Osnovi međunarodnog prava koje moraju poštovati
pripadnici strana u oružanom sukobu
Pripadnici snaga u oružanom sukobu[1], a posebno komandujuće starešine svih nivoa, u izvršavanju svojih zadataka, dužni su i obavezni, pod zaprećenom krivičnom odgovornošću, da nizom radnji, mera i postupaka, prate stanje poštovanja odredbi međunarodnog ratnog prava i preduzimaju stalne mere za njegovo poštovanje. To se odnosi ne samo na izdavanje naredbodavnih akata (direktive, naredbe, naređenja…) već i na staranje da se ista provode dosledno u njihovim jedinicama na prostoru zahvaćenim oružanim sukobom.
Međunarodno ratno pravo (Ženevskim konvencijama, protokolima,…) pravna akta Povelje OUN sa svim pratećim dokumentima, koja tretiraju oružane sukobe, posebno postavlja odgovornost poštovanja Međunarodnog ratnog prava, u pogledu:
a) pravila u oružanim sukobima; b) primeni sredstava ratovanja; v) poštovanja pravila o statusu učesnika oružanih sukoba; g) poštovanje lica zaštićenih u oružanim sukobima; d) poštovanje pravila ratovanja na kopnu, moru i vazduhu, đ) poštovanje akata o primirju i završetku oružanog sukoba (rata) i e) sprovođenje sankcija za povredu međunarodnog ratnog prava.
a) Poštovanje pravila u oružanim sukobima (ratu): Osnov prava u ratu čine pravila koja su nastala iz običajnih normi i tokom vremena kodifikovana u pravna pravila o vođenju rata. Prostor na kojem se izvode ratne operacije se naziva ratište i ima pravni položaj u međunarodnom pravu. Ratište (po shvatanju SCG- Uputstvo o primeni međunarodnog ratnog prava) je teritorija na kojoj strane u sukobu pripremaju i izvode ratne operacije. Iz ratišta mogu biti izuzete: demilitarizovane zone (mirovne snage OUN, sanitetske, mesta bezbednosti) i neutralizovane zone (zone rasporeda neutralnih snaga). Vojište je prostor na kojem se neposredno izvode borbena dejstva. Zona borbenih dejstava je uži deo vojišne prostorije.
b) Primena sredstava ratovanja: Po međunarodnim konvencijama zabranjena su sredstva za masovno uništavanje, oružja koja izazivaju „nepotrebne patnje“, zabrana nekih metoda (načina) ratovanja. Zabranjene su perfidije – svaka radnja u kojoj ima podmuklosti sračunate na mučko ubijanje protivnika (prerušavanje u ranjenike, civile, parlamentare itd.). Dozvoljena su ratna lukavstva – razne mere u okvirima ratne veštine sa ciljem da se prikrivenim dejstvima savlada vojnički protivnik.
v) Poštovanje pravila o statusu učesnika rata: Borci su učesnici oružanog sukoba i imaju obavezu pridržavanja međunarodnog ratnog prava, pripadnici regularnih OS, milicije i dobrovoljačkih jedinica uz uslov da imaju ličnost odgovornu za potčinjene, da imaju stalni znak raspoznavanja vidljiv sa daljine, da otvoreno nose oružje, da se pri svojim dejstvima pridržavaju zakona i običaja rata, a po Protokolu 1 OUN iz 1977. i svako lice u oružanom sukobu koje ispunjava gornje uslove, a posebno da se razlikuje od civila. Oružane snage su funkcionalni skup boraca čiji su odnosi pravno uređeni: da su pod jedinstvenom komandom odgovornog za stranu u sukobu za rukovođenje potčinjenima, da su podvrgnuti pod interni sistem discipline u poštovanju međunarodnog ratnog prava u oružanim sukobima. Plaćenici i špijuni su van zaštite MRP i nisu priznati za zakonite ratnike. Na 72.plenarnoj sednici Generalne skupštine UN, 4.decembra 1989, saglasnošću država usvojena je „Međunarodna konvencija protiv regrutovanja, korišćenja, finansiranja i obuke plaćenika“, koja članovima 1-21 reguliše: plaćenik nema pravo da bude borac, niti ratni zarobljenik. Takođe, Dodatni protokol na Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih sukoba iz 1977, određuje da plaćenik ne može biti pripadnik OS u sukobu, s obzirom na to da ga nije ni poslala njegova država, koja istovremeno nije ni strana u sukobu. Parlamentari su nepovredivi i nemogu biti zarobljeni.
g) Poštovanje lica zaštićenih u oružanim sukobima: To su pre svega ratni zarobljenici prema Ženevskoj konvenciji iz 1949. i Dopunskom protokolu 1 i 2 iz 1977. Ratni zarobljenici su pripadnici OS i druga lica kojima međunarodno pravo priznaje taj status. Zarobljenik zadržava svoj čin, uniformu, oznake, odlikovanja i dr., smešta se u zarobljenički logor koji mora imati normalne uslove za život, ne odgovara za pokušaje bekstva, podvrgnut je sistemu discipline, ali zadržava pravo na poštovanje ličnosti i časti, mora mu se obezbediti veza sa domovinom, može mu suditi samo vojni sud, mogu se koristiti za rad, ali ne za ratne potrebe i nemogu se koristiti za rad škodljiv za zdravlje i da ne ponižava, pri vrsti rada mora se voditi računa o starosti, polu, zdravlju, činu (oficiri se ne smeju koristiti za rad) i psihičkom stanju zarobljenika. Ranjenici, bolesnici i brodolomnici, moraju se tretirati kao sopstveni, a po izlečenju imaju status ratnih zarobljenika. Civilno stanovništvo, po Protokolu 1 iz 1977. i Konvenciji 4 OUN, su sva lica koja ne spadaju u OS. Obaveza je da se označe sanitetske zone i zone bezbednosti za civilno stanovništvo i vidno označe objekti ove namene i kulturno-istorijski objekti i u njima se ne smeju obavljati delatnosti vezane za rat. Stranci mogu otići, ili ostati, ili biti internirani, a propisano je da civilna lica na okupiranoj teritoriji ne mogu biti deportovana, izuzev iz razloga vojne potrebe, a rad je dozvoljen samo u potrebama za civilno stanovništvo.
d) Poštovanje pravila ratovanja u sve tri dimenzije: Na kopnu-zabranjene su perfidije, zloupotreba zastave protivnika, oznake i znak humanitarnih organizacija (4.Haška Konvencija iz 1907. i Pravilnik uz Konvenciju). Na moru-pored Haških i Vašingtonske iz 1922. i Londonske pomorske konvencije iz 1930, propisuje da brod i roba se mogu zapleniti, torpeda da budu neškodljiva kad promaše cilj, neusidrene mine ako su neškodljive jedan sat nakon gubljenja kontrole nad njima, u neutralnim i međunarodnim vodama mora se obezbediti mirna plovidba. U vazduhu-prema Haškoj konvenciji iz 1922, Ženevskoj konvenciji iz 1949, Konvenciji o zaštiti kulturnih dobara iz 1954. i Konvenciji o postupanju sa ratnim vaazdyhoplovima iz 1949, dužnost je da se izmene informacije između strana u sukobu ili postave vidna obeležja za bolnice, zarobljeničke logore, kulturnoistorijska dobra, avioni koji prevoze ranjenike i sanitetsko osoblje uživaju zaštitu. U svim fazama invazije i okupacije moraju se poštovati odredbe međunarodnog ratnog prava.
đ) Poštovanje akata o primirju i završetku rata: Vojne konvencije su dokumenta strana u sukobu za deo teritorije, potpisuju ih komandanti, nisu obavezne za države u celini. Predmet vojnih konvencija su karteli (za razmenu zarobljenika, sahranu mrtvih, utvrđivanje znakova parlamentaraca, prolaz brodova i vazduhoplova itd. Primirje predstavlja sporazum strana u sukobu o obustavi ratnih operacija na lokalnom nivou ili celom frontu (opšte primirje). Ono ne znači i kraj rata, a odnosi se na liniju razdvajanja, na razmenu zarobljenika, na neke političke i ekonomske odredbe itd. Ako jedna od strana naruši primirje, druga može da upotrebi oružanu silu kao odgovor! Obustava vatre je jedan od najčešćih načina primirja u praksi OUN. Prestanak neprijateljstava se realizuje kao kapitulacija, primirje, obustava vatre. Završetak rata sprovodi se kroz mirovne ugovore i reparacije.
e) Provođenje sankcija za povredu međunarodnog prava: za zločin protiv mira (otpočinjanje rata), ratne zločine (ubijanje zarobljenika i sl.) i zločini protiv čovečnosti (ubistva, istrebljenja, porobljavanja, deportacije). Pored hapšenja počinilaca, vladine (federalne) ili mirovne snage (ako je Savet bezbednosti OUN sproveo mirovnu operaciju između zaraćenih snaga) provode i druge sankcije prema Rezoluciji SB OUN i mandatu mirovnih snaga.
