Majka Vasilija zagrlila mamu, utopila se u njena njedra, izgleda nema kuraži da se obrati svom sinu, ne smije da ga trgne iz ove žalosne pozicije, ali pati za njim, umire za njim.
Djedovi se ušutali, nijedne riječi. Niko se ne usuđuje da upita mog oca šta je, ili pak da ga probudi iz ovih neviđenih ljudskih muka kroz koje tata prolazi.
„Branko, odma‘ na noge, na junačke noge koje su te nosile kao roditelja, kao borca, rođaka i prijatelja, kao mog sina, pa ti naređujem da odma‘ ustaneš i da kažeš šta je bilo i šta se desilo da mi takav dolaziš pred ovu sitnu đecu da vide oca u suzama. Ustani, kad ti kažem“, drsko i silovito stari ratnik, moj djed Veko, pozva svog sina Branka na poslušnost.
Majka Vasilija se potkuraži, priđe tati, dodaje mu neku krpu da očisti suze, „‘Ajde moj Banjo, digni se, poslušaj svog oca a i mene. Sine, dosta je bilo plača i suza. Prestaće i to jednog dana.“
Tata uz majčinu pomoć ustade, priđe djed-Veku, prihvati ruku, poljubi je, potapša oca po ramenu. Okrenu se put ostalih djedova. Branko Đukić ga prvi srete, prihvati mu ruku, obraća se tati: „Branko Miketiću, ovo je jedan od najtežih momenata mog života, teži i od ‘talijanskog metka iz 1941; pogodile su me ove tvoje suze, ovaj tvoj bol, tvoj izgled, tvoje neko razočaranje, pa zato te molim, smiri se malo, pa nam ispričaj sve što imaš. Nijesmo mi ludi, znamo skoro sve što ćeš nam reći, ali tu postoje i stvari za koje se nijesmo nadali, ali vjerujem da su tu. Reci nam, uvijek si nas obavještavao, uvijek donosio dobre, a ponekada i loše vijesti. Moj dragi prijatelju, navikli smo na sve i spremni smo za sve. Počni odakle ti je milo, ne sjekiraj se za nas, jer smo uvijek bili sa tobom, dijelili dobro i zlo… Spremni smo, odlučno sa vjerom u Boga, pošli na ovaj put, pa šta nam donese, tako je određeno, od određenog ne možemo bježati, to je što je.“
Moj se otac potkuražio, izgleda dobi malo snage, smiri se, maše rukom istoričarima, vjerovatno i meni pošto sjedim među njima, da mu priđemo. Majka Vasilija pomaže mami da ustane, pa nam i one priđoše. Prilaze i naše komšije iz drugih sela i Andrijevice, pošto su znali da su moji djedovi, odnosno moja majka Vasilija, poslali tatu sinoć kasno da ispita razlog onolikog sinoćnjeg čekanja, spremni u koloni za taj novi prodor i pokret.
Branko, čekamo na istinu
Zora osvaja prostranstva Lijevča Polja. Šuti polje, stenje u bolu, a sudbina Vojvodinog odreda čeka na glas i novi juriš. No, kako moj otac izgleda od tog juriša neće biti ništa. Čak i svitanje očekuje tatine riječi, čeka okupljeni narod, čeka familija, čekamo riječi koje će nas povesti tamo gdje se i moj otac nalazi, u bolu, u patnjama, u neodređenosti. Čekamo na istinu.
Tata me prigrli, priteže uz sebe kao da traži moju pomoć da bi počeo priču, kao da me pita odakle da počne i kako da završi.
„Dragi moji, nije lako izreći sudbinu jednog naroda koji godinama i mjesecima prolazi kroz pakao. Nije vam lako saopštiti da je ovo, prvi put, saopštenje koje nas vodi u pakao. Nemam riječi da ispoljim bol koji osjećam poslednjih sati mog života. Nemam ništa dobro da vam kažem, nikakve utjehe da ponudim, nikakvu blagost koja bi vam milovala napaćene živote. Ali moram reći ono što je vrlo važno za nas i to možda poslednji put. Važno je iz tog razloga što više nema izlaza iz pakla u koji smo ulećeli, da li našim greškama, da li čekanjima, gubljenjem vrijemena na Vučjaku? Svega ima pomalo i ponešto. Ali sada je sve kasno…
Kao što znate, sinoć u jedanaest sati je trebalo da otpočne treći pokušaj proboja za planirani prolaz ka Kozari i Prosari. Sve su jedinice bile na položajima i spremne za napad. Za nesreću, oko deset sati sinoć je stigla u komandu poražavajuća vijest da se Prvi puk Prve divizije sa komandantom majorom Ivanom Janičićem predao ustašama i Drljeviću. Taj puk je sinoć trebalo da odigra glavnu ulogu u napadu za proboj. Ovo je poremetilo sve planove Glavnog štaba. Taj udarac je donio neizlečivu pometnju našem odredu. Sve se u komandi poremetilo… Vojvoda se našao u situaciji gdje više mozak ne radi, odluke se ne donose lako.
