NAUČNO O NENAUČNOM – Status Vojske Kraljevine Jugoslavije u Drugom svetskom ratu

0

Kao takva, jedino ona, ima legitimnost i u odredbama međunarodnog opšteg i ratnog prava, od ustanovljenja međunarodne zajednice država. Prema odredbama tog prava, samo su ratna dejstva državne vojske, na teritoriji te države – legitimna i međunarodno priznata. Bilo da se vodi protiv napadača na državu, spolja ili iznutra. Samo rezultati ratnog dejstva legitimne države u odbrani teritorije i društveno-političkih sistema utvrđenog Ustavom, imaju priznanje međunarodne zajednice. Ukoliko paravojne snage nadvladaju legitimne snage, međunarodno pravo čak predviđa oružanu intervenciju koalicionih snaga Zajednice, sa ciljem odbrane legitimne države. Samim tim i uređenja društveno-političkog sistema postavljenog Ustavom države. Naravno, kroz demokratski postupak. Poznato je svima da je Kraljevina Jugoslavija nastala demokratskim sporazumom međunarodne zajednice posle Prvog velikog rata. Kako je nastala tzv. Druga Jugoslavija? Nasilnim državnim udarom paravojnih snaga KPJ uz stranu oružanu intervenciju snaga SSSR-a i Velike Britanije (vazduhoplovstvo).

Ista je situacija i u slučaju spoljne agresije na državnu teritoriju članice Zajednice. Nekada intervenciju vojski trećih država pokreće i grupa država, protiv agresora (ili koalicije više agresora) na državu Zajednice. Pri tome se, uglavnom, intervencija opravdava odredbama međunarodnog ratnog prava ili poveljama organizacija grupa zemalja na globalnom (svetskom) ili regionalnom nivou. Primer prve, u istoriji, je Društvo naroda, potom OUN (UN). Primer druge je Velika Antanta, Mala Antanta, Balkanski savez i druge odbrambene koalicije. Da bi bile pod zaštitom međunarodnog prava sve one moraju biti – mirovne. Dakle, ciljevi udruživanja obavezno – antiagresorski. U protivnom su one napadačke i nemaju utemeljenja u međunarodnom ratnom pravu. U svakom slučaju, bez izuzetka, iako su pomagači napadnutoj državi (žrtvi), moraju imati saglasnost legitimnih ustavotvornih vlasti domicilne države. U protivnom, sa stanovišta Ustava i Zakona napadnute države, i one su u pravnom statusu – AGRESORI. Primer: upad Crvene armije SSSR-a u Kraljevinu Jugoslaviju, 10.oktobra 1944, još i uz zarobljavanje legitimnih vojnih snaga Kraljevine, koje su u antifašističkoj koaliciji država. To upravo ogoljuje politički cilj upada, jer su obe države, na globalnom nivou u antifašističkoj koaliciji. Vlada Kraljevine Jugoslavije, međunarodno priznata koja ima svoju Vojsku i suverenu državnu teritoriju, NIJE PITANA za ODOBRENJE za ulazak trupa SSSR-a na tlo suvrene, međunarodno priznate, države. Posebno i stoga što je, tada i sada, bilo Vladi KrJ i međunarodnoj zajednici (saveznička komanda) da to skretanje snaga SSSR-a na jug (a cilj im je bio Berlin) bio u POLITIČKE SVRHE. Dakle, ne cilj što bržeg uništenja nemačkih koalicionih snaga u Centralnoj Evropi, već promena društveno-poilitičkog sistema u Kraljevini Jugoslaviji. Što je najcrnje i najgore, dovođenje na vlast snaga – paravojske. U ovom slučaju – komunističke. Zato, prema odredbama MRP, sva dejstva snaga SSSR-a, ne mogu se pravno podvesti pod – oslobođenje. Nikako. Druga je stvar moralni stav – da je to protiv fašista. Ali, u slučaju Kraljevine Jugoslavije, taj MORALNI je iskorišćen da bi se – IZIGRAO PRAVNI. Da se oslobodi Beograd, Vladi i narodu Jugoslavije, NISU bile potrebne snage SSSR-a. U operacijskoj zoni oko Beograda nalazi se sedam grupa korpusa sa 20 korpusa JVuO. Njih napadaju Nemci i snage KPJ Josipa Broza – istovremeno. Ali, Brozove snage su ispod toka r.Zapadna Morava i uporno pokušavaju da prodru preko srednjeg i gornjeg toka r.Drina i r.Sava. Nemci počinju izlačenje Grupe armija E i Grupe armija F sa jugoistoka Evrope. Ostali deo Kraljevine Jugoslavije, kroz koje nadiru snage SSSR-a, je ionako, sve od sredine 1942, pod kontrolom Jugoslovenske vojske, legitimnih snaga Kraljevine. One upravo u septembru i oktobru 1944, vode žestoke borbe protiv nemačkih snaga iz sastava Grupe armija F i Grupe armija E, kao i protiv bugarskih snaga. Nemačke snage su hitale Nemačkoj, a bugarske prema Sofiji.

Dokaz našoj tvrdnji da je sovjetski upad bio, pravno, agresija sa političkim ciljem je, da su odmah po ustoličenju komunista u Beogradu prestojnici KrJ, skrenuli na – sever. Vratili su se tamo gde im je i bio – vojnički cilj. Da su nastavili napredovanje preko Slavonije i Slovenije ka Beču, onda bi mogli da, opet samo pokušavaju, opravdati svoju nameru pri upadu u Jugoslaviju, kao doprinos progresivnom cilju međunarodne zajednice. Ovako, ostaju kao drugi u Drugom velikom ratu – okupatori Kraljevine Jugoslavije. Svaka čast običnim sovjetskim vojnicima i nižim oficirima. Oni su išli tamo gde im je naređeno i požrtvovano se borili. Svim palim neka je večna slava i pokoj duši. Samo zato što su sa druge strane nišana bili – fašisti. Pravno, i oni su instrumenti agresije sa političkim, a ne i oslobodilačkim ciljem.