POVREDE MEĐUNARODNOG RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA
OD STRANE PARAVOJNIH SNAGA SR (R) HRVATSKE
U GRAĐANSKOM RATU NA PROSTORU BIVŠE SFRJ
Oružanu pobunu 1991, Hrvati otpočinju stravičnim zločinima
uz političku zaštitu zapadnih lobista
Separatističke vođe Hrvata su svoje verolomstvo krunisali oružanom pobunom protiv SFRJ 1991, uz bezočne zločine[2]. Od prvoga dana krize, odbijaju svaku ideju o mirnom izlasku iz jugoslovenske federacije. Na udaru su bili Srbi i pripadnici Jugoslovenske narodne Armije i njihove porodice. Srbi jer su bili konstitutivni narod, zbog čega su nasilnom promenom hrvatskog ustava pretvoreni u manjinu. A onda su hrvatski „oružnici“ krenuli na srpska sela i varoši. Da silom oružja, svim drugim nasilnim sredstvima i zločinima očiste „mladu demokraciju od nepoćudnih Srba“. Prvo, izbrisati i zatrti nacionalna osećanja Srba. Odmah, već pri napadima na prva srpska naselja stravičnim zločinima potaknuti (dignuti) Srbe na iseljavanje iz ostalih krajeva Hrvatske. One koji uprkos svemu ostanu – fizički uništiti. Vladimir Šeks, potpredsednik Sabora Hrvatske, sudija Ustavnog suda Jugoslavije i šef Kriznog štaba za Slavoniju će izjaviti da „na prostorima Hrvatske nema mesta za Srbe i Hrvate, a kada se oružani sukobi završe samo jedan od ova dva naroda može ostati da živi u hrvatskim krajevima“.
Pripadnici JNA SFRJ, jer je Armija po svojoj ustavnoj ulozi i zadacima bila stvarna i snažna prepreka ostvarivanju ovih genocidnih ciljeva vrhovništva Hrvatske. Zbog toga je sasvim logično što su jedinice JNA postale cilj napada hrvatskih oružanih nelegalnih sastava. I ne samo pripadnici JNA u uniformi već i članovi njihovih porodica – čak i deca. U ovim zločinima, kao i verolomstvu u razbijanju Jugoslavije kao jedinog subjekta međunarodnog prava, podržani su od Nemačke, Britanije, Austrije, Vatikana, Vašingtona…pa i Mađarske. Po pravdi i pravu, hrvatski zločini su istovremeno i njihovi zločini. Zato što nisu ispoštovali niti jedan međunarodni zakon koji je ČOVEČANSTVO usvojilo da bi se spasilo od NE ČOVEČNOSTI.
Nepobitne činjenice o stalnom i flagrantnom kršenju odredbi Međunarodnog ratnog prava i zaštite civila u oružanim sukobima, stavlja pod osnovanu sumnju za krivičnu odgovornost, odgovorne nosioce izvršne vlasti SR (R) Hrvatske i komandante separatističkih paravojnih snaga:
…zbog krivičnog dela povrede prema civilnom stanovništvu prema Protokolu II o zaštiti civilnog stanovništva u unutrašnjem oružanom sukobu:
Krivično delo: ubijanje dece, masakr civila, silovanje, zlostavljanje..
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Ivica Zrnić, Miladin Milković, Ivica Asanović…
Svedok: Miladin Milković, pripadnik nelegalnog Zbora narodne garde, Vukovar, potpisano svedočenje, 10.oktobar 1991.
Miladin Miliković je u Vukovaru presreo devojku S.P, starosti 24-25 godina, koju je od ranije poznavao. Sa njim su bili i pripadnici ZNG Ivica Zrnić i Ivica Asanović. Vezali su joj ruke, raširili i vezali noge. Zrnić je naredio Milikoviću da je pred njima siluje, što je on i učinio, a potom se udaljio. Kada se vratio video je da je devojka gola, zaklana i da joj je trbuh rasporen i isečen nožem. Naredili su Milikoviću da joj iseče vilicu, što je on i uradio uz mnogo napora. Vilica nije bila veštačka, niti je u njoj bilo zlatnih zuba, što su i tražili prema dotadašnjoj praksi pripadnika ZNG. Valjda,, po ugledu na ustaše (prema Srbima i Jevrejima) i nemačke fašiste (prema Jevrejima) u Drugom svetskom ratu.
Isti počinioci, uz saučestvovanje još nekoliko pripadnika paravojnog ZNG, otišli su u jedno sklonište u delu Vukovara zvanom Olajnica. U skloništu je bilo 15 muškaraca i pet žena, više dece od kojih su dvoje bila vezana za stolice. Svi su bili Srbi. Vezana deca su imala po svedokovoj proceni oko 15 godina. Ivica Zrnić je naredio Milikoviću da ih zakolje. Deca su vrištala od straha, kao i njihove majke iz grupe žena. Molile su ga da ne kolje decu, ali kako on kaže, morao je da postupi po Zrnićevom naređenju. Zaklao ih je. Onda su masakrirali i sve ostale civile. Prema rečima svedoka Milikovića, pre ovog zločina, Zrnić mu je dao injekciju bez objašnjenja o kakvom se sadržaju inekcije radi.
Krivično delo: genocid, čedomorstvo, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Branimir Glavaš, zengovac Joško Jurić…
Svedok: Joško Jurić, pripadnik ustaškog pokreta, pripadnik nelegalnog Zbora narodne garde iz Vukovara
Posle zarobljavanja svedok Joško Jurić je izjavio da u Hrvatskoj može ostati samo ono što je hrvatsko i da za Srbe nema mesta na hrvatskoj zemlji, ponavljajući Šeksovu direktivu kao svoje opredeljenje, koje je spreman da ostvaruje po svaku cenu. To je dokazao počinivši stravično višestruko krivično delo. Da bi dokazao vernost „hrvatskoj stvari“, Jurić je zaklao svoju trudnu suprugu, Srpkinju. Nožem joj rasporio stomak, iz utrobe joj izvukao sedmomesečni plod. Zatim je masakrirao dete preklavši ga i rasporivši. Ženu i dete je ekserima zakovao na stablo drveta kruške u naselju Mitnica. Nije iskazao nikakvo kajanje za počinjena monstruozna dela. Izjavio je da se njima, kao pravi, čistokrvni Hrvat, bespogovorno ponosi.
Krivično delo: masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Branimir Glavaš, Dečak, pripadnici ZNG: Mate Majkerović bivši pripadnik MUP-a, Stipe Nikšić, Vinko Ivanišević, Mijat Kajteš, Jozo Maras…
Svedok: Dragan Kosovac (61), Petar Vranković (72), Đuro Tomić i njegova sestra Soka Tomić, Petar Prica i više meštana sela Brlog…
Pripadnici MUP-a i ZNG iz hrvatskog sela Maraš, su 26.septembra 1991, oko 4.00 časa, iskoristivši gustu maglu, upali u selo Brlog. Uz pucnjavu, pod komandom Majkerovića, Nikšića, Ivaniševića, Kajteša i Marasa, uz odobrenje svojih vrhovnika iz Zagreba, ubili su na licu mesta 10 Srba, mnogo više je odvedeno u nepoznatom pravcu i takođe ubijeno. Opljačkali su (poljoprivredna mehanizacija, stoka, svo pokućstvo…) i popalili svih 80 srpskih kuća. Vodiči i saučesnici u pljački su im bili Hrvati iz istog sela Brlog. Pri tome nije opljačkana ni jedna kuća pripadnika hrvatske nacionalnosti. Većina Srba (300-500) je bila u zbegovima po šumama i skloništima što ih je spaslo od potpunog ustaškog pokolja. Svi koji su poverovali hrvatskim vrhovnicima o „mirnom suživotu“ bili su brutalno ubijeni, što na licu mesta, što u logorima ZNG uz stravično zločinačko orgijanje nad žrtvama: masakriranje, silovanje žena uz obavezno odsecanje grudi i rasparanje stomaka, pečenje žrtava na ražnju, odsecanje ušiju i noseva i na kraju vađenje očiju, nabijanje dece na bajonete… Ustaše su polile benzinom, a potom žive zapalile u garaži u njihovom dvorištu Mića Orlovića i brata mu Bojka Orlovića, koji su zbog bolesti bili nepokretni.
Krivično delo: masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Branimir Glavaš, Dečak, pripadnici ZNG: Mate Majkerović bivši pripadnik MUP-a, Stipe Nikšić, Vinko Ivanišević, Mijat Kajteš, Jozo Maras…
Svedok: Dragan Kosovac (61), Petar Vranković (72), Đuro Tomić i njegova sestra Soka Tomić, Petar Prica i više meštana sela Brlog…
U zaseoku Puhalo, bodljikavom žicom su vezali Srbe za vratnice dvorišta hrvatskih kuća. Onda su odvedeni i zverski pobijeni iz familije Puhalo: Danko, Dankova supruga, Vujo, Dika, Nada…Sva domaćinstva su opljačkana, potom spaljena do temelja.
