ZAROBLJAVANJE GENERALA MIHAILOVIĆA – MAŠTA RADI SVAŠTA

0

 

Zurnal-Diverdon-1946,-pismo-Milosa-Markovica---sma

Pismo koje je švajcarski list Žurnal D` Iverdon objavio 16. avgusta 1946. godine pod naslovom “Kako su Titovi partizani uhvatili generala Mihailovića“, koje  govori o kidnapovanju generala Mihailovića, a čiji  je navodni autor major Miloš Marković, ratni komandant Požeškog korpusa, puno je  nelogičnosti i apsurda, tako da ozbiljan istraživač već na prvi pogled uviđa da se radi o nevještom pokušaju, najvjerovatnije  Uprave za državnu bezbjednosti FNRJ, da na Zapad proturi priču, koja je imala jasan cilj i trebala da postigne očekivani efekat. O čemu se radi?

Poslije zarobljavanja generala Mihailovića 13. marta 1946. godine u rejonu Dobrunske Rijeke od strane grupe operativaca OZN, a uz pomoć majora Nikole Kalabića,[1] služba je najvjerovatnije planirala  da svog saradnika maksimalno iskoristi.[2] Pošto je, ipak, priča o njegovom učešću u pomenutoj akciji procurila u javnost, putem Mihailovićevih saboraca sa terena, koji su preživjeli taj  13. mart i nihovih jataka, pošto je I lično general Mihailović tokom suđenja to saopštio Stevanu Moljeviću, jednom od najistaknutijih ličnosti njegovog Centralnog nacionalnog komiteta, pošto je to u emigraciji saznao i Jovan Đonović, čiji je brat bio jedan od dvojice branilaca generala Mihailovića i pošto se ona, doduše sa nevjericom, širila u emigrantskim krugovima (vojvoda Đujić, major Nikola Bojović,kapetan Neđeljko Plećaš…), a posebno što se pojavila i u stranoj štampi,  Uprava državne bezbjednosti  je najvjerovatnije napravila “avionsku” verziju zarobljavanja generala Mihailovića i potpisala je imenom majora Markovića, komandanta Požeškog korpusa, za kojeg su znali da je živ i da se vješto krije I

UDB je više vodila računa da pismo bude objavljeno, kako bi dospjelo u javnost, nego što je vodila računa o njegovom sadržaju, u kome je opisan ovaj nevjerovatan događaja. Autoru ili  autorima bilo je izgleda jedino važno da se u pismu ne pominje ime njihovog  saradnika, uz čiju pomoć se i domogla  Mihailovića.[3]

Što se tiče navodnog “potpisnika pisma”,  I u vrijeme njegovog objavljivanja, Miloš Marković je bio živ i još uvijek van domašaja službe, pa je,  kao oficir višeg ranga, bio idealna ličnost za  njegovog navodnog autora. Logika je nalagala da, publika kojoj je namjenjeno pismo ne može znati da li je on tog marta 1946. bio sa Mihailovićem ili na nekom drugom mjestu.

A major Miloš Marković,  oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, u vrijeme zarobljavanja generala Mihailovića, zimu 1945/1946. godine proveo je osamljen, skrivajući se u jednoj pećini u predjelu sela Visoka iznad Arilja, upućen samo na dva jataka: Pavla Nikolića i Žarka Matovića, koji su mu bili jedina veza sa svijetom.[4] Boraveći u skučenom prostoru pećine on nije mogao vidjeti ništa dalje od predjela planinskog sela Visoka, niti  čuti  nešto više od onoga što su mu mogli reći pomenuti jataci.[5]

Već smo pomenuli  apsurdnost sadržaja pisma u kojem je opisano avionsko kidnapovanje generala Mihailovića, kao nevješt pokušaj “proturanja priče”, koja je između ostalog imala za cilj I da zaštiti  saradnika službe.

