Dokumentarni film „General Draža Mihailović“ u produkciji “Pogleda”, scenariste i režisera Miloslava Samardžića – PRIČAM TI PRIČU…

0

Dokumentarni film „General Draža Mihailović“ u produkciji kragujevačkih „Pogleda“ scenariste i režisera Miloslava Samardžića, poslužio je scenaristi i režiseru da u priču o generalu Mihailoviću ubaci svoju, neutemeljenu verziju zarobljavanja generala Mihailovića. Posle odgledavanja 116 minuta dokumentarnog filma stiče se utisak da je celokupan film rađen da bi i filmski bila ispričana nemoguća misija zarobljavanja generala Mihailovića, koju već dugi niz godina režiser filma p(r)otura javnosti.  

A nema čime se u proteklih dvadesetak godina nije služio režiser filma u nameri da iz priče o zarobljavanju generala Mihailovića izbaci Nikolu Kalabića. Da se podsetimo: Prvo je pisao kako je Mihailović zarobljen negde u predelu Čajetine, potom da su se prerušeni glumci kretali terenom, ne da bi prevarili Mihailovića, već da bi odigrali predstavu za javnost, jer je Mihailović pao u ruke Ozne izdajom drugih, recimo Britanaca. Zatim su u priču uvedeni avioni, koji dolaze po Mihailovića, pa su tu bile i desantne trupe, šok bombe,  motorizovane kolone vojske i milicije koje vode  žestoku borbu sa Mihailovićevim  snagama; Tvrdio je da  Mihailović  nije boravio na prostoru Višegrad – Rudo i da je Kalabić glumac, koji ga je ili nije prevario.  Kasnije je Kalabića sa fotografija merio nemogućom tehnikom i tako u jednu od svojih knjiga uveo i sudskog veštaka; Onda je nadogradio priču, na osnovu nekakvih tajnih američhki dokumenata, uvodeći i lekarski tim, koji se brine o Mihailoviću, od kojih je navodno jedan od njih ipak izdaao generala. O sudu i sudiji, koji je presudio istoriji da i ne govorimo… I ko zna šta sve nije pisao i našta sve nije bio spreman kada je i za medije onako ne trepnuvši 18.09. 2009. izjavio da Kalabić nije slavio Đurđevdan. A svi znaju da jeste. (O čemu je već pisao 15.11. 2018. portal savremenaistorija.com u tekstu pod naslovom Kalabić je slavio Đurđevdan – O tome piše i major Aleksandar Milošević u svojim „Sećanjima“)

Kada priča o zarobljavanju Mihailovića nije bila po njegovom i kada nije mogao pronaći prave argumente za svoje konstrukcije uvek su korištene fraze o komunističkim lažima, podvalama i pričama koje su imale za cilj da diskredituju Ravnogorski pokret;

A to što je priča o Kalabiću i četnička priča to nema veze.  Mnogi u emigraciji su pričali ili pominjali ulogu Nikole Kalabića u zarobljavanju generala Mihailovića: Nikola Bojović, Neđeljko Plećaš, Jovan Đonović, Zvonko Vučković, Ranko Majstorović… A Stevan Moljević je čak i mnogim zatočenicima komunističkog kazamata u Sremskoj Mitrovici prenio reči generala Mihailovića da ga je Kalabić izdao  … Jedan od njih je i Dragi Stojadinović, brat Milana Stojadinovića, predsednika vlade Kraljevine Jugoslavije 1936-1939, koji je zajedno sa Moljevićem bio u Sremskoj Mitrovici… Major Aleksandar Milošević u svojim „Sećanjima iz rata i revolucije” u knjizi koja je nedavno izašla pod naslovom „Srpska priča“  apsolutno je ubeđen u učešće Nikole Kalabića u zarobljavanju generala Mihailović o čemu je pisao i u svojim pismima. A da ne pričamo o preživelim pripadnicima JVuO u rejonu Višegrada i Rudog i njihovim jatacima, od kojih su mnogi likvidirani tokom narednih godina ili su uspeli preživeti nezapamćenu torturu posleratnih komunističkih vlasti.

