštani kućama.

Komadant Vlaseničke brigade, uz saradnju komandanta sreza i seoskih prvaka, uspostavio je četničku nacionalnu vlast, a na opšte zadovoljstvo srpskog naroda zbog begstva komunista.

Posle uspešno završenog zadatka, Prva sarajevska i Kladanjska brigada su se vraćale na svoje matične položaje. Na tom putu ih je stigao kurir na konju, koji je obavestio komandanta korpusa da je prethodne noći uhvaćen na spavanju komadant Vlaseničke brigade, poručnik Momčilo Mićić. Komandant korpusa, u saglasnosti sa komandantima ovih dveju brigada, Vojinovićem i Savom Derikonjom, doneo je odluku da se vrate u Šekoviće radi izviđanja toga izvršenog zločina. Komora sa zaplenjenim materijalom, sa obezbeđenjem je upućena na predviđeno mesto.

Vrativši se u Šekoviće, komandant korpusa Momčilović sa Vojinovićem i Derikonjom, nekoliko dana je vodio istragu u vezi ubistva poručnika Mićića i utvrđeno je da su organizatori ovog mučkog ubistva bili Brano Savić sin popa Sava; kum i kuma ubijenog, Rade Jakšić – geometar i njegova sestra Rosa, a izvršilac samog zločina je bio Novak Šintorović sa desetak partizana. Te tragične noći, Momčilo Mićić je zanoćio u komovskoj kući gde je na spavanju iskasapljen i zakopan u štalsko đubre.

Stevo Vojinović i Savo Derikonja su sa svojim četnicima preneli telo svoga ratnog druga u srpsko pravoslavno groblje. Opelo nad pokojnikom izvršio je pop Savo Savić, otac organizatora ovog groznog zločina! Nad otvorenom rakom sa pokojnikom se oprostio Stevo Vojinović.

Izvršioci ovoga zločina su pobegli, ali su njihovi saučesnici dobili zasluženu kaznu. Ovo se dogodilo, ukoliko se dobro sećam, u drugoj polovini decembra 1992. godine.

Marta meseca 1943. godine, Prva sarajevska brigada učestvuje u borbama protiv jakih komunističkih snaga koje su prešle reku Neretvu. Borbe su vođene na Treskavici, Kalinoviku, Oblju, Miljevini, rame uz rame sa četnicima Crne Gore pod komandom majora Pavla Ðurišića. Po naređenju i potrebi, Savo Derikonja se morao vratiti sa svojom brigadom na matični teren, koga su ugrožavale hrvatske ustaške i domobranske jedinice. Kod Kalinovika, Savo Derikonja je prvi put predstavljen đeneralu Draži Mihajloviću, i na njega ostavio dobar utisak, i kao vojnik i kao čovek. Draža je tom prilikom rekao Savu da mu je poznat njegov aktivni rad i njegova časna borba i zbog čega će ga imati u vidu.

Meseca juna 1943. godine, komunisti su pretrpeli teške gubitke na Zelengori, od strane nemačke kaznene ekspedicije, kada su partizani bežali na sve strane i spasavali se ko se spasiti mogao. Tada je stradao veliki broj, koji nikada nije tačno utvrđen, srpskog civilnog stanovništva iz Like, Banije i Korduna a koji je Josip Broz nasilno oterao na klanicu, dok Hrvata, muslimana i ostalih tu nije bilo, a sve te druge nacionalnosti stupiće na scenu posle rata – kada se komunisti budu dočepali vlasti u našoj zemlji.

U tom partizansko-komunističkom porazu, teško je platila i jedna grupa, njih oko 300 hrvatskih domobrana koji su se za vreme borbe predali komunistima. Posle su im partizani oduzeli odeću, obuću i sve što su od vrednosti imali pa su ih ostavili da lutaju po planinama na teritoriji brigade pod komandom Sava Derikonje, koja ih je zarobila. Bili su to pravi živi leševi. Svi su, bednici, bili “naoružani” lecima koje su bacali hrvatski avioni kojima su pozivani da se sa istima mogu da jave ma kojoj ustanovi hrvatske vlasti, pred kojom će proći bez ikakvih rđavih posledica. Njima je održao poučan govor, major Petar Babović, komandant operativnih jedinica Istočne Bosne i Hercegovine, koji se tih dana nalazio na ovom terenu, izbegavajući nemačke i hrvatske vojne operacije.