Sasvim druga stvar je sa anglo-američkom Komandom za Sredozemlje. Od početka rata, kralj, Vlada i njena Jugoslovenska vojska (JVuO, JVvO) izvode dejstva usaglašeno sa globalnim anglo-američko-jugoslovenskim planom za dejstva na Sredozemlju. Na sredozemnom ratištu dejstvuje Jugoslovenska vojska van Otadžbine sa pešadijskim, mornaričkim i vazduhoplovnim snagama. Na Balkanskom ratištu dejstvuju kopnene snage Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Zajedno sa Štabom Vrhovne komande (ŠVK), Vojnim kabinetom Vlade KrJ i kralja Petra II, napravljen je sporazum i plan o zajedničkim dejstvima anglo-američkih snaga i na tlu Jugoslavije. Što su kasnije, zbog prljave političke igre britanskog premijera Čerčila i američkog predsednika Ruzvelta (jugoslovensko ratište nazvao „balkansko blato“) IZDALI svog samarićanski vernog saveznika Kraljevinu Jugoslaviju i pogazili dogovoreno – to je druga stvar. Dakle, ulazak anglo-američkih snaga, bio bi – legalan. Imao bi međunarodno pravno priznanje i prema Povelji Društva naroda, odnosno Atlanstkoj povelji od 1942 (potpisnik i Kraljevina Jugoslavija), kao preteče Organizacije ujedinjenih nacija.

Zbog svega napred iznetog, jasno je vidljivo, da se oružane formacije svakog pokreta, grčevito bore za – međunarodno priznanje. Beskrupulozno. Ne moralno. Svim sredstvima. Samo da bi dobile međunarodni – legitimitet. Tu ne prezaju ni od čega. Upravo tu beskrupuloznost ispoljilo je rukovodstvo Komunističke partije Josipa Broza. Pored prljave propagande o navodnoj kolaboraciji JVuO, Broz je sve činio da uđe u Vladu KrJ. Upravo onu koju celoga rata i do svoje smrti, naziva – izdajničkom, krvolokom naroda itd. Sve gore od gorega. Zašto? Pa zato što je Vlada KrJ bila potpisnica Atlanske povelje 1942, a pre toga suosnivač i članica Društva naroda. Imala je međunarodni subjektivitet. Trebalo je istisnuti Kraljevinu iz međunarodne zajednice, sebe prikazati kao subjektivitet, a time legalizovati svoju PARTIJSKU vojsku. Oružani deo izvesti putem VOJNOG DRŽAVNOG UDARA, uz pomoć snaga SSSR-a i V.Britanije i prigrabiti vlast. Time je igra protiv Ustava države Jugoslavije i njene ustavne oružane sile – završena.

Jugoslovenska vojska Kraljevine Jugoslavije 1941-1946,

niti je „ravnogorska“ niti je „četnička“ niti bilo kakvog ideološkog pokreta

Gde je u svemu tome ratni položaj Jugoslovenske vojske, sa svoja tri segmenta jedinstvene celine: Jugoslovenska vojska van Otadžbine, Jugoslovenska vojska u Otadžbini, Jugoslovenska vojska u zarobljenistvu. Sve su ovo vlastite imenice, a ne opisni pridevi: formacijski nazivi zvanične vojne organizacije. Jugoslovensku vojsku van Otadžbine čine snage koje su se sa legitimnim subjektima državnosti i ustavnosti KrJ (Kralj, Vlada, Vrhovna komanda), povukle u inostranstvo izbegavajući zarobljavanje pred mnogostruko jaćim neprijateljem. Nisu se htele predati. Nisu priznale odredbe Sporazuma o primirju koji su nemačke koalicione snage potpisale sa grupom generala Vojske KrJ. Sporazum je ne važeći jer su ga potpisali generali – zarobljenici. Prema međunarodnom pravu to može samo slobodna delegacija koja po potpisu Sporazuma odlazi svojoj Vladi i podnosi ga na verifikaciju. Dakle, sve jugoslovenske snage, BEZ VREMENSKOG i STATUSNOG prekida nastavljaju rat Jugoslavije protiv fašizma. Time, izlaskom van zemlje nije prekinuta njena legitimnost – Vojske Kraljevine Jugoslavije. Kao što je bilo i sa Srpskom vojskom Kraljevine Srbije u Prvom velikom ratu. Linija komandovanja nad Vojskom KrJ od strane ustavnih organa Jugoslavije – nije prekidana tokom celog Rata.

Vojska van Otadžbine, sa svoja tri vida oružanih snaga (kopnena, mornarička, vazduhoplovna) zadržala je uniformu, činove, formacije, državne oznake (zastava, amblemi). A sve su to USLOVI prema odredbi međunarodnog ratnog prava (Povelje i Konvencije), da bi se verifikovala pravna – legitimnost vojske. Inače, vojno, JVvO je respektivna snaga. Vazduhoplovstvo ima od 6-8 eskadrila lovačke, lovačko-bombarderske i mornaričke avijacije. Čak i Odred (Detašman) najsavremenijih strategijskih bombardera koji dejstvuje nad Evropom. Mornarica ima podmornicu i brojne površinske ratne brodove različitih namena, posebno eskortne (ratni razarač, torpedni brodovi…). Eskortna dejstva izvodi, uglavnom, u Sredozemnom i Jadranskom moru, ali i na Atlantiku. Kopnena vojska ima gardijski motorizovani bataljon (brigadu) i druge jedinice u Rodeziji. Brojne su škole i kursevi za osposobljavanje sastava sva tri vida, sa više stotina polaznika. Pri Štabu (Odeljku) je i odeljenje za vojno-diplomatska predstavništva i vazduhoplovne misije po svetu koja dejstvuju do kraja Rata. I mnogo toga još…Štab Vrhovne komande je u Kairu i komanduje i snagama u Jugoslaviji. Ukazom kralja Petra, Štab Vrhovne komande se od 10.juna 1942, prebacuje u Jugoslaviju. Deo Štaba u Kairu postaje Odeljak Štaba VK JV.

