ĆUTANJE  POBJEDNIKA

 Masovne odmazde nad kolabracionistima i antikomunistima koji su bili protivnici novog komunističkog režima, nijesu izvršene na jednom mjestu, niti istovremeno. Iz postojeće naučne i memoarske literature se vidi da se radi o tri, uglavnom, odvojena slučaja u relativno dužem vremenu. Prvi se odnosi na opkoljavanje i zarobljavanje njemačkih i ustaških vojnih snaga na prostoru Slovenj Gradec – Blajburg – Dravograd; drugi – izručenje zarobljenika od strane Britanske armije iz logora Viktring, i treći – nazvan ,,marševi smrti”, kada su zarobljenici upućivani u privremene logore u unutrašnjosti Jugoslavije, ,,čak i do Makedonije”.

Koliko je u svim tim slučajevima poginulo vojnika i civila, gdje su sahranjeni, zašto se sve to moralo dogoditi? Na ova i druga pitanja još nema pravih odgovora, mada nas od tih događaja dijeli šest decenija. Kakva je bila sudbina crnogorskih četnika, koji su bili zarobljeni na slovenačkoj teritoriji, kao i onih koji su prešli u Austriju i otuda vraćeni od strane britanske armije?

 Raspoloživi podaci su kontradiktorni, parcijalni, nepotpuni. Tako, Milan Basta, ondašnji ratni komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Treće armije, u knjizi Rat poslije rata (Zagreb, 1963) piše o nekoliko hiljada zarobljenika crnogorsko-hercegovačkih četnika, ne navodeći ništa o tome kakva je bila njihova sudbina. U poglavlju “Mračna kolona poraženih – zločin u službi fašizma” Basta piše o zarobljenicima koji su 15. maja 1945. godine odvođeni natrag prema Mariboru i dalje prema unutrašnjosti, jedno vrijeme čak i u logor Jasenovac. Istina, ovdje je riječ o raznim skupinama zarobljenika, ali je među njima bilo i onih iz Crne Gore.

General Kosta Nađ, ratni komandat Treće armije, u knjizi Druže Tito, rat je završen, pominje “oko 60.000 ustaša i domobrana i 5.000 četnika” koji su zarboljeni 14. i 15. maja 1945. godine. Britanski kapetan Tomson iz Petog korpusa u svom izvještaju piše da je do 15. maja 1945. godine, kada su deportacije i službeno obustavljane, snagama Jugoslovenske armije predano 26.339 osoba, a od toga su 5.880 bili srpski i crnogorski četnici i ljotićevci. Feldmaršal Aleksander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, 15. maja 1945. traži od Londona direktivu šta da radi sa 50.000 Kozaka, 35.000 četnika (autor knjige Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. godine Branislav Kovačević smatra da je ovaj broj od 35.000 četnika visok) i 25.000 Hrvata, ističući u svojoj depeši uvjerenje da bi povratak ovih ljudi u domovinu “mogao biti fatalan za njihovo zdravlje”.

Dr Radoje Pajović piše da je oko 1.000 četnika uspjelo da se prebaci u Austriju, ,,ali su ih Britanci izručili jedinicama Jugoslovenske armije. Kako se računa, iz ove grupe uspjelo je da emigrira samo 150 crnogorskih četnika.

Prema objavljenim svjedočenjima preživjelih zarobljenika iz logora u Viktrinu, koje su Englezi predali Jugoslovenskoj vojsci, samo u Kočevskom Rogu, toj najvećoj masovnoj grobnici antikomunističkih boraca, usmrćeno je 1.000 četnika.

Iako nema izvornih dokumenata o tačnom broju poginulih pripadnika antikomunističkih snaga,  procjenjuje se da je u ,,završnim operacijama” 1945. godine ubijeno oko 100.000 osoba, pri čemu se ne određuje precizno pojam ,,završne operacije”, jer je izručenje tih osoba okončano poslije formalnog završetka Drugog svjetskog rata u Evropi, a odmazda nam njima izvršena u tzv. ,,marševima smrti”.