Među pomenutim zarobljenicima bio je i poznati predratni zagreački hirurg i profesor Univerziteta, dr. Ivica Pavletić. On je izjavio da bi, kao lekar, ostao pri Prvoj sarajevskoj brigadi zajedno sa još nekoliko intelektualaca. I ostali su se sve dok se nisu oporavili i ojačali, pa su se sa onim lecima predali ustaškim vlastima.

Savo Derikonja je razmišljao šta da učini sa tim izgladnelim i delimično bolesnim zarobljenicima. Prostorija za njihov smeštaj, niti ishrane, nije imao ali pošto su mu pokazani gore pomenuti ustaški leci, on im je održao govor, otprilike ovim rečima: “Ljudi, vi ste pored nas pre rata živeli u miru, a vi ste od stvaranja NDH postali naši ljuti dušmani – sve do današnjeg dana kada smo vas u tome onemogućili silom našeg oružja. Ali mi nećemo na vama da vršimo odmazdu za stotine hiljada ubijenih srpskih stanovnika od strane vaše hrvatske vlasti. Možda je i neki od vas takođe učestvovao u pokolju srpskog naroda, ali mi to sada ne možemo da ustanovimo. Zato, pošto imate te letke sa sobom, idite svojim kućama i porodicama, i svakome recite da vas Savo Derikonja nije klao niti zlostavljao, i pored toga što ga ustaške vlasti zajedno sa komunistima nazivaju četničkim zločince… ” Posle su i ovi, svi, otišli iz našeg zarobljeništva i svakako se predali hrvatskim vlastima.

Eto, tako je postupio Srbin, čovek i junak Savo Derikonja!

Početkom oktobra 1943. godine vršen je napad na neprijateljske garnizone u Višegradu i Rogatici, gde su se nalazile znatne snage Nemaca i Hrvata. U tome napadu učestvovala je i Prva sarajevska brigada pod komandom Sava Derikonje. Borba je bila oštra i krvava. Sa obe strane su pale brojne žrtve, ali su obe ove varoši osvojili četnici Ravne Gore. Neprijatelj se povlačio ka ustaškom uporištu na Sokocu, nedaleko od Han Pijeska – na glavnom putu prema Sarajevu, i za sobom ostavljao svoje ranjene i mrtve.

Na četničke jedinice koje su oslobodile ove dve pomenute varoši, a koje još nisu bili sahranile svoje izginule borce, iznenada i mučki, su sa leđa napali komnistički partizani i nanijeli im ozboljne gubitke. Oni su već tada bili dobro naoružani od strane “naših” saveznika Engleza. Ovu četničku pobedu su objavili kao svoju “pobedu nad okupatorom” preko Radio-stanice “Slobodna Jugoslavija”, koja se nalazila u Tiflisu. To isto su objavile i neke radio-stanice u Engleskoj.

U ovom našem napadu na pomenute neprijateljske garnizovne, učešće je uzeo i jedan američki viši oficir, a koji je bio i svedok komunističkog napada sa leđa na četničke snage. Ovaj američki oficir je bio prosto zaprepašćen, koliko mučkim napadom komunista na jedinice Draže Mihailovića, toliko i objavljivanjem preko Radio Londona o lažnom uspehu komunističkih partizana!

Posle poraza neprijatelja i uspostavljanja nacionalne vlasti, sišao sam sa položaja, da bih video i razgledao Rogaticu. Varoš je bila u dimu i ruševinama. Ništa se interesantno nije moglo da vidi. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi sam naišao na jeziv prizor. Počev od crkvenog praga pa sve do oltara, bili su leševi mladih junaka iz Rogatice, palih u toj krvavoj borbi. Ali avaj, uzalud je toliko srpskih života položeno i more krvi proliveno.

