LOV NA BOROŠA – Hapšenje i suđenje Dušana Petrovića Boroša komandanta Nišavke brigade JVuO

0

Du­šan Pe­tro­vić Bo­roš ro­đen je u pograničnom se­lu To­pli Do po dno Midžora 1910. go­di­ne. Za­vr­šio je ofi­cir­sku ško­lu i uoči Dru­gog svet­skog ra­ta, pri­klju­čio se po­kre­tu Dra­že Mi­haj­lo­vi­ća i po­stao ka­pe­tan Ju­go­slo­ven­ske voj­ske u otadž­bi­ni. To­kom ra­ta kao ve­o­ma spo­so­ban ko­man­dant ru­ko­vo­dio je ak­ci­ja­ma Ni­šav­skog kor­pu­sa Ju­go­slo­ven­ke voj­ske u otadž­bi­ni (JVuO) uglav­nom na te­ri­to­ri­ji op­šti­ne Pi­rot. Tokom rata nije zabeleženo da je učestvovao i sprovodio ratne zločine. Posle za­vr­šet­ka ra­ta je na­sta­vio da če­tu­je ob­ron­ci­ma Sta­re pla­ni­ne od­bi­ja­ju­ći da se pre­da no­vim ko­mu­ni­stič­kim vla­sti­ma. Du­go je odo­le­vao po­te­ra­ma uz po­moć ja­ta­ka na ob­ron­ci­ma Sta­re pla­ni­ne, bio ra­njen, i naj­zad po­sle dve go­di­ne skri­va­nja, kra­jem 1946. go­di­ne uhva­ćen na lo­ka­ci­ji iz­me­đu se­la Do­bri Do i Pla­ni­nar­skog do­ma. Osu­đen je na smrt i stre­ljan 1946. go­di­ne i sa­hra­njen Ti­ja­bar­skom gro­blju u Pi­ro­tu. Grob­no me­sto ni do da­nas ni­je obe­le­že­no spo­me­ni­kom

1.Hvatanje Dušana Petrovića Boroša

   Najveći deo rekonstrukcije njegovog hvatanja sa­či­nje­n je  na osno­vu iz­ve­šta­ja neimenovanog agen­ta ko­je je on slao svo­jim nad­re­đe­ni­ma u službi bezbednosti, a ko­ji pre­no­si­mo u članku bez iz­me­na.[1]

Oru­ža­ne ban­de

 ….„Na te­ri­to­ri­ji sre­za Ni­šav­skog, sa­zna­li smo pre­ko agen­ta Du­ša­na Lu­ki­ća, od ko­ga du­go ni­smo ima­li ni­ka­ve ve­sti, da se kre­ću čet­ni­ci i to: Du­šan Pe­tro­vić Bo­roš, Mi­le Ilić iz Vr­tov­ci i No­vi­ca iz Še­sti ga­bar. Sem ove troj­ke, ko­ja se po­vre­me­no kre­će i na te­ri­to­ri­ji sre­za za­glasvkog i svr­lji­škog, naš agent Du­šan Lu­kić us­peo je da 22. de­cem­bra 1945. go­di­ne ubi­je čet­ni­ka Vlaj­ka Li­li­ća. Iz sa­mog Du­ša­no­vog iz­ve­šta­ja mo­že se za­klju­či­ti da čet­ni­ke na te­ri­to­ri­ji sre­za ni­šav­skog po­dr­ža­va­ju nji­ho­vi lju­di sa ko­ji­ma su oni odr­ža­va­li ve­ze još za vre­me oku­pa­ci­je. Oba­ve­štaj­nu mre­žu zbog ne­po­ve­re­nja pre­ma dru­gim čet­ni­ci­ma dr­ži sam Du­šan Pe­tro­vić i stro­go pa­zi na kon­spi­ra­ci­ju da se ne bi ot­kri­li.

Sem ove troj­ke na te­ri­to­ri­ji sre­za ni­šav­skog kre­tao se ra­ni­je i Du­šan Cvet­ko­vić iz se­la Bla­to, o ko­me već du­že vre­me­na ne­ma­mo ni­ka­kve po­dat­ke. De­zer­ter Dra­gu­tin Pan­čić iz se­la Za­skov­ci pri­dru­žio se na­šem agen­tu i sa­da ra­de za­jed­no. Nji­ma je na sa­stan­ku u no­ći iz­me­đu 25. i 26. de­cem­bra 1945. go­di­ne po­sta­vljen za­da­tak da u naj­sko­ri­je vre­me li­kvi­di­ra­ju osta­le čet­ni­ke, a po mo­guć­stvu naj­pre vo­đu čet­ni­ka Bo­ro­ša...“[2]

 

Dra­ži­na or­ga­ni­za­ci­ja

I,,Na te­ri­to­ri­ji sre­za ni­šav­skog po­sto­ji or­ga­ni­za­ci­ja Dra­že Mi­haj­lov­ća (D.M.) u se­li­ma ko­ja se na­la­ze na gra­ni­ci iz­me­đu okru­ga za­je­čar­skog i pi­rot­skog, a uglav­nom se osla­nja na ile­gal­ne čet­ni­ke. Njen rad se sa­sto­ji u da­va­nju hra­ne čet­ni­ci­ma i po­ve­zi­va­nju sim­pa­ti­ze­ra po­kre­ta D.M. sa osta­lim su­sed­nim se­li­ma i su­sed­nim sre­zov­ci­ma. Iz iz­ve­šta­ja agen­ta Du­ša­na Lu­ki­ća, ko­ji se je pre iz­ve­snog vre­me­na ile­ga­li­zo­vao sa ci­ljem da ot­kri­va or­ga­ni­za­ci­ju D.M, i da li­kvi­di­ra ile­gal­ne čet­ni­ke, vi­di se da su sa­mi čet­ni­ci štam­pa­li pred iz­bo­re let­ke, i da su pre­ko od svo­jih lju­di us­pe­li da ih ras­tu­re u Pi­ro­tu, i dru­gim se­li­ma.

