Dva dokumenta u vezi zarobljavanja generala Mihailovića 1946. Izvještaj(i) majora Vladana Bojanića i Dragoljuba Vasovića* ;

0

Oba ova izveštaja[2] evidentirana su u dokumentaciji, koja se odnosi na zarobljavanje generala Mihailovića i pomenuta u članku „Zarobljavanje i streljanje generala Dragoljuba Draže Mihailovića 1946., čiji su autori dr Kosta Nikolić i dr Bojan Dimitrijević, koji je objavljen u časopisu Istorija XX veka br. 2, 2009. godine  u izdanju Instituta za Savremenu istoriju iz Beograda, kao „izveštaj  tadašnjeg oficira (šefa III odseka OZN-e za Srbiju) Vladana Bojanića, člana ekipe koja je davala podršku grupi prerušenih pripadnika OZN-e sa Kalabićem na čelu.“[3]

Prema  „izvještaju“, koji je major OZN-a  Vladan Bojanić, član  tzv. „meteorološke grupe“[4], po dolasku u Višegrad  uputio Slobodanu Peneziću Krcunu, koji se poslije prvog pojavljivanja „grupe za hvatanje Mihailovića, vratio sa terena (iz Dobruna) u Beograd, vidi se da je pojava ove grupe na terenu izazvala popriličnu konfuziju, kako kod  seljana, koji su došli u direktan kontakt  ili su čuli o njoj , tako i kod pripadnika terenske milicije, koji nisu znali o kakvoj se grupi tačno radi.

Pošto  je milicija  prethodno sklonjena sa terena (zbog dolaska „grupe za hvatanje Mihailovića“) i nije vršila nikakve aktivnosti  u širem rejonu sela Granje, na kome je od 19. do  21. januara  boravila „grupa za hvatanje“Mihailovića“ iz pomenutog izvještaja se vidi da  je prioritetni  zadatak majora Bojanića i kapetana Sava (Pređe)[5], bio da stvore sliku i ubjede (sumnjičave) seljane, a i pripadnike milicije da se stvarno radilo o četničkoj grupi, a ne o prerušenim oznašima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Stara gajićeva kuća u selu Granje

Seljanima,  nije bilo jasno zašto niko  na pojavu ove grupe, (pa i dojave miliciji) u selu Granje u kući domaćina Milana Gajića, na slavu Sv. Jovana, nije reagovao. Zašto nije bilo pretresa terena. To potvrđuje i priča Milice Gajić, supruge Budimira Gajića, komandanta Dobrunskog bataljona Višegradske brigade JVUO (pred kraj rata i „leteće višegradske brigade“),koja je bila u kući,  kaže da je sve njih u kući čudilo što nema potjere za tim „četnicima“

„Prije, kad se moj Budimir pojavi u selu, ili neko dojavi da ga je vidio milicija iz Dobruna dojuri i sve živo digne kako bi ga pronašli, a nas uvijek malt(r)etiraju , a nekada oćeraju i u Dobrun…“[6]

Kao i seljni i dobar dio milicije stekao je utisak da se radilo o kako to u izvještaju piše „našim ljudima“, jer u tom rejonu nisu preduzimane nikakve akcije, a čak se prethodnih dana i provjeravalo da neko od pripadnika milicije slučajno privatno  ne ostane na terenu, gdje se pojavila  pomenuta grupa.

Znači pojava grupe na terenu je bila strogo pod kontrolom Beograda  (Ranković  i  Penezić ) i manje grupe operativaca na terenu, poput majora Bojanića, koji su bili u vezi i sa vrhom OZN za Bosnu i Hercegovinu[7] čiji je istureni čovjek bio već pomenuti kapetan Savo (Pređa) i u tom smislu bez njihovog znanja  na terenu nije vršena nikakva aktivnost.

To se vidi iz već pomenutog izvještaja majora Bojanića,  u kome on saopštava  Peneziću  da je situacija pod kontrolom i kako je spriječen (strogom zabranom) komandant 3. brigade (vojske)  iz Pljevalja, koji је po saznanju o kretanju pomenute „četničke grupe“sa jednim bataljonom stigao u Rudo,  da samoinicijativno vrši pretres  terena od Rudog prema selu Poljnice.[8]

Valter i torba NK - Vojni muzej maj 2010

Da bi ubjedili i seljane i miliciju da se zaista radi o „četničkoj grupi“ Bojanić izvještava Penezića o preduzetim mjerama, koje su on i kapetan Savo (Pređa) preduzeli. Pogodovalo im je što je 23. januara Blagoje Gajić zajedno sa još jednim vodičem,  miliciji u Dobrunu prijavio da je „bio Kalabić kod njega sa još 17 četnika.“[9] Major Bojanić  u izvještaju povodom te prijave piše sledeće: „Gajić je naročito pričao kako su četnici dobro naoružani da imaju svi automatsko oružje i svaki ima po dva  pištolja  i da su svi Srbijanci. Napominjem da je sve ovo pričao miliciji, dao je lične opise nekolicine, a naročito Kalabića i njegovog ađutanta. Dalje Gajić je rekao da je Kalabić otišao u pravcu Poljanica i da je pitiao za Dika Veresiju[10] i  Pavlovića…“ [11]

Pištolj Valter P 38 i torbica majora Kalabića izloženi u vojnom muzeju 2010. 

