Rehabilitacija generala Mihailovića – istina u arhvskim dokumentimai

2

Proučavajući funkciju komandovanja Jugoslovenskom kraljevskom vojskom, koja je izbegla zarobljavanje aprila 1941. godine, na osnovu arhivske građe Vojnog arhiva MO Srbije, na koju se poziva i istoričar Latas, želim da ukažem na sledeća dokumenta Britanske vlade, Vrhovne komande britanskih trupa na Srednjem Istoku, Vrhovnog komandanta i Vlade Kraljevine Jugoslavije i pomoćnika Vrhovnog komandanta i ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, koje dostavljamo u originalu i prepisima, i to:

1)     Dok. VK-U-715 (br. reg 10/3, K-20) – predlog Britanske vlade za zaključivanje Sporazuma o predstojećim vojnim operacijama na Balkanu u 1943. godini, koji je predsednik Ministarskog saveta i zastupnik ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva Slobodan Jovanović uputio svom vojnom ministru, generalu Mihailoviću, na ocenu i prihvatanje, kao i Odgovor generala Mihailovića (depeša “Vila Resta” br. 1597 od 1. juna 1943, koji se navodi u dok. 724 Britanske vlade), ali koji se ne nalazi u Vojnom arhivu, i objavljen je u knjizi “Sloboda ili smrt” (Ž. L. Knežević, tadašnji šef Vojnog kabineta Vlade i Vrhovnog komandanta, str. 843-845);

2)     Dok. VK-U-716 (br. reg. 25/1, K-20) – Direktiva savezničke VK  o koncentraciji snaga JVUO na Kopaoniku, koji je šef Britanske misije pri Vrhovnoj komandi Jugoslovenske vojske, pukovnik Bejli, dostavio generalu Mihailoviću 26. maja 1943. godine i Odgovor generala Mihailovića (depeša “Vila Resta” br. 1598, koji general Mihailović prosleđuje na nadležnost Vrhovnom komandantu, kralju Petru II i predsedniku Vlade S. Jovanoviću; zatim

3)     Dok. VK-U-724 (br. reg. 18/3, K-20) – Obaveštenje Britanske vlade, i Vrhovne komande na Srednjem Istoku, koje je šef Britanske misije, pukovnik Bejli, 6. avgusta 1943. godine uručio armijskom generalu Mihailoviću i

4)     Dok. VK-U-728 (br. reg. 22/3, K-20) – Odgovor (izveštaj) ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva i načelnika ŠVK JV, armiskog đenerala Mihailovića, od 10. avgusta 1943. godine šefu Britanske misije pri VK JV pukovniku Bejliju.

Pre osvrta na neke ključne momente u navedenim dokumentima savezničkog komandovanja, koji se nalaze u Vojnom arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije, i koja su alfa i omega za razumevanje istorije ratne veštine Drugog svetskog rata 20. veka u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, i koji demaskiraju partizansku defanzivnu strategiju jugoslovenske komunističke vojske o nekakvih “sedam neprijateljskih ofanziva”, i službenu istoriju u vezi s tim te države (SFRJ), treba se podsetiti na rezultate Čerčilove operacije “Ultra” (dešifrovanje nemačkog mašinskog brojčanog koda Enigma u Blečli parku pa je tako nemački vazduhoplovni kod dešifrovan 22. maja 1940, pomorski – s proleća 1941, a kod kopnene vojske tek na proleće sledeće godine) na osnovu kojih je potom mogao da definiše “Veliku strategiju obmane” protiv sila Osovine, koju je predstavio u svom delu “Drugi svetaki rat – Prekretnica sudbine”, tom 4, str. 688 (Winston S. Churchill, The Second World War – The Hinge of fate, Wolume IV), za delo za koje je dobio i Nobelovu nagradu za književnost 1953. godine, u kojem se, sem ostalog, kaže: “U Ujedinjenom kraljevstvu koncentrisaćemo jake američke i kopnene i vazduhoplovne snage. One će se, zajedno sa britanskim snagama u Ujedinjenom Kraljevstvu, pripremiti da ponovo stupe na kontinent Evrope čim to bude izvodljivo. Neprijatelj će svakako za to saznati, ali neće znati gde, ili kad, i u kojem  obimu nameravamo da udarimo. Stoga će biti primoran da odvaja i kopnene i vazduhoplovne snage i da ih šalje na sve obale Francuske, Holandije, Belgije, Korzike, Sardinije, Sicilije, južne Italije, Jugoslavije, Grčke, Krita i Dodekaneza”.
Dakle, suština te Čerčilove strategije sastojala se u tome da se obmane nemačka Vrhovna komanda (OKW) o upotrebi (iskrcavanju) glavnih anglo-američkih snaga u Evropi (da bi se realizovale operacije “Haski” – Sicilija i Overlord – Francuska) posle poraza sile Osovine u Africi. Stoga je realizovana obmanjivačka operacija tzv. “Mleveno meso” (ubediti OKW  u iskrcavanje snaga na Balkanu, a ne na Siciliju), ali je ključni ponuđeni argument nemačkom komandovanju za pogrešnu odluku bio upravo postignuti vojni Sporazum od 1. juna 1943. godine između Britanske i Jugoslovenske vlade (dok. VK-V –715). Taj dokumenat, na osnovu koga je general Mihailović preduzeo Operaciju za obezbeđenje desantne osnovice, iskrcavanje, prihvat i podršku savezničkih snaga, je definisao operacijski cilj, operacijsku osnovicu, snage i sredstva za njihovo opremanje, komandovanje, ali je i precizirao nivoe odlučivanja kada je reč o daljem odnosu sa “kolaboracijskim italijanskim sanagama” (SOE je bio regulisao da primorske snage JVUO mogu kupovati oružje od italijanskih vojnika pa je, s tim u vezi, u paketima avionske pomoći slao i italijasnki novac lire) i sa snagama “đenerala Nedića”, koje je general Mihailović, najvećim delom, tajno, uključio u Strategiju opšteg ustanka na “Dan – D” (prerastanje Protivosovinsko-logističke operacije u opšti ustanak i potpuna blokada i paralizacija nemačkih okupacijskih i kolaboracijskih snaga u Srbiji) precizirajući da “odstupanje od ovog pravila može biti… sa odobrenjem Britanske i Jugoslovenske vlade” (tč. 1/c Dokumenta). Stoga su Nemci na tu strategiju generala Mihailovića, koja je uvek bila ofanzivna, odgovarali sledećim vojnim operacijama (koje je u svojim očekujućim reonima partizanska vojska proglasila neprijateljskim ofanzivama protiv sebe pišući svoju ideološku istoriju posle rata): “Vajs”, “Švarc”, “Hajnrih”, “Krug”, “Jutarnji vazduh”, “Rudnik”, “Posilni”, “Arilje”, “Tevtonski riteri”, “Kukuruzni klip”, “Krivi”, “Ovseni hleb”, “Erih”, i dr. Vrhunac ubeđivanja nemačkog komandovanja da je “na pravom putu” bili su i dokumenti SOE koje su Nemci zaplenili na Ravnoj gori (14. jula 1943), u kojima se, sem ostalog, kaže:

