Savremena Istorija

Simo Dubajić, jedan od neumornih partizanskih egzekutora u Sloveniji;

Umor, glad, strah i neizvesnost lomili su ljude, obeshrabrivali ih, otupljivali čula. Zajedno su se povlačili poraženi Nemci, ustaše, domobrani, ljotićevci, četnici

OBRAČUN
Jedan krvavi, dakako ne i prvi, crnogorsko-crnogorski obračun završen je u Hrvatskoj. Oni, koji su nastavili put ka Sloveniji, nisu tada ni slutili da će uslijediti novi, najteži i najkrvaviji za samo koju nedjelju, tog promjenljivog proljeća posljednje godine Drugog svjetskog rata.

potpukovnik Zaharije Ostojić, ubijen zajedno sa Pavlom Đurišićem i grupom oficira u Jasenovcu 1945

Đurišića, Dragišu Vasića, Zaharija Ostojića i Petra Baćevića ustaše su zverski umorile. Sekula Drljević je četnike predao zloglasnom ustaškom popu Filipoviću

ČOVEK IZ PROŠLOG VEKA
Đurišić je bio pravi Crnogorac iz prošlog vijeka, zapisao je Herman Nojbaher o Pavlu Đurišiću. – Politika ga nije interesovala, a do političara nije mnogo držao. Njegovo zanimanje, njegov poziv bio je: uvijek, i dan i noć da bude junak Crne Gore. On je vodio krvavi gerilski rat protiv partizana. Ali i kod mnogih partizana je, takođe, postojala ista želja i to uprkos njihovoj komunističkoj ideologiji. U toj crnogorskoj herojskoj tradiciji, dok je bjesnio okrutni građanski rat, uništeni su mnogi životi.

Na Kozari Đurišiću je stigla vest da je Prvi puk prišao ustašama. Sekula Drljević pravio je crnogorsku državu daleko van njenih granica

NAPAD NA SVE ŠTO JE SRPSKO
Sekula Drljević bijaše čovjek u godinama, ali naočit, otmen i uredan. Na glavi mu bijaše crnogorska kapa, obavijena zelenom čojom. Na kapi crnogorski grb sa dvoglavim orlom i zadjenuta perjanica. Počeo je govor i vidjelo se da je vrlo rječit. Napao je Srbiju i sve što je srpsko. Na kraju nas je upitao da li želimo da budemo njegova “crnogorska vojska” i jesmo li za samostalnu Crnu Goru. Svi smo pristali na to, ne radi toga što smo u to bili ubijeđeni, već radi spasavanja golih života, koji su bili u njegovim rukama

Sekula Drljević je zahtevao da se prizna kao politički vođa Crnogoraca. Između đenerala Trifunovića i Đurišića došlo je do žučne rasprave i potezanja oružja

USTAŠKA ZVERSTVA
Po sjećanjima preživjelih Pavle Đurišić je zabranio samovoljan ulazak u kuće i zaprijetio smrću za bilo kakvu pljačku. To je uticalo da se nepovjerljivi ovdašnji svijet, koji se naslušao loših priča o četnicima, otkravi, pa je obezbijeđen smještaj u selu Žeravac. Varošica Srbac, na ušću Vrbasa u Savu u koju su odstupnici stigli 30. marta, porušena i zapaljena djelovala je sablasno. Nekoliko Srba, koji su izbjegli i povremeno silazili u varošicu pričali su o ustaškim zvjerstvima ističući spremnost da pomognu prebacivanje preko Vrbasa skelama koje su tu bile skrivene. Cijela dva dana i dvije noći preko nabujale rijeke dvije skele su prevozile vojsku i narod.

Žestoka propaganda rušila je mostove za prevazilaženje bratoubilačke borbe

ODSTUPNICI NISU protekla ni dva puna dana, a počelo je stradanije Velikog zbega. Odstupnike prvo napadaju partizani, a potom i jedna formacija Albanaca u kojoj je bilo oko dvije hiljade vojnika koje su predvodili crnogorski komunisti. Ubrzo potom, 11. i 12. decembra izbjegličku kolonu na potezu Veruša-Jabuka-Mateševo-Kolašin, napada anglo-američka avijacija.

