Operacija “Schwarz” 1943.godine (iz dva ugla)

1

         Tokom maja mjeseca 1943. godine nemačke oružane snage preduzele su ofanzivnu operaciju poznatu pod oznakom «Schwarz», koja je prevashodno imala za cilj uništenje snaga JVuO i zarobljavanje i likvidaciju generala Mihailovića i njegove Vrhovne komande.

         U to vrijeme general Mihailović, sa Vrhovnom komandom JVuO se nalazio u Crnoj Gori, koja je bila pod kontrolom italijanskih okupacionih vlasti.

         Njemački plan držan je u tajnosti, čak i od svazničkih italijanskih snaga u Crnoj Gori, jer se sumnjalo da bi preko italijana plan ove operacije mogao biti otkriven.

Njemački opunomoćeni general u NDH Glez fon Horstenau, u svom dnevniku potvrđuje ovu tezu:

         «Upravo zbog četnika firer je odlučio da se Italijanima ništa ne kaže, već da se pohod i upad u Crnu Goru, koju su oni držali pod svojom okupacijom, izvrši bez njihovog znanja…» Hitlerovo naređenje se toliko poštovalo da  4. maja, dakle neposredno pred planiranu akciju, prilikom razgovora u Zagrebu između italijanskog generala Robotia, generala Lera i Horstenaua o predstojećem pohodu nije bilo ni riječi.

         «O pohodu na Crnu Goru general Ler nije smio ni da zucne», kaže Horstenau u svom dnevniku.

         General lajtnant Aleksandar Ler bio je glavnokomandujući ove operacije, koji je imao operativno taktičku pomoć generala Rudolfa Litersa, zapovjednika njemačkih snaga u NDH.

         Poseban zadatak u ovoj operaciji imao je puk Brandeburg, čija je jedna jedinica preobučena u srpske uniforme imala zadatak da otkrije i zarobi Mihailovića.   

         Za izvršenje plana «Schwarz»,  angažovane nemačke divizije uz dobru logističku, posebno avio podršku, formirale su više borbenih grupa  koje su nastupale: Od Avtovca i Nikšića  7. SS divizija «Princ Eugen» ( komandant SS-Obergruppenführer Artur Phleps), od Sarajeva i Kalinovika 118. Lovačka divizija (komandant generalleutnant Josef Kübler), od Foče i Goražda 369. Legionarska divizija ( komandant generalleutnant Fritz Neidholdt), a od Brodareva i Bijelog Polja 1. Brdska divizija. (komandant generalleutnant Walter Stettner Ritter von Grabenhofen)

         Pokreti borbenih grupa na terenu angažovanih nemačkih snaga primećeni su već od 5. maja kada faktički počinje prva faza operacije “Schvarz”. 14. maja u ranim jutarnjim satima napadom jedne borbene grupe 1. Brdske divizije ka Kolašinu gdje se u širem rejonu nalazilo oko 2.500 pripadnika JVuO pod komandom Pavla Đurišića, počela je operacija «Schwarz». Pomalo zbunjeni i zatečeni iznenadnom pojavom njemačkih snaga, jedinice JVuO na ternu pružile su sporadičan i slab otpor tako da je njih oko 2000 zarobljeno. Poslije kraćih pregovora i njemačkog ultimatuma da će primjeniti represivne mjere i odmazdu prema civilnom stanovništvu predao se i komandant ovih snaga major Pavle Đurišić.

         Činjenica je da su Italijani protestovali zbog ovog njemačkog upada u njihovu okupacionu zonu i da je u jednom trenutku situacija u Kolašinu bila vrlo napeta i neizvjesna, posebno što se tiče zarobljavanja Pavla Đurišića, o čemu svjedoči dramatičan razgovor koji su u Beranama od 10 časova 14. maja vodili zapovjednik njemačke 1. brdske divizije general Štetner i italijanski komandant XIV korpusa general Ronkalja..

         Zarobljeni pripadnici JVuO, u ovoj akciji sprovedeni su u zarobljeništvo,  vojnici uglavnom u Grčku, oficiri su deportovani u Osnabrik (među njima major Nikola Bojović) a major Đurišić je avionom  prebačen u Berlin, a zatim u logor Strij u Poljskoj.  

         Ipak, glavni cilj plana Schwartz –  zarobljavanje generala Mihailovića nije ostvaren. Prozrivši namjere Njemaca  on  je na vrijeme napustio Lipovo gdje je bila smještena njegova Vrhovna komanda i sa dva korpusa JVuO, pristigla iz Srbije i ličnom pratnjom uputio se u pravcu planine Zlatar, izbjegavši u zadnji čas opkoljavanje.