Druga zaprepašćujuća vijest je da su se partizani prebacili na lijevu obalu Vrbasa, razbili su naše jedinice. Pomoć je poslata, nove jedinice će pokušati da zaustave partizane. Najgore je od svega što za borbu nemamo sredstava, vojska je ostala bez municije. Komanda je pokušala da krije ove zlokobne novosti, ali glas je prošao velikom brzinom kroz sve jedinice. Premda već ima dosta koji propagiraju, jedni za partizane, drugi za ustaše i Drljevića. Pozivaju vojsku i narod da napuste svoje vođe, da napuste Vojvodu, tog slugu Amerike i Engleske, a da priđu jedni kažu, partizanima a drugi ustašama i Drljeviću. Zbog ove i ovakve situacije, neke naše jedinice su se našle u nedoumici šta da se radi. Jedni žele da što dalje bježe od ustaša, drugi što dalje od partizana. U ovakvoj situaciji nije moglo doći do napada za proboj. U dogovoru sa Nacionalnim komitetom, Vojvoda je donio odluku da se izvrši predaja odreda ustašama i Drljeviću.
Komandantima je naređeno da spreme vojsku, sa ranjenicima, tifusarima, sa izbjeglim narodom, trećepozivcima i da se kreće u pravcu Bosanske Gradiške, gdje će se izvršiti predaja ustašama i Drljeviću. Zaključeno je da se bolje predati Drljeviću i dozvoliti mu da osnuje tu crnogorsku vojsku i sa njom da se krene za Sloveniju. Kad se prođe Hrvatska, nije se teško osloboditi Drljevića i njegovih par jednomišljenika. U tom slučaju postoji mogućnost da ćemo preživjeti. Smatra se, ako se predamo partizanima, bićemo svi likvidirani, a to nam je dobro poznato. Ne jure oni za nama mjesecima da nas zarobe, prihvate i nahrane. Oni su za nama samo sa jednim ciljem, da nas unište, jer, dok je ovaj odred u životu, revolucija i borba za vlast ni u kom slučaju ne bi bila ostvarena, jer sa živim četnicima nema partizanske pobjede.
Nacionalni komitet i mi, prisutni oficiri, glasno smo i jasno prisilili Vojvodu da prihvati naš predlog koji glasi: ’Ne dozvoljavamo našem Vojvodi da se predaje Drljeviću i ustašama.‘ Ogromni aplauz je prolomio prostorije škole gdje se sastanak održavao. Klicanje Vojvodi, riječi odanosti Vojvodi, suze ljubavi prema velikom oficiru, Srbinu i junaku su izražavane. Svi smo svjesni da on ne može preživjeti predaju, biće prva žrtva Drljevićevog zločinstva…
Pred školom se pojavilo dosta vojnika, klicanje je bilo neprekidno, unutra i napolju. Neki oficiri su već prikupili i organizovali ’Bataljon smrti‘, kako ga nazvaše. U njega su ušli sve mladići, neženje, ljudi ne vezani za familije, sve bolji od boljega, zakleti krstu i vjeri, kralju i kruni. Ovaj će bataljon od oko dvije hiljade boraca krenuti sa Vojvodom novim putevima, kroz muke, patnje, nove borbe i klanja na putu za Sloveniju, sa nadom da ćemo se tamo ponovo sresti.
Sa tim sokolovima ’Bataljona smrti‘ počeli smo mijenjati robu, cipele, davali smo im svoje bolje naoružanje, bolja odijela, bolje kabanice. Tako sam ja ostao bez automata, bez kabanice, bez cipela i ovako bijedna izgleda, kao profuga sam spreman na predaju ustašama i Drljeviću. Vojvoda se pred nama pozdravio i sa svojom suprugom Goricom, a stegao u svoje naručje svog jedinca, sina Iliju. Ostavio ih je sa nama da dijelimo istu sudbinu. Sa Vojvodom su otišli Dragiša Vasić, profesor Bećir Tomović, Mirovi ujaci, profesor Milan, Milo, Mitaš, Miloš i Bojo Bandovići, major Ostojić, Baćević i mnogi drugi.