Nje­gov iz­ve­štaj je ne­pot­pun, ma­da su ob­u­hva­će­ne naj­po­treb­ni­je stva­ri. Ka­ko on ra­di – pi­še ste­no­gra­fi­jom naj­po­treb­ni­je stva­ri, ko­je su usled ko­no­pi­ra­tiv­no­sti ra­da pre­krat­ke, to mi­sli­mo da po­sle li­kvi­da­ci­je čet­ni­ka poč­ne­mo de­talj­nu is­tra­gu, nad svim li­ci­ma ko­ja su ume­ša­na u rad or­ga­ni­za­ci­je D.M.“ …

 

Iz­ve­štaj agen­ta Du­ša­na Lu­ki­ća

 

… „Po­sle sa­stan­ka sa Opo­nu­mo­će­ni­kom iz­me­đu 3 i 4. no­vem­bra, oti­šao je kod Jo­van­če iz Za­skov­ci, kod ko­ga je i ra­ni­je od­la­zio, i ne na­šav­ši ta­mo „Bo­ro­ša“, pro­du­žio je put, i na­šao se je sa Bo­ro­ši­nim bra­tan­cem Vla­dom, ko­ji je hteo da mu da hle­ba. Pre ne­go što se je sa­stao sa Joc­kom iz To­plog Do­la, ski­tao je i bio je u to vre­me kod Pe­re iz Po­kri­šti­ce, i nje­go­vog ze­ta iz Tem­ske u me­stu zv. „Mu­ri­vo li­ce”, kod ko­jih je jed­nom svra­ćao Bo­roš. Na istom me­stu gde je bio pr­vi put, na­šao se je sa „Bo­ro­ši­nim” bra­tan­cem Vla­dom, ko­ji ga je od­veo kod Joc­ka iz To­plog do­la u me­stu zva­nom „Mar­ko­vac”. Ovaj ga je raz­o­ru­žao i pre­dao Bo­ro­šu i pri raz­o­ru­ža­va­nju ga pi­tao da li ni­je špi­jun. Uve­če se je Bo­roš in­te­re­so­vao kod Lu­ki­ća, oda­kle su mu opan­ci, ko­pa­ran, pan­ta­lo­ne, oda­kle je, ko ga po­zna­je i dr. On je od­go­vo­rio da mu je da­la tet­ka. Da­lje se je ras­pi­ti­vao oda­kle mu pu­ška mu­ni­ci­ja i dru­go.

Osam da­na je bio bez oruž­ja, u me­stu zva­nom „Mar­ko­vac”. Za to vre­me su se kre­ta­li kod ne­kih ov­ča­ra iz se­la Ni­šor, ko­ji su im da­va­li hra­nu. Po­sle ovo­ga su oti­šli u

Ja­vor­sku re­ku. Tač­no 11.12. svi su bi­li za­u­ze­ti štam­pa­njem le­ta­ka, ko­je su ka­sni­je ra­de­li svo­jim po­ve­re­ni­ci­ma da  ih ras­tu­re po se­li­ma i gra­do­vi­ma.

De­da Va­si iz Tu­šti­ce pre­da­li su oko 2.000 le­ta­ka i zna da ih je po­zi­tiv­no ras­tu­rio po Pi­ro­tu i Knja­žev­cu. Va­si „Pan­ga­ri­nom” iz Za­skov­ca Vlaj­ko Li­lić je dao si­lom oko 1500 le­ta­ka i za­pre­tio mu da ako ih ne ras­tu­ri da će ga stre­lja­ti.” …

 

Ucenjeni jataci

Na teritoriji pirotskog okruga za sada se nalazi samo 2 naoružana bandita, za koja imamo podatke. Postojanje drugih bandita na teritoriji pirotskog okruga nije primećeno. Jedan od bandita je Dušan Petrović „Boroš“, kome smo na dan 3. januara ubili dva druga, četnika, Mile Milkića i Novicu Davidovića, i njega ranili u ruku, no isti je uspeo da umakne.

Drugi četnik je Dušan Cvetković zemljoradnik iz sela Blato, koji se je ranije kretao na našem terenu, ali za koga već dugo vreme nemamo nikakve podatke.

Sadašnji uslovi za likvidiranje Boroša su pogodni, jer streljanjem 2 jataka iz sela Topli Do, Maksima Zlatkovića i Jovana Ćirića, kao i hapšenjem svih istaknutih jataka iz sela Zaskovci i Topli Dol, sela gde su četnici najviše prebivali, u mnogome je olakšan rad, jer sami seljaci neće smeti da skrivaju četnike. S druge strane postoje i teškoće pri samom otkrivanju Boroša jer nam je Milicija pokvarila plan time što je uhapsila dezertera Gogića, koji je zajedno sa Ćukićem, imao zadatak da likvidira vođu četnika Boroša. Tim činom što je Gogić ispričao miliciji, pa i ostalima koji su ga za to pitali, jer nije postojala kontrola naših organa nad njim, agent Lukić lišen je mogućnosti da ode u daljoj potrazi za Borošem, i prema tome sada je neupotrebljiv za ovaj teren.

Inače Boroš je očajan, jer nema mogućnost da leči ranjenu ruku, a pored toga i noge su počele da ga izdaju, jer ne sme u svaku pojatu da dolazi, bojeći se izdaje.

Mi smo istaknutim jatacima koji su za to pogodni, postavili zadatak da idu i da traže Boroša, i gde ga nađu da ga ubiju, i dana taj način olakšaju sebi kaznu. Međutim do sada nijedan od jataka kojima smo postavili to u zadatak nije ispunio. Dali smo im rok za 5 i ako ne izvrše ništa za taj rok, mislimo da pohapsimo sve jatake, i da ih izvedemo na sud…“

 

Početak akcije u kojoj je ranjen Boroš

 … „Ovaj uspeh smo postigli na taj način što nas je naš agent Dušan Lukić koji je još ranije bio ubačen među četnike sa zadatkom da likvidira vođu četnika „Boroša“ izvestio na dan 2 o.m. da se četnik Dušan Petrović sa još 2 svoja druga nalazio na pojati u mestu zvanom „Muravo lice”. On je ovo doznao na taj način što je dezerter Dragutin Gogić iz sela Zaskovci, koji se je pre izvesnog vremena pridružio Dušanu Lukiću, doznao od svoga oca, da ga je tražio Dušan Boroš da ode na sastanak u tim pojatama. Međutim organi Narodne Milicije, ne znajući da Dragutin Gogić radi na tome da se otkrije Boroš, došli su kod njega kući, i uhapsili ga i sproveli za selo Topli Dol, danju. U to vreme Dušan Lukić se je nalazio na putu za selo Temska, gde je pošao da nas izvesti o tome da zna gde se nalazi Boroš. Izvešteni o tome pozvali smo vojsku Narodne Odbrane iz Pirota, da dođe da bi pomogla pri likvidaciji četnika. Vojnici N.O. stigli su oko 10 časa. Odmah su krenuli oko 30 vojnika u pravcu sela Zaskovci, dok je jedan vod u isto vreme dobio zadatak da iz Kalne (srez Zaglavski), dođe za leđima četnicima.