“Broj engleskih agenata, ubačenih pomoću aviona, raste stalno… Sabotaže su trebale da budu izvršene na aerodromu (Kraljevo), ranžiranoj stanici i mostu na Moravi, kao i u ratnovažnim  postrojenjima u gradu. Postoje dva plana: plan (a) predviđa sabotažu altimetarskim bombama na aerodromu, i avionima, pri istovremenom sprovođenju manjih sabotaža u gradu. Plan (b) počiva na istovremenom napadu jačih snaga na aerodrom, i celu varoš. Napad treba da započne s leve obale  Morave, dok u samom gradu budu vršeni prekidi telefonskih instalacija, minirana vozila i postavljanja uličnih baraža. Krajnji cilj zauzimanje aerodroma i grada… Sprovođenje navedenih planova sabotaže imalo bi za posledicu paralizovanje najvažnijih ratno-industrijskih postrojenja i sprečavanje sveg saobraćaja u Ibarskoj dolini. Sem toga se napominje da je, između ostalih, i jedan engleski sabotažni štab, pod vođstvom engl. maj. Semera, izbačen iz aviona radi razorenja glavne železničke linije, koja ide preko Niša. U slučaju neprijateljske akcije na Balkanu mora se, stoga, računati s tim da će biti učinjen pokušaj da se u jednom mahu izvrše izviđanje i pripremanje sabotaže”; (Br. 1473 – 43. god. Einsatzgruppe “E”, Miler SS –  Obersturmfuehrer” AS, fond BIA, Dosije 1/II, fasc. CLIII).

Tako je Čerčil mogao da oceni: “Zahvaljujući našim zakamufliranim planovima, sve do poslednjeg trenutka držali smo neprijatelja u nedoumici na kom će mestu otpočeti napad (operacija “Haski”)… Bila je to najveća amfibijska operacija u istoriji”; (“Dugi svetski rat” tom V, str. 33).

Međutim, VK JV  (general Mihailović) nije mogao znati za Čerčilovu “Veliku strategiju obmane”, čak SOE ga nije obavestio ni o svojim “izgubljenim” dokumentima na Ravnoj gori, i da su mu Nemci, zbog toga, “probili šifru” i pratili njegovo komandovanje sve do kraja 1943. godine. Nadajući se da će se postupiti po Sporazumu, izdao je direktivu svojim komandantima vojske: “Savezničke trupe 10. jula počele su iskrcavanje na Siciliji. Naređujem da se sve starešine ponovo upoznaju sa direktivama za glavnu akciju. Pripremite sve da na moj znak, ponavljam, samo na moj znak, preduzmete rad po pomenutim direktivama. Pripremite naročito pionirska odeljenja. Proučite ponovo sva mesta na koja se imaju izvršiti rušenja predviđena po direktivama. Pripremajte moralno narod da se svrsta u naše redove…”

Ovde je zanimljiv dok. 716, jer sam način njegovog dostavljanja generalu Mihailoviću govori o nepoštovanju principa vojne subordinacije linijom komandovanja, a u krajnjem da se nešto radi nečasno! Čak za taj akt komandovanja nije znala ni Britanska vlada, ni Jugoslovenski Kralj (vrhovni komandant), ni Vlada, pa je general Mihailović postupio ispravno prosleđujući ga svojim pretpostavljenima na nadležnost. Rezultat bilo je povlačenje tog dokumenta (tč. 2: “Zahtev, postavljen od strane VK na Srednjem Istoku, da đeneral Mihailović pređe na teren istočno od reke Ibra, povlači se…”) Jedino u što je general Mihailović mogao da bude siguran jeste da taj inkriminisani akt komandovanja nije mogao biti njemu upućen bez znanja britanskog ministra odbrane, i premijera, Čerčila (koji se u to vreme i nalazio na Srednjem Istoku), ali sigurno nije mogao znati da je SOE (Kairski odsek britanske direkcije za specijalne operacije)  već bio započeo specijalnu operaciju za njegovu likvidaciju, u kojoj će britanski ministar odbrane, i premijer, Čerčil imati vodeću ulogu: “Ni u kom slučaju nećemo uspeti da pomirimo ove dve strane (Mihailović – Tito), sve dok se ne odreknemo Mihailovića, ne samo mi, već i Kralj… Ne želim da se ova privatna poruka razglasi…” (premijer Čerčil ministru spoljnih poslova Idnu, krajem decembra 1943. godine, “Drugi svetski rat”, tom 5, str. 449), pa je tako, prvo, poslao kapetana Dikina u Partizanski VŠ da “pronađe” razloge za napuštanje generala Mihailovića, a Maklina, nešto kasnije, da sve to verifikuje i pripremi za Teheransku konferenciju krajem novembra 1943. godine, da bi potom stvorio jaču vojsku Titovu od JVUO, o čemu je Čerčil potanko pisao u svojim memoarima “Drugi svetski rat”. Upozorenja generala Mihailovića: “Čvrsto sam ubeđen da je rušenje osovinskih snaga za te elemente (partizani) sporedna stvar, kojom se, uz veliku  i svestranu propagandu, vešto služe da bi prikrili svoju pravu nameru… građanski rat, rušenje legitimnog stanja  u zemlji, zavođenje diktature…” (dok. 728, tč. 3), svakako nije moglo mnogo da utiče na promenu odluke iako je Ultra imala podatke o Titovim martovskim pregovorima s Nemcima 1943. godine za zajedničku borbu protiv Saveznika i ako je general Mihailović, 17. avgusta 1943, obavestio savezničku komandu “da je kod majora  Mirića, koga su komunisti ranili na Dinari, ostalo 30 blanko potpisanih tabaka sa mojim potpisom i originalnim pečatom… te nije isključena njihova zloupotreba od strane komunista” (dok. VK-U-731, br. 25/3, K-20), kao što je i bilo.

