Oslobađanje koncetracionog logora Dahau – 29.april 1945.

2

 

Gleb A. Rar (Gleb A. Rahr) /Zatvorenik R 64923

Hristos Vaskrse… 1945. u Dahau!

 

Koncentracioni logor u Dahau, 27. april, 1945: Pristiže poslednji transport zatočenika iz Buhenvalda. Od 5 000 prvobitno određenih za Dahau, bio sam jedan od onih 1 300 koji su preživeli put. Mnogi su pobijeni, neki su umrli od gladi, a neki od tifusa…

28. april: Ja i moji sazatočenici čujemo bombardovanje Minhena koje se dešava nekih 30-ak km od našeg koncentracionog logora. Kako se zvuk artiljerije sve više približava sa zapada i severa, tako se izdaju naređenja kojima se zabranjuje zatočenicima da ni pod kakvim okolnostima ne napuštaju svoje barake. SS vojnici patroliraju logorom na motociklima, dok su u nas upereni mitraljezi sa kula stražara koje okružuju logor.

29. april: uz tutnjajući zvuk artiljerije čuje se isprekidana rafalna paljba iz mitraljeza. Granate zvižde iznad logora iz svih pravaca. Iznenada se na stražarama pojavljuju bijele zastave – znak nade da će se SS radije predati nego poubijati sve zatočenike i boriti do poslednjeg čoveka. A onda, negdje oko šest sati posle podne, razaznaje se čudan zvuk koji dolazi odnekle blizu logora i koji se brzo pojačava… Konačno, svih 32 600 zatočenika sjedinjuje se u klicanju dok se prvi američki vojnici pojavljuju iza žičane ograde logora.

Nedugo zatim se isključuje struja, kapije se otvaraju i ulaze američki vojnici. Dok širom otvorenih očiju bulje u nas onako izgladnele i bolesne od tifusa i dizenterije, oni izgledaju pre kao petnaestogodišnjaci nego kao vojnici iznureni od borbe…

Formira se međunarodni komitet zatočenikâ koji će preuzeti upravu nad logorom. Hrana iz SS zaliha se daje na raspolaganje logorskoj kuhinji. I jedna vojna jedinica SAD daje svoj prilog, pružajuđi mi tako priliku da po prvi put okusim američki kukuruz. Po naređenju jednog američkog oficira, radio-prijemnici se oduzimaju od „istaknutih Nacista“ („prominent Nazis“) u gradu Dahau i dodjeljuju se raznim nacionalnim grupama zatočenikâ. Pristižu vesti: Hitler je izvršio samoubistvo, Rusi su zauzeli Berlin, nemačke trupe su se predale na Jugu i Severu. Ali borbe još uvek besne u Austriji i Čehoslovačkoj…

Naravno, celo to vreme bio sam svestan činjenice da se ovi značajni događaji odvijaju tokom Velike Sedmice (=pred Vaskrs). Ali, kako smo je mi mogli obeležiti, osim naših tihih i pojedinačnih molitvi? Sazatočenik i glavni prevodilac Međunarodnog komiteta zatvorenika, Boris F., posetio je moju tifusom zaraženu baraku, „Blok 27“, da me obavesti da se čine napori u saradnji sa Jugoslovenskim i Grčkim Nacionalnim Komitetima Zatočenika da se organizuje Pravoslavna služba za Vaskrs, 6. maja (1945).

Među zatočenicima je bilo Pravoslavnih sveštenika, đakona i jedna grupa monaha sa Svete Gore. Ali nije bilo odeždi, nikakvih knjiga, ni ikona, ni sveća, ni prosfora, ni vina… Propala su nastojanja da se sve ovo nabavi iz Ruske parohije u Minhenu, jer Amerikanci jednostavno nisu mogli naći nikoga iz te parohije u razrušenom gradu.

Ipak, neki od problema mogli su biti rešeni: za oko 400 Katoličkih sveštenika zatočenih u Dahau bilo je dozvoljeno da budu zajedno u istoj baraci, i da govore misu svako jutro pre odlaska na rad. Oni su nam ponudili kao Pravoslavnima da upotrebimo njihovu sobu za molitvu u „Bloku 26“, koja je bila odmah preko puta mog „bloka“. U kapeli nije bilo ničega, osim drvenog stola i jedne ikone Bogorodice Čestokove (Czestochonja) /iz Poljske/ na zidu iznad stola – ikone koja je poticala iz Konstantinopolja, a kasnije odnešena u Belc (Belz), u Galiciji, odakle ju je potom od Pravoslavaca oduzeo Poljski kralj. Međutim, kada je Ruska vojska potisnula Napoleonove trupe iz Czestochonja iguman Manastira Czestochonja je dao jednu kopiju ikone caru Aleksandru Prvom, koji ju je smestio u Kazansku Sabornu Crkvu u Petrogradu, gdje je poštovana sve dok Boljševici nisu preuzeli vlast.