Naš plan da blokiramo i pretresemo pojate u mestu zv. „Muravo Lice“, morali smo da izmenimo jer smo pretpostavljali da je Boroš dobio izveštaj o tome da je dezerter Gogić uhvaćen, sem toga nismo mogli noću da idemo prema tim pojatama, jer je jedna desetina vojnika N.O. iz sela Topli Dol, već otišla u pravcu tih pojata te smo se bojali da ne dođe do nesporazuma sa njima…“

 

Ranjavanje Boroša

… „Zato smo izmenili naš plan, da vojnici N.O. blokiraju pojate, gde se je Boroš nalazio, a Lukić i Gogić da odu i ispitaju sami tačno da li se tamo nalaze četnici, pa ako se nalaze, da ih na lice mesta likvidiraju, ili ako to ne budu mogli, onda da se sklone da bi vojska mogla da ih likvidira. Naš plan smo sproveli u delo na taj način što smo oko 20 vojnika N.O. uputili u pravcu pojata „Cangarinskih”, gde se je ciljalo naročito na Vučinu polazila tamo. Momir je vodio vojnike od 3 časa izjutra 3.1. do samog svanuća po svim drugim pojatama, namerno izbegavajući da ih odvede na Vučinu pojatu, i tek u svanuće odveo ih je tamo. Još pojata nije bila dobro blokirana, a četnici su primetili vojnike, i Boroš im je naredio da prime borbu. On je prvi izašao iz kolibe, i počeo da viče vojnicima da se predaju. Kada su vojnici počeli da tuku iz svojih oruđa prema pojati, Boroš se je počeo probijati na najslabijoj tački odbrane, gde nije bilo automatskog oružja. Pri pokušaju prodora dok je pucao iz „zorke”, bio je ranjen u desnu ruku ispod lakta u mišicu, na dva mesta, i jedan metak iz puške, razneo je skrivač plemena na „zorki” koju je Boroš nosio, tako da su parčeta od skrivača plamena ozledila Boroša lakše po licu. Zbog mraza koji je bio prilično jak automatska oruđa nisu dejstvovala kako treba, i to je mnogo pripomoglo te su se četnici skoro izvukli iz ove blokade. Isto tako ni oruđa četnika nisu htela da dejstvuju, i oni su se dali u bekstvo. U bekstvu četnici su naišli na vod vojnika N.O. koji je došao iz Kalne, i tu je Boroš hteo lukavstvom da se izvuče, na taj način što je na pitanje vojnika ko je tamo, odgovorno ovde partizani. Na poziv da stanu, četnici nisu stali, i tada su vojnici počeli da ih gađaju. Odmah u početku puškarenja, četnici su bacili svoje oružje 2 „zorke” i počeli da beže. Međutim bio je ranjen Novica Davidović, na tri mesta, i on je zaostao. Odmazi iza njega predao se je i Mile Milkić, dok je Boroša još jednom pokušao da puca sada iz šmajzera, koga je bacio Milkić. Usled mraza ni šmajzer nije hteo da radi i Boroša ga je bacio, i produžio da beži samo sa revolverom u ruci.

 

Počinje potera

,, Neprestano gonjen, on je bacio i torbu, i uspeo je da umakne u pravcu zaseoka sela Topli Dol, mesta zv. Selište. Ovde je naišao na 10 vojnika N.O. iz Toplog Dola, i pokušao da ih prevari lukavstvom, vičući: „O lele, ubiste ovčara”. Na poziv vojnika da stane, nije hteo već je produžio bekstvo, vojnici su otvorili vatru, ali usled zastoja u automatskom oruđu vatra nije bila efikasna, i on je uspeo da umakne i ovoga puta.

Nastavljene potere sutra dan 4 o.m. Uspeli smo da ga pronađemo u jednoj ovčarskoj letnjoj kolibi, na mestu zv. „Bevarije” (toplodolski atar) primećen je na velikom odstojanju, a gonila su ga svega tri vojnika dok su drugi bili zauzeti pretresom kuća u zaseoku „Selište”. Uspeo je ponovo da se ukrije na mestu zv. „Kovani Dol”. Sutra dan je teren detaljno pretresan, ali nije se moglo ništa pronaći. Međutim on je sa ovog mesta otišao u mesto zv. „Dubrana”, i tu je presedeo celu noć, ne smejući da ode u neku pojatu. Kako je noć bila hladna, to su mu premrzli prsti na nogama, i po njegovom pričanju kod ovčara Paše, on se boji da mu ne otpadnu nokti, čime bi bio doveden u bezizlazan položaj, jer za sada su mu ostale samo noge zdrave. Na dan 10.1.1946. preduzeta je akcija na inicijativu predsednika Mesnog N.O. da se pretrese pojata Peše iz s. Gostuše, jer se sumnjalo da se je Boroš tamo sakrio. Ova akcija bi uspela u potpunosti i Boroš bi bio uhvaćen, da nije Vukašin demobilisani borac iz s. Topli do, ispalio pušku, na svog druga, za koga je po njegovom pričanju sumnjao da je Boroš, jer se je nalazio iznad njega i prikrivao se. Na pucanj puške, Peša koji je bio na straži i čuvao Boroša, probudio ga je, i kako blokada još nije bila u potpunosti izvedena, Boraš je uspeo da umakne.

Ka­da je Pe­ša pod­vrg­nut sa­slu­ša­nju da pri­zna gde je Bo­roš, on ni­je hteo ni da ču­je sve dok mu ni­su iz­ve­li si­na na­po­lje, i pri­pre­ti­li mu stre­lja­njem. Za to vre­me pro­šlo je oko 30 mi­nu­ta i Bo­roš je bio uma­kao, a zbog sla­bog ru­ko­vod­stva voj­ske i po­te­ra je bi­la po­ve­re­na se­lja­ci­ma, i jed­nom de­se­ta­ru, (Or­ga­ni OSH-E tako]e su bi­li od­sut­ni), i na­sta­la je po­god­ba, da li da se ide za Bo­ro­šem, ili da se sa­če­ka dok se ne sva­ne, pa da se po da­nu go­ni. Re­ši­li su da sa­če­ka­ju dok sva­ne, pa da na­sta­ve sa po­te­rom. Tek oko pod­ne us­pe­li su da pro­na­đu Bo­ro­šu, ko­ji je išao pre­ma Bu­gar­skoj gra­ni­ci, ali je bio i su­vi­še da­le­ko da bi mo­gli da ga ga­đa­ju. Ne­ko­li­ko se­lja­ka za­jed­no sa jed­nim voj­ni­kom i Vu­ka­ši­nom ko­ji je tog ju­tra opa­lio pu­šku, na­sta­vi­li su da go­ne Boroša i go­ni­li su da ga do sa­me gra­ni­ce, ali ka­da je on pre­šao gra­ni­cu, da­lje ni­su sme­li bez odo­bre­nja da se kre­ću i ta­ko je Bo­roš i ovog pu­ta us­peo da se ukri­je i to na Bu­gar­skoj te­ri­to­ri­ji.

