Represija u Srbiji u periodu 1944–1953. bila je predodređena nizom složenih društvenih, istorijskih i ideološko-političkih faktora. Poput ostalih zemalja Istočne Evrope, pobedom revolucionarnih snaga posle Drugog svetskog rata i ovde se težilo imitiranju sovjetskog iskustva u izgradnji socijalističkog društva, zasnovanog na sprezi ideologije i represije, koju je sprovodila partijska država institucijama zasnovanim po ugledu na prvu zemlju socijalizma. S druge strane, svaka zemlja je bila slučaj za sebe, a sukob globalnog revolucionarnog modela koji se nametao i lokalnih specifičnosti rađao je šarolik splet prelaznih narodnih demokratija. Vođeni tim, fenomen državne represije posmatramo kao deo šireg istočnoevropskog fenomena u kontekstu vremena ali i kao plod specifičnih društveno-istorijskih uslova na tlu Srbije i Jugoslavije.
Još pred Drugi svetski rat došlo je do ideološkog i praktičnog uobličavanja sovjetskog modela socijalizma. Evoluirajući iz perioda ratnog komunizma, kada je utemeljen uspostavljanjem jednopartijskog sistema kao negacije parlamentarizma, nacionalizacijom sredstava za proizvodnju i etatizovanom dirigovanom privredom, te kroz stvaranje sveobuhvatnog sistema represije u cilju potpune kontrole društvenih tokova i kulturnom politikom kao agitaciono-propagandnim sredstvom ideološke promocije, pod Staljinom se konačno formirao i uobličio društveni sistem koji su sociolozi i istoričari definisali kao nacional-boljševizam ili staljinizam. Izdržavši krvavi obračun tri ideologije u Drugom svetskom ratu, nametnuo se kao jedini praktičan uzor narodnim demokratijama posle rata. Opredmećujući se na šestini kopnene površine sveta, posle 1945. zahvatio je trećinu stanovništva planete.
Evropa je i pored skretanja u levo, obračuna sa nasleđem fašizma (uz sve manjkavosti), pojačanom krivičnopravnom zaštitom kao i jačanjem državne intervencije u privredi, zadržala temeljno opredeljenje za kapitalizam i demokratiju. Ograničavanje privatne svojine, kao i izvesnih ličnih sloboda, nije bilo u funkciji revolucionarne promene sistema već se, naprotiv, išlo na njegovo poboljšanje, pa i jačanje, reformskim zahvatima. I dok se u Istočnoj Evropi želelo rušiti i zidati iz temelja, revolucionarnim pa i represivnim metodama, kapitalizam se na Zapadu nadgrađivao insistiranjem na angažovanoj socijalnoj politici i jačanjem državne intervencije. Isto tako, denacifikacija u početku i ovde ponegde anarhično sprovođena, i sa karakterom odmazde (Francuska), nije se pretvorila u sistemsko proganjanje političkih protivnika i nije imala elemente klasne revolucije. Temeljni principi pravne države su zadržani i pored pooštravanja zakona o zaštiti države i demokratije (Italija, Švajcarska i dr.) u sklopu hladnog rata i straha od širenja komunizma.
Jedan od glavnih činilaca koji je olakšao dolazak komunista na vlast (pored pomoći SSSR-a) jeste uništenje srednje klase preduzetnika i stručnjaka, kako u vreme nacističke okupacije tako i u prvim godinama režima narodnih demokratija. Krhkost demokratije u većini istočnoevropskih društava je posledica nepostojanja demokratske tradicije i političke kulture, nerešenih nacionalnih i pograničnih problema, militarizovanosti, slabosti građanske klase, nepismenosti, siromaštva i drugih socijalnih faktora. Komunisti su koristili već postojeće predrasude seljaka prema gradskom stanovništvu (antiindustrijalizam Stambolijskog u Bugarskoj, D. Jovanovića u Jugoslaviji, Kodreanua u Rumuniji i dr.), kao i niskokvalifikovanih radnika prema tehničkoj inteligenciji. Stoga ovo istraživanje može da podrži tezu o društvenoj uslovljenosti onog što se u Istočnoj Evropi nazivalo narodna demokratija, a kasnije realsocijalizam, gde je osećanje koje je postojalo u društvenim strukturama samo inicirano odozgo. Postojali su, dakle, brojni društveni preduslovi (osim Čehoslovačke) za uspostavljanje nedemokratskih i totalitarnih režima, no to ipak ne znači da su oni bili neminovnost. Ponegde, kao u Jugoslaviji, ratne žrtve (naročito na teritoriji NDH) i surovi građanski rat umnogome su doprineli da posle pobede revolucije instrumentalizacijom antifašizma dođe do masovne i neselektivne odmazde nad svima koji nisu bili na strani NOP-a, kao i nad domaćim Mađarima i Nemcima.
Od velikog značaja su ratni uslovi i uloga spoljnog faktora. Za razliku od Oktobarske revolucije, prevrati posle Drugog svetskog rata izvedeni su uz ogromnu pomoć prve zemlje socijalizma. Zapravo, za većinu zemalja drugog talasa socijalističkih revolucija gotovo je sigurno da komunisti nikad ne bi došli na vlast bez pomoći sovjetskih tenkova. Komunisti su najpre svuda preuzeli vlast uspostavljanjem koalicija srodnih (pa i raznorodnih) partija, pa su pomoću kontrole nad oružanom silom, službom bezbednosti, ali i uz pomoć sovjetskih snaga (Crvena armija, NKVD i sl.), eliminisali svoje protivnike. Obračun sa protivnicima bio je postepen – najpre su uklanjani oni van fronta, između ostalog i kroz optužbe za kolaboraciju, da bi se potom pažnja usmerila na dojučerašnje nekomunističke saveznike. U svim zemljama procesi nisu tekli istom brzinom. U nekima su se stvari odvijale brže jer je komunizam bio društveno prihvaćeniji (Bugarska i Jugoslavija), u drugima je išlo teže i uz znatno sovjetsko mešanje (Mađarska, Rumunija, Čehoslovačka i Poljska). Stepen represivnosti je takođe bio u proporciji sa prihvaćenošću ideologije – ako je nje bilo manje, represivnost je bila veća. Negde su socijaldemokrati i parlamentarna tradicija bili glavna prepreka uvođenju komunizma (Čehoslovačka i Istočna Nemačka), dok su se u drugim kao glavni protivnici isprečili lideri agrarnih partija (Bugarska, Jugoslavija, Mađarska, Poljska i Rumunija). U gotovo svim zemljama (osim Čehoslovačke, u kojoj je bila potrebna direktna sovjetska intervencija) do početka 1948. opozicija je bila potpuno slomljena. Ovaj vid narodne demokratije se uklapa u lenjinističke ideološke koncepcije o višefaznoj revoluciji. Posle ovog prelaznog perioda, na redu je bila potpuna staljinizacija ili sovjetizacija istočnoevropskih društava kroz partijske čistke i ubrzanje privrednih i društvenih reformi u duhu staljinizma. Na kraju mora se istaći da se masovni teror protiv nekomunista na može opravdati samo kontekstom vremena (hladni rat i sl.). Ogromna većina opozicionih grupa sledila je demokratske načine delovanja (Poljska, kao i pojedine grupe u Bugarskoj i Rumuniji, predstavljala je izuzetak). Ipak ni izvestan stepen nasilja u opozicionom delovanju ne može opravdati masovnu i neodmerenu primenu političkog nasilja.