Nađeno je i domišljato rešenje za odežde. Uzeti su novi laneni peškiri iz bolnice naših bivših SS čuvara. Dva peškira zašivena po dužini činila su epitrahilj, a dva zašivena po krajevima činila su orar. Crveni krstovi, koji su prvobitno bili namenjeni da ih nosi medicinsko osoblje SS čuvara, stavljeni su na odežde od peškira.

Na Vaskršnju Nedelju, 6. maja – 23. aprila po Crkvenom kalendaru – koja je, po nekom znamenju (ominously), te godine padala na Dan Svetog Georgija Pobjedonosca – Srbi, Grci i Rusi su se sabrali u baraci Katoličkih sveštenika. Iako su Rusi činili oko 40 procenata zatvorenika u Dahau, samo ih je manji broj uspeo da prisustvuje službi. Naime, američkim vojnim avionima su u Dahau do tada već bili pristigli „oficiri za repatrijaciju“ specijalnih „Smersh“ jedinica i počeli da podižu nove redove bodljikave žice da bi odvojili Sovjetske građane od ostalih zatočenika, što je bio prvi korak u pripremama za njihovu konačnu prisilnu repatrijaciju.2

U celoj istoriji Pravoslavne Crkve verovatno nikada nije bilo takve Vaskršnje službe kao što je bila ova u Dahau, 1945. godine. Grčki i Srpski sveštenici, zajedno sa Srpskim đakonom, bili su ukrašeni snalažljivo načinjenim „odeždama“ (obučenim) preko svojih plavo-sivih prugastih logoraških uniformi. Onda su započeli pojanje, prelazeći sa Grčkog na Slavenski, pa opet na Grčki. Vaskršnji kanon, Pashalne stihire – sve je to bilo pevano po sećanju (=napamet). Jevanđelje „U početku beše Reč“(Jn.1,1), takođe po sećanju. I na kraju, Beseda Svetog Jovana (=Zlatoustovo Uskršnje Slovo), isto po sećanju. Jedan mladi Grčki monah sa Svete Gore stao je ispred nas i izgovorio je sa takvim izlivom zanosa da ga nećemo zaboraviti dok smo živi. Činilo se da sam Sveti Jovan Zlatoust govori kroz njega nama i celome svetu!

Osamnaest Pravoslavnih sveštenika i jedan đakon – od kojih su većina bili Srbi – učestvovali su u ovoj nezaboravnoj službi. Poput bolesnika, koji je spušten kroz krov kuće i položen pred Hrista Spasitelja (Mr.2,3-5), grčkog Arhimandrita Meletiosa su uneli na nosilima u kapelu, gdje je ostao da leži tokom cele službe.

Sveštenici koji su učestvovali u Vaskršnjoj službi u Dahau 1945. pominju se na svakoj Božanstvenoj službi u Ruskoj Pravoslavnoj Spomen-kapeli u Dahau, kao i svi Pravoslavni Hrišćani koji su izgubili svoje živote „na ovom mjestu ili drugom mestu mučenja“ („na meste sem i v inykh mestakh mucheniya umuchennykh i ubiennykh“) /= „na ovom mestu i u drugim mestima umučeni i ubijeni“/.3

Kapela Vaskrsenja u Dahau, koju je sagradila jedinica Zapadnih snaga Ruske armije, neposredno pred odlazak iz Nemačke, avgusta 1994, verna je kopija Severnoruske crkve ili kapele sa šator-kupolom (Shatrovyie). Iza ikonostasa kapele se nalazi jedna velika ikona na kojoj su naslikani Anđeli koji otvaraju vrata koncentracionog logora u Dahau i Sâm Hristos koji izvodi zatvorenike na slobodu.4

Danas bih želio da iskoristim priliku i pozovem vas, Pravoslavne Hrišćane diljem sveta, da nam dostavite imena sabraće Pravoslavne koji su bili zatvoreni i umrli ovde u Dahau, ili u nekim drugim nacističkim koncentracionim logorima, kako bismo ih pominjali u našim molitvama.5

Ako ikada dođete u Nemačku, obavezno posetite našu Rusku kapelu na mestu bivšeg koncentracionog logora u Dahau i pomolite se za one koji su umrli „na ovom mestu ili na drugom mestu mučeništva“.

Hristos Voskrese! Hristos Anesti! Christ is risen!

 

 

Fusnote

1 U tekstu (prevod sa engleskog Ljerke Jevtić) ništa nije menjano, pa ni tri tačke … u tekstu i na kraju nekih pasusa (samo par kratkih pojašnjenja, u zagradi kurzivom, naš su dodatak). Naše su napomene ispod teksta (fus-note). – Episkop Atanasije

2 Oni su zatim od Sovjeta svi bili pobijeni. Mnogi naši vojnici, i s njima brojni Srbi civili, izbegli u Sloveniju, Italiju i Austriju, bili su od Saveznih snaga vraćani Titu i komunistima, koji su ih zatim pobili.