           Za neuspjeh akcije, protiv Mihailovića, Hitler će lično optužiti Italijanskog komandanta za Crnu Goru generala Pirca Birolija, koji je kako je on naveo, svo vrijeme znao gdje se Mihailović krije.

         «Mi se stalno naprežemo da tog Mihailovića uhvatimo, jer on apsolutno stoji u službi Antante, a taj Biroli to zna…I ništa ne preduzima», navodi Horstenau njegove riječi u svojim dnevničkim bilješkama.

         Angažovne njemačke snage poslije relativnog početnog neuspjeha operacije «Schwarz», nastavile su nastupanje «predviđenim pravcima» čisteći teren ispred sebe. Svoj pokret oni su usmjerili ka glavnini partizanskih snaga koje su se poštujući nezvanični «dogovor o napuštanju teritorije NDH» sklonile u Crnu Goru.

         Naime, partizanski Vrhovni štab i njegov komandant Tito sa oko 18.000 ljudi ( 4 divizije: Prva (komandant Koča Popović) i Druga proleterska (komandant Peko Dapčević), Treća udarna (komandant Sava Kovačević) i Sedma banijska (komandant Pavle Jakšić), među kojima je bio ne mali broj bolesnih i ranjenih, boravio je u vrijeme početka operacije «Schwarz» u rejonu Žabljaka.

          Uvjeren da neće biti napadnut (zbog poštovanja odredbi zacrtanih u pregovorima u Zagrebu marta 1943.) Tito je svoje snage zadržao nepotrebno dugo na  prostoru durmitorskog platoa  između rijeka Tare i Pive što je omogućilo njemačkim snagama da ih opkole na uskom prostoru i potisnu u željenom pravcu (kanjonom Pive).

         Posleratna, komunistička istorijografija, ovo oklijevanje pravdala je iščekivanjem prve savezničke misije, koja je stigla u rejon Žabljaka u noći 27/28 maj. Članovi ove britanske vojne misije (šifra «Tipikal»), kapetan Bil Stjuart i Vilijam Dikin, profesor istorije na Oksfordu i još četiri njena člana su tako bukvalno iz vazduha uletjeli u okršaj partizana, koji su se užurbano povlačili i Njemaca u nastupanju, koji će, bez sumnje, dovesti partizanski pokret u totalno rasulo praćeno do tada najvećim ljudskim gubicima.      

         Činjenica je da su kanjon Pive, dolina Sutjeske, Tjentište i obronci Zelengore, u prvoj polovini juna 1943. postali grobnica za više od 7000 partizana, koji su prepušteni sami sebi, bez komande, u borbi za goli život, stradali od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.

         Njihov komandant za koga se ne zna kako se i na koji način izvukao u pratnji nekoliko ljudi i ratne sekretarice Davorjanke Paunović, sa povezom preko ruke (zvanična verzija ranjen na Milinkladama 9.juna od avio bombe) pojavio se među borcima u centralnoj Bosni tek nekoliko dana pošto je njemačka akcija obustavljena.

         Njemački gubici, među kojima je bilo dosta legionara (stotinak mrtvih), bili su neznatni u odnosu na veliki broj stradalih pripadnika partizanskog pokreta, među kojima su i komandant 3. divizije Sava Kovačević, 4. crnogorske brigade Vasilije Đurović vijećnik AVNOJ-a  Nurija Pozderac, britanski kapetan Bil Stjuart…

          PRIČA:  Iz romana   «Čičina priča ili stradanje srpsko» autora Predraga V. Ostojića  

         «Tito je poslije rata tragediju svoje vojske na Sutjesci prikazao kao veliku pobjedu. Snimio je on i filmski spektakl «Bitka na Sutjesci» u kome njega glumi čuveni Ričard Barton. Ja ne znam ko mi je ispričao da mu je bila želja da se ovaj film nominuje za filmsku nagradu «Oskar» i da za to nije žalio para.

         Inače poslije ove tragedije na Sutjesci njega dugo nisu mogli pronaći. Pojavio se zamotane ruke, navodno ranjen na padinama Zelengore od avio bombe.

         Pričalo se da se zarezao nožem više podlaktice i da ga je njegova Davorjanka previla. Valjda ga je bila sramota da se tek tako pojavi pred ono malo boraca što je preživjelo Sutjesku.