Nacionalizacijom i konfiskacijom, industrijalizacijom, agrarnom reformom, kolektivizacijom i drugim merama ekonomske i socijalne politike vršio se preobražaj ekonomskog sistema i modernizacija zaostalih društava na pragu industrijalizacije, ali istovremeno i društvena revolucija, u kojoj su eliminisani klasni neprijatelji – građanstvo, crkva i kulački elementi na selu (namerno široko definisani), uz njihovo istovremeno prevođenje u sve brojniji proleterijat – vladajuću klasu u socijalizmu po marksističkoj teoriji. Stvaranjem državne svojine kroz nacionalizaciju i konfiskaciju, kao i privrednim planiranjem i kolektivizacijom, naglo je menjana privredna i socijalna struktura i stvaran ekonomski ambijent, gde je u etatizovanoj privredi sve tokove kontrolisala partija. Svi ovi procesi odvijali su se uz budan ideološko-politički nadzor SSSR-a, koji je delio kritike i određivao smernice razvoja pojedinih zemalja. SSSR je iskoristio odsustvo Nemačke – najjače ekonomske sile u tom regionu do tada – i nametnuo se, osim kao uzor, i kao vodeći partner istočnoevropskim privredama. Staljin je i u ekonomskom smislu zaokruživao svoj lager formiranjem zajedničkih preduzeća u industriji, saobraćaju i bankarstvu, davanjem kredita i pozajmica u vreme poratne krize, povećanom spoljnotrgovinskom razmenom i na kraju kroz Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV, osnovan januara 1949).
Intenziviranju represije u Istočnoj Evropi u tom periodu išli su na ruku eskalacija hladnog rata, sovjetska politika i karakter Staljinovog režima. Sovjetske direktive i instrukcije, težnja za potpunim kontrolisanjem svog lagera, kao i sukob s Titom predominantno su uticali na pooštravanje kursa prema klasnim, političkim ali i unutarpartijskim neprijateljima. Apokaliptični tonovi i retorika u oba bloka podgrevali su atmosferu proganjanja veštica. Sve je to pogodovalo režimima koji su težili totalitarnoj vlasti, imitaciji sovjetske, a usled nepostojanja demokratskih institucija i tradicije (osim delimično Čehoslovačke) državna represija se pretvorila u sveprisutni instrument – sredstvo za osvajanje, kontrolu i očuvanje totalne vlasti. Hladni rat i borba protiv svetske zavere imperijalizma dobro su došli u vreme druge faze revolucije, kao izgovor za eliminaciju njenih saputnika u frontu ili pak neprijatelja u svojim redovima (titoista) na putu u socijalizam prema zamisli Staljina.
Istorija političke represije u Srbiji prolazila je kroz nekoliko etapa i bila određena nizom socijalnih i političkih faktora. Borba za nacionalno oslobođenje i zaokruženje države, česti ratovi (samo do 1914. bilo ih je pet) i ekonomska zaostalost, otežavali su emancipaciju društva i demokratizaciju zemlje. Pored ovoga, Srbiju su od same obnove potresale oštre političke podele i borbe, najpre dinastičke, potom stranačke i ideološke. Politički protivnik se percipirao kao neprijatelj koga treba uništiti – stranački neprijatelj je uvek bio i neprijatelj Srbije. Preuzimanje modela demokratskog društva u poslednjoj četvrtini XIX veka (Ustav iz 1888) i relativno rani nastanak političkih stranaka nije jednako pratilo usvajanje demokratske političke kulture, a još sporije ekonomski prosperitet i kulturna emancipacija društva, kao preduslova stabilnog demokratskog sistema. Navike iz vremena borbe protiv Otomanske imperije, stalan život uz pušku i sablju i običaj rešavanja sporova sa političkim neistomišljenikom fizičkim nasiljem teško su se menjali. Opšta nepismenost stanovništva (više od 80% živelo je na selu od poljoprivrede), ekonomska zaostalost i siromaštvo, nedostatak snažne i brojnije srednje klase građanstva nisu bili dobar temelj za izgradnju stabilne i zdrave demokratije. Pojedini okruzi u Srbiji su još uvek krajem XIX veka imali ozbiljne probleme sa hajdučijom. Politički sistem je bio usvojen, dok su društveni preduslovi za demokratizaciju društva bili daleko od ispunjenja, što se nije bitnije promenilo ni do Drugog svetskog rata.
U XIX veku, dinastičke borbe i brutalni stranački obračuni neretko su se završavali ubistvima, atentatima, prebijanjem, mučenjem i drugim vidovima osvete nad političkim protivnicima. Kao eklatantni primeri nasilja u političkom životu mogu se navesti ubistva kneza Mihaila i kralja Aleksandra, Timočka buna ili pak „dani narodnog odisaja“ – divljačka odmazda radikala nad naprednjacima, koje su odnele više od 140 života. Dvadeseti vek je počeo ubistvom kralja i kraljice od strane sopstvene garde. Međutim, ni nemešanje monarha u politički život u potonjem periodu nije bilo garant demokratije – militarizacija društva, stalni ratovi i stranačke borbe trajno su otežavali demokratizaciju društva.
