U šumama i potocima u okolini Ivanić-Grada smo se zadržali nekoliko dana. Cerove šume su nas čuvale od „saveznika“. Odmor je korišćen da bi se izvršilo prikupljanje zaostalih, iznemoglih. Čekalo se na vijesti, hoće li bar neko od nestalih uspjeti da nam se pridruži. Čekanje je bilo bolno i tužno, slabo se ko pojavljivao. Čekanje je uzaludno, pa kao i uvijek gubimo vrijeme, gubimo ljude, borce, gubimo i tanku nit nade.
Moji djedovi ukopani u svojim mislima, vjerovatno misle o svom kraju, o Crnoj Gori, o svojim porodicama, o djeci, ženama, rođacima. Koračaju kroz misli vječnosti, marširaju maršutama voljno prihvaćenim, žive put kroz pakao. Koračaju svojim mislima na putu golgote radi vaskresenija, radi svetosavlja, radi vjere. Znam ja da su otišli sa ljubavlju da poklone svoje živote na oltaru časti. Otišli su kao Isus Hristos na svom putu raspeća.
Krenuli su moji djedovi na put nepovratka sa vjerom za neku bolju budućnost. I evo ih, umorni, gladni, mlaćeni nevremenom, snijegovima, smrzlinama, kišama, mitraljirani, bombardovani, danas čame pod Drljevićevim kapama u potocima nepoznatih krajeva.
Iz tih razmišljanja ih izvuče pojava mojih ujaka, Miloša i Boja Bandovića. Kao da nas sunce ogrija u ovim cerovim šumama. Radost koje riječi ne mogu opisati. Maminim licem se prosu vedrina kao da sunce, od kojeg se krijemo, pronađe njeno uvelo, iznemoglo i umorno tijelo. Ustade, vedro i veselo prilazi braći, a susret i zagrljaji liče na neku vječnost. Djedovi su ustali, ali ujacima ne prilaze, dozvoljavaju mami i nama ostalima da ih prvi pozdravimo.
Na izlazu iz Okučana vojska je već u dvojnim redovima. Kažu da je to brigada „Vuk Mandušić“ majora Janičića. Nije važno čija je brigada, važno je da su to naši četnici, ponovo naoružani, idu pred nama, neka toplina podgrijava, ne gledamo u Drljevićeve kape, jer se nadam da u prsima ovih junaka još kuca srpsko srce. Lakši ranjenici i izbjegli narod se postrojavaju. Sve ide normalno kao po satu i rasporedu.
„Naprijed, sokolovi“, kaže Radovan. „Evo, tačno je pet sati, krećemo po zagrebačkoj komandi, valjda će taj Drljević biti zadovoljan našom spremnošću, sve dok ga jednog dana ne uhvatimo za gušu“.
„Daj Bože, iz tvojih ustiju, Radovane, pa u Božje uši“, kaže Radule.
„Ne mogu da sumnjam u taj ishod“, sa blažim osmijehom proturi djed Ljubo kroz zube.
„E, ko će kome doći glave, ne znam“, upade Branko, „ali se nadam da će njegova otići prva, jer ta poganska glava ne treba da je na ramenima“.
Osvanulo je vedro nebo još zakićeno jatima zvijezda koje trepere; polako nestaju sa izlaskom sunca, ostaviše nebesa čista kao suza, što se kaže kod nas u Vasojevićima. Sunce navalilo sa istoka, prska zidove kazamata Marije Terezije, ali visina zidova ne dozvoljava mu da pronađe bijedni odred vojvode Pavla. Ni ovog jutra sunce ne može da nas ugrije, na žalost dan dobar za posjetu naših „saveznika“.
Djedovi već na nogama a na glavama, po naređenju Drljevića i Krivokapića, zimske kapuljače. Nestale šubare, nestale šajkače, nestale kokarde. Brkovi izgubili svoj izgled, nema kraćih brada koje su djedovi nosili u poslednje vrijeme, a razlog je bio jednostavan, nema se čim više brijati, pustili su kraće brade, mogli su ih uzdržavati makazicama, što je bilo lakše nego brijati tupim žiletima ili izglodanim britvama.
Već drugo jutro nam sviće u kazamatu Marije Terezije. Opet se kuriri raspršili po dvorištu kazamata, ne najavljuju pokret, nego zbor svih bijednika ukliještenih u čeljustima zidina i tenkovskih cijevi koje su uperene i gledaju na roj uznemirenih robijaša.
„Zbor svih jedinica i ostalih grupacija pred glavnom zgradom kazamata“, kaže kurir. Prolazi vojska u tom pravcu, ali većina ne poklanja pažnju ovom naređenju, ostaju na svojim mjestima.
„Ja neću da idem“, kaže tata, „ne interesuju me nikakve priče, nikakvi govori i predavanja. Pođite vas par Mirovih djedova i poslušajte šta će ti novi govornici servirati za ’doručak‘.“
Komentari