U toj nečasnoj, i neravnopravnoj, borbi Britanskog komandujućeg establišmenta, koju već na svojoj koži oseća general Mihailović jadajući se svojoj Vladi, i Vrhovnom komandantu (krajem maja 1943. godine, br. 1598 kao i odgovor pukovniku Bejliju od 10. avgusta iste godine), on je ipak procenio ko je u tom lancu komandovanja ostao dosledan oficirskoj časti, pa je pukovnika Bejlija odlikovao Ordenom “Karađorđeve zvezde s mačevima”, pišući pohvalna slova:

“Zajednički život od više godine dana vezao nas je, pored svih zgoda i nezgoda, ali je jedno sigurno, da ste nam bili i ostali najveći prijatelj. Vi ste jedan od malog broja Engleza, koji znate Balkan, i koji naročito poznajete prilike u Jugoslaviji, a da Vam to ne smeta da budete i odličan zastupnik interesa Vaše velike zemlje. Što se mene lično tiče, budite uvereni da sam zajedno sa svojim saradnicima, počevši od najvećeg do najmanjeg, veran u postavljenim osnovama za savezničku i jugoslovensku stvar. Ja znam vrlo dobro, da ako želim pomoć, treba na prvom mestu sami sebe da pomognemo. Ja znam i način kako to treba da se učini, ali Vama, kao prijatelju, i poznavaocu stanja u zemlji, mogu iskreno reći, da ima mnogo smetnji koje ovu stvar ne samo odlažu, nego i onemogućuju. Vi to isto tako vrlo dobro znate. Pođimo iskreno da otklonimo ove smetnje, na način koji konvenira zajedničkim interesima, a za dobro naroda kome mi moramo zajednički posvetiti svoju punu pažnju. Najsrdačnije Vam čestitam stvarno zasluženo Odlikovanje Karađorđeve zvezde sa mačevima. Moj drug, đeneral Miroslav Trifunović, srdačno Vas pozdravlja i seća se zajedničkih časova rada kao i prijatnih uspomena. Budite uvereni da sam prema Vama lično uvek gajio najprijateljskija osećanja, i mogu da Vam otvoreno kažem da se ove saradnje sećam kao najprijateljskijih uspomena, a nadam se da ćemo se naći i u budućnosti”. (dokument VK-U-819 (26/5, K-20).

Dakle, Latasove tvrdnje da general Mihailović “nije izdao nijedno naređenje da se krene u akciju”, i “nije opaljen ni jedan metak protiv Nemaca”, ne stoje i ne odgovaraju istini. Navedeni dokumenti su više nego čvrsti argumenti da se komandovanju armijskog generala Mihailovića, i kao vojnom ministru Jugoslovenske Kraljevske Vlade, i kao pomoćniku Vrhovnog komandanta Kraljevske Jugoslovenske vojske, odredi ono mesto u sistemu Savezničkog komandovanja vojskama u Drugom svetskom ratu prošloga veka koje zaslužuje, o čemu se već pre sedam i po decenija izjasnio američki predsednik Truman (pohvalno slovo povodom dodeljivanja američkog Ordena Legion of Merit), ocenjujući da se “izvanredno istakao kao glavni zapovednik jugoslovenskih oružanih snaga i uprkos nedovoljnom snabdevanju, i boreći se pod izuzetnim teškoćama, general Mihailović, i njegove snage, materijalno su doprineli savezničkoj stvari i bili sudeonici u izvojevanju konačne savezničke pobede”. To se svakako ne postiže bez ispaljenog metka.

Draži Mihailoviću

Armijskom Đeneralu

Ministru vojnom Kraljevine Jugosalvije i

zastupniku Vrhovnog komandanta Jugoslovenske vojske

Primljeno  25. maja 1943.

“Gospodine Ministre!

Čast mi je da Vam dostavim sledeće depeše od predsednika Jugoslovenske vlade. Naređeno mi je da Vam prilikom dostave objasnim da su depeše dostavljene preko mene radi održavanja potrebne i najveće, tajnosti i diskrecije između Vas, sa jedne strane i Jugoslovenske, pa i Britanske, Vlade s druge strane.