Stvaranjem nove države 1918., Kraljevine SHS (Jugoslavije), problemi su se samo umnožili i postali složeniji, a odnos prema političkom protivniku nije se bitnije popravio, čak se i pogoršao. Dalji razvoj demokratije, pored nasleđenih ekonomsko-socijalnih, dodatno su otežale međunacionalne i verske protivrečnosti, pojava revolucionarnih komunističkih ideja i akcija, ali i ekstremnih separatističkih grupa (ustaša, vmrovaca i drugih), koje su negirale „versajsku tvorevinu“. Nepostojanje demokratske tradicije, nizak stepen političke kulture, siromaštvo i nepismenost, heterogenost i nerazumevanje i druge dubioze u složenoj državi kakva je bila Jugoslavija otežavali su demokratske procese. Levi i desni radikalizam, odnosno težnja da se na revolucionaran način reše teški socijalni problemi, kao i nerešeno nacionalno pitanje i separatističke namere ekstremnih nacionalista, davali su povoda državi da se brani. Imperativ rušenja „versajske tvorevine“ i njenog društveno-političkog uređenja čak i terorističkim metodima borbe (Crveni teror 1920–21, Lički ustanak1932, atentat na kralja Aleksandra1934. i dr.) dodatno su jačali državnu represiju. Država je u odbrani od revolucionarnih akcija posegnula i za nedemokratskim sredstvima, reagujućizabranom rada KPJ, Zakonom o zaštiti države (1921), Zakonom o državnom sudu za zaštitu države i Zakonom o zaštiti javne sigurnosti i reda u državi (1929), kao i progonom i hapšenjima, ne samo zbog nasilnih akcija, već i zbog same ideološke propagande.
Znatno je pooštreno krivično zakonodavstvo, a na desetine komunista palo je kao žrtva državne represije, dok je većina prošla kroz državne zatvore. Vrhunac je bilo i faktičko ukidanje parlamentarizma, posle nasilnog obračuna u skupštini i pogoršanih međunacionalnih odnosa, zavođenjem šestojanuarske diktature, zabranom rada partija i nasilnim nametanjem integralnog jugoslovenstva. Ipak, i pored svih anomalija u duhu onog vremena, objektivno govoreći o kaznenoj politici prema političkim delinkventima (komunistima, ustašama, vmrovcima i dr.), ni kvantitativno ni kvalitativno Jugoslavija nije odskakala u odnosu na zemlje u regionu, a naročito je teško poređenje u odnosu na ono što je usledilo posle revolucionarnih promena u jesen 1944.
Komunistička partija Jugoslavije, progonjena i zabranjena, padala je pod sve veći uticaj Kominterne. Boljševizacijaje uticala na povećanje njene militantnosti sprovođenjem direktiva o rušenju „versajske tvorevine“ i odstupanjem od početne jugoslovenske koncepcije, borbom protiv velikosrpskog hegemonizma i nametanjem čvrste unutarstranačke discipline, čime se pretvorila u puku ispostavu, finansijski i organizaciono zavisnu od Kominterne. Istovremeno, sve je više kadrovski jačala u nesrpskim krajevima, pretvarajući se u malu i fanatizovanu, dobro organizovanu skupinu profesionalnih revolucionara. Iskustvo ilegalne borbe, ali i terorističkih i nasilnih metoda u pokušaju preuzimanja vlasti, koristilo je partiji u adaptaciji na delovanje u ratnim uslovima. Kod komunista, koji su kao neprijatelji države proganjani, zatvarani, hapšeni, a neretko i ubijani u međuratnom periodu, rasla je mržnja i želja za osvetom, raspirena ratnim žrtvama i podgrejana isključivošću ideologije. Sve će se to ispoljiti kao otvoren i brutalan revolucionarni teror prema nosiocima starog sistema po oslobođenju 1944. godine.
Jedan od važnih činilaca prilikom analize uzroka represije u prvim posleratnim godinama jeste iskustvo svetskog i građanskog rata do tada nezabeleženog u istoriji Srbije. Traumatično iskustvo i stradanje u ratu, pre svega milionske žrtve civila, podstakli su bes i osvetu pobednika, često i nad nedužnim građanima koji se nisu priključili NOP-u, već su se opredelili za JVO – suparnički antifašistički pokret ili naprosto su ostali pasivni u ratu gledajući svoja posla i čuvajući glavu na ramenima. Strah i osveta, inercija bratoubilačkog rata i borbe protiv unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja, nastavljeni su i po oslobođenju, naročito u prvim mesecima posle preuzimanja vlasti. Ratno iskustvo i okruženje uticalo je na prihvatanje ljudske patnje i smrti kao nečeg svakodnevnog. Ne treba izgubiti iz vida da je dobar deo rukovodećih kadrova imao zatvorski staž u Kraljevini Jugoslaviji, kao i iskustvo Španskog građanskog rata. Nezadovoljstvo Srba u Banovini Hrvatskoj pojačano je sporazumom Cvetković – Maček (26. avgust 1939) u kojim su se našli van srpskog nacionalnog korpusa. Najveći teret Drugog svetskog rata pao je pre svega na Srbe u NDH, gde je malo koja porodica ostala na okupu. Mržnja prema Beogradu kao centru srpske kolaboracije u vreme stradanja Srba u NDH nije mogla biti umanjena ni masovnim prijemom izbeglica, a ispoljena je u prvim mesecima po oslobođenju Beograda i Srbije.
»Demokratija višeg tipa«
KPJ je, imajući monopol nad oružanom silom, ali i uz presudnu pomoć Crvene armije, izvojevala pobedu u oslobodilačkom i građanskom ratu. Represija se javila kao sredstvo za sprovođenje brze i efikasne lenjinističke etapne socijalističke revolucije u zaostaloj agrarnoj zemlji, gde nije bilo uslova za diktaturu proletarijata kakvu je pretpostavljala Marksova teorija. Nasilje je sprovodila partijska država preko svojih instrumenata: političkih tela sa nelegitimnom većinom (AVNOJ-a, NKOJ-a, Ozne, vojske, policije, sudstva) uz ideološko-propagandnu podršku društveno-političkih organizacija – Narodnog fronta, omladine, sindikata, strukovnih udruženja i drugih. Osnovni ciljje bio nametanje sovjetskog modela društva, tj. ukidanje parlamentarizma u političkom životu (zavođenjem jednopartijske diktature), uspostavljanje državnog socijalizma u privrednom životu (eliminacijom privatne svojine i tržišnih odnosa) i nametanje socrealizma kao jedinog kulturnog modela pretvaranjem kulture u puki agitaciono-propagandni servis vlasti.
Sa pozicija represivnosti (na osnovu uočenih karakteristika), posmatrani period se može podeliti na sledeće vremenske celine:
I. 1944–48 – period obnove, uspostavljanja i učvršćivanja vlasti, razračunavanja sa kolaboracionistima, frontovskom a potom i vanfrontovskom opozicijom.
