KOSTA NIKOLIĆ, NAUČNI SAVETNIK INSTITUTA ZA SAVREMENU ISTORIJU: Kako su Srbi izgubili 20. vek

0

files1

Gde vidite početak nacionalnih iluzija?

Početak tog procesa vezan je za Prvi svetski rat u čijem izučavanju ostaje najdiskutabilnije pitanje – zašto je taj rat uopšte počeo i koje snage su najveći krivci za njegov nastanak?
Što se tiče Srbije i njenih ratnih ciljeva, ključno pitanje jeste – zašto je već od leta 1914. formulisan jedan potpuno nov nacionalni program koji je Srbija trebalo da uobliči i ostvari u toku trajanja rata?
Njega su podsticali vodeći srpski intelektualci, a prihvatili političari i prestolonaslednik Aleksandar. Zalagali su se za stvaranje zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. To je značilo napuštanje nacionalnog programa kralja Petra – oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda.

Naglašavate da su sve države u kojima su Srbi živeli u 20. veku bile nedovršene. Podsećate i da je Kraljevina Jugoslavija utemeljena na načelu „troimenog naroda”.

Izgledi za ostvarenje jugoslovenskog programa nisu bili veliki, niti je ta politika bila realna.

Ipak, srpski vladini krugovi isticali kako je stvaranje jugoslovenske države bio trajni cilj srpske istorije, put da se premoste verske razlike, da se ostvari ideologija „sveslovenstva“.

Uverenje da će rat kratko trajati imalo je u tome važnu ulogu. Kako se pokazalo, to su bile neosnovane pretpostavke.

One nisu odgovarale osnovnim interesima srpskog naroda i države, i van su njihove materijalne mogućnosti. Njihovo ostvarenje dovelo je Srbiju u sukob na život i smrt sa Austrougarskom i Nemačkom, izazvalo nervozu i netrpeljivost kod balkanskih suseda, nedoumice i neodobravanje među saveznicima, otvoreni otpor Italije i neprijateljstvo Vatikana.

Bila je zanemarena želja i volja onih koji je trebalo da postanu deo te države. To je bilo previše za malu zemlju, izloženu brojnim nevoljama u borbi za opstanak.

Zbog čega raspravu o tome kakvu je politiku trebalo da vodi Kraljevina Jugoslavija u vreme izbijanja Drugog svetskog rata smatrate jednom od najkompleksnijih u srpskoj nauci?

Zbog herojskog, mitskog karaktera državnog udara 27. marta 1941. posle koga je usledio napad nacističke alijanse. Smatram da taj čin ne treba da ima herojski oreol.

Ali, pučem 27. marta, ušli smo u antihitlerovsku koaliciju.

To je tačno, ali je srpski narod uveden u katastrofu možda čak i veću od one iz prethodnog rata.

Mi svakako nismo bili na pogrešnoj strani istorije, ali treba racionalno razmisliti o iskustvu država kao što su Švedska, Švajcarska, Portugalija i Turska koje su ostale van Drugog svetskog rata i niko im danas to ne zamera.

Da sam tog 27. marta bio mlad i ja bih bio na strani pučista. Ubistvo kralja Aleksandra pokrenulo je niz događaja koji su Jugoslaviju uvukli u Drugi svetski rat.

Kako vidite ulogu kneza Pavla u ovom kontekstu?

Knez Pavle je bio primoran da uskladi svoju politiku sa silama Osovine. Kad se 4. marta 1941. u Berghofu tajno sastao s Hitlerom, od vođe nemačkog Rajha čuo je sledeće – „Ako stane na stranu sila Osovine, Jugoslavija može da obezbedi „trajnu garanciju Nemačke“ za svoj teritorijalni integritet”.

Knez Pavle je otvoreno rekao da je donesena odluka suprotna njegovim osećanjima – „Ja imam i svoju savest i ne smem da vodim svoj narod u rat kad u samom početku znam da bi nas vodio u siguran poraz“.

Titovu Jugoslaviju opisujete kao još tipičniji primer ideokratske države, od Kraljevine Jugoslavije. Otkuda onda sve veća nostalgija za Titom u Srbiji, ili je moj utisak pogrešan?