Vojska u zarobljeništvu, je između ostalog, jedinstveni slučaj u istoriji ratova. Ratni vojni zarobljenici su organizovani u vojne jedinice. Imaju potpunu komandu strukturu: odeljenje, vod, četa, bataljon, puk-brigada, divizija-korpus, dve operativne komande (’Sever’, ’Zapad’). Svi, prema nivoima, imaju precizne zedatke za – ratna dejstva. Naravno, kada savezničke snage dopru do logora. Vrši se i obuka ljudstva. Komande su u stalnoj vezi sa Štabom VK JV. Komanda ’Sever’ u logoru Nirnberg, Nemačka (5000 oficira, 500 pilota, 50000 vojnika) organizovana u šest korpusa, a ovi u tri grupe korpusa: ’Nirnberg’, ’Šoken’ , ’Osnabrik’ i rezerva ’Sever’ (više brigada). Komandu ’Zapad’ u logoru Anversi, Italija, čine Prva i Druga divizija sastavljene od grupa brigada: ’Blaco’, ’Vesto’, ’Porte’, ’Mađore’, ’Padova’. Kada je 1943, američka jedinica ušla u jedan od italijanskih logora, na njihovo zaprepašćenje, sačekala ih postrojena jedinica od dve brigade. Naš komandant predao raport i zatražio pešadijsko naoružanje i borbeni zadatak na delu fronta. Tako je i bilo. Stupili su odmah u borbu kao jugoslovenska jedinica pri diviziji SAD. Nažalost, Britanci su u Nemačkoj naše tretirali kao neprijatelje (!?) i ostavili ih u istim logorima gde su ih držali i Nemci!? Uprkos oštrog zahteva komandanata korpusa da im se dodeli naoružanje da odmah stupe u borbu protiv Nemaca. Inače, vojna organizacija u logorima je bila – tajna. Vojnici i oficiri su zadržali svoje uniforme. Sa vojnicima su obnavljana znanja iz vojne obuke. Oficiri su na kartama izučavali pravce nastupanja koje im razrađene dostavio Štab Vrhovne komande. Znači i ove snage imaju status – državne. Ništa nije rađeno mimo naređenja državne VK Jugoslovenske vojske.

Vojska u Otadžbini (JVuO), čije Operativne snage broje od 57440-96000 ljudi stalnog aktivnog sastava. Već 11.maja 1941, britanski vojni posmatrači (obaveštajci) sa jugoslovenskog ratišta izveštavaju: „JVuO ubrzo broji oko 60.000 vojnika stalnog i oko 140.000 rezervnog sastava“. (v.Ž.R.Podovac, JVuO u.., sajt Instituta za savremenu istoriju, Beograd) Na osnovu dokumenata i pisanja oficira JV savremenika tih vremena, među ostalim zadacima, koje sebi Vojska postavlja su i: „..da se što pre uključe u sastav Savezničke komande;…da se prema Savezničkim direktivama, vrše gterilska akcije i sabotaže svih vrsta, do invazije Saveznika, a u tome času, da opštom mobilizacijom svih rodoljubivih boraca, unište sve snage okupatora, time izvojuju oslobođenje Jugoslavije i ubrzaju kapitulaciju naci-fašizma…Prema zvaničnom mobilizacijskom planu (opšta mobilizacija), broji – 701020 vojnih obveznika. Pri najvećem brojnom stanju operativna vojska ima čak 54 korpusa i više samostalnih divizija (Dalmacija, Crna Gora, Slovenija). Pored toga ima više brigada Jugoslovenske ravnogorske omladine. Takođe, Komandu teritorijalnih snaga, sa više desetina hiljada pripadnika, za vojno policijsku kontrolu teritorije i podršku organima lojalističke vlasti (seoske, poljske, gradske-kvartovne straže…). Organizovane su po nivoima: mesne, opštinske, sreske, okružne, oblasne i zonske. Po istim nivoima organizovani su civilni ravnogorski odbori Ravnogorskog pokreta, sa po 5-10 članova i mrežom članova Pokreta.

Ravnogorski pokret je opšte jugoslovenska, patriotska, otadžbinska, organizacija. Cilj delovanja je da mobiliše i pozove svo stanovništvo Kraljevine Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu, versku i partijsku pripadnost, u borbu protiv okupatorskih i, njemu odanih, domaćih snaga. Pokret nije ni u jednom segmentu ideološko-politički. On je, sasvim razumljivo, po državljanstvu članova – lojalistički. On je i monarhistički (rojalistički). Organizovan kao teritorijalni, operativno je vezan za Komandu teritorijalnih snaga. Ima ogromnu ulogu u pozadinskoj, obaveštajnoj i propagandnoj podršci Vojsci. Posebno značajnu ulogu imali su Obaveštajni ravnogorski centri u gradovima i varošima koji su pratili sve aktivnosti nemačkih i njihovih koalicionih snaga i mrežom kurira i radio veze, hitno obaveštavali komande i jedinice Vojske. Vodili su bespoštednu borbu protiv pripadnika i agenata nemačkih vojnih i civilnih tajnih službi. Svi članovi Ravnogorskog pokreta, „mada zvanično nisu pripadali Jugoslovenskoj vojsci, bez obzira na godine starosti, bili su smatrani i sebe smatralikao vojsku na specijalnim zadacima“. [oficir saniteta M.Šijački organizator za Srez niški i Okrug niški, n.d. s.8-11]

Za vreme komunističke vladavine, često i danas, Jugoslovenska vojska se svodi isključivo na Vojsku u Otadžbini. Vojska van Otadžbine nije se smela ni pomenuti, osim „izdajničke izbegličke“ Vlade. O JVuO je dosta pisano, posebno od strane komunista. Komunistički istoriografi pišu sa jednim jedinim ciljem da se svede na: izdajnici, gibaničari, koljači, vašljive pijanice, zlikovci…U Drugom velikom ratu, četovanje je početni oblik vojnog reorganizovanja Vojske, za četničko ratovanje na osnovu ’Ratnog plana R.36’ i Varijante 5, ’Ratnog plana R.41’. Ta, Peta varijanta vođenja rata, predviđala je, za slučaj najtežeg ishoda u vidu potpune okupacije Jugoslavije, da se vojne jedinice pregrupišu u cete i bataljone. Da se povuku u nepristupačne planinske vence i odatle vrše četničke prepade na okupatorske snage. Sve dotle dok se upornom borbom ne stvore uslovi za stvaranje većih taktičkih i operativnih jedinica. Te prve jedinice od sredine aprila 1941 nose zvaničan naziv: Vojno-četničke jedinice Jugoslovenske vojske. Već, 15.novembra 1941, pošto su jedinice narasle u velike odrede, brigade i već i nekoliko korpusa, aktom vrhovnog komandovanja Vojske Jugoslavije, iz naziva jedinica briše se pridev (prefiks) – četničke. Brigade, Grupe brigada i Korpusi, Grupe korpusa, ne vode – četničko ratovanje. One izvode taktička, operativno-taktička, operativna, strategijsko-operativna i strategijska ratna vojna dejstva. Naziv „četnici“ održavan je upornom komunističkom propagandom. Kao i da su, ništa drugo, do „bande četničkog pokreta“ ili, ponekada „Ravnogorskog pokreta“, „dražinovci“ i sl. Sve sa ciljem da se svedu na pandan nazivu „partizani“ kao snaga komunističkog pokreta. Dakle, da se prikaže da su obe vojske, vojske – pokreta. Drugo, naziv „četnici“ je uobičajen u narodu, u početku kao odraz srpske tradicije, a potom kao produkt komunističke propagande. Ni jedno ni drugo, se ne može uvažavati ni naučno, ni pravno, ni statusno – nikako. Šta tek reći o komunističkom nazivu za lojalističku Vojsku – „bande“? Čak su i fašisti u svojim dokumentima retko upotrebljavali ovaj izraz za JV. U ogromnoj većini to je: „nacionalisti“, „nacionalne snage“. Izuzetak su komande SS jedinica, u besu, posle neuspeha u operacijama protiv JVuO: „Zapadna Morava“, „Užice“, „Hajka“, „Mihailović“, „Kopaonik“, „Švarc“, „Mainskolben“, „Trio-1,2,3“, „Vajs-1,2“ i druge. (v.ŽRPodovac, Hronologija JV 1941-1958..) Inače, u vojnom i policijskom smislu, bande su naoružane grupe ljudi, bez čvrste komandne hijerarhije, antidržavne, pljačkaške, anarhističke, ekstremno političke… Besmisleno je naučno o ovome razglabati. Alegorijski, mogu ja nekoga iz mržnje nazvati i magarcem, a inače je naučni genije. Time samo pokazujem da sam ja magarac. Da izvinu magarci, te plemenite životinje.