II. 1948–50 – period sukoba sa IB-om, ubrzanih društvenih i privrednih reformi. Represija nad unutarpartijskom opozicijom, pristalicama IB-a i intenziviranje politike otkupa i kolektivizacije.
III. 1950–53 – period otopljavanja ili kontrolisane slobode i traganje za trećim putem u socijalizam. Smanjen intenzitet represije usled približavanja Zapadu i kampanja demokratizacije i samoupravljanja kao privid negacije staljinizma i promovisanje sopstvenog demokratskog puta u socijalizam.
U prvoj fazi revolucije, delujući kroz narodni i antifašistički front, Partija je prigrabila osnovne poluge vlasti i eliminisala opoziciju van fronta; druga etapa trebalo je da eliminiše saputnike revolucije (po uzoru na boljševike, koji su eliminisali esere) uspostavljanjem monolitnosti u frontu i na kraju de facto uspostavljanjem jednopartijskog sistema (tj. sistema sa hegemonom strankom). Restrikcijom osnovnih ljudskih i političkih prava, kao i merama državno-partijske represije, KPJ je uspela da u periodu 1944–1948. potpuno eliminiše svaki oblik opozicije. Intenzitet represije je bio najveći u periodu 1944–1945. kada se lomila kičma građanskom društvu i nasleđenoj političkoj strukturi u Srbiji, najčešće pod vidom kažnjavanja kolaboracionista i ratnih zločinaca. Represija je u samom početku bila divlja i anarhična, da bi vremenom ušla u legalne i institucionalizovane tokove.
Vaninstitucionalni oblici represije ili tzv. divlja čišćenja optuženih za saradnju sa okupatorom uz nezaobilazne elemente političke i lične osvete nisu bili retka pojava u posleratnoj Evropi (npr. Francuska, sa blizu 5.000 likvidiranih). U slučaju narodnih demokratija, pored političkih i ličnih motiva, ovde je teror imao i ideološko-revolucionarnu boju, pri čemu je instrumentalizovan od strane komunista u svrhu eliminacije protivnika revolucije i stabilizovanja nove vlasti (naročito je žestok obračun bio u Bugarskoj). Revolucionarna pravda u Srbiji, kao i u svim zemljama narodne demokratije, patila je od sličnih manjkavosti – široko definisana kolaboracija, neodmerenost kazne, zavisnost sudstva od izvršnih vlasti i slično. U prvim danima posle oslobođenja, kažnjavanje optuženih za kolaboraciju bilo je u rukama Ozne i vojnih organa. Vojni sudovi su sudili optuženima sve do leta 1945. U toku tih prvih meseci samo delom čišćenja upravljali su sudovi, dok je većina optuženih likvidirana bez odluke suda ili na brzinu izrežiranim procesima, koji su se često završavali osudom na smrt. Naročito su na meti građanski političari, činovnici bivše administracije, ali i trgovci, fabrikanti, sveštenici, nepoštena inteligencija, kulaci i drugi, što je ovom nasilju davalo tonklasne revolucije. Isto tako, nad domaćim Nemcima i Mađarima bilo je elemenata progona i kolektivne odmazde. Tačan broj žrtava divljeg čišćenja, usled nepostojanja ili nedostupnosti zvaničnih izvora, najverovatnije nikada neće biti utvrđen. Akteri, žrtve i istraživači iznose različite procene, ali uglavnom se broj svodi na više desetina hiljada žrtava u Srbiji, svakako ne ispod 70.000 (uključivši i nemačku i mađarsku manjinu), odnosno 180.000 u celoj Jugoslaviji.
U institucionalnom smislu, čišćenje društva je zatim prepušteno sudovima i komisijama, koji su bili instrumentalizovani i pod potpunom partijskom kontrolom. Eksploatišući antifašizam, u prvim godinama po oslobođenju partija je preko Državne komisije za suđenje ratnim zločincima i saradnicima okupatora i uz potpun monopol nad sudstvom i aparatom sile, pored kažnjavanja stvarnih zločinaca i kolaboranata, eliminisala političke i klasne protivnike revolucije. Odlukama Državne komisije i presudama Suda časti vršeno je svojevrsno čišćenje društva od građanskih elemenata. Pod vidom kažnjavanja ratnih zločinaca, a širokim i nedefinisanim tumačenjem zakona, sudilo se i za najbanalnije prestupe (pričanje viceva, pevanje pesmica na račun nove vlasti i sl.) sa ciljem zastrašivanja pa i eliminacije političkih i klasnih protivnika, ali i ljudi koji samo nisu mirisali novu vlast. Na taj način kažnjeno je više hiljada građana smrtnom ili zatvorskom kaznom, koju je po pravilu pratila konfiskacija imovine i oduzimanje građanskih prava. Već tada je primećena izvesna teritorijalizacija krivice, izražena u restriktivnijoj kaznenoj politici u Srbiji, koja je bila plod nasleđa borbe protiv velikosrpskog hegemonizma, ali i većeg otpora uspostavljanju komunizama na tlu Srbije. Uspostavljanje najvećeg diskontinuiteta u istoriji moderne srpske države i razaranje privredne, kulturne i političke elite značilo je i sasecanje u korenu mogućnosti da se organizuje demokratski građanski pokret, koji bi se izborio za ljudska prava i slobode.
Izbori su predstavljali definitivnu političku smrt vanfrontovske opozicije, koja je apstinirala. U atmosferi linča, bez slobode štampe, verbalnog pa i otvorenog nasilja na ulicama, nepostojanja izborne kontrole, prokazana kao izdajnička i neprijateljska (fašistička), ona nije imala ozbiljne šanse na izborima, iako većina istraživača ne dovodi u pitanje pobedu frontovskih snaga, čak i u slučaju da su izbori bili demokratski i da nije bilo apstinencije.