Br 306 od 12.5. Đeneralu Mihailoviću

‘Britanska vlada  zamolila me je  da Vam od njene  strane dostavim sledeću komunikaciju:

1. Vlada Njegovog Veličanstva  nada se da će uskoro  biti u stanju da pošalje đeneralu  Mihailoviću materijalnu pomoć u mnogo većem obimu  nego što je to činila do sada. Ipak pre nego što bi učinila  dalje korake bilo u izrađivanju  planova  za kooperaciju  sa đeneralom  Mihailovićem, bilo u dostavljanju veće  količine materijala, Vlada NJ. Veličanstva mora biti uverena  da između nje, i đenerala Mihailovića, postoji potpun sporazum u sledećim tačkama:

a) Primarni objekat pokreta đenerala Mihailovića mora biti otpor Osovini. U tom cilju očevidno je potrebno  da on koncentriše svoje snage na izgradnju jedne organizacije, koja može dati maksimum  pomoći savezničkoj stvari, i da se neće dati odvući od tog zadatka  iz obzira prema unutrašnjim razmiricama. Njegovi su neprijatelji jedino Osovina a ako ima elemenata otpora, s kojima on ne može da sarađuje, on mora gledati da izbegava sukobe sa njima.

b) Mora postojati najtešnja i najstalnija saradnja između đenerala Mihailovića i Vrhovne komande britanskih trupa na Srednjem istoku preko pukovnika Bejlija, kome je poveren zadatak da predstavlja Britansku komandu i da dejstvuje kao tumač  njenih pogleda, i namera, u Štabu đenerala Mihailovića. Koordinacija respektivnih planova ima da ide preko pukovnika Bejlija. Vlada Njegovog Veličanstva polaže naročitu naklonost ovoj tački.

c) Svaka saradnja mora prestati s Italijanima, niti može biti kontakata, ili kolaboracije, sa ćeneralom Nedićem. Otstupanje od ovog pravila može biti samo  posle prethodnog saslušanja Britanske vrhovne komande preko pukovnika Bejlija i sa odobrenjem Britanske i Jugoslovenske vlade.

d) Naročiti napori moraju se učiniti da bi se došlo  do kooperacije sa gerilskim grupama u Hrvatskoj i Slovenačkoj protiv Osovine i niukom slučaju ne mogu se preduzeti operacije protivu Hrvata i Slovenaca, osim protiv onih  koji aktivno sarađuju sa Osovinom. Valja ukazati potporu onim britanskim oficirima koji bi bili određeni da stupe u vezu sa hrvatskim i slovenačkim grupama u cilju ujedinjavanja jugoslovenskog otpora.

e) Uzima se u obzir teškoća da se odjednom  prekine borba  s partizanima ukoliko se oni razlikuju od hrvatske i slovenačke gerile, ali od savezničke akcije ne može se očekivati pun i brz uspeh u onoj teritroiji gde građanski rat besni između dve grupe, koje su obadve u borbi sa Osovinom. Stoga moraju  svi oni, kojih se to tiče, preduzeti svaki napor da se dođe do mirnih odnosa s partizanima,  i u svakom slučaju đeneral Mihailović imao bi da  vodi protiv njih operacije, samo onda, ako bi to bilo potrebno radi samoodbrane.

f) Đeneral Mihailović treba što brže može  da počne s diskusijom o načinu, i sredstvima, izvođenja gornjeg plana sa pukovnikom Bejlijem, kome je jedan prepis ovog saopštenja telegrafisan, i koji će dobiti potrebna upustva od Britanske VK na Srednjem istoku,  i od Vlade Njegovog Veličanstva. Ova diskusija imala bi za cilj da detaljno razradi zajednički program otpora i da takođe obuhvati plan o broju i rasporedu misija pod komandom pukovnika Bejlija,  koje će biti ustanovljene što pre da bi se potpomoglo organizovanje jugoslovenskog otpora kao jedne celine.

2. Britanska vojna komanda na prvom mestu je zainteresovana za doprinos koji pokreti otpora u okupiranim krajevima mogu učiniti za produženje rata. Prema tome, pod uslovom da đeneral Mihailović prihvati sporazum izložen u tački Prvoj, i bude voljan da doprinese koliko do njega zavisi zajedničkoj stvari pod pomenutim uslovima, njegov pokret dobiće maksimum moralne i materijalne potpore koju Vlada Njegovog Veličanstva može imati na svom raspoloženju za taj cilj. U tom slučaju  Vlada Njegovog Veličanstva namerava da pojača misiju pukovnika Bejlija šaljući i druge britanske vojne, vazduhoplovne i pomorske oficire. Vlada Njenog Veličanstva takođe je voljna  da pošalje đeneralu Mihailoviću jedan broj jugoslovenskih oficira saobrazno aranžmanima koji su već pretreseni između nje i Jugoslovenske vlade. Ona će to učiniti čim đeneral Mihailović bude dao svoj pristanak”.

Ja se nadam da ćete moći da prihvatite sporazum koji Britanska vlada predlaže u gornjoj poruci. Pri kraju, ja Vas molim da imate na umu da se približujemo novoj fazi rata, da u toj fazi naš narod stoji pred velikim zadacima i da još više nego do sada uspeh, ne samo naše narodne i opšte savezničke stvari, zavisi u mnogome od nas lično. Nije potrebno dodati da Kraljevska vlada ima puno poverenje u Vašu odlučnost i uviđavnost, koju ste Vi posvedočili, u mnogobrojnim i izuzetno teškim prilikama’.

Jovanović

Broj 307 od 19.5. Đeneralu Mihailoviću

‘Po nalogu NJ. V. Kralja, molim Vas da obratite najozbiljniju pažnju predstavci Britanske Vlade, koja Vam je dostavljena depešom V. K. 40, i da željama Britanske Vlade, po mogućnosti, iziđete u susret’.

V. K. 41.                                                Jovanović

Za sada nisam dobio pomenuta uputstva od svojih pretpostavljenih, te ću Vam ista naknadno dostaviti.

28.5.1943.

Učtiv
Vaš Bejli”

Dokument VK-U-716 (Vojni arhiv MO Srbije, 25/1, K-20)

(prepis)

Gospodinu

Draži Mihailoviću

Armijskom Đeneralu

Ministru vojnom Kraljevine Jugosalvije i

zastupniku Vrhovnog komandanta Jugoslovenske vojske

 

Primljeno 28. maja 1943.

Gospodine Ministre!

“Dobio sam sledeću poruku iz Vrhovne komande Britanskih trupa na Srednjem Istoku:

‘Sledeće predstavlja detalje operativnih odluka: umoljavate se da iste  sprovedete u delo odmah. Došlo je se do tih odluka posle pažljivog razmatranja svih raspoloživih izveštaja, i na osnovi direktive izdate od strane načelnika štaba Britanskih oružanih sila.