Istorija ne poznaje društvene sisteme i ideologije. Ona zna samo za gole – istorijske činjenice. Najveći neprijatelji Istorije i istoričara su – političke Ideologije i ideolozi. To se najbolje pokazalo, a i danas pokazuje u slučaju Kraljevine Jugoslavije i njene Vojske. Posebno je veliki, propagandni i politički rat, vođen oko pitanja mesta i uloge Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Ne samo u Jugoslaviji, već i kod saveznika.

Zato i ne čude pisanija nekih istoriografa i „istoriografa“ koji pišu o „istoriji četničkog pokreta“ u Drugom ratu. A unutra vojna dokumenta Vojske, izmešana sa dokumentima Ravnogorskog pokreta. A sve se podvodi pod – četnički ili Ravnogorski pokret. Ne naučno i – netačno. Četnički pokret u Drugom velikom ratu – nije ni postojao. Do kraja Prvog velikog rata – tačno. Sa svetlom i junačkom istorijom u balkanskim i Prvom velikom ratu. Ali, pravno, od svog nastanka on je – paravojni. Poznato je, da pod pritiskom velikih sila, Kraljevina Srbija i zvanično zabranjuje ovaj pokret i „sprečava“ upade u Osmanlijsko carstvo (Kosmet, Stara Srbija tj. Makedonija..). Između Prvog i Drugog velikog rata postoji udruženje, sa širokom mrežom odbora, ali samo kao odraz patriotske tradicije, sa ciljem jačanja srpskog patriotizma.

Materijalni dokazi o statusu Jugoslovenske vojske kao državne institucije

Postoje brojni materijalni dokazi da je, međunarodno priznata država Kraljevina Jugoslavija, regulativnim dokumentima vodila Vojsku kao – državnu instituciju. Od ogromnog broja originalnih dokumenata, navodimo samo nekoliko najvažnijih:

15. novembar 1941. U saopštenju preko Radio Londona, predsednik Jugoslovenske kraljevske vlade u Londonu, general Dušan Simović, pozvao je sve rodoljube, predstavnike naroda, vojne obveznike sa zakletvom Kraljevini Jugoslaviji, „sve one koji vole slobodu svoju i svoje Otadžbine i naročito one hrabre sinove koji su se već podigli da tu slobodu brane oružjem u ruci, da se ujedine u zajedničkoj borbi protiv okupatora i nasilnika, stavljajući se pod komandu komandanta svih jugoslovenskih oružanih snaga, Draže Mihailovića“. (v.Službene novine Kraljevine Jugoslavije, br.3, London, 1.12.1941; ŽRPodovac, Hronologija JV 1941-1958..) [Vojne snage, posle naziva Vojnočetnički odredi Jugoslovenske vojske, nose naziv: Jugoslovenska vojna sila na okupiranoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije. kom. ŽRP]

15. novembar 1941. (Preformacija vojnočetničkih jedinica u operativne) Na osnovu Ukaza Vrhovnog komandanta Nj.V.Kralja Petra II, komandant Jugoslovenske oružane sile na okupiranoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije, naredbom iz naziva jedinica briše se naziv (prefiks) „četnički“. [Razlog je što je snaga jedinica prevazišla četnički oblik vođenja borbe prema Varijanti 5, Ratnog plana R-41. One su sposobne da izvode taktička, viša taktička i operativno-taktička dejstva.kom.ŽRP]

16. novembar 1941. Saopštenjem O.Br.1012 od 16. novembra 1941, komandanta Komande Jugoslovenske vojne sile na okupiranoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije, đeneralštabni pukovnik Dragoljub M. Mihailović, obaveštava Srbe, Hrvate i Slovence: „Naš Vrhovni Zapovednik Nj.V.Kralj Petar II potvrdio me, na predlog slobodne jugoslovenske Vlade u Londonu, za Komandanta celokupne Jugoslovenske vojne sile na okupiranoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije. Time su su svi naoružani pokreti stavljeni pod moju komandu i podređeni starešinama koje ću naimenovati, kako vojni zakoni i disciplinski propisi naređuju. Prve vojne jedinice već se nalaze u borbi, novi odredi su u formiranju širom naše raskomadane i porobljene Otadžbine…Jugoslavija prema tome nema samo svog Kralja i Vladu, već i slobodnu državnu teritoriju sa slobodnim građanima. Blagodareći uspesima… mi smo već u mogućnosti da protivniku vraćamo milo za drago za ono što čini nad našim nenaoružanim stanovništvom, te da preduzmemo represalije ako se prema regularnim trupama Kraljevine Jugoslavije ne bi ponašao prema međunarodnim zakonima ratovanja. U Srbiji…U Hrvatskoj…Slovenija ujedinjena u otporu protiv nasilnika…Osloboditi Otadžbinu surovog nasilnika, povratiti čast našim zastavama, poneti ih na krajnje granice gde naš narod biva i ujediniti ga u Velikoj Jugoslaviji, uređenoj bratskim sporazumom Srba, Hrvata i Slovenaca, na osnovama poštovanja narodnih prava i društvenog poretka, na korist svih narodnih slojeva. Evo, uzvišenih ciljeva naše nesalomljive borbe…Protivu protivnika opremljenog najsavršenijim oružjem, može biti uspešna borba ujedinjenim snagama, organizovana i vođena samo sa jednog mesta… Zato pozivam sve pojedinačne borbene pokrete da se priključe narodnoj vojsci koju ću voditi prema zakletvi položenoj od nas sviju Kralju i Otadžbini. Neposlušni služe samo neprijatelju i imaće da odgovaraju pred vojnim zakonima, ako bi se zaklonili od narodnog suda…U ovoj teškoj borbi zajedno smo sa našim velikim Saveznicima čije kopnene, pomorske i vazdušne snage podupreće u odlučnom času našu borbu…“ (v.MORS-VA, ČA, 12, 1, 6; Arhiv emigrantske vlade /AEV/, 6, 6, 1; Rat i mir…, knj.1, s.214-215; ŽRPodovac, Hronologija JV..;) [Pravno, ovim su SVE oružane antifašističke formacije na tlu Jugoslavije stavljene pod jednu operativnu komandu u zemlji, a pod vrhovnu komandnu nadležnost – Kralja. Dakle, Kralj je Mihailovića odredio samo za operativnog komandanta Vojske. Kralj komanduje celokupnom vojnom silom Kraljevine Jugoslavije: u zemlji i izvan zemlje.kom.ŽRP]

