Žurimo preko mosta. Mama je ostala bez konja. Zaboravila je na bolest, tifus, prisilno istjeran iz njenog tijela. Prihvatila Milijanu za ruku sa jedne strane, sa druge majka Vasilija. Poslednji u našoj grupi je Branko Đukić, bacio ranac sa ramena, razmahao se, štapom podupire ranjenu nogu i ne dozvoljava sebi da se odvaja od naše grupe. Prije nego smo krenuli preko mosta, tata je zamolio djedove da se oslobode ranaca i pušaka, pošto je pored puta bilo boljeg naoružanja, svakome je dao po automat sa torbicama punim šaržera. Izgleda da Njemci shvatili svoju propast, naoružanje ih više ne interesuje, a djedovima dobro došlo jer, kako reče ujak Milo, partizana ima na buljuke.
Kao što je rečeno, pravac kretanja je samo Celje. Svi drugi pravci su neprihvatljivi. Moramo žuriti da se što prije prebacimo do Celja, pa dalje put Dravograda i preko granice.Tata objašnjava djedovima da u slučaju susreta sa partizanima ne treba čekati ili možda raspravljati. „Znate da rukujete automatima, pa ih ne treba nositi za ukras, nego po njima pa šta bude. Ne smijemo dozvoliti da se umiješaju među nas.“ Milo napomenu da su nas partizani opkolili sa svih strana: „moraćemo na silu se probijati kroz njihove linije“.
„Branko, sine“, kaže Radovan, „razumijemo situaciju, čuli smo sve i vidim da je došao momenat da stanemo na braniku ove đece. Nećemo se žaliti, niti kolebati, ono što možemo daćemo od sebe. Znači, došao je taj momenat da se pogledamo brk u brk sa našim neprijateljima, premda su to naša đeca, naši prijatelji, kumovi, rođaci, komšije koji su se prihvatili lošeg posla i krenuli protivu krsta“.
Prošli smo Zagreb, tu jazbinu koljača Pavelića i izroda Drljevića. U tom gradu su donošene odluke „kako će nas biti i mučiti, prebijati noge i ruke i vaditi oči čarne“, kako kaže narodna pjesma. Ostavljajući grad iza nas, osjetili smo neku lakoću, topli znoj se spustio niz naša tijela i kao da je očistio strah i sve naše muke, naše patnje.
Pošto je nestao strah iz moje duše, vratili su se umor i glad. I jedno i drugo su nepodnošljivi. Ne vidim sebe, ali vidim Miketu, Milorada, Milijanu, Miraša, vidim majku, mamu, moje djedove, izgledaju kao aveti. Roba što imaju na sebi se raspala, obuća poderana, ranci prazni. Puške mlataraju kao kakve cepanice. Kosti samo što ne izniču kroz kožu. Žalost i tuga, nešto što nijesam vidio u mom životu. Znači i ja tako izgledam, možda i gore.
Odmora nema, naređenje i dalje važi: „Samo naprijed da se što prije izađe sa hrvatske teritorije“. Uz pomoć mojih djedova išao sam prilično dobro. Koraci su radili svoj posao, a umorne noge hvatale bijedni takt mučenika. Žurba nam nije dozvoljavala da primijetimo da li je vedro ili oblačno, da li gore sa nebesa Sunce grije ili Mjesec žmirka. Ne osjećamo proleće iako je maj, prohladni vjetar i neka podmukla hladnoća zadire duboko u naša srca.
Stigli smo srećno i zdravo do Dugog Sela. Moji djedovi su, ispunili vojničku obavezu i srećno nas doveli dovde. Bilo je partizanskih prepada ali je sve na vrijeme odbijano, ali su dugo putovanje i teška noć činili svoje. Ostalo je dosta premorenih pored puta. Iz mjesta Dugo Selo krenuli smo put Zagreba. Mršavi, jadni, izgladnjeli, skoro bosi i goli, nogu pred nogu u nekoj nijemoj tišini, ili samrtničkoj povorci. Bez riječi, bez glasa, skoro reći bez duše mili beskonačna povorka patnika.
Većina te mase, te jadne bose i gole kolone, kretala se uglavnom pješke. Nekome su se vukle nogavice po prašnjavom putu. Nekom su cipele klopocale. Nekom su virili prsti iz pocijepanih kožnjaka ili razvaljenih cipela.
Milijana i ja smo našli pored puta jedno sadljivo kljuse čija su rebra štrčala u visinu tako da je jahanje bilo nemoguće, jer su rebra duboko zadirala u naše guze. Milijana je probala da jaše, a ja sam vodio kljuse za jednu kraću uzicu. No, ona nije mogla da izdrži dugo. „Miro, ‘odi ti jaši, ja ne mogu više. Lakše je hodati nego trpjeti ovaj bol među nogama“. Dadoh joj konopce da vodi kljuse, a ja se sa teškoćom nekako popeh na
Pokret je uslijedio, usiljenim maršom žurimo u pravcu Dugog Sela. Naporan put, umor, glad, avioni nam nijesu dozvoljavali da se držimo tog usiljenog marša. Kolona od nekoliko hiljada ranjenika, bolesnika i iznemoglog naroda se sve više i više rasteže, kida se u manje grupe. Uzaludno su vojnici napominjali, naređivali, komandovali da se držimo kolone. Pogureni, iznemogli, gladni kosturi hiljada mučenika kite hrvatske puteve. Niko ne obraća pažnju na upozorenja. Iznemogli sijedaju, noge izdale, mišići ostali na dugim marševima, mnogi se zavale, prostru se po ledini kao da je naređen odmor. Nedaleko od Dugog Sela kolona je zaustavljena.
Stiže naređenje: „Ovo je mjesto za prikupljanje bolesnika, ranjenika, izbjeglog naroda kao i vojske“. Naređenje za obećani odmor neko mijenja i kolonu izmučenog naroda skreće u pravcu mjesta Lupoglave, sa napomenom da će biti tamo odmor. Naravna stvar, kad se čuje riječ odmor, snaga pridolazi, a volja počne da izvire odnekuda, a odakle – to je veliko pitanje. Put se nastavlja. Promjena pravca i nastavljanje pješačenja mijenja i volju jadnika. Ali kad se mora i kad se naređuje, mora se prihvatiti. Tetura se umor u dušama a i to malo života visi o koncu, samo što se ne otkine. Stigli smo na određeno mjesto.
Mjesto Lupoglava je tu. Prostrane livade pred Lupoglavom su dovoljne da nas prime. Prihvatismo zelenu travu za željene ležaje. Umor nije tražio ni hranu, ni bolje ležaje. Voćnjaci su bili dovoljni da nas zaklone od „saveznika“, a umor nas zgrabio u naručje. Ko zna koliko je sati ili vremena prohujalo od našeg poslednjeg počinka – pomišlja svako prije nego usni.
Komentari