Veoma su hitne.

Odlučujući faktori jesu:

Rat na Sredozemnom basenu je sada dospeo do faze gde saveznička ofanziva može se smatrati predstojećom. Stoga je imperativno da đeneral Mihailović bude sada ispunio obaveze date ranije da bi u ovo doba sarađivao do krajnosti. Za ovo, mora da se slaže s time, da koordinira delatnosti svojih snaga, ma gde se one nalaze, s planovima Vrhovne komande na Srednjem Istoku, pod čijoj sferi delatnosti i on spada. Samo na ovaj način mogu se delatnosti njegovih snaga koordinirati sa opštim savezničkim naporima.

Đeneral Mihailović ne predstavlja nikakvu vrednost kao borbena snaga zapadno od Kopaonika. Njegove jedinice u Crnoj Gori, Bosni ili su već likvidirane, ili su u tesnoj saradnji sa Osovinom. Na silan način, jedva se može kazati, njegove jedinice u Hrvatskoj, Sloveniji i Slavoniji uopšte da postoje.
Britanske misije na Homolju, i u Prištini potvrđuju da su tamošnje jedinice jake, i da je njihova glavna želja da izvršavaju napade na neprijateljske komunikacije pod Britanskim nadzorom.
Partizani predstavljaju dobru i efikasnu borbenu snagu u svima reonima gde je đeneral Mihailović pretstavljen jedino Kvislinzima.

Odluke su:

Izvestite đenerala Mihailovića da ga, kao saveznika, Vrhovna komanda Britanskih trupa na Srednjem Istoku moli da prekida svaku kolaboraciju sa Osovinom i da pređe na Istoku, u Srbiju. Tamo bi imao da posveti svoj pun autoritet i lični uticaj produžnju napada na neprijateljske komunikacije.
Izvestićete đenerala Mihailovića da bi trebalo odmah da krene za Kopaonik sa svima odanim oficirima i vojnicima. Ako bude ustrebalo, treba i naoružanom silom probiti se.
Ubuduće, Vrhovna komanda smatraće reon pod njegovom komandom i uticajem, ograničenim sa zapada elementima otpora već ustanovljenim na desnoj obali Ibra, i na jugu, do Skoplja.
Na toj teritoriji Vrhovna komanda poslaće obiljnu pomoć iz vazduha.
Vrhovna komanda je zamolila Britanski radio da napada, kao izdajnike, sve kvislinge koji se bore sa Talijanima, među ostalima sa Bajom Stanišićem, đeneralom Đukanovićem i g. Jevđevićem. Vi ćete da naimenovate i druge, iz vašeg iskustva.

Zahtevamo od Vas da objasnite đeneralu Mihailoviću gornje odluke, a da mu ih pretstavite toliko kategorički koliko bi bilo potrebno i da pokušate da pridobijete njegov hitan, i nedvosmislen, pristanak u našu korist.

Vi sa čitavom Britanskom misijom ćete da idete u Kopaonik zajedno sa đeneralom Mihailovićem. U isto vreme postojeća misija na Kopaoniku ostaće samostalna za svoju teritoriju i neće biti asimiliranja u Vašu misiju’.

Obzirom na važnost načela obuhvaćenih gornjom porukom, Ja bih Vas molio, gospodine Ministre, da mi dozvolite Vaše primedbe napismeno”.

Učtiv

Vaš (Bejli) Generalštabni pukovnik

General Mihailović usvojio Sporazum i poslao odgovor šifrom “Vila Resta” br. 1597 predsedniku Jugoslovenske vlade 1. juna 1943. godine:
“Potvrđujem prijem telegrama  V. K. Br. 40

Na poruku Britanske vlade odgovorio sam sledeće:

Materijalna pomoć do sada poslana bila je prilično slaba, i nije dovoljna za akciju koja se predlaže. Ogroman broj ljudi je bez oružja, dok oni koji imaju oružje nemaju municije. Organizacija JVUO  izgrađena je na solidnim osnovima svuda gde je se god moglo dopreti. JVUO nosi to ime neosporno, jer je zasnovana na masama naroda organizovanog u Srbiji, u delovima Južne Srbije do Bitolja, duž desne obale Vardara, u Sandžaku, Crnoj Gori, Hercegovini, u celoj Bosni, u Dalmaciji, Lici i Slovenačkoj. U celoj Vojvodini, i Slavoniji, organizacije su obrazovane na drugi način. Prema tome, samo JVUO nalazi se u stanju da, pošto raspolaže masama naroda, pruži najveću pomoć u punom smislu te reči savezničkoj stvari, ali zato ona mora da ima moćnu pomoć moralnu kao i materijalnu. Nije ni malo potrebno da se neprekidno insistira da smo mi jedini neprijatelj Osovine. Izbegavam sukobe sa komunistima u zemlji sve dok nisam napadnut.

Spreman sam da uspostavim najtešnju, i najsolidniju, saradnju sa VK britanskih snaga na Srednjem istoku, a što ova saradnja i do sada nije realizovana nije moja pogreška. Pukovnik Bejli je već tako mnogo meseci pri mome Štabu, ali Britanska komanda nije ništa naročito preduzela u ovom pogledu, mada je pukovnik Bejli u nekoliko mahova meni nagoveštavao da čeka uputstva po ovome. I ja isto tako  pridajem naročitu važnost zahtevu za najtešnju saradnju sa Britanskom komadom na Srednjem istoku, ali pod uslovom da se od mene ništa ne traži, što bi bilo protivno osnovnim zahtevima, i vojnim propisima, Kraljevine Jugoslavije. Sve navode da saradnja mora da prestane sa Talijanima, i da ne treba imati kontakta, niti sarađivati sa bivšim đeneralom Nedićem, smatram suvišnim, pošto je ta saradnja odbijena sa moje strane sa odvratnošću i pored svih pokušaja.