7. decembar 1941. Ukazom Vrhovnog komandanta Jugoslovenske vojske Kraljevine Jugoslavije, Nj.V.Kralja Petra II, u čin brigadnog đenerala unapređen je đeneralštabni pukovnik Dragoljub Mihailović, komandant Jugoslovenske vojne sile na okupiranoj teritoriji Jugoslavije. (v.ŽRPodovac, Hronologija JV..)

Januar poč. 1942. U borbenom delu u Jugoslovenskoj vazdušnoj eskadri, Jugoslovenskog kraljevskog vazduhoplovstva, osnovane dve Vazduhoplovne grupe, u svakoj Grupi sa po tri eskadrile. Eskadra u početku imala tri eskadrile, tehničke jedinice za opsluživanje i snabdevanje. Letačke jedinice snabdeva Eskadra. Zadatke izvršava u sadejstvu sa britanskim RAF-om. (v.Ken Rust, s.889; D.Ćirović, s.215; ŽRPodovac, Hronologija JV..) [Od 2.novembra 1943, u sastavu 512. skvadrona bombardera iz 376. grupe, 15. vazduhoplovne armije USAF, nalazi se naš Odred (Detašman) teških bombardera JKrV. Ima četiri bombardera najsavremenijeg tipa Liberator B-24J sa jugoslovenskim posadama i oznakama pored američkih. Kupila ih, od SAD prema Zakonu o ratnom zajmu i najmu, Vlada Kraljevine Jugoslavije. Plaćeno pet, isporučeno četiri, zbog Čerčilovog protesta!? Na zahtev naše Vlade Detašman dejstvuje kao posebna jedinica USAF-a. kom.ŽRP]

12. januar 1942. U Jugoslovenskoj kraljevskoj Vladi koja je osnovana 11.januara 1942, premijera Slobodana Jovanovića, Ukazom Kralja Petra II od 12. januara, brigadni đeneral Dragoljub Mihailović, komandant Jugoslovenske vojne sile na prostoru okupirane Otadžbine, postavljen je za Ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva (Ministar Rata). U inostranstvu ga zastupa Predsednik Vlade lično (v.ŽRPodovac, Hronologija JV)

19. januar 1942. Ukazom Nj.V. Kralja Petra II od 19.januara, kao i Odlukom Vlade Kraljevine Jugoslavije, dotadašnja Jugoslovenska vojna sila na okupiranoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije, preimenuje se i preformira u Jugoslovensku Vojsku u Otadžbini (v.ŽR Podovac, Hronologija JV..; D.Mihailović,Rat i mir đenerala..; N.Račić, s.146) [Komanda JVS je preimenovana u Komandu JVuO-Gorski štab 1. Za komandanta postavljen diviziski đeneral Mihailović.kom.ŽRP]

19. januar 1942. Ministar Vojske, Mornarice i Vazduhoplovstva u Vladi Kraljevine Jugoslavije, diviziski đeneral D. Mihailović, komandant Komande JVuO, za iskazane, međunarodno priznate, uspehe u borbi protiv nemačkih koalicionih snaga, unapređen je u čin diviziskog đenerala Jugoslovenske vojske. (v.a/a ŽRPodovac, Hronologija JV..)

23. januar 1942. Svojim depešama Br.63-64 od 23.januara, komandant Komande JVuO izveštava jugoslovensku Vladu u Londonu o reorganizaciji Vojske prema kraljevskom Ukazu i o stalnim nemačkim napadima na Vojsku. Između ostalog u izveštaju stoji: „..Kod Nemaca ima znakova popuštanja morala. Slušaju Radio London…Sad u Srbiji ima oko osam nemačkih divizija. Trupe su dovedene sa ruskog fronta i iz Francuske. Nemci preduzimaju sve da nas likvidiraju. Preduzeo sam potrebno da to sprečim. Sad smo u periodu pune reorganizacije koja odlično uspeva na celoj državnoj teritoriji. Svuda se nailazi na odličan odziv…Komunisti iako razbijeni, ponovo se delimično pojavljuju i ometaju rad. Mihailović“. (v.Depeše KJV-polazne, br.63-64/23.1.1942; MORS-VA, ČA, 302, 2, 2/1, 18; Zbornik, t.14, knj.1, s.346-353; GA, Rat i mir đenerala.., knj.1, s.216-217; ŽRPodovac, Hronologija JV..;)