Tokom 1946–1948, pa i kasnije, pažnja je bila usmerena na gušenje frontovske opozicije (proces D. Jovanoviću), uspostavljanje potpunog monopola unutar koalicije, razbijanje građanskih partija i fuzionisanje sa prorežimskim strankama, političke procese samosvojnim liderima i slično. Političke procese su sprovodili instrumentalizovano sudstvo, tužilaštvo i državna bezbednost. Čest osnov, upotrebljavan za uklanjanje političkih i klasnih neprijatelja, bio je i Zakon o krivičnim delima protiv naroda i države (donet avgusta 1945), kao i zločini protiv narodne privrede. Tu je, na osnovu vrlo širokog tumačenja, spadao čitav spektar krivičnih dela (od „imperijalističkih“ špijuna i antidržavnih zavera do običnih verbalnih delikata, špekulacije, sabotaže i sl.) korišćenih za diskreditaciju političkih neprijatelja i nepodobnih građana. Pri tome su značajnu ulogu igrali raspirivanje hladnog rata, lagerisanje sveta kapitalizma i sveta komunizma, kao i pogoršani odnosi između SAD i Jugoslavije. Narodni front, koji je služio kao paravan u procesu dolaska na vlast, postao je sredstvo na putu uspostavljanja faktičke jednopartijske diktature. Partije u frontu (pre svih agrarne), doživeli su sudbinu esera u Rusiji – pošto su kao saputnici revolucije odigrale istorijsku ulogu, morale su biti eliminisane ili pretvorene u puki dekor za privid stranačkog pluralizma.
Na osnovu analiziranih političkih procesa, može se uočiti nekoliko opštih mesta. Sud i sudije su tesno sarađivali sa političkom policijom i vrhom partije i zapravo su predstavljali njenu egzekutivu. Javni tužioci su bili provereni komunisti, dok su advokati u ogromnoj većini tretirani kao državni neprijatelji. Često se odluka ko će biti osuđen i na koliko donosila u partijskim strukturama, a ne na sudu. Nadzor političke policije bio je sveopšti – kroz sistem totalnog pokrivanja i kontrole po uzoru na prvu zemlju socijalizma. Po potrebi trenutka, mač Udbe u rukama partijske vrhuške se spuštao na vrat vanfrontovske, frontovske ili unutarpartijske opozicije, udarajući jače ili slabije. Javni i masovni politički procesi u tom sistemu imali su, pored eliminacije opozicije, pre svega propagandnu funkciju – izazivanje sveopšteg straha i podozrenja, osećanja ugroženosti, s ciljem jačanja društvene kohezije i podrške partiji i vođi, kao jedinim garantima državne nezavisnosti i čuvarima idealnog društvenog poretka. Ovakva praksa nije napuštena ni posle proklamovanja demokratskog socijalizma, jedino je upotreba sile racionalizovana a intenzitet represije primetno smanjen pod uticajem novonastalih spoljnih i unutrašnjih okolnosti i u skladu sa novim imidžom zemlje.
Masovne partijske čistke staljinističkog tipa nisu bile uobičajene za partijski život KPJ do sukoba sa Informbiroom. Previranja u unutarpartijskom životu 20-ih i krajem 30-ih godina se ipak ne mogu uporediti sa Staljinovim cikličnim, masovnim i krvavim progonima stranačke opozicije. Početkom 1946, izvedena je čistka partije, ali manjeg obima; tada su iz nje udaljeni slučajni saputnici i idejno-politički nezrelo članstvo. Kampanja čišćenja karijerista i neproverenih članova KPJ sumnjive prošlosti obuhvatila je samo u armiji oko 6.000 ljudi, ali nije zabeležena masovna primena represije. Dahauski procesi u Sloveniji predstavljali su svojevrstan uvod u represiju prema članovima partije. Pod ovim zbirnim nazivom podrazumeva se više sudskih procesa organizovanih 1947–1950, uglavnom protiv članova partije optuženih za špijunažu. Nagli i neočekivan sukob sa Staljinom 1948, kao i snažan i sveobuhvatan spoljnopolitički pritisak kojem je zemlja bila izložena, uslovili su povećanje državne represije prema svim slojevima društva kako bi se opovrgle optužbe i dokazala pravovernost, a zatim masovne i do tada neviđene surove partijske čistkestaljinista poput onih u SSSR-u tridesetih godina. Hladnoratovska atmosfera i sovjetski pritisci imali su direktan uticaj na povećanje represivnosti režima u svim sferama društva, najpre radi dokazivanja ideološke i praktične doslednosti, a potom i u svrhu odbrane partije i države od staljinizma. Jugoslavija se našla u teškoj ekonomskoj situaciji usled blokade sa Istoka i sa Zapada, što je direktno ugrožavalo ostvarivanje petogodišnjeg plana. S tim u vezi, hitno je preduzeto niz mera kako bi se obesmislile optužbe Sovjeta koje su se odnosile na ekonomsku politiku i na politiku prema selu – pre svega agresivna kampanja kolektivizacije i otkupa.
Pored isključivanja na hiljade članova iz partije, antistaljinistički staljinizam podrazumevao je i otvaranje prvih pravih domaćih gulaga za političke protivnike sa sistematski razvijenim metodama mučenja i prevaspitavanja (revidiranja). Najveći, Goli otok, počeo je da radi polovinom 1949. godine. Iako po razmerama oni ostaju neuporedivi sa Staljinovom logorskom imperijom, kroz njih je prošlo više desetina hiljada partijskih drugova, uglavnom španskih boraca, starih revolucionara, obrazovanih članova, kao i drugih građana, dok su u nacionalnom smislu ogromnu većinu činili Srbi i Crnogorci, tradicionalno više vezani za Rusiju. Jedna od posledica sukoba bila je jačanje kulta Titove ličnosti (pobednika nad Staljinom), kao i otvaranje partije prema članstvu (javni kongresi, olakšan prijem itd.).
Međutim, paradoksalno, posle prvog žestokog talasa represije u borbi protiv Staljina, na duži rok raskid je doneo smanjenje intenziteta državnog nasilja kao i liberalniju verziju komunizma. Ovo je bila posledica kako nove spoljnopolitičke orijentacije tako i pokušaja projekcije titoizma kao alternative kapitalizmu, odnosno buržoaskoj demokratiji, ali i Staljinovom rigidnom državnom socijalizmu. Politički, ekonomski i vojni aranžmani posle 1951. zahtevali su smanjenje intenziteta represije, ako ne direktno uslovljavanjem, onda autocenzurom. Novi imidž je kreiran u kampanji uspostavljanja demokratskog socijalizma – socijalizma sa ljudskom licem, reforme „tri D“ i uvođenjasamoupravljanja. Do 1953. odustalo se od radikalne kolektivizacije i otkupa, tolerisana je ograničena svojina na selu, poboljšani su uslovi u zatvorima i ublažena kaznena politika, smanjen je pritisak na partijsku i drugu opoziciju, dok se na spoljnom planu vodila aktivna vanblokovska mirotvorna politika. Jedna od osnovnih odlika titoizma postaje ograničena i racionalna upotreba nasilja prema političkim delinkventima („neprijatelja treba samo klepiti po ušima“ – Titov izraz) u odnosu na druge komunističke režime, veće slobode, naročito u sferi kulture (koja postaje otvorena i za zapadne uticaje), kao i veće mogućnosti putovanja. U Jugoslaviji se u ovom periodu lako moglo dospeti u zatvor zbog političkog delikta, ali su kazne bile neuporedivo blaže nego u drugim zemljama realsocijalizma.