3 Evo kako Pravoslavni spominju svoje Stradalnike i Mučenike, kao i Jevreji svoje, pa im niko ne prigovara da im time svima pridaju „lažni oreol mučenika“, kao što to klevetnički govore srpske komunjare i evroslinavci. Ali, Prvi Mučenik je sam Gospod i Spas svih ljudi i svega sveta Isus Hristos, „Koji je Mučenik Verni (žo M£rtuj žo pistÊj = Svedok Verni), Prvenac iz mrtvih, Koji nas ljubi, i opra nas od greha naših krvlju Svojom“ (Otkr.1,5), pa kad Njega gone i klevetaju i izruguju, zar je čudno što to isto čine i Njegovim vernim učenicima i sledbenicima do danas, kao što je On – Istina a ne „mit“ – i predskazao: „Ako Mene goniše, i vas će goniti“ (Jn.15,20; sr. Mt.5,11,12). Donkihotska mitomanija komunista u „razobličavanju“ od njih umišljenih i nama pripisivanih „mitova“ traje i dalje, a u tome ih zdušno slede i podržavaju i naši današnji „prosvećeni evropejci“, kako ih je nazivao Dostojevski, a mi ih zovemo „evroslinavci“, jer su nekritični trabanti, a ne istinski Evropljani iz Širooke EÙrèph, koja se proteže od Urala i Kavkaza do Balkana i Atlantika (jer Evropa nije samo jedan severozapadni režanj, koji sve više liči na polumesec).

4 Ikona je urađena po obrascu Ikone Vaskrsenja, na kojoj Anđeli otvaraju prazan Grob Hristov, a Hristos živopisan kako izvodi Adama i Evu i njihov zarobljeni od đavola ljudski rod iz Pakla (kao što je u Mileševi i Manastiru Hora u Carigradu).

5 Pisac ovog teksta, i sam dahauski logoraš, svestan je da nije bilo moguće znati imena svih koji su kroz Dahau prošli ili u njemu ispovednički i mučenički skončali u Gospodu. Ovo pogotou važi za zatočenike brojnih drugih nacističkih konclagera, kao i ustaških logora smrti Jadovna, Jasenovca i drugih. Od mnogih Srpskih logoraša u Hitlerovom Rajhu usrećiteljnog „Novog poretka“ (a svaki „Novi poredak“ sve više je unesrećujući za rod ljudski), mi ćemo ovde, za sada, spomenuti samo dvojicu Srpskih preživelih logoraša, Sveštenomonaha, sa kojima smo imali dar od Boga ličnog poznanstva i više razgovora o nacističkim logorima i o njihovom i drugih logorovanju, tj. zatočeništvu i stradalništvu u njima. To su moj nedavno preminuli iguman Tronoški o. Antonija (Đurđević), preko koga nam je Gospod izabrao sadašnjeg Patrijarh Srpskog G. Pavla, koji je bio u konclogoru 302 Krems (kod Linca); i o. Simeon (Biberdžić), iguman Dobrićevski, koji je prošao dva logora: Kaisersteinbruch i Njald-Lager. Otac Simeon, koji je oslobođen 5. maja 1945, video je Ep. Nikolaja, posle Dahaua, polovinom juna 1945. u Salcburgu (Patrijarh Gavrilo je, veli, tada polazio na lečenje u Karlove Vari, jer je u Dahau teško obleo), koji ga je očinski posavetovao da se vrati u Otadžbinu da pomogne svom napaćenom narodu, jer sam nije mogao da se vrati ponova u zatvor, za koji su ga komunisti već bili predodredili, proglasivši ga za „Državnog nerprijatelja broj 1“ (tako je pisalo na njegovoj slici istaknutoj 1945.g. u Narodnom Muzeju u Beogradu).

6 Pravoslavni Arhiepiskop Savatije bio je pod Carigradskom Patrijaršijom, a pod Srpskom je bio Episkop Češki Sveštenomučenik Gorazd (Pavlik), koga su Nemci ubili u Pragu 4. 9.1942 i zatim spalili u krematorijumu.