Napustio nas je sa riječima: ’Zbogom, moj voljeni narode, zbogom bolu moj, tugo moja, zbogom snago srpska. Hvala vam na saradnji, hvala vam na odanosti Srpstvu, kralju, vjeri i Gospodu, a takođe hvala na povjerenju koje ste gajili prema meni. Ne napuštam vas sa namjerom da spasavam svoj život, a vas da šaljem u smrt, odlazim sa namjerom i vjerom u Boga da ćemo se sresti u Sloveniju, ‘dje ću ja vas čekati ili vi mene i opet skupa do slobode‘. Zatim je komandovao svom ’Bataljonu smrti‘: ’Naprijed junaci, u smrt skupa sokolovi ili u slobodu, za mnom.‘
I tako, moji dragi, razvija se naša tragedija. Vojvoda nam ode, nikada jadniji nije izgledao, nikada težu ranu nije nosio, nikada bolovima nije dozvoljavao da mu suza kane, a ovaj put nije imao snage da ih zaustavi. Nama je ostalo da se spremamo za pokret put Bosanske Gradiške ustašama u smrtni zagrljaj. E, to su moji razlozi, moja muka, moja sudbina, moj bol koji me je kao bijednika pricvrljio i nije mi dao da dišem. Pozdravio sam se sa voljenim Vojvodom, sa Milanom, sa Mitašem. Otišli su zauvijek kao što ćemo i mi otići.“
Nije bilo nikakvih pitanja, još manje diskusije, a najmanje priče. Ostali smo u stojećem stavu i čekamo na komandu „pokret i pravac krvnicima“. Nijesmo dugo čekali, preostalo komandno osoblje je izdalo naredbu, „pokret i pravac Bosanska Gradiška“, pravac u smrt. Dan tužan i nikada tužniji. Kolona mučenika na izdisaju, prepleće svoje korake prostranstvima Lijevča Polja.
Imali smo teških putovanja, natčovječnog uzdizanja, kretanja, savlađivanja visokih planina, mutnih i teških rijeka, studenih noći, skapavanja od zime, ali mi nikada kolona nije ličila na ovo kakvu je sada vidim. Ovo mi baš izgleda kao da mrtvi hodaju, kao da izgubljeni lutaju, kao da osuđeni prilaze svom gubilištu, a koljena klecaju, mišići izgubili snagu za svaki pokret, mozak prestao da radi, a čovjek iz neznanja namiče sebi omču oko vrata.
Prolazimo kroz sela, razrušene kuće sa obje strane puta. Spaljene kuće, izrešetane mitraljeskim rafalima, izrazbijane zidine teškim haubicama. Sela prazna, srpski narod je odbjegao nekuda. Sklonili se i čekaju pobjednike. Ko će to biti, to samo Gospod zna. Samo se čuje lavež pasa, koji slobodno trčkaraju okolo popaljenih kuća. Tu i tamo rika napuštene stoke, blejanje ovaca. Žalost pritisla sa svih strana.
Pred kolonom nema nikakvih znaka neprijateljstva. Ušutale se haubice, zamukli mitraljezi, nema više juriša a nema ni tenkova. Pozadi ove nepregledne kolone ipak se čuju mitraljezi, bombe, granate, bacači. Sigurno partizani namirisali našu krv, pa kao hijene jure za nama da poližu naše muke, naše ostatke. Vjerujem da im nije pravo što idemo u „zagrljaj“ ustašama a ne njima. Shvatiće partizani da mi znamo o njihovom „dobru“, o njihovoj „ljubavi“ već od davnih dana. Samo je jedno interesantno – da i jedni i drugi uništavaju Srbe. I jednim i drugim iz nekih razloga smetaju Srbi. Ustašama smetamo jer nijesmo katolici, partizanima smetamo jer nećemo partiju i samozvance. Jedina razlika je u tome što u partizanskim redovima ima najviše Srba, Srbi vode partizansku revoluciju, ratuju za vlast, ratuju za Tita i djevera Staljina, a dovesti to čudo na vlast znači posjeći milione i ruske i srpske sirotinje. Osjećam da će im se to jednog dana osvetiti. Ratovati protivu brata, oca, strica, kuma, komšije, po Božjoj ne vodi ničemu, samo u svoju ličnu propast.