Da su likvidacije bile masovne i brojne potvrđuju i riječi Josipa Broza Tita u poznatom javnom govoru u Ljubljani 27. maja 1945. godine:

,,Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedanmalidio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje”. Iste godine 7. avgusta na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu Broz će podvući:

,,… U toj konačnoj ofanzivi, potpuno je razbijena ne samo njemačka nego i Pavelićeva vojska, koja je brojala preko 200 hiljada vojnika. Usljed jakog otpora uništen je ogroman broj Njemaca i ustaša, a preko 200 hiljada je zarobljeno, zaplijenjena je ogromna količina ratne opreme…”

U vezi sa ovim masovnim likvidacijama u proljeće 1945. godine u navedenim izjavama Josipa Broza Tita, Milovan Đilas piše da mu je jedan poljski diplomata u ljeto 1946. pričao kako je godinu dana ranije, Staljin prigovarao poljskim drugovima neodlučnost prema reakciji, pozvavši ih da slijede Titov primjer: ,,Tito je pametan momak. On nema problem s neprijateljima – on ih je sve riješio!”.

O navedenim pokoljima govori i Milovan Đilas, iako se u to vrijeme nalazio u Crnoj Gori. U knjizi Revolucionarni rat piše: „Neke grupe tih naših protivnika su se bile probile do Britanaca u Austriji, pa su nam ih oni izručili”. Svi zarobljeni su poubijani, osim mladića ispod 18 godina i nejači – žena i djece. „Pobijeni su odvojeno – svaka grupa u prostoru gdje je zarobljena… U slovenačkom CK, godinu ili dvije kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se činilo da zemlja diše…”.

Vladimir Tomić, čovjek koji je uspio da emigrira 1945. godine, u svom radu „Fragmenti iz života u Celovcu” o stradanjima crnogorskih četnika, koje su britanske snage vratile i predale snagama NOBJ, a zatim su pobijeni u predjelu Kamnika, piše: „Kažu da su šume u tom prostoru, svakog proljeća nekako naročito kršne, stasite, jedre, silno zelene…”.

Ko je naredio takvo uništavanje zarobljenika? Poslužićemo se odgovorom Milovana Đilasa, koji je tada bio u najužem jugoslovenskom rukovodstvu:

„Prema strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK saglasio sa autoritetima”. „Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao njihovih suština… Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru – dakako posle sukoba sa sovjetskim vođstvom 1948 – spomenuo da smo tada preterali, jer je da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiti jednom zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi… Tako je, nekako, i bilo – ‘jednom zauvek’, mada je OZN-a i dalje vršila pogubljenja, po svojim kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije, krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: ‘Dosta više s tim smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta – više se niko i ne boji smrti!”….

Poslije ovih riječi čovjeka iz najužeg komunističkog rukovodstva Jugoslavije, ne možemo a da ne podsjetimo da opomenu sv. Avgustina: „Država bez pravde nije ništa drugo nego jedna velika razbojnička družina”.


Tito: ,,Nema revizije”

Prema izjavi Andrije Mugoše Branislavu Kovačeviću 1987. godine, u partijskim i državnim rukovodstvima nije se razgovaralo o zločinima prema ideološkim protivnicima. Ćutanjem pobjednika se zatiralo sjećanje na sopstvena nedjela. Na jednom sastanku organizacionih sekretara komunističkih odnosno pokrajinskih partija republika početkom 1948. godine, kojim je rukovodio Aleksandar Ranković a prisustvovao i Josip Broz Tito, Andrija Mugoša (organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru) predložio je kritički osvrt na sopstvene greške učinjene u ratu i odmah poslije oslobođenja kada su počinjene brojne nepravde, pa i ubistva nevinih ljudi, i da se nedužne porodice oslobode nepostojeće krivice, te da im se vrate nepravedno konfiskovana dobra. Mugoša je to obrazložio činjenicom da je Crna Gora mala i da se u njoj tačno zna da li je neko opravdano ili neopravdano likvidiran. „Čim sam završio svoje glasno razmišljanje Tito je energično reagovao: ‘Nema revizije’. Od tada više niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili državnom nivou postavio pitanje”, sjeća se Mugoša.

