Čekamo na brežuljku iznad desne obale Save, očekujemo da nam mutavac pokaže rukom da krenemo. Tamo, u pravcu gdje će nas voditi put, uzdiže se ogromna zgrada, ograđena visokim zidovima, a iza zidova vire krovovi u raznim oblicima, pokriveni crijepom crvenkaste boje. Tamni zidovi i veličina tvrđave zaprepašćuju. Ovako nešto nikada nijesam vidio. Da kažem, ovo je veliki grad, samo što je uhapšen zidovima, izgleda kao stočni tor, ali ograde nijesu baskije, nego kamen nasložen na kamen i drži grad u svojim šakama.
Kad je ovo čudo ovoliko, mislim se, znači da je i ta Hrvatska ogromna zemlja, sa velikim gradovima, za razliku od naših varoši koje nijesu opkoljene zidovima. U naše varoši možeš da uđeš sa bilo koje strane. Možeš da zakucaš na vrata svakom domaćinu. Čak ni paščad neće lanuti na onoga koji kuca. A bogami u ovoj Hrvatskoj je sve nekako drugačije. Što se tiče početka i gledajući ovaj stijenama okovani grad u njoj je sve zabrinjavajuće. Ući u one zidine možda nije teško, ako te prime, ali izaći iz njih ne vjerujem da je lako. Vjerovatno samo kad jedan od ovih mutavaca pokaže rukom „napolje“.
Umoran, blijed, bez automata oko vrata, dva šaržera koji su stalno visili za njegovim pasom su nestali. Vojna kabanica osmuđena, prljava, nema je. Mjesto skoro raspalih cipela pritegnuti kožnjaci na nogama. Moj otac izgleda kao da su ga već ustaše ili partizani razoružali, skoro sve dobro skinuli sa njega i pustili ga da luta. Takav je do naše grupe stigao u jutarnje svitanje.
Izgleda kao da je sve izgubio. Čudim se, tu smo svi pred njim, a on stao, luta pogledom i traži neku utjehu, krije pocrvenjele oči sigurno od dima, ako se negdje sinoć grijao, ili od plača, a zašto ne znam. Pogledom se ne zadržava ni na čijem licu. Maše jednom pa drugom rukom, maše, prevlači preko očiju. Pa, zaista moj otac plače. Spusti se kao neka krlja na mokru zemlju, zagrli rukama svoj vrat, povuče i spusti svoju glavu među koljena. Jeca, plače, ciči kao prebijeni pas. Uzdiše a kroz usta mu cure bale.
Ja se uplaših, ustadoh i pravo među istoričare koji su nemo šutali i sa bolom prate šta se dešava sa našim ocem.
„Ustaški tenkovi i čitava njihova navala na selo Razboj je završena pobjedom naših snaga na čelu sa vojvodom Pavlom,“ objašnjava nam ujak Milan. „To je bila nadčovječna borba, borba Davida i Golijata, borba srpskih junačkih prsiju uz pomoć nešto malo lakog naoružanja i ručnih bombi sa kojima su živi junaci skakali na ustaške tenkove. Bio sam sa Vojvodom i majorom Ostojićem kada su, zbog ozbiljnosti situacije i tenkovske navale, njih dvojica odlučili da lično povedu izabrane na tenkove.
Ustali smo svi u štabu protivu te Vojvodine odluke da njih dvojica idu na tenkove. Ali nije pomoglo ništa. Vojvoda Pavle je rekao: ’To je poslednje što mogu da uradim za spas svog naroda. Ako poginem, ostavljam vam u amanet da se narod, ranjenici, tifusari, sveštenstvo i Nacionalni komitet moraju čuvati do poslednjeg vojnika mog odreda‘. Poslije ovih riječi nije bilo nijednog vojnika koji nije glasno i uzvišeno povikao: ’Svi na tenkove, svi u smrt za naš narod‘.
U narednih desetak dana redakcija savremeneistorije (www.savremenaistorija.com) objaviće najinteresantnije delove iz treće knjige Miketićeve trilogije "Kroz pakao i natrag". O ovoj knjizi mi smo pisali nedavno prenoseći recenziju mladog istoričara Nemanje Devića, a danas prenosimo tekst pod naslovom "Egzodus Djurišićeve kolone", koji je 17.06. objavljen u "Novostima", a koji može poslužiti kao uvod u prikaz delova treće knjige, koja govori o stradanju ove bezgrobe kolone na Lijevče polju i u Sloveniji, viđenog očima devetogodišweg dečaka.
O sudbini ljudi iz ove bezgrobe kolone i njihovim potomcima najbolje svedoče reči Matije Bećkovića:
"- Da nije poražen komunizam, ni 60 godina od pobede nad fašizmom ne bi bilo dovoljno da se okonča njihovo posmrtno mučeništvo. Oni nisu bili brisani samo iz spiska živih, nego i iz mrtvih, kako bi se poništilo njihovo postojanje. I zato oni danas ne traže ništa više nego pravo na smrt i ničeg nisu željni nego grobnog mesta."
Komentari