Krivično delo: masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Tomislav Merčep, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik OSUP Lika, zapovednici paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske…
Svedok: članovi Komisije SSNO (po zapisniku o uviđaju na licu mesta zločina)
Hrvatski bojovnici su u selu Divoselo u Lici, stravično mučili u dvorištu njegove kuće Mileta Plećaša. Zatim su mu sa svom zluradošći naredili da sam zapali svoju kuću, jer da oni time ne krše sporazum o primirju. Izluđenog od bolova pri mučenju, dranjem kože, odsecanjem ekstremiteta itd, bacili su ga u oganj njegove sopstvene kuće gde je živ spaljen.
Krivično delo: masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Tomislav Merčep, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik SUP Karlovac, zapovednici paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske, počinioci iz Karlovca: Željko Gojan, njegov brat Marjan Gojan, neimenovani ustaša sa prezimenom Nikšić inače sin Jurice Nikšića…
Svedok: Branka Roknić, Hrvatica, Nenad Roknić, Hrvat, njen sin, članovi Komisije SSNO po zapisniku o saslušanju svedoka
Ustaše Željko i Marjan Gojan i Nikšić, su u subotu, 5.oktobra 1991, između 13.00 i 14.00 časova, u predgrađu Karlovca zvanom Sojevac, opkolili kuću svog komšije Marka Roknića, razbili kapiju, ubili psa, tromblonima, bombama i mitraljeskom vatrom dejstvovali po kući, provalili u nju. Na prvom spratu su pronašli Marka, njegovu suprugu Branku Roknić i njegovu sestru Danicu Roknić. Pred suprugom, ustaša Željko Gojan iz neposredne blizine puca u glavu Marka i njegove sestre Danice, usmrtivši ih na licu mesta i puca u leđa Markovoj i Brankinoj petnaestogodišnjoj ćerki (N.N.). Pošto je ćerka još bila živa, na molbu majke da joj poštede ćerku, sva trojica ustaša izrešetali su devojčicu rafalima iz automatskih pušaka. Inače je Branka dugo godina ustaškoj porodici Gojan besplatno davala mleko i hranu za njihovu decu. Preživeo je jedino šesnaestogodišnji sin Nenad Roknić koji se odmah po početku napada sakrio na tavan kuće. Kad su ustaše napustile stratište, on je sišao u prizemlje i tu zatekao mrtve oca, tetku i sestru. Potom se sakrio kod komšije u garažu, a kasnije prebegao na Kordun. Branku su ustaše poštedele jer je bila Hrvatica udata za Srbina, te da bi je na taj način ostavili da psihički slomljena pati za rođenima. Uz pomoć nepoznatog čoveka pobegla je sa stratišta i sklonila se u kasarnu JNA u Kamenskom. Tek 9.oktobra 1991, našla se sa sinom na Kordunu. Uprkos tome što su pucnji i eksplozije odjekivale celim gradom, načelnik MUP Karlovac nije poslao policiju na lice mesta, što ukazuje da su ustaše zločin dogovorile sa njim.
Krivično delo: masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Tomislav Merčep, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik SUP Karlovac, zapovednici paravojnih sastava ZNG iz Karlovca…
Svedok: Dušan Janjić, Srbin iz Karlovca, članovi Komisije SSNO po zapisniku o saslušanju svedoka
Dušan Janjić je 7.oktobra izašao u svoje dvorište u ulici Šimunićevoj u Karlovcu. Iznenada su u dvorište upala tri naoružana čoveka sa oznakama ZNG, udarcima oborili na zemlju, vezali i odveli u kasarnu u ulici Radićevoj, zatvorili u sobu čiji je pod bio prekriven usirenom krvlju. Naredili su mu da na papiru ispiše imena svih „četnika“ za koje zna. Kada im je rekao da on ne zna ni za jednog „četnika“ pretukli su ga policijskim palicama do nesvesti. Onda su ga polili vodom, osvestili i nastavili zlostavljanje rečima: „Čedo (hrvatski naziv za ‘četnik’), sad ću te klat!“ i „Čedo, sad će ti oči ići van!“ i „Čedo sad ću te uštrojit!“ Uhvatli su ga za kosu i zasekli slepočnicu: „Čedo, sad će mo vidjet koliko imaš mozga!“ Nožem su mu zasekli levo uvo. Onda su ga sva trojica tukli dok nije pao na pod, onda ga gazili čizmama, bacili u ugao, a onda jedan od njih iz automatske puške opalio metak u mišicu leve ruke, od čega je dobio i povrede po leđima. Čizmama mu izbili zube. U suprotnom uglu ležao je nepomično čovek kome su odsekli sve prste. Kada je Dušan zatražio vode jedan od mučitelja mu je mokrio u usta govoreći: „Čedo, ne ispuštaj ni kap, jer će ti nedostajat!“ Potom su ga odvukli u dvorište, naredili mu da se valja po betonu. Tada je u dvorište kasarne pala granata, mučitelji se razbežali u zaklone, a on iskoristio taj trenutak i pobegao. Više dana je bio sakriven u šupi za drva. Čuvši da ga svuda traže pripadnici ZNG i Paragine ustaše, pregazio je reku Koranu i dospeo na slobodni Kordun. Inače, u toj kasarni je mučeno sadistički, a potom ubijeno i bačeno u Koranu više stotina Srba. I ako je JNA obavestila posmatrače Evropske zajednice o postojanju tog ustaškog mučilišta ustaša i ZNG-a iz Karlovca, nikada nisu izvršili iznenadni obilazak i pokretanje istrage za krivična dela.
…zbog krivičnog dela verolomstva (perfidija), zabranjenih načina i sredstava ratovanja prema odredbama međunarodnog ratnog prava iz Povelje OUN i Ženevskih konvencija:
Krivično delo: perfidije kroz zloupotrebu oznaka Crvenog krsta, zloupotrebu oznaka protivnika u ratnom sukobu, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Dečak, komandanti i komandiri paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske, vodiči hrvatske nacionalnosti iz sela koja graniče sa navedenim srpskim selima…
Svedok: Pero Didulica, Stoja Jovanović, Milan Jovanović, Stevan Ralić, arhiva Kliničko – bolničkog centra Banja Luka i MUP-a Banja Luka.
Uz upotrebu tri oklopna transportera sivomaslinaste boje sa oznakama JNA i vozila hitne pomoći sa oznakama Crvenog krsta, u ranim jutarnjim časovima 23.avgusta 1991, pripadnici paravojnog ZNG-e su upali u sela Trnjani, Sjeverovac, Kinjačku i Staro Selo. Otvorili su vatru iz svog raspoloživog naoružanja. Civilno stanovništvo je bežalo prema kolima sa oznakom Crvenog krsta. Kada su se, izbezumljeni od straha, civili približili kolima, iz njih su iznenada sklonili bočne cerade i oko 10 pripadnika paravojnog ZNG-e otvorili ubitačnu vatru iz automatskog oružja koseći nemilice starce, žene, decu. Pripadnicima ZNG-e u njihovom krvavom obračunu sa civilima, pomagali su vodiči stanovnici iz susednih sela sa hrvatskim stanovništvom koji su prokazivali srpske kuće, skloništa zbegova, itd. Ovaj genocidni postupak Hrvatska televizija je prikazala kao ubistvo 150-250 terorista, a radilo se o masakriranju ne naoružanog, nikakvim snagama branjenog, golorukog, stanovništva, zaštićenog svim odredbama međunarodnoh humanitarnog i ratnog prava. Broj pobijenih u ovim selima nikada nije utvrđen, sem da je odmah u početku masakra u selu Kinjačka ubijeno više od 15 staraca, žena, dece. Ako je HTV, emitujući vest o „pobedi“, uz slavodobitne hvale, saopštila broj od 150 – 250, onda se može sa sigurnošću tvrditi da je stvarni broj pobijenih najmanje trostruko veći (450 – 750), sudeći prema dotadašnjoj praksi reportera ove propagadne kuće Vrhovnog Stožera. Odgovorna lica ove ustanove, povredila je kodeks novinara u ratu, time postala saučesnik u krivičnom delu, jer je javnom harangom poticala genocidno ponašanje prema Srbima pojedinaca, grupa i jedinica svih paravojnih snaga Hrvatske (ZNG, terorističke ustaške organizacije Paraginih Pravaša, terorističkog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, MUP, plaćenika…). Takođe, emituje pozive plaćenicima širom Sveta i iz drugih krajeva SFRJ da stupaju u ZNG.