Tačan je taj utisak, a on je posledica kvazireligioznog karaktera Titove države. Jugoslovenski ideološki poredak odbacio je stara, nasleđena verovanja, ali se i sâm brzo pretvorio u religiju zasnovanu na želji za moći komunističkih vođa.

Istorijsko iskustvo pokazalo je da je u komunističkom ateizmu veliki religiozni potencijal. Jugoslovenski komunistički poredak stvorio je brojne i bogate rituale i simboliku kako bi potisnuo tradicionalna kulturna jezgra koja su bila oblikovana tradicionalnim religijama.

U pitanju su bile autoritarne aspiracije vođstva koje je imalo nameru da podvede sve segmente društva pod kontrolu KPJ.

Slobodanu Miloševiću zamerate na promovisanju „odbrane nacije” i ideje o tragediji kao srpskoj sudbini. Šta je trebalo da uradi Milošević posle pada Berlinskog zida?

Da uvaži realnost nastalu slomom bipolarnog sveta. Golim okom su uočljive velike Miloševićeve zablude iz kojih su proistekle greške s katastrofalnim posledicama.

Srbija je imala najmanje razloga da prihvati rizik ratne avanture, ali ideja o ratnom raspletu jugoslovenske krize u njenu korist izgledala je i realna i prihvatljiva.

Osnovna strateška greška koju je počinio Slobodan Milošević nastala je iz uverenja da će rat u Jugoslaviji da ostane van fokusa zapadnih sila, u nekom mrtvom uglu njihovih interesovanja i da on neće biti pretnja evropskom identitetu na kraju 20. veka.

Takvo uverenje nastalo je zbog „velike euforije“ u kojoj je zapadna Evropa posle revolucija na evropskom Istoku i sloma poretka realnog socijalizma, odnosno kraha komunizma. U Beogradu se čvrsto verovalo da Zapad nije spreman na vojnu intervenciju ili slanje misija za održanje mira.

Zašto je, barem u početku, Miloševića gotovo listom sledila srpska nacionalna elita?

Nezavisno od samog Miloševića, u Srbiji gotovo da nije bilo dileme oko toga šta treba raditi kad je počeo raspad Jugoslavije.

Na javnoj sceni dominirala je snažna predstava, nasleđena iz perioda blokovske podele sveta, da je Jugoslavija značajan faktor globalne ravnoteže i da, po prirodi stvari, Srbija treba da nasledi tu poziciju.

Ta matrica zasnivala se na prevaziđenim hladnoratovskim podelama kad je Zapad podržavao  Jugoslaviju kao „dobar i potreban primer“ da svaki komunizam nije isti i da tu ima razlika.

Tadašnja srpska nacionalna elita nije ni pokušala da otvori dijalog o ključnom pitanju – da takva pozicija može da bude prihvatljiva samo dok su u Evropi vladali odnosi na kojima se ona i zasnivala – blokovska konfrontacija i hladni rat.

Tvrdite da naše političke i intelektualne elite tokom 20. veka nisu vodile računa o posledicama svojih ambicija. Mislite li da je takva i današnja vladajuća i intelektualna elita?

Ponekad mi se čini da je zaista tako, da istorijsko iskustvo ne igra nikakvu ulogu, da nisu izvučene nikakve pouke iz stradanja u ratovima i životu u matrici kolektivističkih ideologija.

Mi smo danas na rubu biološkog opstanka jer su ratovi, političke i ekonomske migracije, zajedno s padom nataliteta, oblikovali teške gubitke populacije od više miliona stvarnih i demografskih žrtava.

Zato sam knjigu završio sumornim stavom da kad su u pitanju otpornost, snaga i sposobnost srpskog naroda da se uspešno organizuje, zaštiti i odbrani svoj nacionalni identitet i životni prostor, istorijsko iskustvo ne uliva optimizam.

Zbog toga sam i napisao da je budućnost našeg naroda potpuno neizvesna. Nadam se da grešim.

 

http://www.politika.rs/scc/clanak/373540/Kako-su-Srbi-izgubili-20-vek