99 godina od pogibije pukovnika Milivoja Stojanovića Brke, legendarnog komandanta Gvozdenog puka.
Rođen je 1873. godine u Požarevcu. Završio je Vojnu akademiju sa 22. klasom i postao pešadijski potporučnik 1892. godine.
Bio je unuk srpskog vojvode iz Prvog srpskog ustanka Petra Dobrnjca i pripadao je redu elitnih oficira.
U Balkanskim ratovima bio je komandant Dvanaestog pešadijskog puka. Njegov Dvanaesti puk je po prelazu granice uspeo da odbije i razbije znatno jače neprijateljske arnautske snage. Time je prokrčio put Trećoj armiji da pobedonosno izbije na Kosovo.
Razborit vojskovođa i veoma hrabar, pukovnik Stojanović se u krvavom okršaju sa Bugarima sa svojim pukom tako sjajno držao da je zadivio svoje komandante, a zaprepastio protivnika koji iako jači i u povoljnijem položaju nije bio u stanju da odoli.
Autor teksta je generalštabni pukovnik u penziji Novica Stevanović.
Posle susreta “Trojice Velikih” u Teheranu, krajem novembra 1943. godine, i savezničkog legalizovanja Brozove vojne sile (NOV i POJ), partizanskom Vrhovnom štabu bila je preko potrebna ubojitija propagandna “municija” posle Drugog AVNOJ-a radi “legalnog” preuzimanja funkcija Jugoslovenske kraljevske vojske i vlade. A i trebalo je overiti opravdanost prve tačke savezničke Konferencije “da se jugoslovenskim partizanima maksimalno pomogne u namirnicama i opremi, kao i akcijama komandosa”. I dogodiće se stravičan zločin u Vraniću!
Nakon donošenja Zakona (2004) o uvrštavanju još dva činilaca (Ravnogorski pokret i Jugoslovenska vojska u Otadžbini) u činioce Oslobodilačkog rata 1941-1945. u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, i, budući da su oni bili nešto sasvim novo u poslu koji sam obavljao (glavni i odgovorni urednik Redakcije posebnih izdanja u Novinsko-izdavačkom centru “Vojska”) započeo sam da kroz analizu funkcije komandovanja Vrhovne komande Jugoslovenske vojske spoznam nešto više o njima. Stoga sam bio česti posetilac Vojnog arhiva od 2004. godine.
Umetnici su oduvek imali slobodu da u svojim delima istoriju tumače „fleksibilno“. Vreme i prostor su za njih samo ambijent u koji oni smeštaju ljude i događaje pričajući univerzalne priče o ljudima, i to im niko ne zamera.
Kod struke i nauke stvari su potpuno drugačije. Traži se pouzdanost, objektivnost, činjenice i pouzdani izvori. Ni njima se to ne zamera.
Problem nastaje kada umetnici počnu da tvrde da su njihova dela istovremeno i naučna i da su oni u svom radu ispoštovali ne samo umetnički poriv već i naučnu metodologiju. Gospodin Radoš Bajić je svoju seriju mogao da nazove kako želi, da u njoj prikaže krilate zmajeve, mač u kamenu ili ljude koji olovo pretvaraju u zlato. Takvi filmski sadržaji su poznati i ljudi ih rado gledaju. Ali gospodin Radoš Bajić nije smeo da u najavi svoje serije, otvoreno obmanjujući građane Srbije, tvrdi kako će njegova serija „dati objektivan prikaz istorije Srbije u periodu 1941-1945“.
Dobrivoje Vidić Baja, predsednik Srbije od 1978. do 1982, otkupio je pokućstvo streljanih ljudi po oslobođenju Užica, između ostalog i Andrije Mirkovića, čiju je likvidaciju tražio, pokazuju novootkrivena dokumenta.
Porodica Andrije Mirkovica prepoznala je stvari
- Među pokućstvom sa spiska stvari koje je Vidić otkupio prepoznale smo moja sestra i ja predmete iz naše porodične kuće gde smo odrasli. Nama su Užičani odmah rekli da je Vidić uzeo neke stvari, a to se sada vidi iz dokumenta - kaže Dušanka Gerzić, ćerka Andrije Mirkovića, nosioca Albanske spomenice, koji je rehabilitovan 2007.
Komentari