Major Marković, dakle, nije mogao biti učesnik, pa ni svjedok, navodnog avionskog kidnapovanja Mihailovića, a potom avionskog napada i desanta na njegov štab,[6] jer apsolutno tada nije bio u  Mihailovićevom okruženju, jer ga niko drugi I ne pominje, a svjedoci ga lociraju daleko od mjesta događaja.  Isto tako I “avio kidnapovanje” je izmišljeno  što se na prvi pogled da zaključiti iz kratke analize sadržaja poturenog pisma, koje je lokalni švajcarski list I objavio.

Evo, samo nekoliko detalja iz sadržaja pomenutog novinskog članka:

1„Marković kaže”[7]: „Februara meseca 1946. godine, general Mihailović se teško razboleo od tifusa. Bio je sa svojim štabom u okolini mesta Rudo. Jedne noći smo primetili savezničke – engleske avione, koji su bacali letke na kojima je pisalo da dolaze da nam pomognu u oružju i municiji…“[8]

  1. Pa, zar neko može povjerovati da je general Mihailović u zimu 1945/46 držao prostor – „slobodnu teritoriju“ na koju su se iz vazduha mogli baciti letci, a da ne dođu u posjed pripadnika milicije na terenu, da ne pričamo o doušnicima i dr. logistici angažovanoj na „otkrivanje i hvatanje Mihailovića?“

2 “Marković  kaže”: „Mi smo im označili mesto sletanja i videli smo kako iz njih izlaze ljudi obučeni u englesku oficirsku uniformu. Proverom njihovih dokumenata utvrdili smo da se zaista radi o saveznicima.[9] Odveli smo ih u Glavni štab – kod generala Mihailovića. Pošto su primetili da je general teško oboleo i u vrlo zabrinjavajućem zdravstvenom stanju, predložili su da ga prebace sa užom pratnjom u Italiju na lečenje. Pošto se general Mihailović saglasio sa predlogom, jer nije imao izbora obzirom na zdravstveno stanje, njega i dva oficira iz njegove pratnje smestili su u jedan avion, dok su u ostala dva aviona smestili još osam oficira iz njegove pratnje. Avioni su uzleteli i nastavili put.“[10]

2. U okolini Rudog gdje su se navodno avioni spustili, ne postoji, niti je bilo takve lokacije, koja bi mogla prihvatiti  avione, koji se po ovoj priči „parkiraju“ čekaju identifikacionu provjeru za ljude u engleskim uniformama zatim ishod razgovora sa Mihailovićem, a po prijemu putnika bez problema uzlijeću, sa uzletišta koje obezbjeđuju Mihailovićeve snage.[11] Sve I da je tako,  nemoguće je, da bi avio akcija takvih razmjera bila neprimjećena  od strane mještana, a posebno njen padobranski desant, koji je uslijedio.

3„Marković kaže“: Odmah zatim, stigle su još dve eskadrile Titovih partizana, koji su počeli da bacaju male bombe sa bojnim otrovom, a padobranima su se spustili partizani, sa gas maskama na licu. Jedinice generala Mihailovića koje nisu bile u zoni dejstva bojnog otrova otpočele su sa partizanima borbu. Sa obe strane pale su mnoge žrtve, ali kako je partizanima ubrzo stiglo pojačanje motorizovanih jedinica iz Priboja, Mihailovićeve snage su morale da se povuku. Bilo je očigledno da su i prva tri aviona pripadala Titovim partizanima i da je general kidnapovan. Avioni koji su ga odneli spustili su se u Sarajevo, a zatim krenuli za Beograd.“[12]

3. Nevjerovatno! Ali ovo  je i danas teško izvodljiva akcija, čak i za američki delta odred. Treba opet napomenuti da ovo niko u cijelom ruđanskom kraju ne pamti, a bar bi neko ovakav “džumbus” vidio  pamtio i pričao o njemu, pričao o padobrancima, bojnim otrovima, motorizovanim kolonama iz Priboja i tolikom broju mrtvih. A tek podatak da general Mihailović u to vrijeme raspolaže sa jedinicama…

Interesantno je da publicisti i novinari, prihvatajući ovaj očigledan „lažnjak“ UDB ne pominju  nigdje svjedoke iz Rudog i okoline, gdje se navodni događaj desio.  Zašto?