Pred­u­ze­ta ak­ci­ja da se Bo­ro­ša na­đe na dan 11 o.m. za­vr­ši­la se ime što je vod­nik iz N.O. pre­šao gra­ni­cu i sti­gao uve­če u se­lo Ma­ri­no­vo (Vla­ško se­lo) okolija Fer­di­nand­ska Bu­gar­ska, i ta­mo je stu­pio u ve­zu sa bu­gar­skim grn­ča­ri­ma, ko­ji su od­mah pred­u­ze­li ak­ci­ju za Bo­ro­šem u sa­rad­nji sa Na­rod­nom Mi­li­co­jom i do­bro­volj­nom mi­li­ci­jom. Vod­nik se je ta­mo za­dr­žao na pre­no­ći­šte i 12. o.m. vra­tio se na­trag na na­šu te­ri­to­ri­ju. U po­te­ri za­klju­če­no je da je Bo­roš si­gur­no pre­šao za Bu­gar­sku, su­de­ći po tra­gu, ko­ji je Bo­ro­ša osta­vljao na sna­gu sve dok je sneg tra­jao. Na kop­nu gde sne­ga ne­ma, ni­je mo­glo da se pri­me­ti, da li je Bo­ro­ša oti­šao na le­vu ili de­snu stra­nu, od­no­sno da li je oti­šao da se po­no­vo pre­ba­ci na na­šu te­ri­to­ri­ju kod se­la Cr­nog vr­ha, ili je pak oti­šao du­blje u Bu­gar­sku. Isto ta­ko utvr­đe­no je i to da se Bo­roš ni­je vra­tio istim tra­gom, a ni­je is­klju­če­no da se je mo­žda vra­tio ne­kim dru­gim pu­tem.

Pred­u­ze­ta ak­ci­ja da se Bo­ro­ša pro­na­đe na dan 13. o.m. sa 30 voj­ni­ka da se blo­ki­ra me­sto zv. Gra­di­šte i Ko­ri­ta ni­je da­la ni­ka­kve re­zul­ta­te, jer i po­red od­lič­ne blo­ka­de i osma­tra­nja ni­je pri­me­će­no kre­ta­nje Bo­ro­ša.

 

Streljanje jataka

 Da bi de­mo­ra­li­sa­li i za­pla­ši­li čet­nič­ke ja­ta­ke u ci­lju da bi ot­kri­li Boroša, stre­lja­li smo na dan 5 o.m. ( maj 1946 –napomena autora) is­tak­nu­te čet­nič­ka ja­ta­ka, Jo­va­na Ći­ri­ća i Mak­si­ma Zlat­ko­vi­ća, oba iz s. To­pli dol. Stre­lja­li smo ih s le­đa, kao u bek­stvu. Ovo je iz­ve­de­no od čla­no­va KPS i Sko­jev­ca, na kon­spi­ra­tiv­ni na­čin.

Čet­ni­ke Mi­le Mil­ki­ća i No­vi­cu Da­vi­do­vi­ća, stre­lja­li smo po­sle kra­će sa­slu­ša­va­nja, u re­ci iz­nad se­la Za­skov­ci. Nji­ho­va sa­slu­ša­nja su oskud­na jer ni­su hte­li ni­šta da go­vo­re, iz­go­va­ra­ju­ći se da ne zna­ju ni­šta i da sve zna sa­mo Bo­roš, a stva­ri ko­je su ima­li kod se­be ne pred­sta­vlja­ju sko­ro ni­ka­kav ma­te­ri­jal za is­tra­gu.

Iste ve­če­ri stre­lja­ni su od voj­ni­ka N.O. Vu­ča Stan­ko­vić kod ko­ga je pro­na­đen Bo­ro­ši i dru­gi i Vit­ko – Vi­den Đor­đe­vić čet­nič­ki ku­rir.

Po­sle stre­lja­nja Jo­va­na Ći­ri­ća, i Mak­si­ma Zlat­ko­vi­ća  iz se­lu To­pli Do, re­ak­ci­ja i čet­nič­ki sa­rad­ni­ci pre­ko de­mo­bi­li­sa­nih bo­ra­ca ko­je su is­ko­ri­sti­li sa ovu svr­hu po­če­la je da po­sta­vlja pi­ta­nja, ka­ko to da se stre­lja bez pre­su­de i t.d. De­mo­bi­li­sa­ni bor­ci hte­li su pre­ko od­bo­ra fron­ta da sa­zo­vu kon­fe­ren­ci­ju, od­bo­ra fron­ta da bi ras­pra­vlja­li o tom pi­ta­nju, i obra­ti­li su se or­ga­nu O.N. za sa­vet. Od­go­vo­re­no im je da se kon­fe­ren­ci­je, zbo­ro­vi i dru­gi sku­po­vi mo­gu odr­ža­va­ti sa­mo u tom slu­ča­ju, ako se do­tič­ni sku­po­vi pri­ja­ve 2 da­na pre sa­zi­va­nja sre­skom Na­rod­nom Od­bo­ru (Uprav­nom od­se­ku). On­da su oni po­če­li da po­sta­vlja­ju di­rekt­na pi­ta­nja, ka­ko to da se stre­lja­ju lju­di bez su­da, i na to im je od­go­vo­re­no da su ovi stre­lja­ni u bek­stvu, is­pred voj­ni­ka. N.O. ko­ji su se na­la­zi­li u ak­ci­ji.

Po­sle iz­vr­še­nog hap­še­nja svih ja­ta­ka ko­ji su uče­stvo­va­li u da­va­nju hra­ne čet­ni­ci­ma, i sa­ra­đi­va­li sa nji­ma, pre­sta­lo je da se ko­men­ta­ri­še o ubi­stvi­ma, sem rod­bi­ne stre­lja­nih…“

 

2. Saslušanje i osuda na smrt Dušana Petrovića Boroša

 U Isto­rij­skom ar­hi­vu u Pi­ro­tu na­la­zi se pred­met sa ce­lo­kup­nom do­ku­men­ta­ci­jom sa su­đe­nja ko­man­dan­tu Ni­šav­skog kor­pu­sa JVO ka­pe­ta­nu Du­ša­nu Pe­tro­vi­ću Bo­ro­šu, ko­je je usle­di­lo na­kon nje­go­vog hap­še­nja 1946 go­di­ne. Iz­me­đu osta­log u sa­mom pred­me­tu na­la­zi se i le­gi­ti­ma­ci­ja ko­jom se po­tvr­đu­je pri­pad­nost JVO pot­pi­sa­na od stra­ne Mi­ni­stra voj­ske, mor­na­ri­ce i va­zdu­ho­plov­stva i na­čel­ni­ka šta­ba Vr­hov­ne ko­man­de ar­mij­skog ge­ne­ra­la Dra­go­lju­ba Mi­ha­i­lo­vi­ća kao i nje­go­va na­red­ba od 7. ok­to­bra 1943. go­di­ne o una­pre­đe­nju za rat­ne za­slu­ge ar­ti­lje­rij­skog ka­pe­ta­na II kla­se Du­ša­na D. Pe­tro­vi­ća u čin ar­ti­lje­rij­skog ka­pe­ta­na I kla­se.[3]

 ,,Oborio sam sedam aviona“

Du­ša­n Pe­tro­vi­ć, na­di­mak – čet­nič­ko ime „Bo­roš”, ro­đen 15.1.1910. go­di­ne u se­lu To­pli Do, srez Ni­šav­ski, od ro­di­te­lja, oca Do­bro­sa­va i maj­ke Đur­đi­ce, ak­tiv­ni ka­pe­tan I kla­se, pre ra­ta ži­veo u Be­o­gra­du, za vre­me oku­pa­ci­je u Pi­ro­tu u uli­ci Kne­za La­za­ra br. 55. Uhva­ćen 18.1.1946. go­di­ne na po­ja­ti u ata­ru se­la Do­bri Do. Saslušanje izvršio islednik Mateja Matejić 23. januara 1946. godine u Kancelariji ode­lje­nja za­šti­te na­roda – Pi­rot:

 Gde si bio pre ra­ta?