8. juna 1942. Naredbom Kralja Petra II od 8.juna, Vrhovna komanda JV premeštena je iz Kaira u Otadžbinu. Komanda u Kairu dobija naziv Komanda Jugoslovenskih trupa na Bliskom Istoku (KJT-BI). Kralj je ovo osnažio svojim Ukazom br. 661 od 10. juna. Ovim je bar donekle sprečeno stalno britansko mešanje u jugoslovensku Vrhovnu komandu oružane sile suverene Kraljevine Jugoslavije. (v.A.Bajt, s.354-357; ŽRPodovac, isto) [U kairskoj anglo-američkoj komandi odlučujući uticaj imaju britanski generali. Oni guše pokušaj američkih da se pošalje pomoć JVuO. Kasnije, američki potpuno ležu na rudu britanskih i prežu se u njihova Čerčilova kola u izdaji Vojske i Kraljevine Jugoslavije. Uspostavom vazdušnog mosta dostavljaju ogromnu (samo za devet meseci preko 24.000 tona) vojnu pomoć Brozu, za građanski rat protiv Kraljevine Jugoslavije. Uz Staljinov upad u Jugoslaviju, to je krajem 1944, potpuno preokrenulo odnos snaga u korist paravojske komunista, a protiv Kraljevine Jugoslavije. kom.ŽRP ]

10. jun 1942. Ukazom Kralja Petra II br. 661 od 10.juna, osniva se Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske. Komanda u dejstvu od 1.jula kada prestaje da postoji VK u Kairu. Od leta 1944, deo u Kairu je Odeljak Štaba VK JV. Glavni zadatak Odeljka ŠVK JV je održavanje veze sa anglo-američkom Komandom za Srednji istok (GHQ Middle East). Ukazom br. 662 od 10.juna, đeneral Mihailović postavljen za načelnika Štaba VK JV. Štab operativno komanduje sa sva tri strategijska dela Vojske. Vrhovni komandant je Kralj Petar II. (v.ŽRPodovac, isto; MORS-VA, AEV, 175, 2, 5; JKrV, depeša V.K.Br.35/11.6.1942)

17. jun 1942. Za zasluge u borbi protiv nemačkih koalicionih snaga u Jugoslaviji i uspeha u vođenju borbi, bojeva i operacija JV, Ukazom Nj.V.Kralja Petra II  Br.709 od 17.juna, diviziski đeneral D. Mihailović unapređen je u čin armiskog đenerala prema Zakonu o Vojsci Kraljevine Jugoslavije. (v.ŽRP, isto; MORS-VA, AEV, 175, 2, 5,; ČA, 281, 7-11, 1)

24. jun – 24. jul 1942. Vrhovni komandant Vojske Kralj Petar II, 24.juna, razgovara u SAD sa američkim predsednikom Ruzveltom o vojnoj pomoći Jugoslaviji. Kralj traži avione velikog dometa za snabdevanje JVuO JV. Kralj 23. jula, posećuje pilote  Jugoslovenskog kraljevskog vazduhoplovstva (RYAF) ma obuci u bazi Smirna (SAD), a 24. jula u Vašingtonu opet se sreće sa Ruzveltom. Ministar spoljnih poslova Vlade dr Momčilo Ninčić potpisuje Ugovor o zajmu i najmu. Prisutni potpredsednik SAD Samner Vels i državni sekretar za spoljne poslove SAD Kordel Hal. Na osnovu toga Kongres SAD izglasava pomoć Jugoslaviji. Petar i Ruzvelt daju izjavu o zajedničkoj pomoći u ratu. Vlada kupuje pet najsavremenijih teških bombardera Liberator B-24J (v.Petar Drugi, s.176, 181-182; K.Fotić, s.136; A.Kolo, s.88; AJ, AF-381: f.211, aj.D; f.212, aj.K17; ŽRPodovac, Hronologija JV..)

27. jun 1942. Posle osnivanja Vrhovne komande u Otadžbini, đeneral Mihailović svojom depešom Br. 265 od 27. juna, dostavlja Vrhovnom komandantu Vojske Kralju Petru, Predlog formacije Vrhovne komande i Štaba i postavljenja starešina. Takođe, predlog formacije komandi i jedinica po dubini Vojske. (v.MORS-VA, ČA, 298, 2, 1; AEV, 175, 2, 5; ŽRPodovac, Hronologija JV..;) [Komanda nastavlja rad po staroj formaciji sve dok 6. avgusta nije stigla saglasnost Kralja na dati predlog. kom.ŽRP]

29. jun 1942. Iz Štaba Komande Beograda, izveštavaju načelnika Štaba VK JV, o uspostavi veze sa Vojskom u zarobljeništvu. Traže vezu da dostave Štabu elaborat Jugoslovenske vojske u zarobljeništvu (JVuZ) sa formacijom jedinica i komandi u zarobljeništvu. (v.Knj.br.4 primlj.dep.ŠVK, Br.506/29.VI 942; MORS-VA, ČA, 275, 3, 1; ŽRPodovac, Hronologija JV.)

1.jun 1943. Sporazum Jugoslovenske kraljevske vlade i britanske vlade o zajedničkom dejstvu na jugoslovenskom ratištu. Na osnovu ovog sporazuma JvuO JV, otpočela je sa operacijom „Desantna osnovica“, za stvaranje operativno-strategijske osnovice za iskrcavanje anglo-američkih snaga na jadransku obalu, na bilo kom delu te obale. (v.MORS-VA, VK-V-715; MORS-VA, ČA, 20, 10, 3; ŽRPodovac, Hronologija JV.)

9. jun 1943. Na sednici Ministarskog saveta 9. juna, Vlada je kroz izlaganje predsednika Saveta Slobodana Jovanovića, definisala strategijske ratne ciljeve Vlade: „…Naši ratni ciljevi obeleženi su samim događajima. Posle podjarmljivanja i rasparčavanja Jugoslavije svaka jugoslovenska Vlada može imati samo jednu politiku, a to je oslobođenje Jugoslavije i ponovno spajanje njenih razdvojenih delova. To je danas životna potreba svih Jugoslovena, a to je što iziskuju i ona načela međunarodne pravde za koje se bore Ujedinjeni Narodi. Jugoslovenska Vlada izišla je iz zemlje zato što nije htela da kapitulira pred neprijateljem, i što je želela da u Društvu Ujedinjenih Naroda i Jugoslavija bude zastupljena. Time je jasno  obeležila svoje ratne ciljeve i jasno povukla osnovne linije svoje politike…“ (v.AJ, AF-103, k.2, aj.2; ŽRPodovac, Hronologija JV..) [Vlada daje izjavu da i dalje nastavlja rat na strani antifašizma. U to vreme samo u Srbiji okupatori imaju preko 150.000 vojnika! Pored toga i snage Ruskog zaštitnog korpusa  ljotićevski SDK, nedićevski SDS, sa više desetina hiljada vojnika. Zatim, šćiptarska balistička divizija „Skenderbeg“ i muslimanska pronemačka milicija u Raškoj oblasti i Bosni. To su nemačke koalicione snage od čak 12 divizija: četiri nemačke, šest bugarskih, jedna ruska, jedna šćiptarska SS. Kasnije nastaje i muslimanska „Handžar“. Tada, JVuO ima 35000 aktivnih vojnika i oficira. Ostalih 88000 prvog poziva su u gotovosti od 6-12 časova. kom.ŽRP]