Pa prosto zato što su to časni ljudi i ne mogu pričati o nečemu  što nisu vidjeli, jer se nije ni desilo, a što bi se uklapalo u njihove iskonstruisane priče poput ove.

To je isto i sa ljudima iz okoline Gradačke klisure, koji ne pamte borbu, niti znaju o smrti majora Kalabića, pa o otme I ne pričaju. Ali zato je tu čovjek iz Milanovca[13], koji poslije šest i po decenija ispriča  priču i koji precizno, iako nikada nije bio u tom kraju, pokaza mjesto navodenog događaja…

Na  jednom snimku  (https://www.youtube.com/watch?v=q3ug3cOsmYo) ovaj „svedok“ čiju izjavu ni jedan ozbiljan sud ne bi uzeo u razmatranje, sa unukom majora Kalabića prelistava knjigu gospodina Samardžića i pokazujući fotografije prepričava  prethodno naučenu verziju, koju je pročitao ili čuo od  pomenutog autora i koju je kasnije kao đak, pomalo nespretno  prepričao i valjevskom sudiji, koji ga je, da apsurd bude veći, prihvatio kao krunskog svjedoka, o utvrđivanju smrti majora Kalabića, pa I datuma iako niti je bio prisutanm niti je vidio, već  čuo od nekog, odnosno nekih tamo negdje na Kopaoniku, da je i kako  ovaj navodno skončao.

U ovom slučaju pitali smo se: Da li je moguće da sud prihvati nekog da svjedoči na sudu o događaju kome nije prisustvovao, i o kome je čuo od nekog? I da sud odredi tačan datum, smrti, a da i „svjedok“ pominje čak tri datuma: polovinu januara, pa Jovandan, pa Bogojavljenje i t.sl.[14]

E pa to može samo kod nas i na žalost u slučaju, gdje očigledno postoje i zvanični izvještaji državne komisije i istorijski članci i istorijska studija i literatura i svjedoci, pa je posve sigurno da je i ovdje neko iz samo njemu znanih razloga „umješao prste.“ A nije isključeno da se I u ovom slučaju kao I u slučaju novinskog članka iz švajcarskog lista želi  zaštiti  saradnik službe.

Ali da se vratimo na glavnu stvar:

Verzija sa avionskim desantom je apsurdna. Nju ne bi, na ovakav način napisao ni jedan  školovan oficir, jer je očigledno da je ovako složena akcija teško izvodljiva i najspecijalizovanijim odredima svjetskih vojnih sila.

Ali to je sposobnost,  naših kvaziistoričara, publicista, novinara, željnih publiciteta, urednika razno raznih dnevnih novina, nedeljnika i tabloida, koji su spremni  o ovakvim stvarima  da pišu danima, mjesecima i godinama. Neki od njih iz ubjeđenja, neki po zadatku, neki zbog publiciteta, a  publike će uvijek biti, jer  ona je željna senzacionalizma, kojim na žalost uzalud pokušavamo da prošlost prikažemo boljom nego što jeste I da za sve loše što nam se desilo i što se dešava optužimo druge, a ne sami sebe. A problem je u nama. Jer kod nas svi i svako tumači istoriju i svi sve znaju i nehaju što površnost  ima za posledicu totalnu degradaciju sistema vrednosti u kojem bi nauka trebala imati jednu od presudnih uloga.

Mi se iskreno nadamo, s obzirom da članak u švajcarskom lokalnom listu Žuranl Diverdon, nije uspio obmanuti našu emigraciju, da ni ovi apsurdni  pokušaji „prodaje roga za svijeću“ ne mogu zakopati istinu, bez obzira na trud onih koji već unaprijed napadaju objavljivanje Moljevićevog rukopisa „Ravna Gora u svetlu i magli“ ili objavljivanje originalnih dnevničkih bilješki majora Aleksandra Miloševića, samo zato što govore o stvarnoj ulozi majora Kalabića.