– Pre ra­ta sam bio ađu­tant šta­ba pro­tiv­a­vi­on­ske od­bra­ne u Be­o­gra­du. Rat me je za­te­kao kao ko­man­di­ra mo­to­ri­zo­va­ne ba­te­ri­je u va­zdu­šnoj od­bra­ni Be­o­gra­da, uče­stvo­vao sam u bor­bi pro­tiv ne­mač­kih avi­o­na i obo­rio sam 7 avi­o­na. Iz Be­o­gra­da sam se iz­vu­kao 12. apri­la i sa ba­te­ri­jom oti­šao pre­ma Obre­nov­cu, za­tim pra­vac Va­lje­vo – Zvor­nik – Sa­ra­je­vo a za­tim do­bio na­re­đe­nje iz šta­ba I zo­ne da ula­zim u sa­stav Voj­nog okru­ga Sa­ra­je­vo. Ka­da sam do­šao u Sa­ra­je­vo do­bio sam pi­sme­no na­re­đe­nje od ge­ne­ra­la Da­ni­la Ka­la­fa­to­vi­ća, ko­man­dan­ta po­za­di­ne Vr­hov­ne ko­man­de po ko­me se upu­ću­jem ko­man­dan­tu IV ar­mi­je u prav­cu Trav­nik – Jaj­ce. Po sa­zna­nju da ta ar­mi­ja vi­še ne po­sto­ji vra­tio sam se. Na­kon ka­pi­tu­la­ci­je u se­lu Ne­đe­ri kod Sa­ra­je­va mu­sli­ma­ni pe­to­ko­lo­na­ši su sa­ku­pi­li sve ofi­ci­re u ka­sar­nu, a za­tim smo ote­ra­ni u in­ter­na­ci­ju za Ne­mač­ku. U za­ro­blje­ni­štvu sam naj­vi­še vre­me­na pro­veo u Nim­ber­gu gde sam ostao do kra­ja 1941. go­di­ne. Oslo­bo­đen sam 31.12.1941. kao sta­nov­nik te­ri­to­ri­je ko­ja je bi­la pod bu­gar­skom oku­pa­ci­jom.

Gde si bio i šta si ra­dio za vre­me oku­pa­ci­je?

– Na­kon po­vrat­ka iz za­ro­blje­ni­štva ži­veo sam u Pi­ro­tu u se­li­ma To­pli Do i Tem­ska. Jed­no vre­me sam se ba­vio tr­go­vi­nom, od to­ga ži­veo a i že­na je uzi­ma­la ki­ri­ju, ži­ve­li smo kod ta­šte a i otac mi je fi­nan­sij­ski po­ma­gao. Ta­da ni­sam imao ni­ka­kvih kon­tak­ta sa ofi­ci­ri­ma ko­ji su or­ga­ni­zo­va­li po­kret DM u Pi­ro­tu. Bi­lo je raz­go­vo­ra o to­me ka­kvu će­mo od­go­vor­nost sno­si­ti što se­di­mo skr­šte­nih ru­ku. Vi­đao sam se i sa Di­mi­tri­jem Mla­de­no­vi­ćem Ga­gom jer smo iz istog se­la i ima­li smo za­jed­nič­ke po­zna­ni­ke.

Od ka­da po­či­nju tvo­ji kon­tak­ti i ak­tiv­no­sti u po­kre­tu Dra­že Mi­ha­i­lo­vi­ća?

– Pr­vi put sam stu­pio u kon­takt sa lju­di­ma iz po­kre­ta DM pre­ko Ace Mi­lo­še­vi­ća iz Pi­ro­ta ko­ji mi je jed­nog da­na u fe­bru­a­ru 1943. go­di­ne do­neo pi­sme­no na­re­đe­nje u ko­me se ja po­sta­vljam za ko­man­dan­ta Pi­rot­ske bal­kan­ske bri­ga­de u okvi­ru JVO i u ko­me se na­re­đu­je da od­mah ot­poč­nem sa for­mi­ra­njem ba­ta­ljo­na i pri­ku­plja­njem ljud­stva. U pot­pi­su je bio „Eugen” (je­dan od čet­nič­kih ko­man­da­na­ta). To je u tom tre­nut­ku bi­lo pot­pu­no ne­re­al­no. Ova na­re­đe­nja sam spa­lio. U mar­tu 1943. go­di­ne Bu­ga­ri su ot­po­če­li sa hap­še­njem ofi­ci­re biv­še Ju­go­slo­ven­ske voj­ske. Na­kon sa­zna­nja da je uhap­šen moj škol­ski drug Mi­lo­rad Mi­jal­ko­vić, od­lu­čio sam da po­beg­nem za So­fi­ju. Otu­da sam oti­šao za Fer­di­nand (Mi­haj­lov­grad), otu­da sam pe­ške pre­šao gra­ni­cu i oti­šao u To­pli Do. Ka­sni­je sam se spu­stio do Pi­ro­ta, na­šao sa svo­jom že­nom van gra­da i po­čet­kom ma­ja 1943. go­di­ne. Oti­šao pre­ko se­la Si­njac za Be­lu Pa­lan­ku. Tu sam se sa­stao sa biv­šim ofi­ci­ri­ma Jo­vom Živ­ko­vi­ćem iz Pi­ro­ta i Acom Jan­ko­vi­ćem Cvi­ke­ra­šom a za­tim oti­šao pra­vo u štab br. 180 kod „Vik­to­ra”. U Štab me je do­veo Mi­le Po­po­vić, že­le­zni­čar iz Pi­ro­ta. Štab se ta­da na­la­zio iz­nad se­la Ko­smo­vac. Štab br. 180 je bio Štab is­toč­nog sek­to­ra gru­pe Ni­šav­skog kor­pu­sa. Tu su se na­la­zi­li Ćir­ko­vić, Vik­tor, dr Ši­jač­ki i Ra­de na­čel­nik šta­ba. Na­kon ne­ko­li­ko da­na sam po Vik­to­ro­vom na­re­đe­nju oti­šao bli­zu se­la Be­ži­šte i u jed­noj pe­ći­ni na­la­zio se Aca Vi­da­no­vić sa nje­go­vim lju­di­ma. On mi je dao uput­stva u ve­zi or­ga­ni­za­ci­je je­di­ni­ce. Na­kon po­vrat­ka u Vik­to­rov štab oti­šao sam za Ja­lo­vik Iz­vor, to je bi­lo kra­jem ma­ja 1943. go­di­ne. U od­re­du Bo­že Mi­la­no­vi­ća na­la­zi­lo se oko 15 lju­di. Za­da­tak nam je bio da for­mi­ra­mo bri­ga­du. Kra­jem ju­na sa gru­pom od 12 lju­di pre­šli smo na te­ri­to­ri­ju ko­ja je bi­la pod bu­gar­skom oku­pa­ci­jom. Naj­če­šće smo se kre­ta­li na pod­ruč­ju Bu­dža­ka, a naj­da­lje smo išli do se­la Pa­kle­šti­ce. Na ovom te­re­nu smo se kre­ta­li sve do ma­ja 1944. go­di­ne. A za­tim smo oti­šli u se­lo Ja­lo­vik Iz­vor gde sam pri­mio na­re­đe­nje da se ja­vim šta­bu br. 45 ko­ji se na­la­zio u se­lu Re­snik. Po­veo sam ne­ko­li­ko pra­ti­o­ca i na­kon du­žeg pu­to­va­nja na­šao sam štab br. 180 u se­lu Ko­priv­ni­ca. Tu sam sa­če­kao i ko­man­dan­ta šta­ba br. 180 ma­jo­ra Ve­si­ća ko­ji je za­me­nio Euge­na. Ve­sić mi je pre­dao na­re­đe­nje o mom po­sta­vlje­nju za ko­man­dan­ta Ni­šav­skog kor­pu­sa, a mo­ju bri­ga­du sam pre­dao Ba­ti Ste­fa­no­vi­ću iz Če­gar­skog kor­pu­sa. Na­kon ovo­ga vra­ti sam se u Ja­lo­vik Iz­vor iz­vr­šio pri­mo­pre­da­ju bri­ga­de a za­tim do­šao u Re­snik i pri­mio štab br. 45.