Sirotinjo, tamo je naša zajednička klaonica
Nastupa noć, hladna, kišovita sa jakim sjevercem koji osporava i ovako usporeno mučeničko kretanje. Kolona se ukopala u blatnjavi put, jedva se osjeća da se kreće. Korak po korak, mili. Samo se čuje glas kurira: „Drži vezu, hvataj korak, drži vezu“.
Objašnjava jedan kurir da se moramo držati u neprekidnoj koloni, jer „ko večeras zaluta, neka mu je Gospod u pomoći“. Mrak, ni prst pred okom se ne vidi, svi znaci života su koraci, tapkanje po blatu i ta neprekidna veza koja nas održava u koloni.
„Radovane“, javlja se Milić, „čuješ li ovog kako nas upozorava, i to drsko, ako zalutamo, znači do viđenja kolono, a možda do viđenja i živote.“
„Imaš pravo, Miliću, malo je drzak, ili nas plaši kao malu đecu, da se držimo kolone, premda to može malo ljepše da nam saopšti“, dodaje Milija.
„Dobro je, treba još strožije da nas upozori da se ne gubimo, nego svi po redu kao jagnjad ustašama pod nož, da slučajno neko ne bi zalutao“, ljutito kroz zube proturi Branko.
„Ovo mi izgleda kao ona Njegoševa u mom prevodu, da ne bi neko svoju dušu sklonio negdje u žbunje i ostao živ, ’kao ovca svoje runo‘“, sa osmijehom dodaje Gajo.
„Smiješna je ovo rabota, kad te tvoji rođeni upozoravaju da ne zalutaš, nego pravo kurjaku u žvale“, nervozno pripomaže Tomo.
Svakih deset-petnaest minuta signalni pištolji paraju kišovitu noć, i oni pokazuju pravac kretanja, da ne zalutamo nego u tom pravcu: „Sirotinjo, tamo je naša zajednička klanica“.
Penjemo se uz neko uzvišenje, put se uvukao u uzbrdicu, koračanje otežalo, umor pritiskao, glad nepodnošljiva, ovo malo robe na nama kvasno do guše. Šatorska krila i dobra odijela, pokloni đenerala Nedića, davno su u komadima, konac do konca drži vezu raspalih komada. Ne mogu da se prepoznam, na šta ličimo ni sam Bog ne zna, u stvari znam na šta ličimo, na premučene žrtve spremne za klanicu. Jedva se izvukosmo na vrh ovog uzvišenja ili planine. Pred nama dolje u tami počiva ravan prostor, kako mi izgleda ili kako ga ocrtava mrak.
Napominje kurir da je dolje u toj dolini i naselje Srednja Topola, ali odmor će biti na ovom mjestu gdje smo sada. Čim čuše odmor, moji djedovi nestaše u mraku, kao nekada kroz Bosnu, odoše da traže drvo za loženje i nešto za ležišta, zaboravili su gdje idu i šta ih čeka.
Djedovima smo mi opet na pameti, treba vatra, treba oganj da potkrijepi dušu samrtnika, bar da junački odahne sa toplinom u svom tijelu, jer duša je davno smrzla. Djedovi se vraćaju sa „lovom“ potrebnih namirnica, sa razlikom što je ovaj put i moj otac sa njima i vraća se natovaren kojekakvim granama. Njemu su sada jedina briga, po naređenju, njegova porodica, žena, djeca, otac, majka, brat i moji djedovi.
Lože se vatre sa obje strane puta. Stotine i stotine plamenova kovitla u vis, a vatre se poređale u nedogled. Ranjenici i tifusari, koji nijesu daleko od nas, lijegaju kao i većina ljudstva odreda na kvasnoj travi. Nema se dosta pokrivača, bez obuće smo, bez odjeće, mokri, umorni; pada se na zemlju pored vatre kao snoplje. Ne misli se na večeru, jer su zalihe davno iscurele. Majka i mama nađu ponešto da pruže, bar jedan zalogaj, ali taj zalogaj ne osjećam, umor je teži, umor je mòra života, umor je bolna i tužna istina ove oblačne, kišne, vjetrovite i ružne noći. Umor i glad su nas još odavno stegli svojim čeljustima, na drugo se i ne misli.