Pored navedenog, posebno su značajne brojne depeše između Štaba Vrhovne komande JV u zemlji i Odeljka ŠVK JV u Kairu, sa anglo-američkom Komandom za Sredozemlje, Balkanskom komandom britanskog kraljevskog vazduhoplovstva (GBK RAF) (v.Ministarstvo odbrane R Srbije-Vojni arhiv; Arhiv Jugoslavije-Arhiv SSIP SFRJ; Britanski državni arhiv Kju Gardens, London; Britanski arhiv SOE-Lengli, London; Nacionalni arhiv Vašington…). Sve one materijalno, nepobitno, dokazuju da su sve operativno-strategijske i strategijske operacije Jugoslovenske vojske, u stvari bile planski izvođene u koordinaciji sa saveznicima. Počevši od Protivosovinsko (Nemci i koalicione snage) logističke operacije podrške saveznicima u Africi 1941-1943, pa do Operacije Desantna osnovica u drugoj polovini 1944, kojom je Jugoslovenska vojska stvorila desantnu strategijsku osnovicu počevši od severa Schiperie (Albanije) pa do severa jadranske obale.

Naveli smo samo nekoliko dokumenata, a ima ih je – sijaset. Izdavani su na relaciji Kairo (gde se prvobitno nalazio kralj, Vlada i Štab Vrhovne komande) – Jugoslavija. Potom Jugoslavija (gde je od juna 1942, premeštena Vrhovna komanda) – Kairo (gde je Odeljak Štaba Vrhovne komande) – London (gde su kralj i Vlada). Izdavani su, po rangu značaja, ukazi, direktive, naredbe i naređenja. Vlada je izdala veliki broj upravnih akata, na osnovu Ustavnih ovlašćenja u oblasti Odbrane, koje ima Ministarstvo vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Regulativu organizacije, opremanja i snabdevanja Vojske, vodila je Vlada i njeno nadležno Ministarstvo. Primer, kupovina pet najsavremenijih strategijskih bombardera od Vlade SAD, kupovina i iznajmljivanje brodovlja od Vlade Britanije itd.

Umesto zaključka

Ne naučno, slučajno iz nepoznavanja ili namerno sa ciljem zloupotrebe Istorije, više govore o onima koji suprotno pišu nego o onome o čemu pišu i govore. Istorija, kao neopoziva nauka, materijalnim dokazima u svakom slučaju, segmentu i u celini (strategijski) mesta i uloge Jugoslovenske vojske u Drugom velikom ratu, nepobitno dokumentuje: u svom vremenu svog postojanja od 1941-1958, to je Vojska legitimne i suverene državeKraljevine Jugoslavije.

ARHIVSKI IZVORI I LITERATURA

a) Arhivski izvori

  1. Arhiv Ratnog kabineta Vlade Velike Britanije (War Office), Kju Gardens, London: WO 202/140, 154A, 162, 196; WO 204/12370, I-No.9905, dok.br.5, s.3; 204/12370, dok.5;
  2. Arhiv Jugoslavije (AJ): Arhiv Saveznog sekretarijata za inostrane poslove SFRJ (ASSIP): AF-Londonsko poslanstvo, Knežević, bez arh. signature; Londonsko poslanstvo 1941-1943; Izbeglička vlada, 22.10.1943; Izbeglička Vlada, Zabeleška Atašea za štampu, Kairo, 22.10.1943; Londonsko poslanstvo F-I, primljen u Londonu 23-VI-1944; Službene novine Kraljevine Jugoslavije br.1/1.12.1941; 12/25.8.1943; AF-103; AF-381;
  3. Britanski državni arhiv (BDA), Kju Gardens, London, Arhivski dosijei: PREM 3 510/10 5; PREM 3 513/6; PREM 3 513/8; PREM 3 513/10; PRO WO 202/131, 139, 140, 143, 145, 154 A, 162,196; PRO HS 5/934, 26.10.43; PRO FO 371/37583, 3107/2/G;X/MO,1267 (31.12.43); PRO HS 5/460, WO 202/140, sheet 334, Pt. 13.;
  4. Britanski arhiv SOE, Lengli, London, 1941-1845;
  5. Declassified CIA-HR 70-2, USA: Misija ’Rendžer’, 22.11.1944;
  6. Knjiga depeša: Jugoslovenska kraljevska Vlada, London-Kairo, br.118/ 26.9.1942;
  7. Knjiga otpremljenih depeša, Komanda Jugoslovenske vojske u Otadžbini – Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske – Štab Vrhovne komande, 1941-1945;
  8. Knjiga primljenih depeša, Komanda Jugoslovenske vojske u Otadžbini – Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske – Štab Vrhovne komande, 1941-1945;
  9. Ministarstvo odbrane Republike Srbije – Vojni arhiv (MORS-VA), Beograd: Četnička arhiva (ČA); Mikrofilmovi-fond ‘Minhen’; Nemačka arhiva (NA); Srpska vlada narodnog spasa (NdA); Arhiv emigrantske vlade (AEV); Arhiv NDH (aNdH); Arhivi: London 2, London 6, London 21, Bon 2, Minhen 3, Minhen 6, Minhen 12, Vishaupt Frajburg 8;
  10. Nacionalni arhiv Vašington – (NAV), dokumenta Trećeg Rajha, Vašington – VA Beograd;
  11. Polish Institute and Sikorsky Museum, Grabowski, London: ar.doc.26.8.1944;
  12. Ratni dnevnik Vrhovne komande VERMAHT (1.1-31.12.1942),knj.3-4, prir.Andreas Kilgruber, Berlin;
  13. Centar za istorijska istraživanja Američkog armijskog vazduhoplovstva (USAF HRC), Alabama, (United States Air Force, Historical Research Center, Maxwell AFB, Alabama USAF HRC).