Krivično delo: perfidije (verolomstvo) kršenjem sporazuma o prekidu vatre (primirju), ubistvo novinara (ratnih izveštača) zaštićenih po odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Tomislav Merčep, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik SUP Petrinja i Karlovac, zapovednici paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske…
Svedok: članovi Komisije SSNO (po zapisniku o uviđaju na licu mesta zločina), arhiva TV Beograd
Posle stupanja na snagu sporazuma o prekidu neprijateljstava (primirju) koji je stupio na snagu 7.oktobra 1991, u 24.00 časa, a sklopljen između predstavnika Vlade SFRJ i Vrhovništva Hrvatske, snage ZNG u saradnji sa pripadnicima MUP-a iz Karlovca i Petrinje, ubijena je četvoročlana novinarska ekipa TV Beograd. Na putu prema Petrinji, dana 9.oktobra 1991, u vremenu oko 16.00 časova ubijeni su na podmukao i svirep način novinari Televizije Beograd: Dejan Milićević, Borivoje Petrović, Zoran Amidžić i Sreten Ilić. Njihovo novinarsko vozilo sa vidnim oznakama prema odredbama međunarodnog prava („PRESS“ i „Televizija“), napadnuto je iz zasede vatrom iz automatskog oružja. Vozilo se zaustavilo na ivici puta. Vatrom iz zasede ubijen je novinar Sreten Ilić. Napadači su zatim jurnuli iz zasede i metkom u glavu ispaljenim iz neposredne blizine poubijali novinare Petrovića i Milićevića. Novinara Amidžića su prethodno izvukli iz vozila i na dvadesetak metara od vozila ubili metkom u glavu. I ako je o ovom gnusnom zločinu Vlada SFRJ dokumentovano obavestila Evropsko udruženje novinara i Svetsku asocijaciju udruženja novinara, Savet bezbednosti OUN, nije usledila nikakav sankcija, čak ni prekor, stožernicima u Zagrebu.
Krivično delo: perfidija (verolomstvo), zabranjeni načini ratovanja, masakriranje živih i mrtvih zarobljenih civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, glavni inspektor Bundesfera Nemačke, zapovednici paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske…
Svedok: Hrvoje Rajh, zarobljeni pripadnik paravojnog ZNG-e
Hrvoje Rajh je u Nemačkoj završio diverzantsku obuku. Istu su izvodili oficiri Bundesfera specijalisti za diverzantska dejstva. Posle završene obuke Obaveštajna služba Ministarstva spoljnih poslova Vlade u koordinaciji sa Vojnoobaveštajnom službom Bundesfera Nemačke njega (kao i mnoge druge, po ustaljenoj šemi) poslala u Hrvatsku da se bori na strani ustaških formacija, pošto je u Nemačkoj bio aktivan član terorističkog oružanog krila HOP-a. Izjavio je na zapisnik: „Ja sam po zanimanju ustaša! Najviše volim da koljem srpsku djecu. Slatko mi je da silujem Srpkinje, a kad ih se zasitim da im rasporim trbuh, izvadim poganu srpsku matericu, odsječem sise, a tek onda lagano zakoljem. Srpske starkelje također jer su izbjegle ustaški mač Pavelića. Volim gledati kako srpska gamad koju obradim, umire lagano, na rate…“ Na pitanje islednika JNA zar se ne boji kazne za takva dela, izjavio je, cinično se cerekajući: „Moji njemački prijatelji će priopćiti vašoj Vladi i vi ćete me morati pustiti, odmah!“
Krivično delo: perfidije kroz zloupotrebu oznaka protivnika u ratnom sukobu, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, komandanti i komandiri paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske, pripadnici ustaškog pokreta u selu Jarolina…
Svedok: Zapisnik istrage i saslušanja stanovnika sela Karadžićevo, od strane komisije SSNO SFRJ
U srpsko selo Karadžićevo, ustaške snage iz svog uporišta u selu Jarolina ušle su sa tri tenka i tri kamiona. Da bi zavarali goloruko srpsko stanovništvo da izađe iz skloništa i zaklona, tenkove i kamione su obeležili oznakama JNA. Verujući da se radi o borbenoj grupi JNA koja je došla da ih zaštiti od ustaškog pokolja, izašli su na brisani prostor da dočekaju svoju legalnu Armiju. Tada je na njih otvorena vatra iz svih oruđa i oružja, a posebno smrtonosna vatra mitraljeza. Već pri prvom plotunu ubijeno je devet nevinih civila: Radmila Katić, Željko Petrović, Dražen Petrović, Miroslav Kuzmanović, Sveto Marčeta, Čedo Marčeta, Bogdan Rajičić, Zoran Šodolovac, Radomir Tišmak. U nastavku ovog teškog krivičnog dela, pripadnici ustaških snaga iz sela Jarolina su odsekle glavu mladiću Zoranu Šodolovcu, natakli je na bajonet, a kasnije igrali fudbal sa njom koristeći je kao loptu. Takođe, uz svu svirepost mučili su već ranjenu Radmilu Katić, a potom je na brutalan način zaklali, inače majku oficira JNA.
Krivično delo: perfidije kroz zloupotrebu dece u ratu, masakr civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Branimir Glavaš, Đuro Dečak, komandanti i komandiri paravojnih sastava ZNG-e u navedenim mestima Hrvatske, vodiči hrvatske nacionalnosti iz sela koja graniče sa srpskim selima…
Svedok: Goran Lozo, pripadnik vojne policije, Valjevo
Pripadnici ZNG su u Tovarniku drogirali dete, na leđa mu stavili ranac i tempiranu eksplozivnu napravu. Onda mu rekli: „Dečki idi kod onih čika iz jugoarmije, da ti čike daju nešto lijepo!“ Kada se dete približilo grupi vojnika, ustaše su aktivirale eksploziv! Dete je razneto u komade, nekoliko pripadnika JNA je ranjeno.
Krivično delo: zabranjeni načini ratovanja, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Dečak, komandanti i komandiri sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske..
Svedok: Akip Krasnići, Šćiptar (Albanac) iz Prištine, Hajdin Marali, Šćiptar (Albanac) iz Prištine
Dva dana posle dolaska u Zagreb, umesto da dobije posao od 1500 nemačkih maraka, Krasnići je gurnut u ZNG gde su mu obukli uniformu i sa 36 svojih sunarodnika Šćiptara, posle 15 dana obuke poslat na front. U Zagreb je došao posredstvom svog zemljaka Hajdina Maralia iz Prištine. Obuku su im držali Nemci instruktori, koji su ih posebno učili tehnici likvidacije žrtava – klanjem (u ovom slučaju – Srba). Upućeni su u Sisak, a odatle na front kod Vinkovaca. Pre akcija ustaše – zengovci su im davali po šest tableta dnevno. Krasnići nije znao o kakvim se tabletama radi, ali se posle njih preznojavao i nije osećao strah od borbe. Na ratištu u Tovarniku, među 2000 pripadnika ZNG-e bilo je dosta Rumuna, Bugara i Šćiptara. Ustaše su ih terale u prve borbene redove protiv JNA, a one su bile u pozadini i pucale na svakog ko bi zastao u jurišu na Srbe i pripadnike JNA. Nisu dobijali obećanu platu, već samo po dva boksa cigareta. Krasnići je neposredno gledao orgijanje ustaša, koji ne samo da su ubijali sve redom nego su žrtve klale, žive ili posle ubijanja metkom u potiljak.
Krivično delo: zabranjeni načini ratovanja, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Dečak, komandanti i komandiri sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske…
Svedok: Dorel Borsa, Rumun iz Rumunije, 21 godina, bivši pripadnik „Sekuritatee“ tajne službe bezbednosti Republike Rumunije, Tudor Valjan Rumun iz Rumunije, 21 godina, bivši pripadnik „Sekuritatee“ tajne službe bezbednosti Republike Rumunije
Dorel Borsa je u ZNG-e stupio kao plaćenik, posredstvom svog druga Tudora Valjana, za koga, u vreme saslušanja, nije znao gde se nalazi. Za vreme plaćeničke službe u ZNG, neposredno je bio svedok ili učesnik mnogobrojnih zločina, koje zbog monstruoznosti „nikada neće moći zaboraviti“. Izjavio je: „Video sam kada su Hrvati klali druge ljude, za koje sam tek kasnije saznao da su Srbi. Prvi put sam video kako živ čovek može drugog čoveka da muči do zverstva, da stravično izmasakrira. Hrvati su monstrumi i po nemilosrdnosti nema im ravnih u Svetu. Gestapovci su za njih male bebe! Od jezivih scena koje su Hrvati činili mnogo puta sam povraćao do iznemoglosti! Gledao sam svog starešinu zvanog Tripko kako pijan siluje nedužnu ženu, do smrti! Ako ne bi izdahnule, sekao im dojke, sekao trbuh, a žena vrišti tako jezivo da normalan čovek poludi, upaljačem pali stidne dlake i polni organ i izvinite…gadi mi se…i mnogo toga još!“
Krivično delo: zabranjeni načini ratovanja, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Dečak, komandanti i komandiri sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske…
Svedok: Izveštaj Gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova Novi Sad
Na području novosadske opštine u vremenu od 17.jula do 27.oktobra, pronađeno je 17 leševa u reci Dunav. Uz pomoć rodbine identifikovan je samo jedan koji je izvađen u blizini Begeja i to Milenko Đuričić, Srbin, star 38 godina iz Borova Naselja. Autopsijom je utvrđeno da je zverski mučen, živ umotan u ćebe i bačen u Dunav. Na svim leševima su utvrđeni tragovi sadističkog mučenja, pucano im u leđa i potiljak iz neposredne blizine, sa više metaka iz raznog oružja čak i sa velikim kalibrom. Žrtve su bose, a neke i sa lisicama na rukama bacani živi u reku. Tragovi svireposti prevazilaze one koje su registrovane u Drugom svetskom ratu kada su leševi iz logora Nezavisne države Hrvatske Gradiška, Jasenovac i dr, do Beograda stizali niz Savu. Dunav je u svim opštinama nizvodno od Vukovara izbacio 40 leševa. Bilo je žrtava umotanih selotejpom („Selotejp afera“ za koju se sada sudi ustaškom vođi Branimiru Glavašu) i živi bačeni u reku. O svakom lešu je napravljena potpuna obdukciona dokumentacija.