         Negdje osamdesete godine, ono kada je on umro, prolazio sam sa sinom kolima preko Tjentišta. Na onim livadama, starina, mislim da je tada bio ovih mojih godina, čuvA poveće stado ovaca. Zaustavimo kola i upitamo ga za zdravlje, za cijenu ovaca… Raspričao se on o teškom životu i ja ga u jednom momentu pitam:

       «Bogati Rajko», a tako reče da se zove, «đe je ovde Tito ranjen?» On me pogleda i onako ozbiljno reče: «Ma bolan, nije on ranjen, nego ga ujelo  pašče!» Dobro nas je nasmijao…

        Ali ko zna? Priče su priče! Svako ima svoju. A svakoj ne treba vjerovati?»    

       str. 57-58

 

1 KOMENTAR

  1. Поштовани, вршећи скоро деценијско научно истраживање за своју необјављену књигу “Верни Народу, Отаџбини, Заклетви- Борбе, бојеви и операције Југословенске војске Краљевине Југославије- Историја Југословенске војске Краљевине Југославије 1941-1958″, непобитно сам утврдио да је операција Шварц-1,2,3, немачког Вермахта, била усмерена и искључиво намењена уништењу Главне групације Штаба Врховне команде ЈВ КрЈ. Снаге ове групације ЈВуО су спроводиле своју Операцију Десантна основица” за искрцавање англо-америчких снага које је англо-америчка Команда Средоземља стално “подгревала”. Нажалост то је била само велика “савезничка” превара (Черчил, Рузвелт) и наших снага и Немаца. Наша Војска је већ, после жестоких борби на широком фронту, успешно створила основицу капацитета искрцавања више десетина англо-америчких дивизија. Операцију Шварц сам изучио, понајпре на основу немачких планских докумената и оперативних извештаја. Операцијски део ЈВуО на основу докумената операцијски дневници, извештаји ШВК ЈВ и потчињених јединица о борбама у овој немачкој операцији. На основу тих докумената израдио сам оригиналну карту по принципима генералштабне струке. То је тачан приказ кретња немачких, брозовских и југословенских краљевских јединица по месту и времену. Покушаћу је изложити овде. Јурећи за јединицама ЈВуО, снаге Јосипа Броза заједно са немачко-усташком групацијом, брозовци су улетели у немачки обруч. Будући да нису успели ликвидирати Штаб Врховне команде ЈВ Краљевине Југославије, захваљујући храброј и веома вешто вођеној улози снага Другог равногорског корпуса (кап Предраг Раковић) и Расинског корпуса (потпуковник Драгољуб Кесеровић) који су одлучним отпором заштитили коридор за извлачење колоне Врховне команде у правцу р.Западна Морава-Овчар-Каблар, Немци се обрушавају на брозовце који су остали у обручу. Тек тада брозовци почињу борбе са Немцима. До тада брозовци воде борбе само са Југословенском војском, значајно јој отежавајући борбу са немачком групацијом. У немачким извештајима јасно стоји да су им комунистичке снаге у зачетку и током прве фазе операције значајно помогле. Шварц су Немци делимично спровели. Фаза Шварц-3 није ни започета. Брозовско командовање се показало немуштим за наметнуту ситуацију. Уследили су њихови огрони губици. Да би се то прикрило у току и после рата комунистички агитпроп је уложио силне напоре и средства да све то сакрије стварањем некакве “легенде”. Међутим, немачки документи Вермахта су неумољиви својим садржајем о томе ко је стварна легенда отпору Шварца: школовани и веома способни генералштабни официри Војске Краљевине Југославије и војно обучени војници и подофицири. Ово је сиже истине о Шварцу, о којој поседујем хронолошки разрађену документациону анализу, коју заинтересованим могу ставити на располагање из моје необјављене књиге. Због оваквих и многих по први пута написаних истина и откривених брозовских фалсификата, њу нико у овој земљи и неће да објави. Да је проконистичка, сигурно би давно угледала светлост дана. Многи постављају питање како обухват до 1958? Па зато што је тек те године пала последња група Југословенске краљевске војске на тлу Краљевине Југославије. То је непобитна истина као и датих у горњем чланку и овом коментару о краху немачке операције Шварц против Југословенске војске у Отаџбини из састава Југословенске војске Краљевине Југославије (коју још чини, у нашој историографији тек негде поменуте, Југословенска војска ван Отаџбине и Југословенска војска у заробљеништву).
    генералштабни пуковник
    Живомир Р Подовац
    П.С Молим Редакцију сајта да технички помогне у излагању карте о Операцији Шварц. Хвала!!!

    Карта 23 – 1943. мај 14-24. – Противоперација Групе корпуса ШВК, немачкој операцији ‘Шварц’ (аутор ЖРП)