Sve drugo je nebitno, sad ustajemo opet u kolonu. Kako je ko spavao i da li je spavao nije važno, važno je opet „Pokret, pokret“, opet taj pokret, a mislio sam da poslije tatinog izvještaja neće biti više komande „pokret“, neka ide kako ko može i umije i kuda zna. Prevario sam se, jer pokret i dalje uznemirava moj umor, moju glad, moje teškoće, moja razmišljanja. Uvijek se miješa sa mojim privatnim razmišljanjima.
Pokret mi ne da da spavam, ne da mi da mislim, ne da mi da osjetim toplinu roditeljskog zagrljaja, ne da mi da se našalim sa mojim djedovima, da čujem njihove priče iz prošlosti. Pokret ide sa nama pod nož isto kao i svi mi ostali. Kada ta ustaška kama proradi i svi nestanemo, nestaće i pokret.
A možda i neće, jer kada budemo plovili Savom našem dragom Beogradu, možda će i tada pokret biti sa nama da upozorava jednog što se zaglavio za vrbu, drugog da se zakačio za kamen, a mora naprijed jer je pokret počeo davno. Trećeg da upozorava da ne ide Drinom i Limom uzvodno, nego niz Savu, četvrtog opominje da se ne smije tu zadržavati, jer to „nije tvoja zemlja, bijedniče, to je hrvatska zemlja“. Pokret primijetio mučenika, zakačio se za utrobu Save i ne mrda. Kurir ga opominje: „Ej ti dolje, pokret, pokret i naprijed, nema zadržavanja“.
Riječ „pokret“ je sa nama do kraja pa makar i do Crnog mora. E, tamo će pokret nestati, jer tamo u crnom, dubokom i vječnom mraku mora čuće se poslednja riječ: „Ovdje je odmor, ovdje je vječni odmor“, obavještava nas kurir sa poslednjim uzdahom i zbogom.
U redove po dva, uzvišeno i gordo
Opet ta otegnuta, žalosno iznemogla kolona klima seoskim putevima, prolazi kroz sela, zaseoke, prelama se preko uzvišenja, kotrlja se u doline, ali ipak ide naprijed.
Naiđosmo na jedan veći kolski put, neko kaže da je to glavni put Banja Luka – Bosanska Gradiška.
Stiže naređenje sa čela kolone: „Sve formacije Vojvodinog odreda u kolonu dvojnih redova. Objašnjenje: prolazimo kroz hrvatska naselja, sela, zaseoke, pa da izgledamo bolje, ozbiljnije, snažnije, vedrije, te da tim izgledom damo znak da još nijesmo za klanje i da smo mi odred vojvode Pavla Đurišića.“
Sa objašnjenjem se slažem i tako treba da bude. Vidim moje djedove, pridižu puške, pritežu uz ramena, popravljaju šta se može popraviti. Smiješno, puške sa po dva metka, ali spremne za svaki slučaj. Prišao sam Milovanu, koračam pored njega samo što ne udaram o kaldrmu, ali se plašim da je ne potresem, a drugo moji svinjski opanci ne podnose ozbiljan i težak korak.
Prolazimo kroz varošice, manja sela, zaseoke. Sve je većinom opkoljeno betonskim bunkerima, šančevima i rovovima ograđenim bodljikavom žicom. Iz utroba ovih tvrđava vire šljemovi Pavelićevih bojnika. Vire šljemovi, a ispod njih vire po dva plava uznemirena oka, u strahu gledajući armiju vojvode Pavla. Čak bi i naš Vojvoda bio zadovoljan da je sa nama i da vidi ovaj prizor, kako marširamo, prašina se „diže“ iz blatnjavog šodera a neprijatelji ukopani do očiju vire kao miševi iz svojih jazbina, plaše se ove sile koja nema ni stotinak metaka u armiji od petnaest i više hiljada crnogorskih divova.
Od početka jučerašnjeg pokreta, tu smo u blizini ranjenika i bolesnika, ne mogu da vjerujem da se ne čuje nijedan uzdah, nijedna vapajuća riječ, nijedan krik, nijedna molba: „Brate, pomozi, okvasi mi usta, okreni me, prevrni, ne mogu više ovako“.