Krivično delo: zabranjeni načini ratovanja, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Dečak, komandanti i komandiri paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima Hrvatske, Ivo Darežić bivši zastavnik JNA u kasarni „Dušan Vargaš“ Karlovac, sin mu Mario Darežić, pripadnik specijalne jedinice MUP-a…
Svedok: Izveštaj o istrazi, istražnih organa Službe bezbednosti JNA
U selu Kamensko kod Karlovca, prilikom pretresa kuće bivšeg zastavnika JNA Ive Darežića, koji je pre dva meseca od pretresa napustio JNA iz jedinice u kasarni „Dušan Vergaš“ u Karlovcu, pronađena je grupa fotografija u boji na kojima se vidi obešen ne identifikovani N.N. mladić u šumi. Slikao je Mario Darežić, Hrvat, star 25 godina, pripadnik specijalne jedinice MUP Hrvatske, koja je bila angažovana u rejonuTopuskog polovinom jula 1991, kada je po pretpostavci i počinjen zločin nad N.N. mladićem sa slike. Slike su izrađene u foto – studiju „Korana“ u Karlovcu.[3]
Krivično delo: perfidije (verolomstva) u kršenju ostvarenog sporazuma o prekidu vatre, zabranjeni načini ratovanja, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Dečak, komandanti i komandiri sastava ZNG i MUP u navedenim mestima Hrvatske…
Svedok: Ratni operativni dnevnik Štaba Vrhovne komande SFRJ
Tokom oružanog sukoba na tlu SR Hrvatske, zengovci, mupovci i ustaše kao i vlasti Hrvatske su se neprekidno koristili perfidijama (verolomnim postupcima), beščašćima suprotnim kodeksima rata. Od 8.oktobra 1991, na zahtev hrvatske strane zaključeno je osam primirja, a sva su prekršena od strane hrvatske paravojske: pregrupisavali su snage, zauzimali povoljnije položaje svojih snaga, mučke napade na pripadnike JNA i srpski civilni živalj. Slučajevi kršenja primirja su nebrojani, tako da bi trebalo mnogo prostora da se svi opišu. Pri svakom mučkom prekidu vatre snage ZNG i ustaša su ubijale civile i pripadnike JNA. Snajperski napadi nikada nisu ni prekidani i to uz korišćenje zabranjene municije (dum-dum municija), ili su vrhovi metaka umakani u sredstvo za čišćenje naoružanja (tzv. „drnč“) da bi se izazvale teške infekcije prilikom ranjavanja pripadnika JNA snajperskom vatrom. Tako su učinjene sledeće (između mnogobrojnih) perfidije: U selu Ravne u mučkom napadu 11.oktobra 1991, ubijeno je 4, a ranjeno 7 pripadnika JNA. U toku 12. i 13.oktobra na području Okučana od minoibacačke i artiljerijske ustaške vatre poginulo je 6, a ranjeno 12 pripadnika JNA i Teritorijalne odbrane Zapadne Slavonije. U snajperskom napadu 13.oktobra u selu Paklenici kod Novske snajperskim hicem ubijen je potpukovnik JNA Simo Marjanović, a istog dana oko 17.00 u selu Grude kod Dubrovnika ubijen je pripadnik JNA Petar Medigović. Samo nekoliko sati posle odlaska posmatračke misije EZ iz Iloka, 10.oktobra u selu Šarengradu (u neposrednoj blizini Iloka) ustaše su spalile četiri kuće, a sve ukućane na najzverskiji način – poklale.
Krivično delo: perfidije (verolomstva) u kršenju ostvarenog sporazuma o prekidu vatre, zabranjeni načini ratovanja, masakriranje civila…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Dečak, komandanti i komandiri paravojnih sastava u dotičnim mestima Hrvatske…
Svedok: Ratni operativni dnevnik Štaba Vrhovne komande SFRJ
Glavni stožer ZNG, od početka oružane pobune protiv SFRJ, suočen je sa problemom popune svojih jedinica. S toga su preduzeli široku akciju propagande, neposredno i preko ustaških centrala u inostranstvu, civilnih i poluvojnih agencija Zapada za popunu jedinica-plaćenicima. Ubrzo se u sastavima ZNG našlo između 500 – 700 Rumuna, zatim tu su još Filipinci, Kurdi, Šćiptari, afro-amerikanci i Nemci, Holanđani. Oficiri Stožera čak su javno negodovali zato što im se ne javlja više plaćenika. Plata plaćenika je 2000 nemačkih maraka mesečno, ali ih hrvatski „časnici“ isplaćuju novčanicama koje su odavno nevažeće, što je utvrđeno na osnovu apoena novčanica koje su nađene kod mrtvih i zarobljenih plaćenika.
…zbog krivičnog dela: teških povreda prava prema licima lišenim slobode u vezi sa oružanim sukobima prema odredbama člana 5, kao i garancijama iz člana 4, stav 1, tač. (a), (c) i (d) i stav 2, tač. (b), člana 6, stav 2, Protokola II i Ženevskih konvencija:
Krivično delo: masakriranje živih zarobljenika odsecanjem delova tela, vađenjem očiju, dranjem kože i ubijanje zarobljenika klanjem, zloupotreba zarobljenika kao živog štita prema protivniku, perfidije kroz zloupotrebu sporazuma o primirju i zarobljenicima…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik MUP Karlovac, komandanti i komandiri sastava ZNG u Karlovcu, direktor radio stanice Radio Karlovac...komandant kasarne JNA Mekušje i komandir tenkovske jedinice JNA iz kasarne Mekušje.
Svedok: zapisnik istražne komisije JNA i posmatrača EZ (EU), emisija vesti Radio Karlovca.
Po zverstvu i monstruoznosti čuveni masakr na Koranskom mostu (na reci Korani u centru Karlovca), prenerazio je čak i hrvatske strane saveznike. Ispoljeno monstruozno ponašanje pripadnika MUP i ZNG iz Karlovca zaprepastio je i vojne posmatrače EZ. Jedan od oficira posmatrača EZ je izjavio da dok je pisao izveštaj i gledao fotografije masakriranih, da je dva puta izlazio napolje da povraća. Sebi je postavljao sijaset puta pitanje: kakav mentalni sklop ima čovek koji takvo nešto može učiniti drugom živom ljudskom biću? „I našao sam samo jedan odgovor, prelistavajući svoju dugu vojničku karijeru: Hrvati!“ Od 24 zarobljena pripadnika JNA: 13 je naživo masakrirano potom zaklano „na rate“, sedmorica se vodi kao nestali, trojica preživela (samo jedan – sigurno, jer je dospeo do kasarne JNA, dvojicu koja su lečena u karlovačkoj bolnici po nalogu zapovednika MUP za Karlovac, mupovci oteli iz bolnice na nepoznatom mestu zaklali kao nepoželjne svedoke), za jednog JNA ne navodi podatke.