 

Ova prijava, iako zakasnila, poslužila je majoru Bojaniću i kapetanu (Pređi) da odobre represivan pretres terena (posebno sela  Granje, Bjeljajke i Jablanica), kako bi seljni i milicija stekli utisak da se vrši velika potraga za „četničkom grupom“  koju  je predvodio major Kalabić. U ovom pretresu  posebno  javno  maltretirana je porodica Gajić, kako bi utisak na terenu bio što jači.

Represivni pretres  po riječima majora Bojanića promjenio je sliku, jer je posebno bilo važno da seljani  steknu utisak da se nije radilo o  „oznaškoj grupi“ i da se pročuje da je Kalabićevi četnici na terenu. Ovo posebno iz razloga što su znali da će priča doprjeti i do generala Mihailovića.

U vrijeme ovih događaja general Mihailović je bio duboko zakonspirisan u podzemnom skloništu, u Crnom Vrhu,nedaleko od sela Granje,  koje je za njega i njegove pratioce obezbijedio Budimir Gajić. U ovo sklonište general je stigao nekoliko dana poslije 6. januara 1946. godine kada je bio napadnut u skloništu u rejonu Panosa (Iznad Višegradske banje) i kada su štiteći njegovo odstupanje  poginuli poručnik Jovo Vučković (komandant bataljona Višegradske brigade JVuO) i kapetan Uroš Majstorović (ordonansni oficir iz lične pratnje generala Mihailovića)

Iz pomenutog izvještaja majora Bojanića, koga datiramo u dane poslije 23. januara 1946. godine  uočljivo je da je pripremao teren (raščišćavao od prisustva milicije) za novi dolazak „grupe za hvatanje Mihailovića“, koja se poslije posjete selu Granju iz Dobruna pod okriljem noći vratila za Beograd .[12] Posebno je insistirano na koordinaciji u vezi čega je kapetan Pređa poslao jednog oficira u Rudo. Potvrdu ponovnog dolaska grupe nalazimo na kraju izvještaja: „Drum prema Bijelom Brdu biće slobodan. Savo će čekati na određeno mesto…“[13]

Par dana kasnije, početkom februara „grupa za hvatanje Mihailovića“  u nešto manjem broju pojavila se u selu Bjeljajke kod kuće Vitomira Rusa, šuraka Budimira Gajića,  koji je već trebao predati  Gajiću  (Budimiru)ostavljeno Kalabićevo pisma za generala Mihailovića.

Ovo pojavljivanje je ipak izazvalo određene aktivnosti Mihailovićevog okruženja. Najvjerovatnije po Mihailovićevoj naredbi[14] Gajić je po vrlo nepovoljnim atmosferskim prilikama krenuo u potragu za „grupom četnika,“ U vezi toga on je sa grupom od sedam ljudi krenuo preko Bijelih Brda – zaseoka Rakovići do Brezovca u potragu za njom o čemu je „grupa za hvatanje Mihailovića“ saznala prilikom trećeg izlaska na teren, kada je boravila u kući Gazdića u selu Brezovac.

Izvještavajući „meteorološku grupu“ u Višegradu  o  polažaju  grupe,  7. marta 1946. godine, major OZN, Dragoljub Vasović, zadužen za majora Kalabića,  neformalnog komandanta grupe,[15] između ostalog je napisao: „ … 10 februara dolazio je Budimir sa još 7 – dakle svega ih je bilo osam. Na Bijelim Brdima (zaseok Rakovići)  bili su dva dana tražili su da im dođe jedan od dvojice ljudi u kojoj smo kući (s.Brezovac – kuća Gazdića) Nije išao, pa su oni krenuli ovamo. Svraćali su u još tri kuće, no kod ovog našeg domaćina nisu dolazili. U poslednjoj kući bili su kratko vreme za ovoga (podvučeno)što s nama ide nisu pitali.[16] Ne znam u ranijim kućama…“[17]

Ovaj izvještaj bez sumnje potvrđuje da se i general Mihailović od početka februara počeo interesovati za grupu četnika, koja se prvo u selu Granje, a potom i u selu Bjeljajke, pojavila na terenu tražeći kontakt s njim. Posve je sigurno da je vijest o grupi i pismo od majora Kalabića upućeno njemu, koje je Vitomir Ruso uručio Budimiru Gajiću, već krajem januara ili početkom februara dospjelo i do Mihailovića lično…

*  *  *

Tako je  od druge polovine januara 1946. otpočela vrlo složena operacija zarobljavanja generala Mihailovića, kojom  je od početka do kraja rukovodio ministar unutrašnjih poslova FNRJ Aleksandar Ranković uz pomoć  načelnika OZN za Srbiju, kasnije ministra unutrašnjih poslova Srbije Slobodana Penezića – Krcuna, a koju su operativno sproveli pripadnici OZN Srbije.