Ka­kve si ak­ci­je imao kao ko­man­dant bri­ga­de a ka­sni­je kor­pu­sa?

Pro­tiv Bu­ga­ra sam imao bor­bu kod Kal­ne. U ovom su­ko­bu sa Bu­ga­ri­ma uč­stvo­va­lo je na na­šoj stra­ni oko 80 bo­ra­ca. Ta­ko­đe ima­li smo ak­ci­ju i u se­lu Ce­ro­va oda­kle smo od­ne­li je­dan te­le­fon, i ne­ko­li­ko pu­ša­ka bez mu­ni­ci­je. Što se ti­če su­ko­ba sa par­ti­za­ni­ma naj­ve­ća ak­ci­ja je bi­la or­ga­ni­za­ci­ja ubi­stva par­ti­za­na Bal­kan­skog ko­je je iz­vr­še­no 08. av­gu­sta 1943. go­di­ne kod To­plog Do­la. Od ko­man­dan­ta gor­skog šta­ba br. 45 Vik­to­ra do­bio sam na­re­đe­nje o li­kvi­da­ci­ji 13 oso­ba ozna­če­nih kao iz­daj­ni­ci i po­seb­no na­re­đe­nje o li­kvi­da­ci­ji Bal­kan­skog. O kre­ta­nju par­ti­za­na na ovom te­re­nu oba­ve­stio me je Za­ri­ja Sto­ja­no­vić iz To­plog Do­la. On me je oba­ve­stio da se Bal­kan­ski kre­će sa 12 do 13 par­ti­za­na i u re­jo­nu To­plog do­la pre­ma Be­la­nu. Av­gu­sta sam opet do­bio oba­ve­šte­nje da su osta­la sa­mo tro­ji­ca par­ti­za­na Bal­kan­ski, Ko­ta i Di­mi­trov i da se na­la­ze u me­stu Se­li­šte. 07. av­gu­sta sam sa mo­jim ljud­stvom, oko 26 du­ša od ko­jih su 12 bi­li omla­din­ci iz Cr­nog vr­ha ko­ji su osta­li kod nas da ne bi oti­šli u Bu­gar­sku na pri­nud­ni rad spu­stio se u To­plo­dol­ski atar u me­sto Be­go­va nji­va. 08. av­gu­sta za­ri­ja me je oba­ve­stio da će Bla­kan­ski da se pre­ba­ci iz Se­li­šta  u me­sto Gro­njo kra­jin­ska re­ka. Bal­kan­ski se za­dr­žao u se­lu To­pli Dol a ja sam za to vre­me po­sta­vio dve za­se­de. Jed­na je bi­la iz­nad se­la bli­zu Vr­le ska­le i tu je ko­man­do­vao Vlaj­ko Li­lić i još če­tvo­ri­ca sve stari čet­ni­ci. Dru­gu za­se­du sam vo­dio ja i nla­zi­li smo se na Za­tr­pa­nom mo­stu. U to­ku no­ći ču­la se puc­nja­va  na pr­voj za­se­di i ja sam če­kao spre­man i na­kon ne­kog vr­me­na po­ja­vi­li su se Bal­kan­ski i još dvo­ji­ca, išli su je­dan za dru­gim. Ja sam pre to­ga iz­dao na­re­đe­nje da se ne pu­ca dok ja ne is­pa­lim iz pi­što­lja. Ka­da su bi­li na ne­ko­li­ko me­ta­ra ja sam za­pu­cao a i vi osta­li. Ko­ta je od­mah pao, Di­mi­trov je po­be­gao a Bal­kan­ski je sko­čio u re­ku ali je je­dan čet­nik za njim ba­cio bom­bu ko­ja ga je ubi­la na li­cu me­sta. O ovo­me sam su­tra­dan oba­ve­stio Vik­to­ra od ko­ga sam ka­sni­je do­bio na­gra­du od 100.000 le­va po ku­ri­ru. Na­kon 20-30 dan za­ri­ja me je oba­ve­stio da se pr­ti­zan ko­ji je po­be­gao Di­mi­trov na­la­zi na Va­si­noj po­ja­ti u Ko­va­nom do­lu. Ja sam po­slao 6 voj­ni­ka sa Vlaj­kom Li­li­ćem i oni su ga uhva­ti­li i do­ve­li ga. Na­kon sa­slu­ša­nja ko­je sam spro­veo, ja sam ga ka­sni­je pod prat­njom po­slao kod Vik­to­ra u štab ali je on stra­ža­ri­ma us­peo da po­beg­ne. Kao ko­man­dant Ni­šav­skog kor­pu­sa jed­na od pr­vih ak­ci­ja mi je bi­la bor­ba na Su­voj Pla­ni­ni po­čet­kom ili sre­di­nom ma­ja 1944. go­di­ne. Od Vik­to­ra sam do­io na­re­đe­nje da pro­te­ram par­ti­za­ne ko­ji su iz­bi­li na gre­ben Su­ve pla­ni­ne a do­šli su iz Bu­gar­ske.  Ja sam sa 2. be­lo­pa­la­nač­kom bri­ga­dom, 2. pi­rot­skom, Lu­žnič­kom, ca­ri­brod­skom i šta­bom kor­pu­sa. U to­ku po­kre­ta iz­dao sam na­re­đe­nja o ras­po­re­du je­di­ni­ca.  Na­ša pret­hod­ni­ca na­i­šla je na par­ti­za­ne i otvo­ri­la je va­tru iaoko sa mja na­re­dio da se va­tra bez mog zna­nja ne otva­ra. Mi smo se on­da raz­vi­li pre­ma ra­ni­jem na­re­đe­njeu i kre­nu­li na­pred, ali su par­ti­za­ni osu­li va­tru na na­še le­vo kri­lo i voj­ni­ci su po­če­li da be­že a ka­sni­je je i de­sno kri­lo po­če­lo da se po­vla­či što je na kra­ju do­ve­lo do op­šteg od­stu­pa­nja i po­vla­če­nja, ne­ki pre­ma Pri­si­ja­nu, ne­ki pre­ma Bog­da­nov­cu. Ka­da su par­ti­za­ni na­sta­vi­li pre­ma Ri­nju, mi smo se ka­sni­je pri­ku­pi­li kod se­la Špaj. U ovoj bor­bi smo za­ro­bi­li dva par­ti­za­na ko­ji su po­sle isle­đe­nja bi­li ras­po­re­đe­ni u okru­žnu ko­man­du. Dru­ga dvo­ji­ca ko­ja su se pre­da­la od ko­ji je je­dan oti­šao za Bor a dru­gi je ostao kao ku­var u šta­bu kor­pu­sa. Na na­šoj stra­ni ima­li smo 18 mr­tvih, 36 za­ro­blje­nih i oko 10 ra­nje­nih. Mr­tve smo sa­ku­pi­li i oni su sa­hra­nje­ni u Be­loj Vo­di ili od­ne­ti svo­jim ku­ća­ma.