U vremenu važenja sporazuma o prekidu neprijateljstava, rezervni kapetan Mile Peurača sa zastavnikom Nikolom Babićem i 22 vojnika (ukupno 24 pripadnika JNA) sa dva motorna vozila, pošao je iz kasarne Mekušje u kasarnu „Stjepan Milašinčić – Šiljo“ u Logorištu na 5 km od Karlovca. U širem centru Karlovca, na mostu preko reke Korane, put im je preprečila, a potom ih opkolila, grupa pripadnika MUP Karlovac, zahtevajući da se vojnici predaju. Kapetan Peurača je to odbio i zahtevao ili da ih propuste ili omoguće povratak u kasarnu Mekušje. Pripadnici MUP-a su to odbili. Peurača je tražio da o predaji pripadnici MUP pregovaraju sa višom komandom JNA. Oni i to odbijaju i daju 45 minuta da se svi bezuslovno predaju. Dok je trajalo pregovaranje, deo vojnika je počeo iz nepoznatih razloga – da se predaje. Pošto je vezom javio o incidentu, iz kasarne Mekušje stižu tri tenka u pomoć opkoljenoj grupi JNA. Umesto da iz pokreta izvrše dejstvo po snagama MUP i oslobode grupu, komandir tenkovskog voda naređuje otvaranje vatre iz mitraljeza i to na 500 metara i u vazduh. Zapovednik mupovaca šalje jednog od vojnika koji su se predali, komandiru tenkovske jedinice, da obustave vatru ili će pobiti vojnike koji su se predali. Većina vojnika je još bila oko kapetana i u obruču. Umesto da na ovakav zahtev mupovaca, komandir tenkovske jedinice JNA naredi otvoranje vatre iz tenkovskih topova i mitraljeza po ustaškoj grupi, te tako omogući kapetanu da izvuče grupu iz obruča, on zbog pet vojnika rizikuje život preostalih 19 (jedan oficir, jedan podoficir i 17 vojnika). A i od tih pet bi se neko spasao koristeći paniku mupovaca da su tenkovi odlučno dejstvovali. Tenkisti tako gube dragoceno vreme. MUP-ovcima stižu u pomoć specijalci MUP sa maskirnim kapuljačama preko lica. Tenkovska jedinica ni tada ne dejstvuje (!?) po ustaškom pojačanju u cilju sprečavanja da se spoje sa mupovcima oko grupe na mostu. Tada svi vojnici bacaju oružje i predaju se. Ustaše ih vode na most i naređuju im da polegaju na asfalt sa rukama na potiljku. Poslednji je doveden kapetan Peurača. Odmah ga jedan od koljača probada dva puta nožem s leđa i kapetan pada. Ostale ustaše otvaraju vatru iz automata vojnicima po nogama da bi ih onemogućili da beže. Tada počinje masakriranje zarobljenika: živima im seku uši, kopaju oči, noževima seku lica, bodu svuda po telima i tek na kraju ih sve ubijaju klanjem. Posebno su zverski masakrirali aktivnog zastavnika JNA Nikolu Babića: živom mu seku svaki deo tela, noževima vade oba oka, deru svu kožu sa lica, odsecaju oba uva, a onda ga kolju sa vrata pa tek onda prema grlu, tako da je glava bila skoro odsečena od tela. I sve se ovo odvija pred očima tenkista, čiji komandir ni tada ne ispoljava minimum humanosti, da naredi otvaranje vatre po svima na mostu i tako spase paklenih muka svoje saborce i osveti njihovu patnju i smrt. U momentu kada su ustaše zapucale po nogama vojnika, trojica prisebnijih skaču preko ograde mosta i bacaju se u reku Koranu: Dušan Mrkić, Svetozar Šarac i Branko Mađarac. Mrkić i Mađarac dospevaju na lečenje u karlovačku bolnicu (!?), a Mađarac se probija do kasarne JNA. Na mostu su ustaše MUP zaklale 13 pripadnika JNA: Mile Peurača rezervni kapetan, Nikola Babić (1948) zastavnik, Vaso Bižić (1956), Mile Babić (1949), Jovan Sipić (1966), Božo Kozlina (1954), Nebojša Popović (1967), Milić Savić (1959), Milenko Lukač (1959), Slobodan Milovanović (1966), Svetozar Gojković (1959), Miloš Srdić (1948), Zoran Komadina (1964). Za jednog pripadnika komanda JNA ne navodi podatke, a sudbina sedmorice njenih pripadnika je nepoznata (vode se kao nestali).
Do današnjeg dana niko od komadno odgovornih hrvatskih „časnika“ za ovaj užasan zločin nije odgovarao. Tužbu nije podigla ni bivša SFRJ, a pogotovu niko od posmatrača EZ (EU) i OUN. Takođe, SSNO nije pokrenuo istragu protiv odgovornog komandira tenkovske jedinice JNA koji je ispoljio kukavičluk i nesposobnost, kao i komandanta koji je naredio kapetanu Peurači da bez tenkovske pratnje ide kroz Karlovac. Uprkos tome što im je bilo poznato da su ovi pripadnici MUP i ZNG već tada bili na zlu glasu po zločinima i bezočnoj zloupotrebi svakog primirja za nove masakre protiv civila Srba i pripadnika JNA. Radio stanica Karlovac o ovom užasnom zverstvu, pobedonosno i sa oduševljenjem javlja: „Rijekom Koranom pliva 17 ubijenih četnika!“ Umesto osude masakra ili bar samo navođenja opisa događaja, reporter ove stanice slavi zločine, a pripadnike JNA naziva „četnicima“.
Krivično delo: masakriranje živih zarobljenika odsecanjem delova tela, ubijanje zarobljenika klanjem…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, komandanti i komandiri sastava ZNG u Vukovaru, zapovednik MUP Vukovar, pripadnici ZNG iz Vukovara: časnik Ivica Zrnić, Ivica Asanović i Miladin Milković,…
Svedok: Miladin Milković, Hrvat, pripadnik ZNG iz Vukovara, uhapšen 10.oktobra 1991, izvršilac i saučesnik zločina
Pripadnici ZNG iz Vukovara Ivica Zrnić, Ivica Asanović i Miladin Milković, uhvatili su nenaoružana dva N.N. vojnika JNA koji su išli u samoposlugu u kupovinu. Časnik Zrnić i Asanović su počeli da ih tuku nazivajući ih „četnicima“. Zatim je Zrnić oba vojnika udario kundakom u glave onesvestivši ih. Naređuje Milkoviću da iz vilice jednog od vojnika izvadi dva pozlaćena zuba, što ovaj uz dosta mrcvarenja vojnika uspeva. Nakon toga Milković je zaklao jednog vojnika.. Svi zajedno su klali drugog vojnika, ali su mu pre toga živom odsekli ruku, nogu i prste sa druge ruke. Masakrirana tela su ostavili na ulici, a uhapšeni zengovac Milković ne zna šta se sa telima zbilo. Za ovaj stravični zločin su pohvaljeni javno od strane Glavaša i Merčepa. Komanda JNA nije identifikovala o kojim se vojnicima radi!?
…zbog krivičnog dela nepoštovanje znaka Crvenog krsta, povrede prema ranjenicima, bolesnicima, mrtvim licima, sanitetskom osoblju, sanitetskim transportima i verskom osoblju, prema odredbama člana 7, 8, 9, 11 i 12, Protokola II, odredbi Povelje OUN i Ženevskih konvencija:
Krivično delo: zločin nad ranjenicima, bolesnicima, mrtvim, sanitetskom osoblju i transportima, perfidije kroz zloupotrebu sporazuma o primirju…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač, Petar Stipetić, predsednik opštine Vinkovci, načelnik MUP Vinkovci, komandanti i komandiri paravojnih sastava ZNG u Vinkovcima…
Svedok: Zapisnik komisije SSNO SFRJ, izjava sanitetskog potporučnika Simića, predsednik opštine Vinkovci, zapovednik MUP Vinkovci, zapovednik ZNG Vinkovci…
U vremenu od 15. do 24.septembra 1991, kasarna u Vinkovcima je neprestano napadana svim sredstvima od strane pripadnika ZNG i MUP Vinkovci. Tom prilikom je ranjeno 30 pripadnika JNA, kojima nije bilo moguće pružiti medicinsku pomoć u ambulanti kasarne. Pokušaji komandanta kasarne da se pregovorima omogući njihova evakuacija u vojne bolnice – odbijeni su. Usled izostanka pružanja bolničkog lečenja, 10 ranjenika je u najtežim mukama preminulo. Mrtva tela su počela da se raspadaju. Kada su na osnovu naređenja Generalštaba JNA, jedinice JNA krenule u deblokadu kasarne, predsednik opštine Vinkovci je naredio da PTT uključi ukinutu vezu kasarni, a potom tražio primirje i pregovore sa komandom kasarne. Tom prilikom je dogovorena evakuacija ranjenih i mrtvih. Pošto je Opština odbila da obezbedi propisane vreće za transport pokojnika, oni su zavijeni u čaršave i utovareni u furgon vozilo za prevoz hrane. Obeležena znacima Crvenog krsta, kolona vozila sa mrtvima i ranjenima je 25.septembra 1991. oko 17.10 časova krenula iz kasarne. Već oko 17.15 časova, na samo 150 metara od kapije kasarne, sanitetski transport je zaustavila grupa od 200-250 pripadnika ZNG iz Vinkovaca. Pored njih tu se našla rulja naoružanih i ne naoružanih hrvatskih civila koja je huškala zengovce: da pobiju sve ranjenike; da su svi oni „četnička banda“; da ih „u Beograd treba transportovati u vozilu za mrtve“. Predsednika opštine, kao garanta sporazuma, nigde nije bilo. Gardisti su pošli od ranjenika do ranjenika kidajući im zavoje sa živih rana, udarajući ih kundacima, grubo ih, na mnogo načina, maltretirajući. Kada je sanitetski potporučnik Simić, pratilac transporta, pokušao zaštiti ranjenike apelujući na dogovor o primirju i sanitetskom transportu, poštovanju Ženevske konvencije, zengovci su ga tukli, nožem mu zasecali grlo, urlajući da samo oni, zengovci, odobravaju ili ne odobravaju dogovor, te da za njih dogovor sa predsednikom Opštine Vinkovci je ništavan. Od bolesnika izdvojili su majora Ljubišića, koji je u toku borbi doživeo psihički slom i urlali: „Sadaćemo te uslikat, pa zaklat!“ Odveli su ga iza jednog svog vozila i tamo zaklali. Simić je potom zahtevao da se omogući povratak sanitetskog transporta u kasarnu i da vrate majora Ljubišića. Pripadnici ZNG to nisu prihvatili već su mu naredili, pod pretnjom smrću, da transport nastavi dalje, a da majora neće vratiti. Pripadnici MUP Vinkovci, koji su prema dogovoru o primirju trebali obezbeđivati kretanje sanitetskog transporta, mirno su sa strane posmatrali orgijanje zengovaca nad nemoćnim ranjenicima. Posle 20 minuta ustaškog orgijanja nad ranjenicima, transport je krenuo dalje. Na oko 15 km od Vinkovaca transport je ponovo nakratko zaustavljen na ustaškoj barikadi. Sanitetski transport su u više navrata preticala vozila puna pripadnika ZNG koji su pretili noževima, bombama i oružjem i vređali. Na oko 25 km od Vinkovaca transport pretiče vozilo marke „mercedes“, crne boje, vinkovačkih registarskih tablica, sa otvorom na krovu kroz koji se prvo pojavljuju dve ukrštene puške u obliku slova „V“, a potom krvava ruka pripadnika ZNG koja je držala odsečenu glavu čoveka sa vojničkim šlemom JNA. O ovom napadu na sanitetski transport Vlada SFRJ je izvestila sedište Crvenog krsta u Ženevi, koji nije osudio zagre-bačke hrvatske poglavnike i stožernike, niti tražio mere protiv hrvatskih vlasti, od strane Saveta bezbednosti OUN.