U Velikom zbjegu koji se u Farmacima kod Podgorice spremao na veliki put čiju trasu gotovo niko nije pouzdano znao, nalazio se i priličan broj ljudi iz Lješanske nahije. Prema kazivanju Blagote P. Vukčevića u feljtonu koji su objavile podgoričke “Vijesti” (april i maj 2009.) pod nadnaslovom “Svjedočanstva o stradanju crnogorskih četnika i civila u Sloveniji 1945. godine” “bilo je ukupno mojih plemenika od Sitnice do Stavora dvije stotine vojnika”. Od 67 njegovih bratstvenika, samo se dvanaest vratilo svojim kućama. Tri njegova starija brata, Milutin, Mirko i Boško zauvijek su ostali u šumama Pohorja, dok je on, zato što je imao samo osamnaest godina, ostao živ.

Ikona iz Cetinjskog manastira

Komunisti su u Drugom svetskom ratu pobili više od 480 srpskih sveštenika

SPISAK OD STOTINU UBIJENIH
Evo šta Svetozar Vukmanović Tempo, član Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba partizanske vojske, mlađi brat sveštenomučenika, profesora dr Luke, koji će biti ubijen od strane partizana maja 1945. u Sloveniji, u svojoj knjizi “Moja porodica”, piše o ustanku 1941. u Crnoj Gori i politici komunističkog rukovodstva: – 1942. godine, nalazio sam se na Romaniji. Do mene je tada došao jedan proglas Glavnog štaba Crne Gore u kom je stajalo “strijeljani su kao neprijatelji”, pa se navodi spisak od preko stotinu strijeljanih lica. Ovaj proglas završavao se stravičnom rečenicom: “Nastaviće se.”

Zbog čega su sveštenici i mitropolit odlučili da napuste Crnu Goru

LEVA SKRETANjA
Ubijanje sveštenika, učitelja, profesora, sudija, najistaknutijih intelektualaca bilo je opomena i poruka svim ostalima kako će se provesti ukoliko se odmah i bezuslovno, javno, ne stave na stranu nove komunističke vlasti. Ovakva ubilačka doktrina prvo i najtemeljitije je sprovedena u Crnoj Gori. Na čelu pokreta u Crnoj Gori 1941. bili su Moša Pijade, Milovan Đilas i Ivan Milutinović, članovi Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog šta6a. Zbog počinjenih grešaka Đilas i Pijade su povučeni iz Crne Gore krajem 1941, a čelna pozicija je povjerena Ivanu Milutinoviću

Sukobi među ljudima retko gde su tako doživljeni kao kod nas, u našem narodu

LOV NA ČETNIKE
U “ograničenoj zetskoj kotlini”, prema sjećanju Uroša Zonjića, položaj nacionalnih odreda bio je sve teži i nesigurniji.
– Neizvjesnost nas je pritiskala, gotovo da smo i mi bili spremni da se vratimo kućama, prisjeća se tih dana neposredno pred veliki pokret koji će uslijediti Vlado Niklanović. – A onda je kod nas sav izbezumljen banuo Dano Pekov Ivanović pričajući o grozomornom masakru u Starom Baru. Priča o zločinu se brzo proširila, pa su i ostali koji su namjeravali da pođu svojim domovima, odlučili da krenu dalje ka Bosni. I iz drugih krajeva Crne Gore su stizale informacije o “lovu na četnike”, pa je povratak svojima bio isključen.
U tom sveopštem narodnom azilu, koji je tih dana ima oko 12.000 ljudi, kako piše Uroš Zonjić, našla se i gotovo cijela starija inteligencija Crne Gore, Boke i djelova Sandžaka. Među njima bili su i skoro svi sveštenici Crnogorsko-primorske mitropolije sa sijedim mitropolitom Joanikijem (Lipovcem) na čelu.