Ka­kve si ve­ze odr­ža­vao sa Bu­ga­ri­ma?

Po­čet­kom ju­la 1943. go­di­ne me­ne je Ra­di­ša Pe­tro­vić Lan­cert oba­ve­stio da bu­gar­ski pu­kov­nik Mo­nev že­li da se sa­ta­ne sa ne­kim ko­man­dan­tom iz po­kre­ta DM, i ja sam pri­stao na ovaj sa­sta­nak.  U ve­zi ovo­ga upu­tio sam mu jed­no pi­smo u ko­me ga oba­ve­šta­vam da ću pre­ko  oso­be za ve­zu ko­ja će ga po­se­ti­ti i ugo­vo­ri­ti ovaj sa­sta­nak. Na­kon desetak da­na sa­sta­li smo se u bli­zi­ni se­la Bra­ti­še­vac.  Sa­sta­li smo se na jed­nom prop­lan­ku, da­nju. Raz­go­va­ra­li smo o ak­ci­ji pro­tiv par­ti­za­na na te­re­nu Su­ve pla­ni­ne, Cr­ne Tra­ve i Tr­na u Bu­gar­skoj. Me­đu­tim od ovog do­go­vo­ra ni­je bi­lo ni­šta. U le­to 1944. go­di­ne Bu­ga­ri su bi­li po­se­li gra­ni­cu  jer su se u tom kra­ju bi­li po­ja­vi­li par­ti­za­ni. Bu­ga­ri su me oba­ve­sti­li pre­ko se­lja­ka da im da znak ra­ke­tom gde se na­la­ze par­ti­za­ni i da li mi je po­treb­na po­moć. Ja sam re­kao se­lja­ku da ka­že Bu­ga­ri­ma da me ni­je pro­na­šao.

 Ka­ko ste vr­ši­li mo­bi­li­za­ci­ju ljud­stva za va­še je­di­ni­ce?

Dok sam bio ko­man­dant bri­ga­de po­zi­va­li smo ob­ve­zni­ke sa te­ri­to­ri­je pod bu­gar­skom oku­pa­ci­jom na taj na­čin što smo sla­li troj­ke iz bri­ga­de te su ih oni do­vo­di­li. Ob­ve­zni­ke sa te­ri­to­ri­je „Ne­di­će­ve” Sr­bi­je po­zi­vao je obič­no Vlaj­ko Li­lić. U po­zi­vi­ma ko­ji su im uru­či­va­ni  bi­lo im je za­pre­će­no smrt­nom ka­znom u slu­ča­ju neo­da­zi­va­nja. Ka­da sam po­sta­vljen za ko­man­dan­ta Ni­šav­skog kor­pu­sa iz­dao sam na­re­đe­nje da se mla­di­ći re­gru­tu­ju, a ne da se po­zi­va­ju na voj­nu ve­žbu. Ta­ko­đe sam tra­žio od op­štin­skih de­lo­vo­đa da nam do­sta­ve spi­sko­ve voj­nih ob­ve­zni­ka iz se­la ka­ko bi se ovaj po­sao kon­tro­li­sao. Sep­tem­bra 1944. go­di­ne na­re­dio sam mo­bi­li­za­ci­ju lju­di do 40 go­di­na na te­ri­to­ri­ji ce­log kor­pu­sa. Sve se ovo od­vi­ja­lo uglav­nom na te­ri­to­ri­ji be­lo­pa­la­nač­kog sre­za.

 Šta si pred­u­zi­mao u ci­lju pro­pa­gan­de?

Ja sam lič­no ru­ko­vo­dio pro­pa­gand­nim ra­dom u je­di­ni­ci.  Do­bi­ja­li smo pro­pa­gand­ni ma­te­ri­jal ko­ji smo umno­ža­va­li na pi­sa­ćoj ma­ši­ni. Ta­ko­đe smo do­bi­ja­li i ,,Glas Sta­re pla­ni­ne” Dr­ža­li smo ča­so­ve na ko­ji­ma smo iz­la­ga­li na­še ci­lje­ve kao po­kre­ta i po­ku­ša­li da pri­do­bi­je­mo sim­pa­ti­je sta­nov­ni­štva za na­šu stvar. Odr­ža­va­li smo i zbo­ro­ve po se­li­ma. Ka­sni­je smo po­če­li sa štam­pa­njem li­sta „Glas Ni­ša­ve” ko­ji smo štam­pa­li  ot­pri­li­ke u bro­ju od 100-150 pri­me­ra­ka i iz­la­zio je je­dan­put me­seč­no.

 Gde si se kre­tao po­sle oslo­bo­đe­nja tj. od sep­tem­bra 1944. go­di­ne?