Odred je shvatio da se ide u smrt, a ići u smrt je nešto uzvišeno, oštra oka ispod mrkih vijeđa, ponositog pogleda, vedra čela. Takvi kad stanu pred cijevi ubica, krvnik zadrhti, ruke mu se tresu, zubi cvokoću. Mrk pogled ugasi snagu neprijatelju. Krv mu se smrzava u venama. A tih primjera ima na hiljade iz naše prošlosti. Sjećam se majora Bojovića kako je ispred neprijateljskih cijevi, na Šeovu Grobu, gledao u oči svojih ubica, u svoju braću i rođake, komšije. I kad je glasno uzviknuo, kad mu se gromko čuo glas, neprijatelj je drhtao, jer oni koji ga strijeljaju nijesu znali razlog ali su znali šta znači partijska naredba.
Osvanuo je dosta vedar dan, izmiješali se oblaci sa vedrim nebom. Sunca nema, možda je otišlo sa Vojvodom.
„Bosanska Gradiška je pred nama“, javlja kurir.
Kolona usporava, polako i bez riječi primičemo se desnoj obali Save. Iz dubina rijeke štrče metalne poluge i kojekakva gvožđurija bivšeg mosta koji je nekada bio razapet sa jedne na drugu obalu Save. Nešto uzvodno od ruševina mosta spušta se prokopani put i stiže do obale. Desna strana puta se naslanja na bivše zidove prilaza mostu.
Na jednoj i na drugoj obali spremne čekaju na nas dvije ogromne skele, počivaju na većim ribarskim čamcima, a debela žica, učvršćena za jednu masivnu metalnu gredu zabijenu u zemlju, pritisnuta ogromnim kamenjem. Vjerujem da je isto to i na lijevoj strani Save. Skele sa svoje sredine povezane su čeličnim konopcima za onu debelu žicu koja ide preko rijeke. Na obje strane su po jedan debeli metalni točak oko kojeg se glavna žica okreće, te jedna skela ide u jednom pravcu a druga u drugom pravcu, razminjuju se oko sredine rijeke i svaka nastavlja svoj neprekidni put.
Pored puta posijedalo na hiljade ranjenika, tifusara, izbjeglog naroda, trećepozivaca, vojnika naprijed i pozadi. Tišina, svako uperio oči u Savu, gleda u tu široku i duboku rijeku, najveću rijeku koju smo sreli do danas. Gledaju u Savu tu granicu između života i smrti. Vjerovatno ima i onih koji se plaše, ali teško se da to primijetiti, a i sumnjam da još postoje takvi. Ovo su poslednji dani i strahu nema mjesta.
Prilazi nam jedan vojnik i to sa automatom na ramenu, obraća se djedovima: „Poslali su me sa čela kolone major Leko Lalić i advokat Golubović da mi dozvolite da sa mnom pođe na čelo kolone vaš, Vojvodin i čika Draže unuk, Miro, da bude predstavnik izbjeglog naroda, trećepozivaca prilikom predaje našim krvnicima“.
Mama ču zahtjev i poče da plače: „Branko, nemoj da se dijete odvaja od nas, molim te Bogom i svetim Arhangelom“, upozorava tatu.
„Neka ide, Anđo, i mi ćemo za njim, ako je suđeno da prvi padne, onda sam zaslužio tu Božju kaznu, neka ide. Miro, sine, nemoj da se plašiš, budi junak, sa kim si tamo budi kao i što su oni, budi ponosan, budi čvrst, nemoj da dozvoliš da se neprijatelji smiju. Čuvaj se suza, sine, ne dolikuju čovjeku suze, a pogotovu kad predstavlja svoj narod, ovu veliku silu, kad predstavlja odred Pavla Đurišića! Misli na njega, sine, sjeti se kako te priteže sa riječima: ’Dje si, junačino‘, budi to za njegovu ljubav.“
„Tata, nije me strah, ne bojim se više ničega, samo naglašavam da ja neću predstavljati Vojvodu, Vojvoda se ne predaje, otišao je u slobodne planine, da se ponovo sretnemo i tražimo slobodu zajedno. Predstavljaću samo ovaj dio odreda koji se ovdje nalazi i koji se danas predaje krvnicima, ali koji je dužan da odigra jednu važnu ulogu za spas većine, da sačuva Vojvodinu čast ili da pogine.“
Vojnik me prihvati za ruku i pravo put čela. Miluju me prisutni, tapšu po leđima. Jedan čojvek me upita: „Da li me poznaješ, vojniče?“
Zagledah se u njega, Sokolac mi stiže pred oči. „Sjećam se dobro, kako da ne, Vi ste gospodin sudija Golubović.“
„Bravo, junačino, bravo. A da li poznaješ ovog čovjeka koji sjedi u ovim krivolicama?“ Dok mi postavlja pitanje, jedan vojnik ili oficir, jer više nema razlike u opremi, podiže šatorsko krilo. Malo streknuh, uplaših se od lika, ali sa malo snage vratih se k sebi, i dalje gledam blijedo, uvelo, neobrijano lice, upale oči pod razbarušenim veđama, borama išarane ruke koje podrhtavaju. Bez odgovora sudiji Goluboviću, sagoh se i zgrabih ruku da poljubim, ruku našeg velikog i slavnog vođe, komandanta, uzvišenog ustanika, neumornog borca za kralja i krunu, za krst i vjeru, majora Leka Lalića. Nijesu imali vremena da me zaustave da ne ljubim ruku, jer je Leko teško bolestan od tifusa, tako teško da je pitanje da li će uspjeti da preda odred krvnicima.