***
Jesenjih hladnih dana 1944. godine, usled nadiranja sovjetskih, kao i bugarskih trupa, onih istih koje su za vreme rata ubijale srpski narod zajedno sa Nemcima svuda po Srbiji, snage JVuO pod komandom đenerala Draže Mihajlovića su morale da se povlače prema slobodnom prostoru Istočne Bosne.

Vrhovna komanda sa izvesnim brojem trupa iz Srbije se zadržala na prostoru Prve sarajevske brigade Romanijskog korpusa. Tu su bili raspoređeni radi odmora i ishrane po selima: Vuučja Luka, Bogovići, Jelovci, Ozren, Brdo, Žunovi, Kostreša, Visojevica, Draževići, Rakova Noga, Nišić. Bilo ih je i po muslimanskim selima Hadžići ili Hodžići i Sirovine.

Četnička bolnica Romanijskog korpusa u selu Nišići, kao i ona u selu Okruglci, nisu mogle da prime sve ranjenike i bolesnike koji su tu pristizali, mada su mnogi primljeni. Lekova nije bilo kao ni dovoljno lekara za ukazivanje najnužnije pomoći tim mučenicima.

Da bi se što je moguće više pomoglo ovim ratnicima iz bratske Srbije, komadant Brigade Savo Derikonja i komandant Prvog dela Sarajevskog sreza, Stjepan Lučić, su preko predsednika opštine naredili da se lakši ranjenici neguju po domaćinstvima. Njih je ovdašnji srpski narod primio kao rođenu braću u nevolji i svi su im prižili sve što su mogli.

Koliko je trajao ovaj predah i odmor ovih besmrtnika iz Srbije nije mi poznato, ali znam da moja, bosansko-hercercegovačka grupa koja je bila na odstupanju prema zapadu, stupila u vezu kod sela Podnojvlja, u blizini Vučjaka sa tim jedinicama iz Srbije koje su bile u tom delu sarajevskog sreza. U Podnovlju je izvršio smotru grupe bosansko-hercegovačkih četnika, ministar ratni, general Draža Mihailović – Čiča. Tada sam video da su sve ove trupe iz Srbije zaista bile u veoma teškom stanju – iznurene napornim i dugim marševima i neprekidnim borbama sa ustašama i komunističkim partizanima koje su Englezi dobro naoružali.

Prilikom odlaska sa područja Sarajevsko sreza, ministar vojni, đeneral Draža Mihajlović je odao veliko priznanje komandantu Prve sarajevske brigade, Savu Derikonji i svom narodu toga kraja za sve što su učinili vojsci iz Srbije pod njegovom komandom.

Prva sarajevska brigada se nije povlačila sa svoga matičnog terena. Tu je vodila borbe sa komunistima, sve dok partizani nisu ušli u Sarajevo 6. aprila 1945. godine, a posle konačnog povlačenja Nemaca i ustaša iz grada.

Jednog prolećnog dana 1945. godine, na Vučjoj Luci, Savo Derikonja je sazvao svoje borce i preživele starešine svoje brigade, gde je u ovom smislu govorio:

“Braćo četnici, vojnici, junaci! Prošlo je preko četiri godine kako smo se u ovom selu skupljali kradom na dogovor, na koji na~in da se spasemo od sigurnog uništenja koje nam je spremala hrvatska ustaška vlast. Ti zulumćari su nas naterali da se, tako reći, golim rukama hvatamo za njihov oštar nož. Učinili smo sve što smo mogli da zaštitimo i sebe i našu srpsku nejač. Mi smo se borili po četničkom zastavom i komandom đenerala Draže Mihaijlovića za spas srpskog naroda, a ne ni za kakvu vlast. Naši bi uspesi bili daleko vići da nas komunisti nisu ometali u tim našim domaćim poslovima, ubijajući ugledne domaćine i najbolje mlade ljude koji su bili na našoj strani. Jasno nam je da su se komunisti samo borili za vlast, a nikako za slobodu naroda… Poznato vam je da su komunisti u Sarajevu, tu pred našim nosom, a kao što znate, oni su i najveći srpski dušmani. Da ovako u celini nastavimo sa njima borbu, uzalud je. Oni su do zuba naoružani i pomagani i od Engleske i od Amerike, a naravno i od Sovjetskog Saveza. Zato ja preporučujem, ali ne naređujem, da svaki od nas koji smatra da mu je život u opasnosti od komunističkih bandi, ide svojoj kući i porodici. Sa ovim ste razrešeni svake obaveze prema meni, kao vašem komandantu. Samo, nemojte nikada zaboraviti da ste Srbi! Hvala vam na vernosti i odanosti našoj srpskoj borbi. Gospod neka vas čuva i bude vam na pomoći!!”

Većina četnika je poslušala svoga hrabrog komadanta. Prilazili su mu oborene glavi i sa njim se pozdravljali – zauvek!

Sa Savom je ostalo oko 45 do 50 četnika i skoro sav starešinski kadar da, kao gerilci, nastave borbu protiv komunista, ometajući ih u uspostavi vlasti u našoj zemlji. Ova grupa, iz više razloga, nije mogla da dejstvuje u celini, već je to činila po grupicama od tri ili pet svojih boraca. Naročito su bili aktivni pred izbore, 11. novembra 1945. godine, za koje su komunisti razvili veliku propagandu.

Zbog aktivnosti ove grupe i imena Sava Derikonje, zloglasna OZNA, docnije UDBA, terorisala je narod ovoga kraja. Godinama su mučili tamošnji narod, hapsili, pa i ubijali tražeći da im isporuče Sava Derikonju. U tim borbama pored milicije, učestvovala je i Narodna odbrana (KNOJ). Borbe su bile neprekidne, i dan i noć, i u njima su ginuli i gerilci i gonioci.

Da bi likvidirali Savu Derikonju i njegovu grupu, kao i ostale četničke grupe na prostoru Istočne Bosne, komunističko ministarstvo unutrašnjih dela je obrazovalo specijalni štab sastavljen od proverenih Oznaša – Udbaša, da izrade plan o uništenju četničke gerile. U štab su ušli: pukovnik Nenad Vasić potpukovnik Remzija Duranović; major Smajo i Suljo Mandžuka, Slobodan Šakota, Mato Markotić, kapetani Mensur Fazlagić, Ðorđe Ðajić, Ðorđe Kutlača, i još njih – čitava mafija sa plaćenim špijunima i izdajnicima.

Ðorđe Ðajić je ubio brata svoje majke – svoga ujaka. Sa još dva udbaša – oficira, dobio je zadatak da “češlja” teren kojim bi se mogao kretati Savo Derikonja. On je imao sva sredstva na raspolaganju i ovlašenja za uništavanje četnika.

Vršene su neprekidne potere i zasede svuda gde se pretpostavljalo da bi četnici mogli da se kreću. Zbog toga su četnički gerilci bili proređeni i svodili se na po dvojicu ili trojicu. Onda je udbaš Ðorđe Ðajić u Sarajevu pronašao Milicu – Micu Tadić koja je za vreme rata bila kao bolničarka u Prvoj i Drugoj sarajevskoj četničkoj brigadi Romanijskog korpusa. Nju je udbaš Ðajić istrenirao kako da otruje Sava Derikonju i sve one koji budu sa njim. Za taj posao je dobila sve što je potrebno, a pošto je imala rodbinu u selu Luke, krenula je ka njima u posetu.