U ok­to­bru 1944. god. iz se­la Gra­bov­ni­ca, gde smo osta­vi­li ne­ko oruž­je oti­šli smo pre­ma Re­pu­šni­ci, jer je u to vre­me po­če­la po­te­ra, a ka­sni­je smo pre­šli u atar Al­di­ne re­ke, pa pre­ko Ta­tra­šti­ce i Vr­tov­ca do­šli smo u Za­sko­vač­ki atar. Na­kon sa­zna­nja da je or­ga­ni­zo­va­na po­te­ra pre­šli smo u Ja­vor­sku re­ku i ta­mo osta­li sve do 5. de­cem­bra. Za­tim smo na­pu­sti­li ovaj re­on i vra­ti­li se na te­ren Bu­dža­ka i ta­mo smo osta­li sve do apri­la 1945. god. U ovom kra­ju smo ži­ve­li na po­ja­ti bli­zu se­la Ino­va. Tu su nam i do­no­si­li hra­nu i snab­de­va­li se svim po­trep­šti­na­ma.  1. ma­ja smo se po­vu­kli pre­ma Ću­šti­ci i vra­ti­li se na To­plo­dol­ski atar. Od ta­da smo se kre­ta­li na ovom te­re­nu sve od me­se­ca ok­to­bra 1945. god. Ta­da smo i štam­pa­li ne­ke let­ke i ras­tu­ra­li ih po se­li­ma. Ne­gde kra­jem de­cem­bra 1945. go­di­ne kre­nu­li smo iz Ja­vor­ske re­ke za Za­skov­ce i 03. ja­nu­a­ra bi­li smo u Vu­či­noj po­ja­ti bli­zu Za­sko­va­ca ali smo tu bi­li blo­ki­ra­ni od voj­ske. Ja sam us­peo da se iz­vu­čem i po­beg­nem, a dvo­ji­ca mo­ji pra­ti­la­ca su uhva­će­ni. Skri­vao sam se na jed­noj po­ja­ti sve do 10. ja­nu­a­ra, a po­sle to­ga sam pre­šao na te­ri­to­ri­ju Bu­gar­ske is­pod Mi­džo­ra. Kre­tao sam se  na te­ri­to­ri­ji se­la Po­kro­ve­ni­ka i Do­brog do­la gde sam 18. ja­nu­a­ra no­ću i uhva­ćen u po­ja­ti star­ca Ko­le.

 Ka­ko i ka­da si uhva­ćen?

Pre hva­ta­nja ja sam iz­be­ga­vao bi­lo ka­kve su­ko­be sa voj­skom. Imao sam jed­nu bor­bu 3. ja­nu­a­ra 1946. go­di­ne ka­da smo bi­li op­ko­lje­ni u Vu­či­noj po­ja­ti bli­zu Za­sko­va­ca.  Ka­da sam ugledao voj­ni­ke i ka­da smo shva­ti­li da smo ot­kri­ve­ni mi smo po­ku­ša­li da se sklo­ni­mo. Ali po­što su se voj­ni­ci pri­bli­ži­li mi smo otvo­ri­li va­tru. Ta­da smo ima­li dve „zor­ke“ i jed­nu „ma­šin­ku“. Pri­li­kom ove puc­nja­ve bio sam ra­njen u de­snu ru­ku i po­ku­ša­li smo da se iz­vu­če­mo, ali smo na­i­šli na dru­gu gru­pu voj­ni­ka. Ta­da smo po­ba­ca­li oruž­je i ja sam us­peo da se sklo­nim u me­sto zva­no Ba­zar­je, a za­tim sam se sklo­nio u po­ja­tu star­ca Ko­le. Na­la­zio sam se u po­ja­ti ka­da su ne­ki se­lja­ci kre­nu­li da ula­ze u po­ja­tu na pr­va vra­ta. Ja sam otvo­rio va­tru u prav­cu vra­ta mo­je so­be na ko­ja su oni tre­ba­lo da na­i­đu. Sta­rac Ko­la je sta­jao kraj tih vra­ta. Pri po­ku­ša­ju da iza­đem sa­vla­dan sam, obo­ren na ze­mlju i ta­ko uhva­ćen.

 Presuda

 

Na su­đe­nju ko­je je odr­ža­no u Pi­ro­tu za­jed­no sa Du­ša­nom Pe­tro­vi­ćem Bo­ro­šem ko­ji je sa još jed­nim osu­đe­ni­kom osu­đen na ka­znu smr­ti stre­lja­njem . Osu­đe­no je još 25 oso­ba na ka­zne vi­še­go­di­šnjeg li­ša­va­nja slo­bo­de sa pri­nud­nim ra­dom i gu­bit­kom gra­đan­skih pra­va. Bo­roš je po kri­vi­ci od vi­še ta­ča­ka osu­đen i na tra­jan gu­bi­tak po­li­tič­kih i po­je­di­nih gra­đan­skih pra­va, sem ro­di­telj­skih i na kon­fi­ska­ci­ju ce­lo­kup­ne imo­vi­ne osu­đe­nog sa ogra­ni­če­njem iz čla­na 6 za­ko­na o kon­fi­ska­ci­ji. Bra­ni­lac Du­ša­na Pe­tro­vi­ća je 8. apri­la pod­neo žal­bu Vr­hov­nom su­du FNRJ na do­ne­tu pre­su­du, ali je sud već 26. apri­la 1946. go­di­ne od­bio žal­bu i po­tvr­dio pre­su­du. Pre­ma Za­pi­sni­ku o iz­vr­še­nju smrt­ne ka­zne od 5. ju­na 1946. go­di­ne, osu­đe­ni je iz­ve­den i istog dan u 20 ča­so­va na Ti­ja­bar­skom gro­blju ka­zna je iz­vr­še­na stre­lja­njem, a leš je po­ko­pan na me­stu iz­vr­še­nja.

                                                                                                                                                                                                                            Dr Srđan Cvetković

 ZAKLjUČAK

         Rad se na osnovu tek od skora dostupne dokumentacije državne bezbednosti u Arhivu Srbije ba­vi rekonstrukcijom ope­ra­ci­je hva­ta­nja čet­nič­kog od­met­ni­ka Du­ša­na Pe­tro­vi­ća Bo­ro­ša na Sta­roj pla­ni­ni od 1945. do kra­ja 1946. go­di­ne, ko­ju su spro­vo­di­li organi bezbednosti novih kumunističkih vlasti. Uočavaju se protiv zakonite metode rada (streljanje jataka!)državne ne bezbednosti  prilikom hvatanja odmetnika. Takođe rad prvi put donosi na osnovu dokumentacije iz Arhiva u Pirotu detalje sa njegovog saslušanja i suđenja pre egzekucije  u Pirotu polovinom 1946. godine.

 

 

[1] АС, Фонд БИА, Акција хватања четничког команданта Бороша

[2] Исто,

[3] ИАП,  Окружни суд у Пироту, предмет бр.152/46; Саслушање Душана Петровића Бороша-стенограми

 

Dr Srđan Cvetković,

naučni istraživač

Institut za savremenu istoriju Beograd

 

Miljan Manić,

arhivista

Istorijski arhiv Pirot