http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=751:utanje-pobjednika&catid=371:broj-971&Itemid=1776

 

Isprazniti paljbu

Ko je kriv za stradanje brojnih četničkih jedinica i građanskih lica iz Crne Gore? Ustvari, suštinsko pitanje je zašto se kao u cijelom civilizovanom svijetu nije poštovalo načelo „davanja političkog azila” ljudima koji su napustili svoju otadžbinu i otišli ka zapadnim saveznicima u nadi da će biti prihvaćeni kao političke izbjeglice i time se zaštitili od svakog progona? Engleska odgovornost je nezaobilazna. Englezi su one koje su bježeći ispred snaga NOP-a uspjeli da pređu u Austriju, vratili natrag u Jugoslaviju. Kako je čitav proces pregovora i predaje tekao svjedoči Milan Basta u knjizi Rat je završen… Na kraju pregovora Engleza (15. maja 1945) sa ustaškim generalom Ivanom Herenčičem i političkim komesarom i potpukovnikom 51. vojvođanske divizije Milanom Bastom korpusa riječima: „Gospodine komandante, moji tenkovi su vam na raspolaganju”. Ova izjava britanskog generala izazvala je snažan utisak na partizanskog komandanta, koji to komentariše ovako: „Trgao sam se. Bio sam iznenađen neočekivanim, oštro izraženim i jasnim stavom koji se saveznički general definitivno stavljao na našu stranu”. Britanski general tu „neočekivanu odluku” nije mogao donijeti sam, u svoje ime, već je u pitanju stav engleske vlade, bez obzira na to što o tome nema dostupnih dokumenata, koja je tada protivno svim međunarodnim konvencijama i običajima rata odbila da primi i zaštiti razoružane vojne jedinice i nejač, već ih sračunato i na prevaru prepušta svome savezniku kao dar za krvavu proslavu završenog „rata poslije rata”. O drastičnim postupcima ubijanja zarobljenika, ideoloških protivnika, na kraju Drugog svjetskog rata od strane pobjednika NOP-a doznalo se još u toku događanja. Britanska strana bila je prva obaviještena. Britanci su ostali nijemi, nastavljajući sa isporukom zarobljenika. Amerikanci su sa zakašnjenjem reagovali i bili protiv takvih postupaka. Porodice umorenih nijesu nikada dobile službena obavještenja osudbini svojih članova. Naprotiv,širene su glasine o tome kako su mnogi uspjeli da prebjegnu i nastavili da se skrivaju negdje po zemlji i inostranstvu. Na toj ljudskoj nesreći dovitljivi, domišljati i beskrupulozni ljudi pokušavali su da zarade, šireći priče kako su, mnogo godina poslije događaja, „vidjeli” pojedince koji kao strani turisti obilaze mjesta odakle su poticali i sa sjetom u očima posmatrali prostor svoje mladosti. Isto tako su širene priče da pojedinci pod tuđim imenom žive u inostranstvu. Povremeno se poslije više godina pisalo po nekim glasilima o događajima na kraju rata, ali o silnim zločinima nad pobijeđenim i pojedinačnim ubistvima nikada nije bilo ni riječi, osim rijetkim kojima je suđeno, a izvršena presuda „na smrt” objavljena. U raspravama o Blajburgu, Zidanom Mostu, Celju, Dravogradu, Kočevskom Rogu, Teharju, Mariboru… tim simbolima zla i izvorima veliki tragedija jugoslovenskih građanaposlije završetka rata, objavljena su u inostranstvu različita mišljenja. Prema jednom, da je britanska vlada, sa Vinstonom Čerčilom na čelu, poznavala „opaku” partizansku narav ne bi vojsku i izbjeglice na silu predala snagama Jugoslovenske armije. Uz takvo mišljenje isticalo se da su Britanci velike demokrate koji ne podnose nikakvo nasilje, a najmanje komunističko, pa su, navodno, očekivali da će partizani poštovati međunarodne propise o postupanju sa zarobljenicima i izbjeglim građanstvom. Kasnije su branioci ovakvog britanskog postupka pisali o britanskoj lakovjernosti, o tome kako je „Tito nadmudrio Čerčila” još ranije, o pogrešnoj procjeni prilika i naravi svog saveznika. Za ovakva objašnjenja i opravdanja britanskog postupka nema materijalnih dokaza. Istina, po međunarodnom ratnom pravu saveznik može predati svoje zarobljenike, ali uz čvrste garancije da će sa njima postupati po propisima o ratnim zarobljenicima i običajima rata. U