Popuštanje nasilja nije determinisano samo ličnim osobinama Tita, već više realnim političkim okolnostima. Do 1953, opozicija – građanska i partijska – bila je slomljena, a Staljin mrtav, zadobijena je politička i ekonomska podrška Zapada politikom keep Tito a float, pa se režim osećao stabilnijim. Budući da je titoizam u izvesnoj meri predstavljao spoj komunizma i jugoslovenskog nacionalizma, podrška naroda ovom kursu je bila još veća, jer se sada legitimisao i kao branilac državnog suvereniteta. Ekonomski rast 50-ih i zapadna pomoć uslovili su nagli rast standarda, pa je Titov kult dostigao vrhunac u kasnijem periodu, naročito među nižim i srednjim slojevima stanovništva, kojima anomalije socijalističke demokratije i samoupravljanja nisu smetale niti su ih u tom trenutku osećali. Kampanja samoupravljanja i demokratizacije je protivrečna s obzirom na proklamovanu diktaturu proletarijata i KPJ kao avangarde radničke klase, njenu boljševičku prirodu i demokratski centralizam – gde sve važnije odluke donosi uzan krug ljudi. Ona je posledica koliko traženja nove ideološke matrice na putu u socijalizam, toliko i udvaranja Zapadu zbog dobijene podrške, ali i izvesne opuštenosti, pošto je režim eliminisao neprijatelje spolja i unutar partije, povećao ideološki uticaj te je mogao da dozvoli veće slobode i smanji represiju.
U ekonomskom smislu višefazna socijalistička revolucija ovog tipa podrazumevala je najpre stvaranje tzv. državnog socijalizma, čiji je preduslov bio da se raznim etatističkim merama (konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom, otkupom, kolektivizacijom i dr.) izvrši podržavljenje privatne svojine (ili se ona potpuno marginalizuje), a onda merama ekonomske politike (poreskom politikom, politikom cena, investicionom politikom i sl.) razvije državno-socijalistički sektor, koji bi u potpunosti bio pod kontrolom partije. Ceo proces odvijao bi se kroz ciklus popularno nazvan petoletkama, koji je imao za cilj premeštanje milionske rezerve radne snage sa sela u grad i ubrzanu industrijalizaciju i urbanizaciju. U Jugoslaviji, kao i u drugim zemljama Istočne Evrope, po uzoru na SSSR (za razliku od levog intervencionizma na Zapadu), ovaj proces je pratio neverovatno razvijen sistem ekonomsko-socijalne represije. Ona se ispoljavala pored sofisticiranih metoda ekonomske i socijalne politike i kroz povlastice, agresivnu propagandu i oblikovanje javnog mnjenja i drugog, ali i kroz otvorenu, pa na momente i brutalnu primenu sile od strane državnih i partijskih organa. U prvim godinama posle rata ekonomsko-socijalna represija se manifestovala u procesuiranju pred partijskim sudovima na hiljade optuženih za kolaboraciju, kojima je oduzeta imovinakonfiskacijom, zatim u nacionalizaciji i sekvestru sitnih i srednjih preduzeća, zabrani povratka izbeglih u svoje domove na Kosovu i Makedoniji, raseljavanju buržoazije iz gradova, prinudnoj mobilizaciji radne snage za „dobrovoljni rad“, a naročita brutalnost je ispoljena prema seljacima prilikom sprovođenja otkupa kao i kolektivizacije. Radnicima je praktično osporeno pravo na štrajk kao i slobodno sindikalno udruživanje u cilju ostvarivanja ekonomsko-socijalnih prava.
U kulturi je jugoslovenska socijalistička birokratija u periodu 1945–1950. najdoslednije primenila sovjetski model izgradnje socijalizma i estetiku socijalističkog realizma. U delima partijskih umetnika nije bilo siromaštva, gladi i nasilja, sumorne svakodnevice, ličnih emocija i problema, egzistencijalističke zapitanosti, već je, u formi realizma, prikazivana samo poželjnu stvarnost, onako kako ju je zamišljala partijska vrhuška. Socijalistički realizam je postao ideološki i politički obojen idealizam, čiji je krajnji cilj bila potpuna indoktrinacija građana. Kao dekadencija i formalizam u zapadnoj kulturi, koji se kao ostaci pojavljuju u zemljama narodne demokratije, označeni su antirealizam, iracionalizam, pesimizam, nacionalizam i lažno novatorstvo. Uporedo sa tzv. demokratizacijom kulture i nespornim naporima na prosvećivanju, podizanju kulturnog nivoa i opismenjavanju milionskih masa neprosvećenih seljaka i radnika kroz analfabetske tečajeve, teklo je i ideološko prevaspitavanje u duhu dogmatskog socijalizma. Kulturna revolucija je proširila broj konzumenata, ali je drastična restrikcija umetničkih i naučnih sloboda u ovom periodu svela njen sadržaj na propagandni nivo, forsirajući kvantitet na uštrb kvaliteta. Nepobitan civilizacijski skok na prosvetnom planu, o kome govori statistika, bio je praćen sveopštom ideološkom indoktrinacijom, nametanjem uniformnog načina mišljenja, kao i dominacijom partijnosti i ideološke podobnosti nad strukom, najizraženijom upravo u periodu državnog socijalizma. Nametanje sovjetskog kulturnog obrasca, kao i negiranje umetničkih, naučnih sloboda i slobode informisanja ostvarivano je kroz sveopštu kontrolu državno-partijskog aparata nad institucijama kulture, izdavaštvom i stvaraocima. Po uzoru na SSSR (gde su u tu svrhu postojali Glavlit i Litkontrol) stvoren je centralizovan, piramidalan i sveprisutan direktivni aparat – svojevrsna kulturna vlada, za sprovođenje kulturne politike i nadzor nad stvaraocima. Kao što se državom upravljalo u suštini iz jednog centra, Politbiroa CK KPJ, gde je o najbitnijim pitanjima arbitriralo nekoliko najbitnijih rukovodilaca, po istom principu nadzor nad kulturnom sferom društva bio je centralizovan i oličen u Agitpropu – Agitaciono-propagandnom odeljenju CK KPJ. Ovo telo se do detalja bavilo nadzorom nad javnim mnjenjem, medijima, kulturom, kadrovskim rešenjima, planovima i programima rada – sve je moralo biti upregnuto u kola nove ideologije. Do početka 50-ih dominantan oblik cenzure bila je autocenzura, jer se zbog prejake javne reči mogla izgubiti i glava (naročito tokom sukoba sa Kominformom 1949–1950). Međutim, liberalizacijom društva sve veća želja autora je bila da iskušavaju trpeljivost režima, pa lagano raste i broj cenzurisanih dela i to pre svega kroz samoupravnu i nešto manje partijsku cenzuru. Vremenom, javlja se sve više otpora, pa i prvi disidenti, i među samim komunistima, koji su neretko tolerisani od strane režima kao fasada liberalizma i promocija politike otklona od staljinizma.