Dadoše mi pušku u ruke, na čijoj cijevi je svezana bijela maramica. Jedan vojnik prihvati krivolice, točak zaškripi, ja sa jedne strane, a sa druge sudija Golubović. Kolona dvojnih redova krenu ka prvoj skeli.
Prva se skela puni, dosta naroda može da stane. Ali sa nama se ukrcaše naši naoružani vojnici. Polako se skela poče udaljavati od desne obale. Sa lijeve strane Save u isto vrijeme je krenula prazna skela, primiče se nama. Prolazi nas i ode ka desnoj obali.
Došao je momenat, strah se rađa, pod grlom nešto poigrava. Gledam skele kako se mimoilaze, pomalo se tresem, bijela maramica, simbol predaje, prelama se na povjetarcu. Plamen upalio moje lice, sramota se udubila u moju dušu, osjećam da propadam kroz patos dolje u Savu, pa to bi bilo i najbolje.
Stojim skoro sam tamo gdje je izlaz sa skele, samo je jedan civil preda mnom. Ne pogleduje u mene niti u bijelu maramicu koja se leprša na vrhu puščane cijevi. Kao onaj civil tamo na početku, tako i ovaj civil, ne progovaraju, kao da im je mačka pojela jezik ili možda preziru da razgovaraju sa nama. Čujem kako talasi udaraju o čamce koji nose skelu na svojim leđima. Kad god talas udari o čamac, u isto vrijeme major Lalić jekne, škripi zubima, a uvelom rukom i nekom krpom prevuče preko usta. Ova plovidba traje vjekovima, nigdje obale, kao da je na kilometre daleko, a izgleda kao da je mogu rukom uhvatiti. Sigurno se neizvjesnost igra sa mojim nervima. Na lijevoj obali se ne vide bojovnici, nekoliko civila šeta i čeka na nas.
Miro, pobogu, kome se mi predajemo, zašto nosim ovu bijelu krpetinu od koje se stidim. Tamo nema nikog, niko nas ne čeka, kao da smo ispisani sa spiskova pobijeđenih, nestali i otputovali Savom za Beograd.
Sudija Golubović mi prilazi, prebaci ruku preko mog ramena, malo me prodrma, pa kaže: „Miro, ja se sjećam tebe iz Sokolca, znaš kada je bila ona rasprava u vezi sa tvojim ocem, Lekića i Jojića… E, ja sam tražio od Leka Lalića da pozovemo tebe kao mališana pa da sa majorom Lalićem, iako je bolestan, ali je najstariji po činu, vas dvojica licem u lice pogledate one kojima ćemo se predati. Tu nas ima dosta, naša vojska nije razoružana, pa nemoj da se uplašiš. Može neko da bude grlat, može neko da psuje, ali to nije ništa, vjerujem da si spreman na sve.“
„Jesam, jesam, spreman sam a specijalno za ljubav majora Lalića i za našeg Vojvodu. Spreman sam na sve.“
„Miro, ko zna hoćemo li se više viđati ili ne poslije predaje, ali želim nešto da ti kažem, vjerovatno djecu neće ubijati, djecu i žene, bilo bi tragično. Za nas, Bog samo zna. Ako ti, Miro, preživiš i vratiš se našim krajevima, zapamti da sam ja iz Trepče, ostavio sam tamo tri sina: Iva, Ota i Juga, kao i ženu Dragicu. Ako budeš te sreće pa preživiš i oni ako ostanu živi, kaži im da smo se nas dvojica poznavali, upoznali smo se na jednom suđenju, a danas smo postali ratni drugovi na putu predaje, poraza i propasti.“
Skela udari u jedan poprečni balvan na kojem su prikovane raznorazne kamionske gume, malo se zatrese. Oni civli na obali zgrabiše neke lance i prikopčaše skelu za neki iskrivljeni gvozdeni klin. Iz skele iskoči civil, nije sačekao da se skela umiri, sa obale ipak nam pokazuje rukom da čekamo.