Krivično delo: zločin nad ranjenicima i sanitetskim osobljem, napad na humanitarni konvoj…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Branimir Glavaš, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik MUP Vukovar, komandanti i komandiri paravojnih sastava ZNG u Vukovaru…
Svedok: Žakije Gislen medicinska sestra iz Švajcarske, Fabijan Šmit medicinska sestra iz Belgije, Zapisnik komisije SSNO SFRJ
Humanitarni konvoj „Lekari bez granica“ koji je iz Vukovara prevozio grupu od šesdesetak teških ranjenika hrvatskih oružanih formacija, je dana 19.oktobra 1991. oko 11.30 časova, napadnut od strane pripadnika ZNG. Čim je konvoj napustio zonu pod kontrolom JNA, između sela Bogdanovci i sela Marinci, podvlačenjem protiv-tenkovske nagazne mine pod sedmo vozilo u koloni. Od eksplozije su povređene dve medicinske sestre Žakije Gislen iz Švajcarske i Fabijen Šmit iz Belgije. Povređenima je ukazana pomoć na Vojnomedicinskoj akademiji JNA u Beogradu, gde postoji dokumentacija o uzrocima ranjavanja i o lečenju medicinskog osoblja, zaštićenog brojnim odredbama Ženevskih konvencija i Međunarodnog ratnog prava.
Krivično delo: zločin nad mrtvima i sanitetskim osobljem, napad na humanitarnu letilicu sa oznakama Crvenog krsta…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Branimir Glavaš, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik MUP Vukovar, komandanti i komandiri sastava ZNG u rejonu s. Jankovci, rejonu Opuzena i Splita…
Svedok: potpukovnik JNA Dragutin Petković, zabeleška u Operativnom dnevniku Komande RV i PVO
- Uobičajena je praksa pripadnika ZNG, MUP, HOP, Praaginih Pravaša bila da ispred tenkovskih kolona JNA postavljaju tela poginulih pripadnika JNA ili srpskih civila, znajući da vođeni humanošću, tenkisti JNA neće gaziti preko tela mrtvih. Kada vojnici JNA izađu da sklone tela mrtvih, na njih paravojne snage otvaraju vatru iz zaseda. Na ulazu u selo Jankovce zapovednik ZNG je naredio da miniraju telo poginulog postavljeno na putu, tako da kad ga pripadnici JNA pokušaju skloniti da dođe do aktiviranja mine na potez. O ovim slučajevima svedoči potpukovnik JNA Dragutin Petković.
- Dana 29.oktobra 1991, oko 11.30 časova pripadnici ZNG u okolini Opuzena, otvorili su vatru na helikopter JNA sa vidnim oznakama Crvenog krsta, koji je leteo na humanitarnom letu na relaciji Mostar – Divulje, radi prevoza posmrtnih ostataka desetara Slaviše Matića koga su ubili pripadnici ZNG iz Splita. O letu su bile obaveštene hrvatske vlasti i hrvatski tzv. Krizni štab za Dalmaciju. Helikopter je pogođen u repnom delu i posada ga je uz natčovečanske napore uspela privesti odredištu bez posledica za ljudstvo u helikopteru. O ovom napadu na sanitetski helikopter Komanda RV i PVO je izvestila SSNO. Vlada SFRJ izveštaj je prosledila Komesarijatu organizacije Crvenog krsta u Ženevi, kod koje je izveštaj ostao samo mrtvo slovo na papiru.Kao i u ostalim mnogobrojnim slučajevima, vlasti Hrvatske nisu pozvane na odgovornost.
Krivično delo: povrede prema verskom osoblju, zatvaranje, mučenje, masakriranje i ubijanje verskih službenika Pravoslavne Crkve…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Branimir Glavaš, Mladen Markač, Petar Stipetić, načelnik MUP Slavonska Požega, komandanti i komandiri sastava ZNG u Slavonskoj Požegi…
Svedok: fotografije pripadnika ZNG, nađene kod zarobljenih pripadnika kaznenih ekspedicija ZNG i ustaša, izveštaj Vlade SFRJ, dr Miša Milošević
Samo do 30.oktobra 1991, uhapšeno je dvadeset pravoslavnih srpskih sveštenika, koji su izloženi strašnom zlostavljanju, klanju, dranju kože sa tela, pečenju na ražnju, dranju kože i brade sa lica, spaljivanju u pravoslavnim hramovima. Sveštenici nisu bili pripadnici ni jedne oružane formacije. Uhapšen je i vladika slavonski Lukijan, koji je više meseci zlostavljan u zatvoru MUP u Slavonskoj Požegi. Trebao je učestvovati u radu Komisije OUN za ljudska prava, ali je njegovo pismo o masovnom i stravičnom gaženju ljudskih prava u Hrvatskoj, skupu pročitao dr Miša Milošević.
…zbog krivičnog dela genocida od strane vlasti i paravojnih hrvatskih oružanih sastava, prema odredbama Povelje OUN i Ženevskih konvencija:
Krivično delo: zločin genocida nad civilnim stanovništvom…
Osumnjičeni: Franjo Tuđman, Anton Tus, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Branimir Glavaš, Đuro Dečak, Mladen Markač, Petar Stipetić, predsednici opština, načelnici i zapovednici jedinica MUP, komandanti i komandiri paravojnih sastava ZNG u navedenim mestima…
Svedoci: izveštaji posmatrača EZ (EU), posmatrači OUN, komisije SSNO SFRJ, Dušan Bojević iz s. Veliki Grđevac, Mirko Đorđević iz s. Grubišno Polje
- Vrhovništvo Hrvatske i Glavni stožer ZNG, pod zapovedništvom vrhovnika Franje Tuđmana, donelo je genocidnu fašisoidnu naredbu da se pod pretnjom smrću „nepoćudnih“, u roku od 48 časova, potpuno isele 27 srpskih sela sa područja Papuka i Psunja, uz cinično obrazloženje „da je to u interesu Srba zbog mogućih napada ‘srpskih četnika“. Vrhunac sadizma i genocidnog fašisoidnog cinizma je da „hrvatska vlast brani domoljubne Srbe od nepoćudnih Srba“. Tada je iseljeno preko 25.000 Srba Požeške kotline. Kolone staraca, žena i dece panično je krenula put Bosne i Hercegovine, napuštajući svoje domove i imanja, koja su potom snage ZNG, ustaša i MUP potpuno opljačkale i spalile i porušile do temelja, minirajući kuću po kuću. Potpunim razaranjem htelo se postići da se Srbi nikada ne vrate na svoja vekovna ognjišta, čime je počinjeno delo genocida, prema pravnim kvalifikacijama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.
- Hrvatske oružane formacije (ZNG, ustaše, MUP) su 31.oktobra 1991. izvršile operaciju genocidnog čišćenja srpskih sela u opštini Grubišno Polje ispod Bilogore. Sve živo što su zatekli, što se nije stiglo skloniti u Bosnu i Hercegovinu, ove formacije su poubijale (starce, starice, žene, decu u kolevkama, uključujući i pse čuvare u dvorištima srpskih kuća). Pri tome su ispoljile nečovečno ponašanje prema ne naoružanom civilnom stanovništvu. Najstravičnije je da su otvarali stomake živim ženama, nabijali decu na bajonete, vadili oči i sekli ekstremitete živim žrtvama.., klali ih, ali ne do kraja (priklali) da bi žrtve što duže i u što većim mukama lagano umirale.
