Vojni puč u Beogradu 27. marta 1941. – IZMEĐU NEBESKOG I ZEMALjSKOG CARSTVA

0

hqdefaultDa vojni udar u Beogradu 27. marta 1941. nije došao, reklo bi se – s neba, ili kao neko planski smišljeno delo tajnih službi, već dugi niz godina brižljivo planirana oficirska akcija, a da je “Bečki protokol”, potpisan dva dana ranije, bio samo “okidač”, u to uverava glavnokomandujući puča general Jugoslovenske vojske Borivoje Mirković, koji kaže: “Otprilike pre pet godina, kada sam već stigao do jednog položaja s koga sam obimnije mogao da radim na prikupljanju svih pozitivnih snaga, pravih i istinskih rodoljuba, stvorio sam odluku da oborim jednom za uvek sramne režime zabušanata, marodera i vagabundi, koji su posle Ujedinjenja pristizali jedan za drugim, smenjivali se i spremali narodu propast… Crni kler koristio je ovo bezvlašće i otpočeo besomučni rad na čisto religioznom polju, pretvarajući crkvene oltare u buntovničke tribine s kojih je svom snagom obarao nacionalni i bratski duh. Ovi su, zapravo, i bili ti poslednji dželati koji su po diktatu iz Rima spremali golgotu Jugoslavije… Sve ono što je vuklo zemlju u blato desetinu godina trebalo je, po mojoj zamisli, da se utopi u krvi, bezpoštedno i do poslednjeg krivca, pa makar to išlo i do miliona…”

Njegovom prvom pomoćniku, komandantu beogradskih kopnenih snaga  u prevratu, majoru Živanu Kneževiću (koga je Mirković 1940. godine “ubacio” za komandanta bataljona Kraljeve garde), bila je važnija vojnička moralna komponenta – oficirska čast: “Moralne temelje jugoslovenske vojske jako je podrivalo  povlašćivanje u oficirskom koru svih nesrpskih elemenata… Protivno onome što se pričalo, srazmeran broj oficira Srba nije bio ni u Dvoru kao ađutanti, ni na pripremi za đeneralštabnu struku, ni u vojnim izaslanstvima, ni u vazduhoplovstvu na komandnim položajima…” pa neće biti slučajno što će se posle prevrata ispraviti velika nepravda prema čuvenom komandantu poslednje odbrane grada Beograda iz Prvog svetskog rata, majoru Gavriloviću: kralj Petr II potpisaće ukaz o njegovom unapređenju u čin brigadnog generala.

Da major Knežević  nije bio usamljen u razmišljanjima i nakanama o vojnom udaru posle stvaranja Hrvatske banovine, i naročito posle tajnog sastanka prvog jugoslovenskog namesnika kneza Pavla sa Hitlerom u Berghofu (4.3.1941), kada je potom Čerčil saznao da se Knez “pod strahovitim pritiskom, usmeno obavezao da će Jugoslavija poći za primerom Bugarske”, govore i druge činjenice. Naime, kapetan Vlastimir Đorđević, iz puka Konjičke brigade Kraljeve garde, govorio je posle prevrata da su svi mlađi oficiri ustali protiv Vlade i da je u tom smislu postojala “ćelija” gde su se oni mogli zakleti. I artiljerijski kapetan Milenko Masniković, komandir 6. baterije, navodi da ga je kapetan Teodorović uključio u jednu tajnu organizaciju od 15 do 20 generalštabnih pripravnika koji su od njega zahtevali artiljerijska oruđa radi rušenja Vlade. Potpukovnik Lučić beleži da ga je pozvao generalštabni brigadni general Čedomir Škekić, načelnik  štaba Teritorijalne vazdušne odbrane, i od njega saznao da se “nešto priprema od nekih viših vojnih krugova protivu stanja stvorenog Cvetkovićevim potpisivanjem Protokola”.

Sumirajući rezultat vojnog puča (na telefonski poziv, general Simović je stigao u Štab vazduhoplovstva 26. marta oko 17 časova, kada mu je general Mirković gotovo izdao zadatak: “Gospodine Đenerale, ja sam doneo odluku da noćas izvršim udar za narodno oslobođenje!” On mu je odgovorio: “Ama nisi trebao još… Izgleda da će to biti prerano…” “Gospodine Đenerale, ja sam doneo odluku! Vi nemate nikakve veze s eventualnim neuspehom. Budite slobodni, a kada bude momenat, tj. kada bude sve svršeno, ja ću vam poslati automobil da Vas doveze u ministratsvo vojske i da preuzmete dalje vođenje državne uprave…”), general Mirković je decembra 1941. napisao: “Pošto sam se uverio da je moj poduhvat u potpunosti uspeo, da je srušena jednom zauvek anacionalna vlada Kneza  namesnika, i Dragiše Cvetkovića, da je vlast potpuno u rukama vojske, i, najzad, da je izvršen udar narodnog oslobođenja, predao sam vlast đeneralima Dušanu Simoviću i Bogoljubu Iliću, verujući da je predajem u sigurne, i najsigurnije, ruke” (primerak rukopisa nalazi se u arhivi univerziteta u Stenfordu, SAD, a drugi, uz primedbe generala Simovića završio je u Beogradu…).

