Knjige

Branko M. Jevtić, “Hladno oružje Jugoslovenske vojske u otadžbini” u izdanju Beoknjige

Branko M. Jevtić, “Hladno oružje Jugoslovenske vojske u otadžbini” u izdanju Beoknjige
05/12/2012
Knjige

Knjiga ”Hladno oružje JVuO” predstavlja sledeću knjigu autora Branka Jevtića iz serije koja obrađuje istoriju ”prvog gerilskog pokreta u okupiranoj Evropi” sa stanovišta organizacije, strategije i taktike, logistike, opremanja i naoružavanja. Ovo je do sada verovatno najobimniji rad, kako po tekstu, tako i po broju priloga.
Priloženi rad se sastoji od …. strana teksta, nekoliko stotina fotografija artefakata i isto toliko istorijskih fotografija. Podeljena je na sledeća poglavlja:
1. Stare četničke kame iz perioda balkanskih i Prvog svetskog rata
2. Formacijski jurišni noževi u upotrebi u JVuO
3. Bajoneti, bodeži i sablje prepravljeni u kame
4. Noževi proizvedeni u toku Drugog svetskog rata
Knjiga predstavlja logičan sled u naporima autora da ispita sve aspekte nastanka i razvoja, organizacije i naoružanja JVuO. Tema o hladnom oružju veovatno predstavlja i najintrigantniji deo u seriji knjiga gospodina Jevtića.

Nove knjige: Dušan Mirković, DRAGAČEVO – RAVNA GORA (priredio Milutin Velisavljević)

Nove knjige: Dušan Mirković, DRAGAČEVO – RAVNA GORA (priredio Milutin Velisavljević)
15/11/2012
Knjige

Ovih dana u izdanju Udruženja «Dragačevo – Jovan Bojović» i izdavačke kuće «Armon» iz Beograda pojavila se knjiga Dušana Mirkovića (1923. – 2011.) «Dragačevo Ravna Gora».
Nažalost Dušan Mirković, rođen u Viči – Dragačevo, narodni pesnik i Ravnogorac, nije dočekao izlazak iz štampe ove knjige, jer je preminuo 20. maja 2011.godine, ostavivši «onima koji dolaze» pesme o Ravnoj Gori i njenim borcima kao jedno vredno sećanje na događaje i ljude, koje baca novo svetlo na mukotrpne dogadjaje ratne prošlosti Dragačeva i Dragačevaca.
Knjigu je za štampu priredio njegov zemljak Milutin Velisavljević, vredan istraživač prošlosti svoga kraja, minulog veka, koji se svojski potrudio da ova sećanja i pesme ostanu za nezaborav.

Redakcija www.savremenaistorija.com

Sećanja: Rosa Banović – Čanak “OD ĆUKOVCA PREKO BEČA U KANADU” svedočenje iz knjige “Sporedovanje bespobedno” prof. Milije Đorđevića

Sećanja: Rosa Banović – Čanak “OD ĆUKOVCA PREKO BEČA U KANADU”  svedočenje iz knjige “Sporedovanje bespobedno” prof. Milije Đorđevića
19/10/2012
Knjige

Od Kneževa ja sam, moje selo zove se Ćukovac, Banjalučki srez. Rođena na Miholjdan, 12. oktobra 1936. godine. I, do sedam dana, dijete se nosi znamenovati, ja sam dobila znamenovano ime Rosa. Pa na kršćenju da dobijem svoje pravo ime Miljka ili Mioljka. Sveštenik nije dozvolio, rekao je – nek ostane ime Rosa, kakvo je na znamenju dobila.
Moji su roditelji bili seljaci.
Naša je škola i crkva zapaljena na početku Drugog svetskog rata, 1941. godine. Ustaše su zapalile, katolici, nije vojska, došli sa Visovića, sa Komina, kotorvaroški, oni su došli i zapalili crkvu i školu. Naša su sela potpuno čista srpska, ona su kao jedna velika Srbija. Da li smo uspeli da se odbranimo? U moje selo Ćukovac nikad nisu ustaše ušle, nikad. Ali tu je bila cesta iz Kotorvaroši za nekadašnji Skendervakuf, sada Kneževo, a Visovići su blizu, sigurno nema više od četiri kilometra. Oni su tu došli, gde su upali oni su zla činili. A naše je selo uz cestu blizu. Niko od ustaša nije došao, nego su samo dve vojske – dolazili četnici i partizani, kad se rastali. Ustaše nije vodio put na ovu stranu.

