Tito, Radoš i Draža

0

I naravno, krenule su i prve kritike. Ja bih, ipak, sačekao da se emituju sve epizode. Da vidimo šta se htelo sa „Ravnom gorom”: istina, revizija istorije, glorifikacija jednih a satanizacija drugih ili puko predstavljanje novih činjenica iz tog vremena, ali bez dociranja.

Rat je uvek prljav, sa koje god strane da se nalazite, i zato ne treba doterivati istinu da bi je usaglasili s ideološkim fantazmima. Posebno je to osetljivo u Srbiji gde prošlost živi u sadašnjosti. Jer uvek se može postaviti pitanje: ko ima pravo da podvuče crtu, ko je moralni autoritet da tako nešto traži. Patriotski mitovi imaju ponekad i oštre ivice, a ja nisam siguran ko u Srbiji uopšte ima danas etički blanko ček kada je u pitanju istorija Drugog svetskog rata.

Da li je prošlost u Srbiji stvarno prevladana? Ili su samo elite ostvarile napredak u tom procesu? Ili nas sve skupa treba sada prosvetliti? Naravno da su se odmah javili prosvetljeni ideolozi koji su prvih 35 godina svog života pisali protiv sirotog Draže, a onda iznenada progledali i sada slave Dražu. I u jednom i u drugom periodu bavljenja Dražom lepo se zaradilo.

Ili je način na koji posmatramo prošlost nešto što nas više uči o našim sadašnjim stavovima nego o samoj prošlosti. Upravo se to i podrazumeva pod pojmom „politika sećanja”. Zapravo, ko kontroliše prošlost kontroliše sadašnjost, pa i budućnost. Oko serije „Ravna gora” već je otpočeo „rat sećanja”, ali od istorije se ne može pobeći, ona se ne može držati u kavezu. Videćemo kako će sledeće epizode serije tretirati antifašizam, unazad desetak godina u Srbiji kao da se radilo o operetskom antifašizmu.

Odnosno, nezgodno nam je da kažemo da su partizani pobili više okupatorskih vojnika nego četnici, voleli bi kada bi mogli da kažemo da su četnici oslobodili Beograd, ali nekako nemamo jakih dokaza za tako nešto. Kako Nemce ne smemo previše da podsećamo na okupaciju Srbije i zločine u Kragujevcu, Kraljevu i drugim gradovima, kako da ih podsećamo kada nam od njih zavisi svetla budućnost u EU, ja sam sada u dilemi: ko su bili krvnici Srbije u Drugom svetskom ratu u Srbiji. Da li su se četnici borili za Srbiju ili za Kraljevinu Jugoslaviju, u kojoj izgleda niko i nije bio previše srećan?

Je li o partizanima bilo snimljeno skoro 1.000 filmova? Jeste, jer su oni pobedili u tom ratu. Da su pobedili četnici i o njima bi bilo snimljeno 1.000 filmova. Ali nisu. Da li su komunisti iskoristili rat da bi se dočepali vlasti? Jesu, oni to nisu ni previše krili, govorilo se da je politički sistem u Kraljevini truo i da je bio zreo za menjanje. Da li su mase u Srbiji posle 1945. sve do Titove smrti bile opčinjene njegovim likom i delom? Jesu.

Da li je Dražina politika čekanja mogla da sačuva živote mnogih u Srbiji? Verovatno, ali šta ćemo sa zločinima koje su jedinice pod njegovom komandom učinile protiv pripadnika drugih naroda. S druge strane Drine Srbi nisu bili u prilici da čekaju.

Građanski rat je bio raspad narodnog organizma iznutra. Na krstove telegrafskih stubova popele su se u tom ratu cele porodice u Srbiji, brat na brata. Ko je bio kriv i u čemu je sreća naroda? U idejnom pomirenju? To je nemoguće, ali je moguće nacionalno pomirenje. Jer zajedničko je živeti, zajedničko postoji i zajedničko će postojati. Voleo bih kada bi to bila poruka „Ravne gore”.

Zajedničko postoji i zajedničko će postojati. Voleo bih kada bi to bila poruka „Ravne gore”

Miroslav Lazanski

Objavljeno: 16.11.2013.

BIOGRAFIJA

miroslav-lazanski

Rođen 1950. u Karlovcu. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gde je i započeo novinarsku karijeru, prvo u „Polet-u“, kasnije u „Vjesniku“, „Startu“, „Danasu“, „Politici ekspres“, „NIN-u“, „Večernjim novostima“ (1996-2001). Godine 1991. Lazanski prelazi u „Politiku“ gde i danas radi. Izveštavao iz Sirije i ratova u Avganistanu, Čečeniji, Kongu, Iraku, Iranu, Libanu, Jemenu i Libiji… Intervjuisao dva vrhovna komandanta NATO-a, tri maršala SSSR, šefove KGB-a, KHAD-a, pedesetak ministara odbrane i načelnika generalštaba svetskih armija, između ostalog načelnike generalštaba ruske, kineske i japanske armije. Jedini jugoslovenski novinar koji je plovio na atomskoj podmornici, američkoj “Tautog”, leteo na avionu F-14, bio na nosaču aviona “Džon F. Kenedi” i leteo na Mig-29.  Bio gost vojnih akademija Rusije, Japana, SAD, Australije, Italije, Velike Britanije, Nemačke, Rumunije… Imao je redovnu kolumnu u grčkom listu “Katimerini”, japanskom “Sekuritarian” i “The Diamond Weekly”.  Autor je deset knjiga i desetak velikih tv-serijala. Vojni rok služio 1977. godine u Bitolju u 41. pešadijskoj diviziji JNA. Odlikovan je Medaljom za vojničke zasluge.

 

http://www.politika.rs/pogledi/Miroslav-Lazanski/Tito-Rados-i-Draza.lt.html