ovom slučaju, rat je bio završen i izručenje ratnih zarobljenika koji su tražili utočište zbog straha za život u sopstvenoj zemlji nešto je sasvim drugo. Suština je bila u tome da li će primalac poštovati obaveze koje proističu iz međunarodnog prava. Britanci to nijesu poštovali, odnosno njihovo vojničko vođstvo. Pri takvom stanju stvari postavlja se pitanje – zašto su tako postupile britanske vojne vlasti, čiji su pojedinci davali „časnu oficirsku riječ” da neće biti izručeni jugoslovenskim partizanima, već transportovani u izbjegličke logore u Italiji? Na sastanku velike trojice u Jalti (4-11. februara 1945) američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski premijer Winston Churcil prihvatili su Staljinov zahtjev da se sovjetski ratni zarobljenici i građani na tlu poražene Njemačke, čim se rat završi, moraju izručiti sovjetskoj vojnoj upravi. Ovim su vođe demokratskih država prenebregli demokratiju, potvrđujući pravilo da „veliki” sami odlučuju o pravu i pravdi. Rezultat je poznat – desetine hiljada sovjetskih zarobljenika deportovane su u Sibir. U duhu zaključaka u Jalti, govorilo se kako su se oni isti odnosili i na jugoslovenske zarobljenike u Austriji, želeći time da se opravda britanski postupak i nađe alibi. Međutim, o tome nema pomena u zaključcima Krimske konferencije. Naprotiv! Ante Beljo u knjizi YU genocid – Blajburg, Križni put, Udba o tome piše: „Još u Jalti u veljači 1945. potpisan je sporazum o izručenju građana Sovjetskog Saveza (Rusa, Kozaka) i zarobljavanju Nijemaca. Na druge se narode to nije odnosilo. Glede ‘Jugoslovena’ (misli se na sve narode s područja Jugoslavije) postojale su izričite smjernice da izručenja ne smije biti. Kada se o tim izručenjima saznalo u Foreign Officeu u Londonu, a u službenoj je izjavi protumačeno da se radilo o ‘gadnoj zabuni’ (ghasty mistake)”. Britansku „gadnu zabunu” platio je visokom cijenom, nikad tačno utvrđeni broj jugoslovenskih građana (vojnika i civila). Suptilniji analitičari ovih zbivanja ne prihvataju britansku „gadnu zabunu”, podsjećajući na put subordinacije od predsjednika vlade Čerčila do feldmaršala Aleksandera i generala Skota u Koruškoj, izvršioca tzv. gadne pogreške. Prema ovim mišljenjima, Čerčilova naredba bila je jasna, a potčinjeni su imali da je realizuju. Ako nije tako, kako se moglo dogoditi da u zemlji pravde i demokratije nije niko odgovarao za „gadnu zabunu” ? Oni koji su željeli da na neki način amnestiraju britansku vladu istuču kako je ona za vrijeme rata ostavljala veliku slobodu odlučivanja vojnim vlastima. Ovdje se ne smije gubiti iz vida britansko staro pravilo – u stranim zemljama održavati vezu sa obje zaraćene strane, čekajući da vidi koja će biti jača (Slobodan Jovanović). Prof. dr Mate Šimundić i više drugih istraživača i savremenika događaja smatraju da je u austrijskoj Koruškoj obavljena „kuproprodaja” između britanskih vojnih vlasti i Titovih vojnih snaga, koje su ranije bile zaposjele teritorije u britanskoj sferi u Austriji. Feldmaršal Harold Aleksander, glavni britanski zapovjednik na Sredozemlju, sa sjedištem u Kazerti, uputio je komadantu Petog korpusa generalu Tobyu Lowu (lordu Aldingtonu) lakonsku depešu: ISPRAZNITI PALJBU! Sadržaj ove poruke mogućeje različito tumačiti. Ako su Britanci, a s njima i Amerikanci, željeli da se oslobode zarobljenih jugoslovenskih vojnih i civilnih građana, da bi imali čisti prostor u slučaju vojnog sukoba sa jugoslovenskom vojskom i Crvenom armijom, mogli su ih uputiti u Italiju i Njemačku, odakle bi se uskoro razišli po svijetu. Umjesto toga Hrvati, Srbi, Crnogorci, Ukrajinci i Rusi, koji su se 15. maja 1945. nalazili u austrougarskoj Koruškoj, vraćeni su jugoslovenskoj i sovjetskoj armiji. Naredbu feldmaršala Harolda Aleksandera izvršio je general Patric Scot, komandant 38. irske brigade. Cijeneći prema posljedicama, naredba – ISPRAZNITI PALJBU značila je da sve jugoslovenske vojnike i građane treba silom vratiti u Jugoslaviju!