- Za samo 24 časa hrvatske oružane formacije, po naređenju svog vrhovnika Franje Tuđmana i egzekuciji svojih stožernika, su potpuno opustošile srpska sela: Oljevac, Nežić, Vrhovci, Velika Klisa, Snjegovići, Sušnjari, Kamenska, Mijači, Striježevica, Šeovci, Cažje, Vučjak, Kula, Zrinjska, Mali Grđevac, Veliki Grđevac, Brđani, Cremušina, Šibenik, Dapčevica, Lončarica, Mala Jasenovača, Mala Barna, Velika Barna, Mala Petrovica, Velika Petrovica, Turčević Polje, Rašenica. Svih 28 sela su prvo opljačkana, potom popaljena i na kraju porušena do temelja. U njima su hrvatske oružane horde poklale i poubijale sve živo što se zateklo u selima, uključujući i domaće životinje. Ubijeno je sve što se kretalo.
- Vrhovnik ZNG Franjo Tuđman uputio je molbu Generalštabu JNA da na verski praznik, JNA obustavi dejstva 1.novembra 1991. Međutim, istovremeno je naredio svojim bojovnicima da nastave sa žestokim napadima i na taj dan. Očigledno je Tuđman sa svojim bojovnicima izveo još jednu među mnogobrojnim mučkim prevarama. Bojovnici su upravo na taj verski praznik spalili do temelja pravoslavni hram Velike Gospojine, tri veka star, u selu Donja Rašenica.
- Pripadnici paravojnih snaga Hrvatske su u s/ Veliki Grđevac kod Bjelovara poklali sve starce i starice koji nisu uspeli ili nisu hteli da se isele iz svog Sela. Među zaklanima su otac i majka Dušana Bojevića, koji svedoči o zločinima.
- U s. Grubišno Polje svedok je bio očevidac kako su hrvatski bojovnici izmasakrirali najbliže mu komšije: živima su im sekli prste na rukama, vadili oči, sekli uši, a tek zatim ubijali klanjem. Jednog starog čoveka su potpuno iskasapili. Na kraju su mu odsekli glavu, a potom je šutirali kao fudbalsku loptu. Svedočio Mirko Đorđević iz istog sela.
- Pripadnici ustaških snaga iz Zadara su izvele fašističku kristalnu noć na svoj način. Lično i uz pomoć razularene rulje hrvatskog stanovništva iz Zadra, dana 2.maja 1991. od 17.00 do 20.00 časova potpuno je opljačkano, a potom porušeno 168 privrednih objekata čiji su vlasnici Srbi. Matrijalna šteta je ogromna. Samo restoran Boška Pupovca je vredeo oko milion nemačkih maraka. Razjarena masa hrvatskog stanovništva je skandirala: „Ustaše, ustaše…NDH.’“ Organi MUP koji su dužni da čuvaju javni red i mir, nisu ništa preduzeli da spreče pogrom, na fašistički način.
- Odmah po dolasku Tuđmanove stranke na vlast, sa posla je otpušteno 120.000 Srba, samo zato što su po nacionalnosti Srbi. Ustaške jurišne grupe, poput onih iz fašističke Nemačke, su prvo opljačkale, a potom minirale više od 600 radnji, trgovina, i drugih privrednih objekata, preko 1000 stanova, vikendica čiji su vlasnici bili Srbi. Srpska deca su maltretirana u parkovima, školama, dečjim vrtićima, jer je ustaška vlast znala da su Srbi roditelji najosetljiviji na zlostavljanje i ugrožavanje bezbednosti njihove dece. Na desetina hiljada dece je pod prinudom maltretiranja ispisano iz vrtića i matičnih škola. Poslednjih dana, prema ratnoj uredbi vrhovnika Tuđmana, pojačan je teror policije, koja je bez sudskog naloga i rešenja, ovlašćena da upada u stanove, vrši pretrese i pljačku, hapšenje i zadržavanje u pritvoru do pet dana. Svojim direktivama Franjo Tuđman je ozvaničio teror nad Srbima, pripadnicima JNA i članovima njihovih porodica.
R e z i m e
Pored napred navedenog, još mnogo toga je uz teško kršenje međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, posebno genocidnog ponašanja prema Srbima, učinjeno u 1991. Brojni, još stravičniji, zločini genocida učinjeni su u operacijama paravojnih snaga do 1995 („Blesak“, Medački džep, „Oluja“…). Danas se ti postupci čine protiv Srba povratnika u Hrvatsku, nasuprot oficijelnih istupanja zvaničnika Hrvatske…
Počinjena krivična dela ratnog zločina nad civilnim stanovništvom u oružanom sukobu su: nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi; uzimanje talaca; akti terorizma; vređanje i gaženje ljudskog dostojanstva; nedopuštene pretnje; povrede prema ranjenicima, bolesnicima, mrtvim licima, lekarima i sanitetskim transportima. Praktično, ne postoji niti jedno međunarodno pravo OUN, a da ga paravojne snage Hrvatske, predvođene svojim političarima, nisu prekršili – nad Srbima.
Ne postoji niti jedan pravni razlog za ćutanje Suda UN za ratne zločine u Hagu, o zločinima hrvatskih organa vlasti i njenih paravojnih snaga nad civilnim stanovništvom i pripadnicima jedino legalnih federalnih snaga – Jugoslovenske narodne armije SFRJ. Očigledno, razlozi su čisto politički. Otuda, ubrzani postupak i prijem Hrvatske u članstvo EU. Zato je Nemačka, kao hrvatski sponzor u građanskom ratu, tako uporno gurala što brži prijem Hrvatske u EU. Da li je članstvo u EU istovremeno i zaštita tadašnjeg političkog i vojnog hrvatskog rukovodstva od odgovornosti za ratne zločine u BSFRJ? Očigledno – jeste. To potvrđuju abolicije od strane Suda u Hagu, tadašnjih političkih i paravojnih separatističkih hrvatskih jurišnika. Ili je to, ipak, silovanje Prava i Pravde pred očima celog Sveta, bez presedana u veku trajanja međunarodne zajednice. Pokazauju to presude Haškog suda počiniocima pogroma nad Srbima u Hrvatskoj. Te, 1995, na tlu civilizovane Evrope, počinjen je najveći pogrom nad Srbima, posle Trećeg Rajha i ND Hrvatske. Savest čovečanstva ostaje – nema. Zato će uslediti, samo četiri godine kasnije, novi pogrom nad Srbima – sa Kosova i Metohije. Samo su promenjeni egzekutori. Patroni su ostali – isti.
autor teksta Živomir Podovac, generalštabni pukovnik
_________________________________________________________________________
fus note
[1] Autor se 1992, službom nalazio u 84.vazduhoplovnoj bazi na aerodromu Zemunik, do odluke Predsedništva SFRJ o povlačenju JNA sa prostora SR Hrvatske.
2 U građanskom ratu odnosi se na: s jedne strane, vladine (legalne) međunarodno priznate oružane snage definisane Ustavom države (Federacije); a s druge strane, pobunjeničke (paravojne-ilegalne) međunarodno ne priznate snage. Ukoliko se radi o secesionističkom građanskom ratu, pa u nekom trajanju građanskog rata dođe do priznanja, od dela država međunarodne zajednice, federalne jedinice kao zasebne, onda te dotadašnje paravojne snage ne mogu postati legalnim dok ostali deo federalnu jedinicu. Ukoliko paravojne snage ne ispunjavaju odredbe međunarodnog prava u pogledu ispunjenja osnovnih odredbi o odlikama oružanih snaga (jedinstvena oznaka, jedinstveno komandovanje, jedinstvena uniforma), onda vladine Federalne snage nemaju obavezu da na njima primenjuju odredbe međunarodnog prava: paravojne federalne zajednice ne prizna tu državu kao zasebnu izvan svoje Federacije. Po međunarodnom pravu, isključiva je nadležnost Generalne skupštine OUN da izvrši to priznanje. Ali i tada Federacija ne mora prihvatiti odluku OUN: (1) ako nije članica OUN, (2) ako na osnovu pozitivnih ustavnih odredbi, koje je potpisala i dotadašnja federalna jedinica, legalni organi vlasti Federacije nisu izmenile ustavne odredbe ili najviši organ vlasti (Skupština) nije priznala secesionističku snage se tretiraju kao naoružana banda, kriminalni elemenat.
3 Prema: Dokumentacija Vojni Arhiv, Vojnoistorijski institut Beograd; Dokumentacija Arhiva Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu SFRJ; Grupa autora, Hrvatska 91. Nasiljem i zločinom protiv prava, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1991, List „Politika ekspres“ 1991….
4 List „Politika ekspres“, Beograd, 23.oktobar 1991.