Što se tiče istoriografije do sada najbolju rekonstrukciju događaja iz marta 1946. dao je istoričar Predrag Ostojić u studiji: „Zarobljavanje generala Mihailovića“ o kojoj je Samardžić svojevremeno napiso celu knjigu „Pravi i lažni Kalabić sa nalazom sudskog veštaka“, pokušavajući da je demantuje.   

Režiseru filma  nisu bile dovoljne ni činjenice koje su javnosti predočili istoričari Kosta Nikolić i Bojan Dimitrijević u članku „Zarobljavanje i streljanje generala Mihailovića 1946“, objavljenom u časopisu Istorija XX veka, broj 2/2009. ili u do sada najobimnijoj monografiji o generalu Mihailoviću: „General Dragoljub Mihailović 1893 – 1946“, jer on je  nastavio u svoju priču, pa je tako na portalu kragujevačkih „Pogleda“ otpočeo nekakvu „Bitku za Kalabića“, gdje se u poznatom stilu nipodaštavaju ugledni istoričari ili bilo ko drugi ko lik i delo Nikole Kalabića pomene u negativnom kontekstu.

Podatak da su istorijski konsultanti filma Dragan Krsmanović i Milutin Velisavljević dovoljno govori koliko je scenarista i režiser ozbiljno shvatio ovu temu, jer o problematici o kojoj govori film svojim znanjem i autoritetom svakako su prije svih stručnu pomoć mogli pružiti istoričari sa Instituta za savremenu istoriju.  Ali ovi istoričari se rukovode onim postulatom sine ira et studio i ne misle da je Mihailović zarobljen onako kako to samo za naivne konstruiše u svojim knjigama i evo sada režira  Miloslav Samardžić, koji smatra da je dovoljno da se pojavi u selu Oskoruša i da onako zvanično ispriča neverovatnu priču, kako je tu boravio i ne skrivajući se marta 1946. general Mihailović. A svedoka nigde, a kaže staračka domaćinstva u selu. Meštani  tu, ali šta da pričaju kada neznaju ništa o onome što Samardžić priča, jer on bolje zna od njih da se general Mihailović ne skrivajući se šetao njihovim selom? Da čovek ne poveruje.

Činjenica da Miloslav Samardžić ide u selo Oskorušu, koje nije kako u filmu kažu kod Priboja već kod Rudog:

 Terenac grabi šumskim -seoskim putem i onda nastaje konfuzija. Nigde meštana, a režiser kaže da su u selu staračka domaćinstva. Šeta se pored jedne kuće i pošto nema sagovornika (njemu i ne trebaju), a starine oskoruške su čestiti ljudi, stradalnici u posleratnoj komunističkoj Jugoslaviji, onako važno saopštava da je tu marta 1946. boravio general Mihailović. Ono što je interesantno da u selu Oskoruša to niko ne zna?

Selo koje ima Ravno Brdo, koje prikazuje na karti, a ne prikazuje kamerom, jer bi se videlo da se avioni tu ne mogu spustiti… Ne mogu ni na Ravance, pa ih isto tako ne prikazuje kamerom, ali na karti stoje kao moguća lokacija… Za lakoverne.

Nešto kasnije u priču ulazi istorijski konsultant Dragan Krsmanović, koji stoji na jednoj livadi i kaže da takvih ima mnogo u rejonu između Priboja i Rudog. A ne kaže gde je ta lokacija? Kako se zove mesto gde  on stoji? Gde su svedoci? I zar je moguće da niko te 1946 nije video ni čuo (njegov) avion, odnosno (Samardžićeve) avione? Da niko nije zapamtio borbu, pucnjavu, šok bombe, zatim avio desant i kako iz Samardžićevih knjiga od više ljudi iz pratnje  sada u filmu u dvosede ili trosede seda samo Mihailović, koji prethodno ni pod kakvu cenu ni kada je nuđen nije hteo da napusti zemlju? I mnoštvo pitanja: kako, ali i jedno glavno zašto režiser to čini?