Univerzitet kao institucija od ogromnog društvenog značaja trpeo je posebne pritiske. Oni su se od samog početka ogledali kako u kadrovskom čišćenju profesora i studenata, tako i u pritiscima, težnji ka potpunoj ideologizaciji nastavnog sadržaja, uplivu Partije na Univerzitet i negiranju autonomije kao „buržoaske tekovine“, instrumentalizaciji studentskih i strukovnih udruženja i detaljnom nadzoru državne bezbednosti. Sličnoj su presiji i indoktrinaciji bile izložene i druge naučne institucije. Naučnici su bežali u nepolitične teme, pisali uz autocenzuru, kloneći se sadržaja koji su zadirali u ideološko-revolucionarni zabran. Naročitu je štetu jednoumlje ostavilo u društvenim naukama, budući da totalitarni društveni ambijent ne pogoduje argumentovanoj, slobodnoj i racionalnoj naučnoj diskusiji kao preduslovu svakog traganja za znanjem i istinom.
Sloboda duha je potpuno negirana, a od umetnika su traženi angažovanost, partijnost i stvaranje u duhu socijalističkog realizma. Stvaraoci koji se nisu uklapali u novu ideološku matricu rizikovali su da izgube ne samo egzistenciju i mogućnost delanja, već i ličnu slobodu. Novi politički kurs posle 1950. izazvao je pokušaje da se promeni način rada, ali ne i njegova suština. Preokret u kulturi lagano nastupa posle 3. plenuma CK KPJ (decembra 1949), koji se ogradio od dogmatizma, pragmatizma i partijskog arbitriranja u kulturi. Odbačena je zabluda da se primenom administrativnih mera u tačno isplaniranim rokovima može promeniti ljudska svest, a proklamovana sloboda za stvaraoce, koji su široki i raznovrsni u shvatanjima, a ne za „ljude čiji će umovi biti podšišani na isti način“. Promene se najpre zapažaju u oblasti apstraktnih umetnosti, a tek potom u književnosti. Ističe se težnja da se nadzor nad kulturom debirokratizuje, da se njime ne bave više samo pojedinci, već sve partijsko članstvo, a metod brutalnog administrativno-direktivnog rukovođenja kulturom zamenjen je sofisticiranijim idejno-političkim delovanjem, pri čemu je data veća inicijativa nižim partijskim telima. Sloboda u sferi kulture (iako ne potpuna, već „prezaštićena“), diskusije i sukobi modernista i realista, kasnije i slobodna putovanja na Zapad, ostali su trajno obeležje samoupravnog socijalizma kao čardaka ni na nebu ni na zemlji.
Crkva je bila jedan od najtvrđih protivnika revolucionarne vlasti budući da je po samoj definiciji institucija s konzervativnom ideologijom, duboko istorijski ukorenjena u narodu. U svim zemljama Istočne Evrope – pa i Jugoslaviji, odnos prema crkvi bio je determinisan istorijskom tradicijom, ideološkim postavkama marksizma-lenjinizma i totalitarnim aspiracijama političkog vođstva. Revolucionarne ideološke postavke gledale su na religiju kao na „opijum za narod“, dok je naučni pogled na svet trebalo da zameni verske predrasude. Glavni cilj je bio ograničiti uticaj crkve u društvu, kontrolisati njenu aktivnost i zadobiti lojalnost pojedinih delova sveštenstva. Ideologija je, kao nova religija, trebalo da zameni hrišćanstvo. Odnos prema crkvi zavisio je i od unutrašnjih i međunarodnih kretanja. Neposredno po oslobođenju taj odnos je bio relativno tolerantan, da bi se učvršćivanjem vlasti pritisak na crkvu pojačao. Nasilje prema crkvi je kulminiralo 1949–1950, kada je ojačala represija u svim segmentima društva usled dokazivanja pravovernosti staljinizmu. Sasvim drugi put sofisticiranog i racionalnog pritiska i nadzora nad crkvom formulisan je posle velikog zaokreta početkom 50-ih, otvaranja prema svetu i proklamovanja demokratizacije.
Iako na teritoriji Srbije nije bilo mnogo velikih procesa predstavnicima verskih zajednica, bilo je hapšenja, maltretiranja sveštenika i ometanja službe i nastave, oduzimanja zemlje i objekata i slično. Ekonomski pritisci kroz agrarnu reformu, nacionalizaciju crkvenih fondova, politiku penzija i plata, predstavljali su ozbiljan udarac crkvenoj organizaciji. Udba je kontrolisala kompletnu delatnost i kretanje episkopata preko svoje agenture. Nastojalo se da se izazove rascep unutar SPC putem stvaranja svešteničkih udruženja. Država je vršila pritisak na crkvu i kroz rešavanje pitanja makedonske crkve, kao i postavljanjem pitanja antidržavnog ponašanja sveštenstva u emigraciji. Za razliku od katoličke crkve, SPC je predstavljala ne samo versku, već u dobroj meri i nacionalnu instituciju, bez šireg međunarodnog zaleđa, iznutra podeljenu, prilično sraslu sa državom. Stoga su je mere i pritisci revolucionarne vlasti posebno pogodili. Na taj način je SPC, bez veće snage i mogućnosti opiranja, postepeno ali uspešno uklanjana iz društveno-političkog života i gurana ka društvenim marginama.