Savo Derikonja je preko svoje veze saznao da je Mica došla u selo Luke. U nekoliko domova toga sela je naručio večeru, pa i kod domaćina kod koga je gostovala Mica. Kada je ona čula da se sprema večera za četnike, među kojima je bio i Savo Derikonja, htela je da se od pirinča koji je ona donela, za njih napravi pilav. Kada je trabalo da se na ugovoreno mesto nosi večera, i ona je pošla – da bi se videla sa Savom i ostalima. Kako je i ona nosila hranu, uspela je usput da u nju stavi otrov.

Kada su Savo i njegova družina videli Micu, koja je sa njima za vreme rata bila na terenu, obradovali su joj se. Ali kada su četnici počeli da jedu donetu hranu, Mica je ustala i pošla u stranu, valjda da posmatra kako otrov deluje. A svi koji su počeli da jedu, padali su kao onesvešćeni. Videvši to, Mica se dala u begstvo. Stražaru Vladu Andriću je bilo sumnjivo što Mica beži dok njegovi saborci padaju kao da su opijeni. U nekoliko skokova je uhvatio Micu i doveo je kod već onesvešćenih četnika. Rekao je ženama da brzo donesu mleka i da onima koji su trovani daju da ga piju. Povraćali su, ali su ponovo i ponovo pili mleko – sve dok se nisu sasvim povratili u život.

Prilikom ispitivanja Milica – Mica Tadić je priznala od koga je poslata i ko joj je dao otrov, kao i da su je naučili kako da taj zadatak obavi. Rekli su joj, ako to ne izvede, predaće je sudu i optužiti za izdajnički rad za vreme rata. Kada su je za taj zadatak pripremili, ona je bila u zatvoru Okružnog suda u Sarajevu, sama u jednoj ćeliji. Mica je plakala i govorila da je morala da se prihvati tog zadatka, pa je molila da ostane sa njima – gerilcima. Ali Vlado Andrić, koji je Micu uhvatio, a čijeg su brata Ðorđa komunisti na komade isekli sekirom, nje mogao da sluša njeno prenemaganje već je potegao puškomitraljez i sa nekoliko metaka je Micu sravnio sa zemljom. Savo Derikonja je hteo sa njom još da govori da bi saznao mnogo što-šta što ga je interesovalo, a možda je ne bi ni takvom kaznom kaznio. Međutim, Vlado Andrić je presekao, te se tako završila misija trovačice Milice – Mice Tadić.

U neprekidnim borbama sa komunistima, grupa Sava Derikonje se istrošila. Gde je koji ginuo, tu je i zakopavan. Njihovo sahranjivanje u groblju komunisti nisu dozvoljavali.

Komunisti u Jugoslaviji su objavili više knjiga o njihovoj borbi protiv “četničkih ostataka”, kako oni pišu. Ali, to nisu bili nikakvi ostaci već je to bila srpska nacionalna gerila. U jednoj takvoj knjizi stoje da je negde “kod Pala – Bosna, ubijen komadant Derikonja”. Međutim, to ničim nije potkrepljeno niti dokazano. Navodno, ubijen je 1946-47. godine. Da su ubili Sava Derikonju, komunisti bi ga bez sumnje dovezli u Sarajevo i izložili na najprometnije mesto ili trg gde bi doterali narod, da se uveri a je taj njihov strašni protivnik mrtav i da četnički simpatizeri nemaju više čemu da se nadaju. Međutim, saznalo se od odanih ljudi Savu Derikonji da je on umro od zadobijenih rana, u leto 1948. godine u svojoj bazi, negde u planini nedaleko od sela Visojevica, Draževići, Rakova Noga.

Kako bilo da bilo, odnosno bez obzira kako je Savo Derikonja završio svoj život, njegovo ime je ostalo svetlo u srpskom narodu, a koje se ne sme ni spomenuti u Jugoslaviji pod komunističkom vlašću. Ovaj skromni, i u mnogom nepotpuni napis neka bude umesto sveće voštanice, ovom retkom junaku i čoveku, poteklog iz seljačkog gunja i opanka – Savu Derikonji.

 

 

SLAVA MU I HVALA!
Ozren Grujić