http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/od_vezirovog_do_zidanog_mosta_v_koprivica.html

2 Comments

  • Stovani drugovi iz bivse Jugoslavije,
    Mi gradjani Hrvatske smo davno znali za mnoge neistine za Josipa Broza, samo sto se o tome nije smilo diskutierati jer je na golom otoku bilo uvjek mjesta tko je na tu temu bilo sta progovorio.
    I sada ima jos starih Drugova, koji misle da je Joza prezivio 1943.
    Glup narod je onda bilo lako savesti.

  • Живомир Р. Подовац says:

    Hvala Bogu i humanim ljudima u Svetu, nije ukinuto sveta pravna odredba: Ratni zlocini ne zastarevaju. Ako nece medjunarodna zajednica, onda bi grupa hrabrih i humanih pravnika iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, morali naci zajednicki imenitelj, Pravde i Prava i podici optuznicu protiv g.Vinstona Cercila i Josipa Broza. Predmet: teska povreda i krsenje medjunarodnog humanitarnog ratnog prava i medjunarodnog humanitarnog prava u miru. Predmet: zlocini maj 1945. i kasnije. Normalno, time se ne prenebregavaju zlocini od 1941-1945, ovih osumnjicenih. Zasto je ovo potrebno? Presuda medjunarodnog suda u Strazburu, humanom svetu i porodicama pobijenih, bila bi sasvim dovoljna da glasi: ZLOCIN JE POCINJEN OD STRANE OPTUZENIH. Normalno, posto su pomrli prirodnom smrcu u blagostanju, svaka kazna je iluzorna. Ali, sudeci prema gore navedenim dokumentima, dovoljna je presuda i da su – ZLOCINCI. Krivica g.Cercila je mnogo veca i teza. On je bio premijer pravno uredjene drzave. Sto se Broza tice Sudu bi posao bio jos laksi. Prema svim uzansama medjunarodnog prava pocevsi od onih koje donelo Drustvo naroda, pa preko Atlantske povelje, a da i ne govorimo o Organizaciji UN i njenoj Povelji, Broz je komandovao – PARAVOJSKOM. Da li u svetskoj istoriji ima zabelezen i jedan slucaj da je bilo koja paravojska postovala i jedan, ne samo medjunarodni, vec ni domicilni (domaci)zakon protiv – ZLOCINA? Zasto se zlocini u savremenim ratnim zbuvanjima ponavljaju, uvek i iznova nad bespomocnim i jadnim golorukim ljudima? Bas zato sto oni iz prethodnih ratova nisu sankcionisani i zigosani od strane Suda. Tu je osnovni razlog sto Britanija i u savremenoj istoriji pocevsi od Afrike, preko Foklanda,Srbije, Iraka i nadalje, moze to uvek iznova – ciniti zlocine. Pok.Tacerova i jos zivi Bler, samo su sledili Cercilov primer.Isto tako, Broz je mogao nesmetano sve do, i posle, 1953, da ubija po