Što se tiče dodira i saradnje sa gerilskim grupama u Hrvatskoj, one se nalaze stvarno samo u Slavoniji, pošto u ostalim krajevima Hrvatske postoji organizacija jugoslovenske vojske uprkos teških komunikacija i veze. Borbe protivu Hrvata i Slovenaca sa jugoslovenskom vojskom u zapadnim krajevima dešavaju se samo u slučaju ako su takvi Hrvati ili Slovenci pristalice Osovine.

Do sada sam pružio svkau pomoć britanskim oficirima koji su došli u našu zemlju. Ova pomoć ni u buduće neće izostati u raznim zadacima koje oni izvršavaju. Za građanski rat  u zemlji krivi su komunisti, ne ja. Oni su napadači, a ja sam u opravdanoj samoodbrani. U Crnoj Gori, i Hercegovini,  oni su pobili, na najstrašniji način,  oko 5.000 ljudi i žena nacionalista.  Ubili su, i ubijaju, naše najbolje oficire, i patriote. Ja sam po ovome dostavio isuviše dovoljno dokaza  i nije potrebno  da ih ponavljam. Narod je već osudio  njihova dela i, prema tome, to nije moja  već – narodna stvar.

Ima godina dana kako sam tražio da se utiče na partizane  da prestanu sa rušilačkim delima, ali sam primio odgovor da su svi pokušaji propali. Ima godina dana kako sam tražio da se povede istraga  o komunističkim zverstvima, ali nije ništa učinjeno. Sve je ovo najbolji dokaz moga nastojanja da umirim međusobni sukob. Međutim, u ovom pogledu, nije mi pružena nikakva pomoć. Naprotiv, putem radio-propagande, stvorena je još veća zbrka,  i građanski rat je nastavljen.

Bio sam spreman  da počnem razgovore sa pukovnikom Bejlijem  o načinima izvršenja izloženih planova. Međutim, Britanska komanda na Srednjem istoku  poslala mi je preko pukovnika Bejlija takva uputstva  da ih ne mogu primiti  kao bazu bilo kakvih razgovora, jer su potpuno protivni  sadržini telegrama  br. 306 i 307 predsednika Jugoslovenske vlade (Sporazum  i Kraljev telegram). Uz to, protivna su osnovnim zakonima Kraljevine Jugoslavije,  i vojnim propisima  JV, na čijem se čelu ja nalazim.

Poseban Memorandum poslaću pod br.  1598, 1. juna 1943

Pošto u potpunosti prihvatam Prvi stav Sporazuma Britanske vlade dostavljenog meni pod br. 306 od strane Jugoslovenske vlade, i pošto sam spreman i bez toga sporazuma da učinim sve što mogu za  zajedničku stvar, moralna i materijalna pomoć od Velike Britanije ima da usledi u punoj meri, jer je pomoć do sada dostavljena, naročito materijalna, bila vrlo slaba. Topli saveznički prijem očekivaće sve britanske vojne, vazduhoplovne  i pomorske misije kao i dosada. Poslati jugoslovenski oficiri dopuniće redove višeg kadra.

Ideali za koje se borci Jugoslovenske vojske žrtvuju jesu kralj Petar II, Jugoslavija i Vojnička zastava. Za te ideale daćemo i sami sebe  u teškoj borbi koja se približuje. Molim dostavite ovaj odgovor Vrhovnom komandantu NJ. V. Kralju Petru  II i Kraljevskoj jugoslovenskoj vladi u Londonu”.

Đeneral Mihailović

(Radoje i Živan L. Knežević, Sloboda ili smrt,

Sijatl, SAD, 1981, str. 843-845)

Odgovor generala Mihailovića šifrom “Vila Resta” br. 1598,

koji je izazvao Britansku vladu da naredi da se ta direktiva, koja je upućena bez njenog znanja, i bez znanja Jugoslovenske vlade i Vrhovnog komandanta, povuče:

“Sadržina gornje Naredbe je potpuno protivna saopštenju Britanske vlade, koje mi je bilo dostavljeno preko predsednika kraljevske Jugoslovenske vlade pod br. 306 od 12. maja 1943. Poruka britanske Vrhovne komande na Srednjem Istoku protivna je pored toga i u Ustavu Kraljevine Jugosalvije, kao i jugoslovenskim vojnim propisima. Zbog toga, ja lično ne mogu da dam bilo kakav odgovor Vrhovnoj  komandi na Srednjem Istoku i smatram da nisam nadležan da to činim. Iz tih razloga, prema tome, dostavljamo onu Naredbu Kraljevskoj Jugoslovenskoj vladi  s molbom da se Kraljevska vlada i Vrhovni komandant NJ. V. Kralj upoznaju s njom. Na ovu Naredbu stavljam svoje sledeće primedbe.

Nemam ništa protiv ‘odlučujućih faktora’ i da ‘saobrazim deelatnosti svojih snaga planovima Vrhovne Komande na Srednjem Istoku’. Apsolutno je bez osnova navod u tačci 2, da ja ne predstavljam sa svojim snagama nikakvu vojnu vrednost zapadno od Kopaonika. Nije istina da su jedinice jugoslovenske vojske u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni likvidirane, a još manje da su u tesnoj saradnji sa Osovinom. Nije istina da se ne može reći da jedinice jugoslovenske vojske ne postoje u Slovenačkoj i Slavoniji. Potpuno suprotno, jugoslovenska vojska postoji u svim krajevima i pokazaće celom svetu svoje postojanje. Neću više da podnosim slične uvrede.

 

Postojanje Jugoslovenske vojske priznato je i od strane Nemačke i od strane Pavelićeve neprijateljske štampe i njihovih radio servisa, kojim me lično napadaju i nazivaju  moje trupe ‘Bande Draže Mihailovića’. Žalosno je da Saveznici neće ovo da znaju. Sva ova obaveštenja ja znam dolaze od komunističke propagande i komunističkih trupa u saradnji sa Osovinom. Ovo je dostojno Josipa Broza provalnika, zvanog Tita.