b) Istoriografska dela

  1. Bellows, John, General Mihailovich-The Worlds Verdict (A Selection of Artlices of The First Ressistance Leader in Europe)-Published in The World Press, Limited, Gloucester, 1947;
  2. Bajt, Aleksander, Bornov dosije, IKP ’Srska reč’, Beograd, 2006;
  3. Zbornik dokumenata jedinica, komandi i ustanova nemačkog Rajha, tom.12, kjn.1-4, VIZ, Beograd, 1976;
  4. Zbornik dokumenata jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Rajha, tom.14, kjn.1-4, VIZ, Beograd, 1981-1983;
  5. Zbornik radova, Istorija XX veka, svezak 4, Institut za savremenu istoriju, Beograd; Jacobsen, von Hans Adolf, Zusammengestellt und erlaurtert, Kriegstagebuch des Oberkommandos der Wehrmacht, Frankfurt, 1965;
  6. Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943-1945, zbor.dok, prir.B.Petranović, Arhiv Jugoslavije i ‘Globus’, Zagreb, 1981;
  7. Karađorđević, Petar II, Život jednog kralja.memoari, IP’Novo delo’, Beograd, 1990;
  8. Karchmar, Lucien, Draza Mihailovich and the Rise of the chetniks Movement 1941-1942, Vol.1 and 2, Garland Publishing, Inc.New York-London, 1987;
  9. Kolo, Aleksandar, Jugoslovenski Detašman u američkoj 15.VA, Časopis ‘Let’ br.2, Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva Surčin-Beograd, 2000;
  10. Lees, Michael, The Rape of Serbia, New York, 1990/’Narodna knjiga’-’Alfa’, Beograd, 1994;
  11. Mansfild, Valter, Mihailović i Tito, ‘Avala’, Vindzor, Kanada, 1956;
  12. Martin, David, The Mc Dowell Report/The Web of Disinformation (Churchill`s Yugoslav Blunder), New York, 1990;
  13. Matloff, Dr. Maurice, Strategic planning for Coalition Warfare, 1943-1944, Center of military history, United states Army, Washington, D. C., 1990;
  14. MekDauel, puk. Robert, Streljanje istorije – Ključna uloga Srba u Drugom svetskom ratu, IP ’Rad’-IP’Poeta’, Beograd, 2012;
  15. Memorandum on policy towards Yugoslavia, 23.5.1944, PRO-HS5/934, Hudson Report, 21.4.1944;
  16. Mihailović, Dragoljub M, Rat i mir đenerala /ratni spisi/, knj.1-2, IP’Srpska reč’, Beograd, 1998;
  17. Ostojić, prof.Predrag, Zarobljavanje generala Mihailovića, IP’Armon’, Beograd, 2010;
  18. Petranović, Branko, Srbija u Drugom svetskom ratu 939-1945, VINC, Beograd, 1992;
  19. Podovac, gen.št.puk. Živomir R, Verni Zakletvi, Narodu, Otadžbini – Hronologija borbi, bojeva, operacija Jugoslovenske vojske 1941-1958, rukopis, Niš, 2014;
  20. Podovac, gen.št.puk. Živomir R, Jugoslovenska vojska u Nišu i Srezu niškom 1941-1945, Naučni časopis ’ Rasinski anali’ , Istorijski arhiv Kruševac, 2013;
  21. Račić, Nikola, Istočna Srbija u ratu i revoluciji 1941-1945 (hronologija), Zaječar,1984;
  22. Rust, Kenn C, Fifteenth Air Force, Лондон, 1976; Fifteenth Air Force Story, Historical Aviation Album, California, 1976;
  23. Sajc, Albert, Mihailović-prevarant ili heroj?, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 2004;
  24. Stevanović, gen.št.puk. Novica S – Podovac, gen.št.puk. Živomir R, Ravnogorska prva pobeda – Saveznička protivosovinsko-logistička operacija 1941-1943, Udruženje pripadnika Jugoslovenske vojske u Otadžbini 1941 -1945, Beograd, IP’Srpska reč’, Beograd, 2010;
  25. Strategija-Operatika-Taktika, lekcije, Komandno štabna akademija RViPVO, beleške, gen.št. puk. Živomir R. Podovac, Beograd, 1989-1990;
  26. Ćirović, Dušan, Vazduhoplovne žrtve 1913-1945, autor, Zemun, 1970;
  27. The Yugoslavian Detachment-Part 1, Liberandos Intelligencer, Vol.11, No. 1, January/February/March, 1991;
  28. The Yugoslavian Detachment-Part 2, Liberandos Intelligencer, Vol.11, No. 1, April/May/June, 1991;
  29. Hart, Philip D, Heroes of the Skies-Yugoslav Detachment (1942-1945), Serb World U.S.A. sept /okt.1992;
  30. Fotić, Konstatntin, Rat koji smo izgubili, IP’Vajat’, Beograd, 1995;
  31. Čerčil, Vinston, Lična zabeleška za državnog ministra spoljnih poslova br.М.943/4, 31.8.1944;
  32. Jasper, Rootham, Miss Fire, London, 1946;
  33. Šijački, dr Milan, Naš put-istorijsko razmatranje o Ravnogorskom pokretu i njegovim neprijateljima, autor, Čikago, 1969.

v) Internet sajtovi

  1. Đokić, Nebojša, Jugoslovenska kraljevska mornarica, mycity-military.com, 15.12.2013;
  2. Operation Pointblank (Operacija ‘Prazna tačka’), en.wikipedia.org, England, 18.3.2011;
  3. Podovac, gš puk. Živomir R, Jugoslovenska Vojska u Nišu i Srezu niškom 1941-1945, ravna-gora.org, Republička asocijacija za negovanje tradicija Ravnogorskog pokreta, Beograd, 16.11.2010; savremenaistorija.com, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 2013;
  4. Podovac, gš puk. Živomir R, Torpiljerke ‘Kajmakčalan’, ‘Durmitor’ , T.1 i T.5, Jugoslovenske kraljevske mornarice, mycity-military.com, Beograd, 15.12.2013;
  5. Podovac, gš puk. Živomir R, Istina o podmornici ‘Nebojša’, novimagazin.rs;mycity-military.com, Beograd, 24.6.2013;
  6. Stevanović, gš pukovnik Novica, Zašto je Draža prvi gerilac Evrope?, ravna-gora.org, Republička asocijacija za negovanje tradicija Ravnogorskog pokreta, Beograd, 8.6.2010;
  7. Stevanović, gš pukovnik Novica, Komandovanje generala Mihailovića, savremenaistorija.com, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 23.4.2012;
  8. Hitlerova novogodišnja poruka, List ‘Njujork Tajms’, Njujork, SAD, 22.1.1944, i-sajt: query.nytimes.com, 27.9.2012.