Priča o Mihailoviću koji nije htio, kada su okolnosti bile povoljnije da napusti tlo Jugoslavije, koji sada tako naivno sa nepoznatim ljudima seda u avion je u najmanju ruku neozbiljna. Prvo što je spuštanje aviona nemoguća misija, a ne što bi neko morao vidjeti ili čuti avione ili zapamtiti borbu koja je vođena… Doduše, pošto meštani Oskoruše o tome ništa ne znaju, režiser kaže da to zna izvesni Dragoslav Hadžić koji je stotine kilometara udaljen od lokacije na kojoj stoji Samardžić, sve u stilu starog Mijaila Danilovića iz Gornjeg Milanovca, koji nikada nije bio u Gradačkoj klisuri i koji je od prve pokazao Degurićku pećinu…

Da nije žalosno bilo bi smešno. Posebno njegova pojava ispred kuće i pomoćnog objekta na Oskoruši i vrlo neubedljivo izgovorenog teksta o tome kako je Mihailović tu boravio u martu 1946. a svedoka (bar sa Oskoruše) i dokumenata, nigde osim ako ih opet ne pronađu nekakvi slovenački novinari istraživači… Tako je sve u žurbi režiser zaboravio, pa i to da je možda i Nikola tu negde ostao…

A zna se da se režiser filma u toku snimanja, raspitivao kod jednog novinara  da mu u okolini Rudog pronađe bilo kakvu livadu kako bi mogao da spusti avion(e) (možda sa pilotom Draganom Krsmanovićem)iz svoje neverovatne priče , o  čemu je portal Savremena istorija pisao  04. 09. 2017.  http://savremenaistorija.com/?cat=8

Mnogo je pitanja za režisera filma: Odakle pratnja generala Mihailovića onog 13. marta u Undrulji (Draževini) ? Odakle mnoštvo priča svedoka događaja koje se podudaraju sa raspoloživom dokumentacijom o kojoj su pisali istoričari Kosta Nikolić i Bojan Dimitrijević u već pomenutom časopisu Instituta za Savremenu istoriju “Istorija XX veka” (broj 2-  2009.).

„ Selo Oskorušu poznajem odavno. Znam sve starine, ljude koji tu žive, a mnogima sam i na veselja i na sahrane išao. Deda moje supruge je rođen u kući pored koje Samardžić šeta, pa mi je bilo smiješno gledati tu scenu, kako čovjek stoji pored te kuće, ne trepće i priča svoju priču  za tamo neku publiku, koja će možda i povjerovati, u nešto što ni deda, a ni mještani nisu znali da se desilo, iako se njihovim selom ne skrivajući se, kako reče Samardžić, te 1946. šetao general Mihailović“… Ali to neka ostane na njegovoj savesti”, kratak je komentar istoričara Predraga Ostojića na, loše izrežiranu priču…

Prikazani dokumenti u filmu, već su odavno izrabljeni, posebno oni što su ih navodno slovenački novinari pronašli u Americi i prosledili „Pogledima“, ili onaj u švajcarskom listu Žurnal d Iverdon, o čemu je već pisano na portalu Savremena istorija 21. 3. 2018.

Sve je providno pa i režiserov animozitet prema generalu Milanu Nediću iskazan u filmu prenaglašavanjem njegove netrpeljivosti prema Mihailoviću, što apsolutno ne stoji… 

Šteta za sredstva, koja su upotrebljena da  bi  autor, odnosno režiser i scenarista ispričao svoju priču o zarobljavanju, koja se ipak nikada i nigde nije desila.

Ali to smo mi i to je naša stvarnost.                                                                 

                                                                               www.savremenaistorija.com