A sudovi mogu svašta, pa i krivca da oslobode, a i nevinog da osude. Ono što ne mogu je da promjene istoriju, jer o djelima pokolenja sude.

Jer je i general Mihailović rehabilitovan mnogo prije zvanične sudske rehabilitacije maja 2015. godine, pa mu ova sudska nije bila ni potrebna. To je mnogo prije učinio njegov advokat Dragić Joksimović. To je učinio američki predsjednik Hari Truman 1948. dodjelivši mu najviše američko odlikovanje, koje mogu dobiti stranci, za pomoć  u spašavanju avijatičara i doprinos sveopštoj pobjedi saveznika.

Njega je već rehabilitovao i Šarl De Gol vođa francuskog otpora i  budući  predsjednik Francuske dodijelivši mu daleke 1943. godine  ratni krst uz pohvalu, koja se dodjeljuje za  doprinos pobjedi  i  odaje samo iskrenim saveznicima. Generala Mihailovića je rehabilitovao i narod, koji mu je podigao i spomenike, koji prkose vremenu isto kao što je i on prkosno aprila 1941. izgovorio da kapitulaciju ne priznaje I kao prvi gerilac u evropi poveo otpor protiv okupatora.

A šta može rehabilitovati majora Kalabića? Prazni arhivi i dosijei, koji su sklonjeni od iste službe, od koje je 1946. godine i angažovan kao saradnik.  Ili ćemo povjerovati pomalo naivnom objašnjenju  jednog od njegovih apologeta, koji na pitanje zašto u arhivu nema dokumenata o Kalbiću (o drugima ima[15]) reče – nema, jer se to nije ni desilo…[16]

Dalji komentar bio bi  izlišan

 

Predrag Ostojić

 

Fus note _________________________________________________________________________

[1] Предраг Остојић, Заробљавање генерала Михаиловића, Армон, Београд 2010., стр 64-68.

[2] Nije isključeno da je planirano njegovo ubacivanje u redove emigracije

[3] Коста Николић и Бојан Димитријевић, Заробљавање и стрељање генерала Драгољуба Драже

   Михаиловића 1946., Историја XX века, бр. 2/2009., стр.13.

[4] Oba ova čovjeka su osuđena na dugogodišnje robije, zbog veze sa majorom Milošem Markovićem.

[5] Момчило Димитријевић, Хероји или издајници, Српска реч 2011., Београд, стр. 124;

[6] Koji se nikada nije ni desio (prim. autora)

[7] čitaj UDB kaže:

[8] Како је Дража заробљен, Погледи, 2013 (5.мај)  (Из књиге Милослава Самарџића “Генерал Дража

Михаиловић и општа историја четничког покрета“, пети том, стране 797-813. НИП “Погледи“, Крагујевац,2010)

[9] Zamislite da su ljudi u engleskim uniformama zaboravili dokumente?

[10] Како је Дража заробљен, Погледи 2013 (5.мај)…

[11] U to vrijeme Mihailović je neposredno u svom okruženju imao 2-3 lična pratioca i ne više od petnaestak pripadnika JvuO, uglavnom iz Višegradske brigade majora Dragiše Vasiljevića.

[12] Isto

[13] Mijailo ili Mihailo Danilović

[14] Samo da podsjetimo kako je u postupku proglašenja mrtvim generala Mihailovića i pored izjava ljudi

spremnih da svjedoče i pored novinskih natpisa,  bio uzet krajnji datum u mjesecu 31. juli i kako je

prethodno Mihailović  morao dobiti staratelja…

[15] Primjedba autora

[16]  Pitanje: Kako se može tumačiti to da u arhivu UDBE nema ni dosijea, pa čak ni jednog lista koji “operativnoobrađuje” Nikolu Kalabića.(Forum: Četnički pokret“ Pogledi” 10.03. 2016.

Odgovor: “Nema jer se to nije desilo.
U stvari ima ona dva pisma i onih par slika, sve falsifikovano. Jedino to imaju.” (Forum: Četnički pokret                “Pogledi” 15.03. 2016

.