Budući da u uslovima uspostavljanja jednopartijske diktature nije postojala sloboda izražavanja mišljenja, javnih demonstracija, kao ni sloboda štampe i medija, na prvi pogled nije bilo značajnih demonstracija nezadovoljstva protivnika režima. Dublja analiza i uvid u problem ipak pokazuju izvesnu represiju prema gore, naročito kod određenih slojeva građanstva, seljaštva, crkve, ili pak određenih unutarpartijskih struktura u vreme IB-a. Delom je ona imala pasivan i spontan karakter, a jedino se u određenim prelomnim trenucima ispoljavala kao aktivna i delimično organizovana. Kao pasivni oblici rezistencije mogu se nabrojati: ilegalna emigracija, povećan kriminalitet, pretplata na opozicionu štampu, kafanska opozicija, slavljenje slava, Božića, Uskrsa. Kao forma aktivnog otpora javljale su se odmetničke grupe i jataci (uglavnom bivših pripadnika JVO), seljačke pobune, studentske demonstracije i štrajkovi, omladinske zavereničke grupe, prvi ozbiljni unutarstranački otpori (informbiroovci), kao i disidenti (M. Đilas). Zanimljivo je da pojedini vidovi pasivnih oblika otpora, kao što su ilegalna emigracija, kriminalitet ili broj cenzurisanih dela, postaju brojniji uporedo sa liberalizacijom režima. Otpor je naročito bio jak posle rata, u vreme stabilizacije vlasti i faktičkog gašenja višepartijskog sistema 1945–1946, zatim u vreme početka sprovođenja petogodišnjeg plana 1947, kao i u razdoblju kulminacije sukoba sa Staljinom i ubrzane kolektivizacije. U prvom periodu nosilac otpora bili su građanstvo ili odmetnuti pripadnici i simpatizeri JVO, dok je u vreme otkupa i kolektivizacije to bilo seljaštvo, pre svega krupno, i na kraju, u vreme rezolucije IB-a, i određene unutarpartijske strukture. Slabljenjem i slamanjem otpora režimu, kao i sve većom prihvaćenošću ideologije, smanjivala se i potreba za represijom.
Na osnovu svega izloženog, kao glavne faktore koji su predodredili represivnost društva u posleratnom periodu, izdvajamo sledeće: 1) ideološko-revolucionarne, 2) ratne uslove, 3) nedemokratsko socijalno-političko nasleđe, 4) spoljnopolitičke pritiske, 5) snagu otpora revoluciji i 6) kulturno-antropološko-civilizacijski faktor. Ipak, kao predominantan, treba istaći ideološko-revolucionarni činilac. Preuzet ideološki i praktični model, lenjinističko-staljinistička teorija i praksa, podrazumevali su sistematsku represiju i nasilje, kako pri preuzimanju vlasti, tako i u održanju i promeni društvenog sistema.
S druge strane, Jugoslavija, pa i Srbija, kao zemlja sa krajnje dinamičnim i protivrečnim putem društvenog razvoja, bila je osobena i u primeni državne represije. U početku, primenom revolucionarnog terora, divljim čišćenjima, konfiskacijom, političkim procesima i drugim represivnim merama snažno je iskoračila na put staljinističkih reformi ispred većine zemalja realsocijalizma. Specifičnost se ogledala u tome što je još veća represivnost došla u prvom trenutku i kao posledica želje da se dokaže pravovernost i opovrgnu Staljinove optužbe, a potom i kao antistaljinistički staljinizam, da bi se u daljoj evoluciji usled ekonomsko-političkih aranžmana sa Zapadom preobrazila u sistem kontrolisane ili dozirane slobode, gde su se neprestano smenjivali periodi kontrolisane liberalizacije i čvrste ruke. Odnos prema SSSR-u i spoljnopolitički salto mortale uslovili su vidne promene u unutrašnjoj politici, a posebno u intenzitetu represije. Tako ako bismo morali da poredimo Titov režim posle 50-ih po stepenu sloboda, možemo da kažemo da je bio bliži Musolinijevom fašizmu u Italiji nego staljinističkoj praksi u SSSR-u. Ipak to nije značilo suštinsku demokratizaciju režima, već samo liberalnu fasadu, budući da se Partija, tj. sam Tito, vraćao već oprobanim metodama čvrste ruke uvek kada bi osetio da bi mogli biti ugroženi ili poljuljani temelji partijskog monopola na vlast (npr. 1958, 1968, 1972, 1981…). Na kratak rok sukob sa Staljinom proizveo je, dakle, pojačano državno nasilje, dok je potom kroz otklon od staljinizma i otvaranje prema Zapadu, uz povećanje društvenog standarda, sistem liberalizovan – ali nikad do kraja. Po tome Jugoslavija može biti vrlo zanimljiva istraživačima sa aspekta proučavanja međuzavisnosti faktora spoljne i unutrašnje politike i njihovog uticaja na stepen sloboda u društvu.
Srdjan Cvetkovic
REPRESSION INSERBIA1944-1953
Summary
Researching state repression in the post-war era was largely made difficult due to the inaccessibility of certain important sources (primarily judicial and police ones) or subjectivity of some existing ones, as well as decentralization from the object as far as the researchers are concerned as a result of the fact that this is still ‘alive past’. Consequently, the researches of this issue should accept only in part. Still, by observing and analyzing the line of certain parameters, such as the number of death sentences, the number of the convicts, especially for the acts against the state, but also for other delicts, some incontestable tendencies can be noticed. This points to the fact that the period between 1944 and 1951 characte-rizes emphatic repressiveness, thus it is incomparable with any other era in the newer history ofSerbia. This is the time when, in the tradition of theUSSR, the revolutionary authorities established the model of state socialism by repression as an instrument not only for winning and preserving power, but also for a sudden and comprehensive social transformation. Repression appeared in severel pha-ses in the period 1945-1953 in the form of ,,wild cleansings”, many plitical trials, confiscation, nationalization, enforced colectivization as well as strong pressure in cultural life by forcing socrealism.
By changing political climate after 1951, affirming its own vision of autono-mous socialism, especially by Stalin’s death and political and economic engagement with the western democracies, the regime rationalized violence in all the spheres of the society, commutation was cancelled, collectivization was abandoned, abuses of State Security Administration were judged and the more liberal Criminal Code was adopted. On the other hand, by repudiation of Stalinism, opening towards the World, economic growth, as well as by the growth of standards of living, conditioned largely by economic help from the West (possibly also conditioned!), the authorities gained the greater support by people and consequently reduced the need for too large a dose of repression, especially due to the fact that every serious opposition was already crashed as a result of which it was possible to move to the higher ideological forms of re-education.
Key words: state repression, Comunisst party, politcal convicts, stalinism, confiscation, nationalization, agrarian reform and colectivization
http://www.hereticus.org/arhiva/represija-u-srbiji-1944-1953.html