7 Svakako zabunom ponovljeno ime Miodrag prethodnog sveštenika.

8 Kao što se vidi spisak sadrži 21 Pravoslavno svešteno lice: 1 Patrijarh i 2 Arhijereja, 1 arhimadrit i 1 iguman, 15 sveštenika i 1 đakon. Od njih su 14 Srbi, 2 Grka, 3 Čeha (1 od njih verovatno Rus), 1 Karpatorus, 1 Poljak. – U odnosu na spisak P. Ilića, koji ima 13 preživelih sveštenih lica Srba, razlika je u tome što on P.I. nema o. Milana Jovanovića (njega on negira da je uopšte i postojao kao ljudsko biće: „nepostojećeg Milana Jovanovića“(str.63), a kamoli da je bio u Dahau, – umesto da oprezno pretpostavi da je možda ime zamenjeno, jer bio je jedan Srpski sveštenik Milan Jovanović u Nemačkoj), a ima o. Đorđa Jovanovića, dok umrlog u Dahau i spaljenog u tamošnjem krematorijumu o. Milana Petkovića spominje posebno (vidi i „Glasnik SPP“, br.7,1945).

LISTA PRAVOSLAVNOG SVEŠTENSTVA

KOJE JE BILO ZATVORENO U DAHAU

Patrijarh Gavrilo Dožić

Vladika Nikolaj Velimirović

 

– Babić Veljko (Vilko /sic!/), sveštenik, rođen 1910 – preživio

– Klavdiopulos Damaskinos, sveštenik, rođen 1913 – preživio

– Đorđević Branislav, sveštenik /=teolog/, rođen 1892,

sekretar Patrijarha Gavrila – preživio

– Galanopulos Meletios, arhimandrit, rođen 1892 – preživio

– Dožić Gavrilo, Patrijarh Srpske Pravoslavne

Crkve, rođen 1881, uhapšen 25. maja 1941. u Beogradu; zatvoren u Dahau od 25. septembra 1944. do februara 1945, kada je odveden u Severnu Italiju zajedno sa ostalim važnim zatvorenicima (VIP-prisoners) i neslužbeno (inofficially) oslobođen dolaskom Savezničkih trupa

– Jovanović Milan, sveštenik, rođen 1909 – preživio

– Kiždobranski Milan, sveštenik, rođen 1914 – preživio

– Maletić Stefan, iguman, rođen 1917 – preživio

– Velimirović Nikolaj, Episkop Ohridski, rođen 1874, doveden u Dahau 25. septembra 1944, u februaru 1945. odveden zajedno sa Patrijarhom Gavrilom u Severnu Italiju i oslobođen.

– Petković Milan, sveštenik, rođen 1889; umro u Dahau 2. februara 1945.

– Stakić Stefan, đakon, rođen 1919 – preživio

– Iljin Dionisij, sveštenik, rođen 1882, uhapšen 3. novembra 1942. u Marinske Lazni (Čehoslovačka pod okupacijom Nemačke). U aprilu 1945. prisiljen da učestvuje u smrtnom maršu pod nazivom „Evakuacija“ ka predelu Alpa; oslobođen od strane Amerikanaca 24. aprila 1945.

– Ivanas Vasil (Ivanas Vasil), sveštenik, rođen 1901, uhapšen 25. maja 1941. u Kanopi, Karpatska Rusija – preživio

– Rosoka Tomaš (Rosokha Tomas), sveštenik, rođen 1903, Čeh iz Mukačeva – preživio

– Vrabec Antonin – Savatije, Arhiepiskop Češke Pravoslavne Crkve pod jurisdikcijom Srpske /=Carigradske/ Patrijaršije,6 rođen 1880, uhapšen 30. maja 1942. u Pragu – preživio

– Stanojlović Miodrag, sveštenik, rođen 1908 – preživio

– Stojanović Milutin/Miodrag,7 sveštenik, rođen 1907 – preživio

– Stojanović Stojan, sveštenik, rođen 1911 – preživio

– Svitlić Strahinja, sveštenik, rođen 1912 – preživio

– Žiravac Petar, sveštenik, rođen 1907 – preživio

n- Peteralski Mihalj (Peteralski Mikhal), sveštenik, rođen 1920, uhapšen u Varšavi – preživio

/Svega 21/ Listu sačinila Ksenija Rar (Xenia Rahp)

 

 

http://pravoslavlje.spc.rs/broj/948/tekst/hristos-vaskrse-1945-u-dahau/

2 KOMENTARA

  1. Draga braco, citam ovaj tekst sa jezom u tijelu i suzama u ocima, pogledam na sat i datum i znam da svice subota i zadusnice, dan kad palimo svijece za sve nase preminule. A, pokusavam u silnim tekstovima da pronadem bar u jednoj recenici iz sjecanja logorasa iz Dahua ime svog djeda Vojina Misic iz Rekavica kod Banja Luke. Zato molim sve koji su istrazili, ispisali i iscitali sva sjecanja logorasa tog logora da me upute na te tekstove, zelio bi saznati pravu istinu o boravku i smrti mog djeda u tom logoru, O cemu je moja baka obavjestena preko medunarodnog Crvenog krsta. Zahvalan do neba svima unaprijed. Na svake zadusnice palim svijecu za svog pokojnog djeda i sve logorase tog zloglasnog logora.