Što se tiče tačke 3, ‘odlučnih faktora’, ja ne tražim nikakve pohvalnice  za jedinice Jugoslovenske vojske na Homolju i u Prištinskom okrugu.  Dobro znam, bolje nego iko, vrednost jedinica kojima imam čast da komandujem i pored toliko mnogo mešanja i prepreka koje nezasluženo primam baš od onih, koji bi trebalo da me pomognu. Ili u najmanju ruku da me ostave na miru, da produžim rad koji sam otpočeo kad se to najmanje očekivalo i da sa svojim herojima dam primer celoj Evropi – kako se umire za Slobodu. Moji oficiri i vojnici žele da vrše napade na neprijateljske komunikacije i to su radili i pre dolaska britanskih oficira koji su bili srdačno dobrodošli kao saveznici, ali ne da se mešaju u unutrašnje stvari, niti da misle da komanduju. Njihova je uloga instruktora, ili ukoliko to žele  da se bore. Moji komandanti neće preduzeti ni jednu akciju bez mog naređenja, zbog čega sam ponosan.

Što se tiče drugog dela Naredbe ‘Odluke’, primio sam sa još većim zaprepašćenjem: da sa vernim oficirima i ljudima idem na Kopaonik u izgnanstvo. Oficiri i vojnici Jugoslovenske vojske verni su samo Njegovom Veličanstvu kralju Petru. Oni se pokoravaju mojim naređenjima kao prvom vojniku jugoslovenske vojske, koji se nalazi na njihovom čelu. Znamo samo za Zakletvu koju smo položili našem Vrhovnom Komandantu i našoj vojničkoj Zastavi. I prijateljima i neprijateljima ponosni uzvikujemo: da nećemo nikad izdati naše ideale iako smo potpuno napušteni. Po gornjem zahtevu imam da povučem celu jugoslovensku vojsku od 100.000 ratnika u izgnanstvo na Kopaonik. Kopaonik je suviše mali da primi i 10.000 ratnika, gladnih, bez odela, bez obuće i bez municije, – koji sada u Hercegovini brane svoje domove sa strmih planinskih vrhova i uzalud čekaju pomoć svojih Saveznika, a da ne govorim o ljudima u drugim krajevima.

Po tački 3. ‘Odluka’, jugoslovenskoj vojsci dodeljen je prostor ograničen: na Istoku bugarskom granicom; na Severu – Dunavom; na Zapadu – Velikom Moravom i Ibrom; a na Jugu Skopljem. Preostali prostor dodeljuje se komunistima pod komandom provalnika Josipa  Broza Tita. Zahvaljujem na ovakvoj ponudi. Ustav Jugoslavije i Jugoslovenski vojni propisi kategorički nalažu da takav zahtev ostavim na rešenje mome Vrhovnome Komandantu NJ. V. Kralju i Jugoslovenskoj vladi, jer rešenje ovoga ne spada u nadležnost. Po ovoj tačci želeo bih da naglasim: da moji ratnici i ja nismo priznali kapitulaciju koju nam je neprijatelj nametnuo i da ćemo još manje primiti kapitulaciju od Saveznika.

Što se tiče tačke 4, ‘Odluka’, izjavljuje da ne želim nikakvu savezničku pomoć, koja bi mi se pružila pod uslovima ove vrste. Mi ćemo se i dalje boriti protiv sanga Osovine što bolje umemo i možemo i kao što smo se i do sada borili, i pored činjenice da je dosadašnja saveznička pomoć bila toliko sitna, da se ne bi mogla drukčije smatrati nego propagandističkom. Sa operacijom koju sam dosada primio, ne bih mogao da opremim više od 200 do 300  ljudi.

Što se tiče tačke 5. ‘Odluke’, primetio bih: da samo Kraljevska jugoslovenska Vlada ima da rešava ko je kvisling i koga treba napadati putem radia i u svakom pojedinom slučaju Kraljevska Vlada bi imala da traži detalje i obaveštenja od nadležnih faktora u zemlji, kao što je centralni  nacionalni komitet, koji ne treba nipodaštavati. U takvim slučajevima trebalo bi da se stranci ne mešaju u unutrašnje stvari savezničke zemlje Jugosalvije, koja je dosada žrtvovala za slobodu milion mrtvih samo u ovom ratu… (jedan deo nedostaje iz odgovora) Iz mnogih razgovora sam ubeđen da mnogi moji izveštaji nisu dostavljeni Kraljevskoj Jugoslovenskoj vladi, ili ako su bili – da su dostavljeni sa velikim zadocnjenjem. Iz ovoga razloga, i zbog naročite važnosti, moja dva izveštaja, koja šaljem, pod brojevima 1597 i 1598 molim da Jugoslovenska vlada odgovori šifrom “Cetinje” ili “Nevesinje”.

Ako Kraljevska Jugoslovenska vlada ne odgovori tim šiframa, kada se bude pozvala na glavne tačke ovih izveštaja, smatraću  da odgovor nije jugoslovenske vlade.