Istoričar Nemanja Dević o knjizi “Sporedovanje bespobedno”, palanačkog profesora Milije Đorđevića

Istoričar Nemanja Dević o knjizi  “Sporedovanje bespobedno”, palanačkog profesora Milije Đorđevića
16/10/2012
Knjige

U narednih nekoliko dana posetiocima sajta www.savremenaistorija.com predstavićemo kazivanja svedoka, učesnika i potomaka ratnih dešavanja sa područja Donje Jasenice (današnje opštine Smederevske Palanke) koje je u svojoj knjizi “Sporedovanje bespobedno” obuhvatio palanački profesor Milija Đorđević.
Ova interesantna kazivanja, o događajima, ljudskim sudbinama, stradanjima, mogu se preslikati na gotovo celo područje Srbije, a i šire.
Ovo nije revizija istorije ovo je samo dio istine postradalih nad čijom je nesrećom internacionalistički pobjednik gradio “svetlu budućnost” koja će se u našim danima reflektovati ovim bezdnom…
Zahvaljujemo se istoričaru Nemanji Deviću na ustupljenim tekstovima!

Redakcija www.savremenaistorija.com

Pred nama je svojevrsna galerija likova sa ratne pozornice u Šumadiji. Kraj iz koga je većina sagovornika je Jasenički srez, sa centrom u Palanci, koji je obuhvatao 14 sela. Na ovom malom, ali centralnom i po mnogo čemu specifičnom delu Srbije, uočavaju se svi usponi i padovi, sve tragične podele, sve akcije i reakcije. Ovaj kraj bio je tradicionalno uporište Karađorđevića, ali sa živim političkim borbama tokom tridesetih godina. Značajna je bila i partijska ćelija KPJ u samoj varoši, koja je, pred početak ustanka 1941. odigrala glavnu ulogu da se narod ovog kraja u prvoj ratnoj godini većinom svrsta među partizane. Na terenu, gde nacionalnih odreda generala Mihailovića nije bilo, izvršene su tada i prve likvidacije klasnih neprijatelja, a nekoliko slučajeva zaklanih civila govore nam da su ovakav vid likvidacije protivnika, posle rata pripisivan isključivo ravnogorcima, započeli u ovom kraju upravo partizani.

Pero Simić: Đeneralova smrt duža od života

Pero Simić: Đeneralova smrt duža od života
02/10/2012
Knjige

Razgovor sa autorom knjige, publicistom Perom Simićem

Draža Mihailović je paradigma adaptiranja istorije prema potrebama politike i duže je predmet besomučne manipulacije i korišćenja u dnevnopolitičke potrebe nego što je živeo.

Rekao je to u intervjuu novinar i publicista knjige “Draža Mihailović – Smrt duža od života” Pero Simić.

Osnovna ideja je bila, prema njegovim riječima, objektivna biografija Draže Mihailovića, ni crna ni bela, i da se ne prećuti ništa i ne tumači selektivno ni jedna bitna činjenica o Drugom svetskom ratu.

Simić smatra da narodi na području bivše Jugoslavije moraju da se suoče sa realnim činjenicama naspram istorije koja je puna iluzija, uz ocjenu da postoje dokumenti na osnovu kojih bi se mogla donijeti presuda o poništavanju optužnice protiv Mihailovića.

* GLAS: Knjiga “Draža Mihailović – Smrt duža od života” je objavljena ove godine. Šta ona sadrži u sebi i zbog čega je treba pročitati?