Pred Svetim arhijerejskim saborom 28. marta general Simović označio je dva uzročna činioca za prevrat: pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu (čl. 1 Protokola: Jugoslavija pristupa Paktu triju Sila, poptisanom u Berlinu 27. septembra 1940. godine, između Nemačke, Italije i Japana) i nedemokratska vladavina koja je to omogućila (između ostalog Krunski savet sazvao sednicu Vlade uoči puta delegacije u Beč da bi se i ona učinila odgovornom za prethodno donešenu odluku) i zaključio: “Nije ostajala nikakva druga mogućnost nego da narod silom uzme vlast u svoje ruke” i da je to “sve utoliko značajnije što je Nj. V. Kralj Petar uzeo kraljevsku vlast u svoje ruke sa iskrenom željom da vaspostavi demokratsku vladavinu u jugoslovenskoj zajednici, koja je prestala da funkcioniše blagodareći ljudima koji nisu imali kvalitete da vode državu i da se pobrinu za narodne interese…”

Posle blizu sedam decenija pojavila se knjiga “Knez Pavle – Istina o 27. martu”. U njoj se kaže: “Naš ambasador Milan Gavrilović u tajnoj depeši 18. februara (1941), javlja da je saznao u nemačkoj ambasadi u Moskvi… ‘Primila Jugoslavija zahteve Firera, ili ne, njena je sudbina zapečaćena. Ako primi, ona još može spasti za Srbiju status Slovačke, ako ne primi, biće potpuno uništena…’”

Ta se informacija poklopila s onom koju će sedam dana kasnije general Borivoje Josimović, šef vojnoobaveštajne službe, uručiti načelniku Generalštaba generalu Petru Kosiću. Ona je govorila o tome da je Jugoslavija na Hitlerovom putu za agresiju “deseta po redu”, pa Grčka, “ili obe zajedno jednovremeno” što je, inače, stajalo u planovima generala Brauhiča, glavnog operativca Vermahta, s kraja decembra 1940. godine. Stoga Knezovi manevri s odugovlačenjem o dogovoru s Hitlerom (“na oba sastanka Hitler je govorio o mogućnosti da se sklopi neka vrsta sporazuma između dveju zemalja; čini mi se da je  na drugom od njih prvi put pomenuo – ne insistirajući na tome – Trojni pakt. Mi smo stalno davali izbegavajuće odgovore, a ministri bi uvek odgovarali da moraju da se konsultuju sa mnom. On je zato počeo da traži sastanak sa mnom, a ja sam se dugo ‘pravio gluv’…”) su samo izgubljeno vreme a moglo se posle kapitulacije Francuske poraditi na stvaranju jednog “odbrambenog balkanskog fronta (Jugoslavija, Grčka i Turska)”, za koji su se Čerčil i Ruzvelt zalagali. Stoga ne bez razloga general Mirković je ocenio: “Da sam još 1937. izvršio udar narodnog oslobođenja, ratni događaji iz 1941. ne bi nas zatekli ovako nepripremljene”.

Šest divizije na jugu Jugoslavije koje je oktobra 1940. godine vojni ministar general Nedić tajno mobilisao posle italijanske agresije na Grčku oktobra iste godine, određujući im nejasan cilj (Solun), i potom Musolinijev odgovor u vidu bombardovanja Bitolja, svakako su mogle biti državni svrsishodniji argumenti. Da je tako govori i Hitlerov strah od moguće akcije Jugoslovenskog generalštaba pa je sugerisao Musoliniju: “Smatram da je potrebno da svim raspoloživim snagama posednete i obezbedite najvažnije prevoje iz Jugoslavije za Albaniju…”

Odmah posle prevrata srpski patrijarh Gavrilo, čuvar i tumač nacionalnih tradicija u kontinuitetu, kao Knežev gost na ručku 23. marta u Belom dvoru, gotovo proročki upozorava: “Kakav Pakt, pobogu, Vaše Visočanstvo, bez dogovora i odluke celog našeg naroda…”, s Radio-Beograda 27. marta 1941. izgovoriće sledeće reči: “Pred našu naciju u ove dane sudba je ponovo bila stavila pitanje: kome će se privoleti carstvu? Jutros u zoru na to pitanje dat je odgovor: privoleli smo se carstvu nebeskom, tj. carstvu Božijem istine i pravde, narodne sloge i slobode…” Ali važnu pouku iz 27-momartovskog puča izvući će i jugoslovenski komunisti i u posleratnom periodu svoje poluvekovne vladavine eliminisaće i najmanju pretnju od srpskog oficirskog kora, koga će razbiti u nekih šest nacionalnih “banovina”. Stoga slogan 27-momartovskog prevrata “Za slobodu i demokratiju, a protiv svih diktatura”, koji nastaje u kontinuitetu nacionalne tradicije posle Četničkog pokreta, iste godine će kao svoja načela – sloboda i demokratija – istaći na zastavi nastupajući Ravnogorski pokret, ali koje će posle pola veka u svoje temelje ugraditi i Evropska unija.

 

Pukovnik u penziji Novica Stevanović