I zaista, skela se umiri, civil nam daje znak rukom da izlazimo. Dvojni red se pravi, opet me izguraše na čelo kolone, pored majora Lalića. Točak krivolica škripi, Leku pomjeriše šatorsko krilo sa glave, otkriše ruke. Vidim u jednoj ruci koja podrhtava drži neko parče papira.
Vojnik koji gura krivolice, u kojima umire veliki vojskovođa, kaže mi: „Polako, momak, polako, samo prati tog civila pred tobom“. Na izlasku sa obale, civil stade, opet bez riječi, pokazuje rukom da stanemo. Krivolice prestaše da škripe, major priteže papir, miješa ga među prstima. Teška neizvjesnost, mučno iščekivanje.
Gledam dolje na Savu, skele rade svoj posao, u jednom i drugom pravcu puna i prazna skela se razminjuju. Još i dalje vidim da samo vojska prelazi skelama, da se iskrcava na obalu, pravi dvojne redove i eto kolona se otegla do nas. Baš mi je drago, jer ipak vojska je vojska, nije važno koliko ima metaka, ali je važno kakvo srce kuca u njima. Vojska pa i u ovakvom slučaju je važna i silna.
Začudo, ne vidimo ustaše, nema vojnih lica, samo brodari u civilnim odijelima, nekoliko ljudi gdje smo ušli na skelu pokazaše ulazak, neki prave red na skeli. A to se isto desi i pri našem iskrcavanju, samo civili. Ovdje na uzvišenju u dvojnim redovima čekamo na pokret. Dolje na obali pristiže druga skela, pa treća, pa peta.
Koliko li će ove skele proći kilometara i puta preko Save dok prebace odred vojvode Pavla? Koliko ćemo čekati ovdje na ovom prelomu da nam ovaj mutavi kaže „pokret“? Gdje nas čeka ta predaja i koliko moram da se gledam sa ovom prokletom bijelom krpom koja mi neprestano podrhtava tu pred očima? Kojem ću idiotu da poklonim ovu sramnu zastavu? Bio bih srećan da nas čeka taj Drljević, sjedi za stolom, čeka predaju viteške Crne Gore, ja da mu priđem i da mu pružim zastavu poniženja i predaje, na koju nas je on natjerao sa svojim ustašama.
Bio bih srećan da se tako desi, da pružim pušku sa zastavom, da povučem oroz i opalim tim jednim metkom koji možda drijema u cijevi i čeka na to, da opalim u njegove grudi jedan od ona dva metka koji su ostali u zalihu mojim djedovima, jer se uvijek jedan metak čuvao za samog sebe, ali pošto ja ne bih imao vremena za sebe onda ga rado poklanjam tom našem krvniku. To bi bilo nešto veliko, uzvišeno, junački, kao što je Miloš Obilić rasporio Murata, tako i Miro Miketić sa Peovca rasparao grudi Sekuli Drljeviću.
Znam šta bi bilo sa mnom, ali ipak bi bilo dovoljno da moji istoričari napišu jednu stranicu i prilože je toj istoriji koja čuva i čuvaće imena velikana. Daj Bože da se to desi i da moji istoričari prežive tragediju… Opalio bih ja taj metak, ali sumnjam da ova puška posjeduje metke, pa u tom slučaju obarač bi kresnuo, Drljević se nasmijao, moji istoričari bi pustili koju suzu za mnom i tu bi se sve završilo.
Gledam preko Save, pogled i želje lete u daljine, osjećam da nadlijećem Vasojeviće, poslednji su to pogledi na Komove, na Peovac, na Krašticu, na Lim. Godine djetinjstva u sekundama lete kroz prošlost. Umoran i težak život u čami gubi svoje postojanje, nestaje njegovo bitisanje, tu čekajući poziv na pokret i predaju. Vraćam se dvojnoj koloni, škripi točka na krivolicama u kojima umire najveći Vasojević svoga doba, gledam u bijelu