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osamnaesti – „SRDAČAN“ DOČEK U ANDRIJEVICI

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo osamnaesti – „SRDAČAN“ DOČEK U ANDRIJEVICI
28/09/2012
Knjige

Pred nama se otvara dolina Zlorečice i Lima. Balj ostaje na desnu stranu, u poluluku se savija sve više i više udesno. Padine Balja Lim je davno ocrtao i isklesao svoje korito, tamo u pravcu Marsenića rijeke i dalje.
Sve se pojavi pred nama, Mali Krš, Veliki Krš, a Komovi iza njih podupiru nebesa. Komovi nijesu ništa veseliji nego što su bili prošle godine u oktobru, kada smo ih posljednji put vidjeli sa Čakora. Željevica se skučila, a sve uokvirilo staru i izlinjalu Andrijevicu, pogurenu nad Zlorečicom i Limom. Prosulo se proletnje sunce po njoj a ona zakovana za svoje vrleti, čeka na jadnike sa golgotskog puta.
Mislim se, dočekaće samo mali broj nas, čak ni jednu petinu onih koji je napustiše prošle godine. Možda je u bolu, kao da zna kako se većina njenih građana neće više nikada pojaviti, na nekada njenoj jedinoj ulici, sa radošću, sa osmijehom, sa borbenošću i sa ljubavlju. Za nju i Gospoda nestala je plejada rodoljuba i vjernika. Moja draga Andrijevica, uvela, žalosna, pogurena, svjedok strijeljanja, jamarenja, svjedok najtežih događaja u njenom životu i svjedok svih neočekivanih čuda na koje nije naučila. Kao što je i ranije bila svjedok paljenja, rušenja, prolaza raznih neprijatelja sa mačem i vatrom, svjedok pljački i konfiskacija.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo sedamnaesti – KROZ POPALJENU VELIKU

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo sedamnaesti – KROZ POPALJENU VELIKU
28/09/2012
Knjige

Umor je osvojio moju bijedu, noć je prolazila po svojoj volji. Bio sam i dalje u toplom Miloradovom neosjetnom zagrljaju. Toplina me je vraćala u san. Osjećao sam se vrlo dobro. Umor polako klizi iz svakog mog mišića.
Miloradove prste sam često osjećao kako mile kroz moju kratku kosu. Čuo sam njegove tihe i umjerene uzdahe i kako toplim dahom miluje moj vrat. To me uspavljuje i ponovo me vraća tamo daleko, bespućima naše golgote. Tako je promicala moja noć. Tu i tamo sam čuo i druge kako uživaju u odmoru. Neko je hrkao, neko je zvao u pomoć. Neko plakao. Neko ljubio svoga koga nema pored sebe.
Samo je mogla hladna i duga noć da sazna sve šta se radi u našoj kolibi. Noć na vrhu Čakora. Hladna, podmukla, neprijateljska noć, noć prijatelj nove vlasti, prožima i tiho se provlači kroz pukotine drvenih zidova, stiže do nas i sa nama se poigrava, smije nam se, ruga nam se kao pobjednik.
Probudih se, ne čujem vojničke glasove. Ko zna gdje su. Nas su zamandalili u ovoj kolibi, a oni možda u onoj velikoj kućerini uživaju, piju, smišljaju kako će nas „biti i mučiti“. A kud će više biti kazni i maltretiranja nego što smo do sada prošli.

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesnaesti – ČAKOR

Miro Miketić, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, Deo šesnaesti – ČAKOR
27/09/2012
Knjige

Nedaleko od naše barake gdje smo prenoćili žubori bistra i hladna Bistrica. Zvona sa crkve Pećke patrijaršije tiho i tužno zvone, ili se meni tako čini. Zvone, ali se u tom zvuku osjeća neki strah, nekakav pritisak, kao da bi željela da što jače zvone, ali ih nešto uznemirava, nešto ih guši, pritiska. Da li tuga i žalost za prošlim vremenima ili strah od nove vlasti, a možda se mole za nas i one nesrećnike koji ostaše u Titovim žicama u Mariboru.
Narod u baraci ustaje, svi se krste uzdignute glave, gledajući visoko, gore ka nebesima, moleći se svako u sebi, svako na svoj način. Osjeća se tiha molba Gospodu, svetom Arhanđelu, svetom Savi, svetom Petru Cetinjskom, svetom Vasiliju Ostroškom.
Majka Vasilija uzdiše, tiho izgovara svoju molbu Višnjem: „Za sve mrtve i žive, da Gospod podari svakom sreću i zdravlje a mrtvim rajsko naselje i vječni život u Nebeskoj Srbiji. Gospode, ‘vala što jutros čujemo Tvoj glas preko zvuka sveti‘ zvona našeg Cara Svedržotelja. ‘Vala ti, Gospode, na jutrošnjoj poruci spasa, mira i Božje ljubavi.“
Majka presta da se krsti, okrenu se put mame: „Anđo, ovo nešto znači jutros. Ova zvona, ovi topli zvuci mirosti, ovaj žubor Bistrice, kao da će sve biti bolje.“

Miro Miketic, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo petnaesti – NA PUTU SMRTI, PA KO PREŽIVI

Miro Miketic, Kroz pakao i natrag, Knjiga III, deo petnaesti – NA PUTU SMRTI, PA KO PREŽIVI
26/09/2012
Knjige

Partizanski oficir, utegnut u englesku uniformu sa uskim pantalonama, bluze sa stotinu džepova, rukavima do šaka okićenih petokrakama i nekim poprečnim crvenim štraftama, pritegnut crvenim opasačem – pojavi se iznenada. Pištolj za pasom, na glavi titovka sa petokrakom. Usijane čizme, od njih sunce odskače. Pope se na jednu klupu, poziva nas da se okupimo i da slušamo. Narod poslušno prilazi. Čekamo na njegov govor.
Pogleda okolo, nasloni desnu ruku na pištolj, vjerovatno da nam pokaže ko je vlast i ko ovdje komanduje. „Narode, za nekoliko sati da ste svi spremni za daleki put. O putu neću da vam mnogo govorim, samo znam jedno: da vam neće biti ništa teži nego onaj koji ste prošli dovde. Taj put koji ste prošli bio je uzaludan i nepotreban. Zašto ste ga prošli, to vi znate, nijesmo vas mi tjerali. Taj put je bila vaša volja i sila onih koji su vas gonili na tom putu…
Ovaj put će biti nešto drugačiji, ko izdrži i preživi, ovaj put će vas voditi vašim mjestima, ko ne preživi, neka se priključi onima koji neće stići. Koji prežive i stignu u svoja mjesta, biće saslušavani od narodne vlasti. Ko nema krivice, i to dokaže, biće pušten na slobodu, ko je kriv, biće suđen, a visina kazne zavisi od učinjenih nedjela protivu partije, naroda i države. Oni koji su ostali u logoru, biće suđeni. Stigli su sudije, tužioci, branioci i sve će biti po zasluzi, jer naši sudovi su pravični.

Miro Miketić, Kroy pakao i natrag, Knjiga III, Deo Četrnaesti – MARIBOR, SUDILIŠTE BEZ SUDA

Miro Miketić, Kroy pakao i natrag, Knjiga III, Deo Četrnaesti – MARIBOR, SUDILIŠTE BEZ SUDA
25/09/2012
Knjige

Uplakani, žalosni, usamljeni, Milijana i ja pristigosmo djedo Veka i ostale. Mama prigrlila Miraša, pritegla ga u svoje naručje, uplakana i tužna prati povratnike. Ta moja bolesna i ožalošćena mama sva se nekako skupila, i smalila. Ne mogu da se načudim odakle joj tolika snaga i tolika moć da podnosi svoj bol, i svoje teške rane. Bože moj, kako ih podnosi a još i dalje pješači, pa još mora i Miraša da nosi. Oca je sahranila, devetorica braće i bratučeda nestaše joj u nepoznato. Milorad pođe sa ujacima, naš otac nesta u austrijskim vrletima da sa zvijerima dijeli divljine.
Moja mama izgubi skoro sve što je imala, pa se vraća sa nas troje djece na milost i nemilost onima koji su je godinama maltretirali, psovali, pljuvali i nazivali je svakojakim imenima. Znači, njen bol je toliko veliki, rana na duši i srcu toliko duboko ukopana da nijesam u snazi i zrelosti da mogu da je razumijem, ili bar da u dubinu duše njene uronim i da je tješim. Ako sad ja, najstariji, nemam snage i moći da je tješim, a kako tek to mogu mala Milijana i mali Miraš. Ali mogu, i moram, da pamtim sve njene nesreće. Gledajući je srce me boli kako sa njezinim suzama curi i njen život iz njene duše.