Đeneral Mihailović”

(Radoje i Živan L. Knežević, Sloboda ili smrt,

Sijatl, SAD, 1981, str. 889-891)

 

 

Pripremio:

Generalštabni pukovnik Novica Stevanоvić

2 KOMENTARA

  1. Autor, g.gs pukovnik Stevanovic, dao je dokumentovanu analizu, koja dezauvise maliciozne tvrdnje doticnog Latasa na Sudu. Izvrsenje svega navedenog u ovim strategijskim Saveynickim dokumentima (Komanda Sredozemlja, Stab VK JV) nalazi se dokumentovano u brojnim nemackim izvorima. Upotrebljene snage su operativno-taktickog, a u nekim operacijama operativno-strategijskog nivoa. I to tezisno protiv nemacko-hrvatskih snaga. Snage brozovaca su sa strane vrebale cas za napad na grupacije JVuO. Uzasan je primer napada na snage Vojske koje su bile pred oslobadjanjem Sarajeva (Operacija JVuO Desantna osnovica-Sarajevska podoperacija). Dok su snage Vojske ispaljivale milione metaka na nemacko-ustaske snage brozovci su ispaljivali isto toliko i vise britanske municije na snage JVuO. Po pravilu u bok i pozadinu snaga Vojske. Svedoce o tome izvestaji i nemackog komandujuceg generala u NDH. Pisuci Hronologiju borbi, bojeva i operacija JV (JVuO, JVvO, JVuZ) u operacijskom podrucju za istocnu Bosnu, dosao sam do dela i tog Latasa. Uporedjujuci njegove navode sa izvestajima nemackih divizija, odbacio sam taj falsifikat: Nemci jasno pisu o borbi sa nacionalnim snagama DM, Latas ubacuje nepostojece jedinice brozovaca u toj zoni. Tacan je samo njegov navod da su napali majevicke snage JVuO u casu kad one vode krvave borbe protiv Hrvata Crna legija Francetica i snaga 718.pd Vermahta. Zacudjujuce je da Sud prihvata Latasa bez proveravanja njegovog kredibiliteta za to. Dokumentovano, on ga uopste nema. Ocigledno covek ima psiholosku barijeru prema istorijskim originalnim dokumentima, koji se ne uklapaju u njegovu komunisticko-propagandnu opsciju, jednog ostrascenog brozovca. Da li je Sud proverio ratnu proslost g.Latasa? Da jeste nasao bi svasta. Ciscenje tzv. “cetnickih” sela od strane grupacije snaga Peke Dapcevica a po naredbi J.Broza. Dovrsili posao koji na istom podrucju vrsili Hrvati Crne ustaske legije, Muslimanske ustaske milicije i nemacka Grupa Bader (718. i delovi 717.pd) u nemacko-italijansko-hrvatskoj Operciji “TRIO 1”. Hocu da verujem da su sudije naseg Suda nezavisne i hrabre. Zato im treba dostaviti i ove dokumente koje veoma valjano vojno-strucno analizira gs pukovnik Stevanovic. Sudije ce shvatiti sve. Zahvalnost Institutu za dosledno postovanje istorijski dokumentovane istine – bez ograda. A koliko te ideoloske brozovske ograde idu daleko i siroko govori i sledeci frapantni primer> samo na osnovu dokumenata koje poseduje Istorijsku arhiv Nis o JVuO, napisete studiju o JVuO u Niskom ratnom okrugu. Znaci, samo prezentovana gradja sistemskim naucnim prikazom. Direktorka Arhiva stavi veto da se objavi u naucnom casopisu Arhiva “Pescanik”. Nije jasno od koga se plasila? Da li misli i dalje sta ce reci brozovski niski komitet? Istovremeno, bez ogranicenja pusta clanke sa komunisticko-brozovskom propagandnom najcrnjom opcijom protiv JVuO. Svi cestiti gradjani R Srbije hoce da veruju da je Sud ipak Sud: u najpravednijem smislu te velike reci nase Demokratije…

  2. Пар питања за аутора текста:

    “…iako je Ultra imala podatke o Titovim martovskim pregovorima s Nemcima 1943. godine za zajedničku borbu protiv Saveznika…”
    Који је извор за ову тврдњу?
    Крипс у свом раду наводи да су Британци знали за преговоре, али не и за садржај. А понуда за борбу против савезника би била бомба.

    —-

    “Međutim, VK JV (general Mihailović) nije mogao znati za Čerčilovu “Veliku strategiju obmane”, čak SOE ga nije obavestio ni o svojim “izgubljenim” dokumentima na Ravnoj gori, i da su mu Nemci, zbog toga, “probili šifru” i pratili njegovo komandovanje sve do kraja 1943. godine.”
    Питање за “пробијање шифре”:
    ЈВуО је у почетку користио стубачну транспозицију, а потом и знатно сигурнију двоструку стубачну транспозицију. Оба ова метода шифровања су била пробијана још у Првом светском рату. Требало је ухватити довољан број порука, а “улаз” у поруку је често био Чичин потпис – како је објаснио немачки дешифрант америчким истражитељима ТИЦОМ-а после рата.
    Какве везе имају документи СОЕ са пробијањем шифри ЈВуО? Они нису ни слати исти шифрама (СОЕ је имао своје), а не би требало ни да су слати мрежом ЈВуО.

    —-

    Друго важније питање:
    “Međutim, VK JV (general Mihailović) nije mogao znati za Čerčilovu “Veliku strategiju obmane”…”
    Некако могу да разумем да Дража Михаиловић, и цела влада у избеглиштву, нису знали за планове савезника на Балкану – који и нису предвиђали напредовање преко Балкана, већ само акције везивања снага. Толико нису планирали напредовање преко Балкана, да не би гонили Немце и да они крену сами да се повлаче.

    Али не могу да разумем да они сами то нису могли да закључе на основу тога што на целом Балкану (осим северног Јадрана) имају 2 (две) линије железнице који би савезници могли да искористе за напредовање после искрцавања, Солун-Ниш-Београд, нормалног колосека са два правца, и пруга уског колосека преко Мостара и Сарајева. Те линије су главна комуникација и нису довољне за снабдевање већих снага. То је било јасно још војводи Путнику у Првом светском рату кад је знао да не може да добије појачања савезника из Солуна, јер не би могао да их снабдева железницом, а није имао чиме од својих средстава. Али није било јасно никоме из Краљевске владе. Живану Кнежевићу ког цитира аутор овог текста не само да то није било јасно, него је сматрао да ће се Британци искрцати код Мостара и продужити том рутом ка Београду, што је потпуна бесмислица.

    А још мање од свега тога могу да разумем аутора овог текста који и данас не може да разуме снабдевање преко Балкана, што у овом тексту, а још више у тексту о Снабдевању Афричког корпуса.