Ova operacija okončana je 13. marta 1946. godine zarobljavanjem generala Mihailovića u rejonu Dobrunske Rijeke (mjesto Undrulja) par stotina metara od puta Uvac – Dobrun . Prilikom zarobljavanja pripadnici OZN  likvidirali su Mihailovićeve  lične pratioce  Blagoja Kovača i Nikolu Majstorovića i  majora Dragišu Vasiljevića, komandanta Višegradske brigade JVuO.

Autor teksta je Predrag  Ostojić, istoričar,

autor  istorijske studije „Zarobljavanje generala Mihailovića“

Beograd, 19. januar 2017.

 

Hvatanje DrazeStampa

 

 

 

 

 

 

 

IV izdanje knjige “Zarobljavanje generala Mihailovića”

 

 

 

__Fus note________________________________________________________________________

[2] Oba izvještaja je iz Višegrada za Beograd prosledio major Bojanić, prvi, koji je lično u formi izvještaja pisao Peneziću datiran poslije 23. januara 1946. i drugi koji je njemu dostavio major Dragoljub Vasović, u formi izveštaja o položaju i namerama  „grupe za hvatanje Mihailovića“ od 7. marta 1946.,  a koje istoričari dr Kosta Nikolić i dr Bojan Dimitrijević u članku „Zarobljavanje i streljanje generala Mihailovića 1946. navode, kada pišu o novim saznanjima u vezi Mihailovićevog zarobljavanja.

[3] K. Nikolić i  B. Dimitrijević,«Zarobljavanje i strijeljanje generala Dragoljuba Draže Mihailovića 1946., str.11-13 (Časopis Istorija XX veka br.2/2009, str.11)

[4] Ova grupa, smještena u Višegradu,  pružala je  logistiku „grupi za hvatanje Mihailovića“, vršila koordinaciju sa komandom OZN za Bosnu i Hercegovinu i direktno pod šifrom „Marjan“ izvještavala i primala uputstva i naredbe  ministra  unutrešnjih poslova FNRJ Aleksandra Rankovića, koji je iz Beograda rukovodio akcijom. Rad ove grupe posebno je bio aktivan u periodu 25. februar – 13.  mart 1946. kada je okončana akcija zarobljavanja Mihailovića. U tom periodu lično je general OZN (UDB) Jovo Kapičić rukovodio ovom grupom, a operativne poslove vršio, major  Vladan Bojanić tada šef III  odseka OZN za Srbiju.

[5] Ovog oficira OZN raspoloživa  dokumentacija i publicistika pominju samo po imenu Sava.  U studiji „Zarobljavanje generala Mihailovića  pomenuo sam kao mogućnost da bi to mogao i biti tadašnji oficir OZN Savo Bilić, mada se u spisku odlikovanih pripadnika OZN  pominje i  kapetan Savo Pređa,

[6] Izjava Milice Gajić data 1998; zabilježena i snimljena kamerom (VHS)

[7] Načelnik OZN za Bosnu i Hercegovinu bio je general Uglješa Danilović.

[8] Majoru je naređeno da se vrati., a u Rudo je pukovnik Savo poslao jednog oficira zbog  kontrole i koordinacije sa milicijom na tom terenu. (Arh. BIA k.6 d.78  str. 2)

[9] Izvještaj, (Arh. BIA k.6 dok.78, str.1)

[10] Diko Veresija, četnik iz sela Bjelugovine, opština Rudo, likvidiran pod nerazjašnjenim okolnostima 1948.

[11] Izvještaj (Arh. BIA k.6 dok.78, str.1)

[12] Biće to drugi, izlazak na teren „grupe za hvatanje Mihailovića“, koji će kao i prvi samo na prvi pogled završiti neuspjehom.   

[13] Izvještaj, (Arh. BIA k.6 d. 78, str.2)

[14] Posle naknadnog saznanja o boravku Kalabićeve grupe u selu Granje, Mihailović je, u to nema sumnje,   poslao Budimira Gajića da potraži ili da se raspita o  pomenutoj grupi, kojoj se ponovo izgubio svaki trag.

[15] Zvanično „grupom za hvatanje Mihailovića“ poslije povlačenja Penezića, komandovao je potpukovnik Svetolik Lazarević – Laza, Krcunov zamjenik.

[16] Nesumnjivo da se Gajićeva grupa mogla raspitivati jedino za majora Kalabića, koji je u Granju ostavio pisma za Mihailovića. Apsurdno je i pomisliti da su se raspitivali za Penezića ili nekog drugog pripadnika OZN. (prim.autora)

[17] Izvještaj majora D. V, (Arh. BIA k.6 d. 79, str. 1 i 2)