Kraljevini Jugoslaviji, posebno Srbiji i Crnoj Gori. Cak i na vrhuncu svoje moci nije imao ni toliko moralne snage i savesti da javno kaze: jesmo pocinili greske prema zivotima nekih ljudi, u ime partije i mojih oruzanih snaga izvinjavam se porodicama stradalih. Ne. Sledstveno svojoj osionosti, niti u jednoj prilici, nije cak ispoljio ni grizu savesti. Recidivi neosudjenog zlocina Broza i njegovih sledbenika, osnovni su izvor svih zlocina pocinjenih i u gradjanskom ratu na prostoru bivse SFR Jugoslavije. Casno i zdravo jezgro oficira biv.JNA je, kao svetu zakletvu pred Bogom i narodom, do kraja, cesto i uz zrtve, postovalo zivot nemocnog. Kao casni oficiri, borili smo se protiv protivnika sa oruzjem u ruci. Kad baci pusku i digne ruke u vis, on je samo nemocan i nesrecan Bozji covek, ciji zivot se mora postovati i odbraniti i po cenu sopstvenog. Iskustveno to znam, licno. Brozov ideoloski, beskrupulozan, gradjanski rat, je svim pripadnicima paravojski u BSFRJ bio nepresusna inspiracija na putu zlocina. Sve dok Drugi svetski rat ne bude precesljan rukom medjunarodne Pravde i Suda, on ce biti inspiraciuja za nove. Ninrberg je zapoceo i sudio najmonstruznijoj sili Zla, koje ni jedna rec ljudska ne moze opisati. To je sudjenje porazenima za sva zla, ili bar do nekle sva, koja su naneli Covecanstvu. A sta je sa sudjenjem pobednicima, koji su se u svojim mahnitostima poveli za porazenima? Samo Strazbur moze zavrsiti Drugi svetski rat i anatemisati svaki naredni (Ne daj rata Sveti Boze nikome!). U protivnom nemamo borbu DOBRA nad ZLOM,vec ZLA protiv ZLA. Onda ljudski rod nema nikakve sanse za svoj opstanak i zivot u – DOBRU. Ko sme u ime i najsvetije i najsvetlije, pobede, pociniti – ZLOCIN? Makar i nad jednim ljudskim zivotom? A nekmoli nad stotinama hiljada, u clanku navedenih,bespomocnih Bozjih ljudi…Da li je medju njima bilo osumnjicenih za ratne zlocine? Jeste. Sud, ali sastavljen od sudija svih saveznickih zemalja, je samo taj koji je morao suditi, po imenu i prezimenu i po PRAVDI. A ne po tome kakvu kapu nosi na glavi – takva i presuda za glavu ispod nje – SMRT. Nazalost, svet PRAVDE je toliko ophrvan NEPRAVDAMA sadasnjosti, da nema izgleda vremena za Zlocine proslosti. Svrsavace se sve na apelu casnih, koji su napisali i gornje dokumentovano, strasno svedocenje o strasnom – ZLU. Ili se, mozda, nece PRAVDA, tako lako predati…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *